Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
koristite li istu i sta znate o njoj, koja je do jucer bila siroko rasprostranjena na teritoriji Bosne i Hercegovine?
Iz istorije jezika na podrucju BiH izdvajam sljedece:
"a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan- svidoci, vrime, lipo,..). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400 za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.
b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnoga bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto,..), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnoga bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.
Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.
* jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.
"
Pa cak ti ni ove mape nisu tacne. Zasto? Zato sto u BiH od 15-og stoljeca imamo ogromne selidbe naroda. Autohtoni Ikavci se iseljavaju..i na njihove zemlje se dovode istocni, Juznosrbijanski, Crnogorski, i Istocnohercegovacki ijekavci, najcesce pravoslavci..ali i muslimani (napr."Sandzaklije"). Kao primjer...u mom kraju su SVI muslimani i katolici govor'li ikavski, a pravoslavci ijekavski. U Hrvatskoj Krajini je bilo isto stanje. Na ovim mapama...to nije jasno. Pa cak je i onaj prvi rjecnik (Tursko-Bosnaski) iz Tuzle, pisan ikavicom.
Kol'ko je tek Bos-Herc. ikavskih pjesama unakazeno ijekavicom. Hasanaginica je dobar primjer. Pa *ebem ga ja...Sejkspir se i dalje glumi i uci u originalu (mada je tesko razumit), a mi nakazimo kulturno blago u ime nekakve malogradjanske pismenosti i "kulture".
ŽENIDBA VIDAK KAPETANA
--------------------------------------------------------------------------------
(Dolazeći s Bune osvajaju Bunjevci kulu Subotičku)
Lipa ti je Sučićeva Mara,
Te lipote u svoj Bosni nema,
U svoj Bosni i Hercegovini:
Kako šeće, kako stidno kreće,
Nema momka, tko je uzet ne će.
To se čudo nadaleko čulo,
Prosci prose na sve četri strane,
Al divojka ni jednoga ne će.
Besidili Mari roditelji:
«Udaji se, ćeri naša mila!
Prosci su nam tvoji dodijali,
Svu ledinu našu iskopali;
Jablan-drvo konji prižuljali».
Al im Mara lipo odgovara:
«Kako ću se tužna udavati,
Kad sam mlada tvrdu viru dala,
Viru dala Vidak harambaši,
Još sam mlada za ovcama bila.
Evo danas sedam godinica,
Kako 'e ot'šo u zemlju Ugarsku,
I tamo je Vidak kapetane,
Pa od njega ni habera nema.
Ne daj, Bože, da je privario,
Već ako je glavu izgubio.
A ja neću viru pogaziti,
Makar jadna sidu kosu plela».
Istom oni u riči su bili,
Al evo ti prosci Vidakovi.
Lipo su ih oni dočekali,
Za junačko zdravlje upitali;
Uvode jih prid sobom u sobu,
Za pune ih posidaju stole.
Isprosiše Maricu divojku
Za junaka Vidak kapetana.
A govore prosci Vidakovi:
«Svadba naša za godinu dana;
Daleko je s mora do Dunava,
Pa da bile subotičke kule:
Sedamdeset i sedam konaka,
Još toliko turskih je čardaka,
Valja skupit poizbor junake,
Da nam Turci ne otmu divojku».
Tu se oni lipo oprostiše,
U junačko lice izljubiše,
I darove rodu otpremiše.
Nije dugo potrajalo vrime,
Kad Vidaku bila knjiga stigla,
Knjigu štije, grozne suze lije.
Gledala ga njegova družina,
Gledala ga pa je besidila:
«Oj Vidače, naša poglavico!
I dosad si bile knjige štio,
Ali nisi grozne suze lio.
Otklem knjiga, od kojega grada,
Otklem knjiga, ognjem izgorila?»
Al besidi Vidak kapetane:
«Braćo moja i družbino moja,
Što su dosad knjige dolazile,
Nisu bile krvljom napisane,
A ova je krvljom od obraza.
Pisala je Marica divojka,
Da im Turčin krvav harač sprema,
Već da iđem što god brže znadem,
Da ne vidim kićene svatove,
Već poizbor nekoliko druga,
Koji znadu klance jadikovce
I poznadu careve drumove
I skrivene hajdučke putove,
Kudan triba provoditi društvo,
Da ga ne bi opazili Turci,
Da uludi ne gubimo glave.
Turski im je zulum dojadio,
Pa ga više podnosit ne mogu».
Svu noć Vidak misli primislio,
Primislio, na jedno smislio.
Još ni zora nije zabilila,
A od dana ni spomena nema,
Opravlja se Vidak kapetane,
Opravlja se u tursko odilo
I uzima dva najbolja druga.
Posidaše konje od mejdana,
Pa krenuše s Bogom putovati;
Gone konja i danju i noću,
Da što prije do Neretve dođu.
Kad su došli na domak Neretve,
Al se ništo u daljini bili,
Pa beside dva njegova druga:
«Oj Vidače, naša poglavico!
Šta se ono u daljini bili:
Il su bile na plandištu ovce
Il na vodi bili labudovi,
Il su cure razastrle platno?»
Al besidi Vidak kapetane:
«Nit su bile na plandištu ovce,
Nit na vodi bili labudovi,
Nit su cure razastrle platno,
Već su kule naše bile Bune!
Vidite li ponajvišlju kulu?
To je kula Sučića župana.
Još dan hoda, i mi smo kod roda».
Kad su stigli Sučićevom dvoru,
Al u dvoru sitna družba stoji:
Opremljeno malo i veliko,
Sam' da krenu s Bogom putovati.
Jedva su ih oni dočekali:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje.
Konje vode u podrume dolnje,
A junake na visoku kulu.
Još se pravo odmorili nisu,
Al eto ti fra Anđelka fratra,
Pa besidi fratar franciškane:
«Braćo moja i družbino moja!
Nije doba da se odmaramo,
Nit je doba da razgovaramo,
Već je doba da s' na put spremamo,
Da nas ne će iznebušit Turci»
Al podviknu Sučiću župane:
«Braćo moja i družbino moja!
Došlo doba pa da putujemo!
Turski nam je zulum dojadio,
Da ga više podnet ne možemo.
Zalud puška, zalud desna ruka,
Kad nam Turčin polja popalio,
S plandišta ovce odagnao,
Pa od glada izginit moramo.
Već na noge, braćo moja mila!
Tko je konjik, nek steže kolane,
Tko je pišak, na noge opanke,
Pa što Bog da i srića junačaka!»
Konji hržu, a junaci viču,
Dica plaču, a žene jauču,
I studen bi kamen proplakao.
Al besidi Vidak kapetane:
«Braćo moja i družbino moja!»
Ne plačite, glave ne gubite!
Što da ovdi uzalud ginete
I od pusta glada umirete,
Kad vas tamo1) bolja srića čeka:
Ravna polja, zelene livade,
Guste šume, bratski zagrljaji?
Vež'te glave svilenom maramom
A srdašca zlaćanim pojasom,
Pa ne dajte, da vas tuga svlada!»
Svi klekoše na gola kolina,
Pa se dragom Bogu pomoliše,
Da im Bog da sretno putovati.
Pa se krene sva družbina listom.
Često su se natrag obzirali.
Naprid jezde dva Vidina druga,
A za njima Vidak kapetane,
S njim poredo Sučiću župane,
A izmed njih Marica divojka,
A za njima fra Anđelko fratre
I s njimekar ostala družbina:
To su svati Vidak kapetana.
Ne čuju se bubnji ni svirali,
Nit se čuju glasi, ni uzdasi,
Nit se viju svileni barjaci.
Ta ne bi jih vile opazile,
A kamoli Turci krajišnici.
Sritno dođu do vode Dunava.
Kad su Dunav vodu priplivali,
Lipo su ih braća dočekali
I u bilo lice izljubili,
Za junačko zdravlje upitali.
Istom oni riči razdilili,
Kad iz kule 2) hitar glasnik dođe:
«Što imade od boja junaka,
Nek što brže biloj kuli dođu,
Da gonimo janičare Turke,
Da jim pustim ne ostane traga!»
Nabrzo se četa opremila,
Dvi hiljade poizbor junaka,
A prid njima Sučiću župane
I barjaktar Vidak kapetane.
Još do zore biloj kuli dođu,
Iznenada udare na Turke
I do sunca kulu osvojiše.
Biže Turci glavom brez obzira,
Al jih siku Bunjevci junaci:
Pet stotina glava odsikoše.
Koje nisu sabljom pogubili,
U Tisu su vodu utirali,
A tri bega živa uvatili,
Tri stotine oslobode roblja
Pa se vrate subotičkoj kuli.
Tu veliko veselje činiše,
Fra Anđelko svetu misu reče.
Kada reče, na kolina kleče
I dragom se bogu zafališe,
Pa divojku Maricu vinčaše
Sa junakom Vidak kapetanom.
On je vodi svomu dvoru bilom;
Lip je porod s njome izrodio:
Dvi divojke i sedam momaka
Ko dvi vile uz sedam junaka.
Onda bilo, sad se spominjalo!.
Zapisao Ilija Kujundžić, a čuo od slijepog Stipe, franjevačkog pojca u Subotici
1) u Bačkoj 2) subotička tvrđavica
iz knjige:
ANDRIC, Nikola. 1942. Hrvatske narodne pjesme: Haremske pricalice i bunjevacke groktalice. Knjiga deseta. Zenske pjesme: Svezak sesti. Zagreb: Matica hrvatska;
zlato, hvala ti za tekst zenidbe vidak kapetana, a sto se tice mapa, iste su preuzete sa wikipedie, ako nadjem relevantnije postavim, a tekstove stare na ikavici skeniram sa nekih novina objavljenih izmedju dva svjetska rata
Nek što brže biloj kuli dođu,
Da gonimo janičare Turke,
Da jim pustim ne ostane traga!»
Nabrzo se četa opremila,
...............nekako me vriđa ovaj poziv za gonjenjem ali U Žepču ima ikavaca pa u Travniku pa u Fojnici ........lipo je to.
Rabim ikavicu samo kada odgovaram na pitanje : Jesi li kupio auto ? odgovaram sa Nisan .
Što je ova Zlata ters kao da svako ima Britanicu
Glede Tursko-bosanskog rjecnika, evo jos par zanimljivih informacija:
"Polovinom 20. stoljeća, Omer ef. Štulanović, imam Mehmed-begove džamije u Gornjem Vakufu, pronašao je jedan rukopisni Tursko-bosanski rječnik. Rukopis ima 14 nepaginiranih lista veličine 17x21 cm, a pisan je na tanjem bijelo-žućkastom papiru. Nažalost djelo nema nikakve zabilješke o autoru, datumu nastanka ili prepisivaču. Ali sudeći prema papiru, pretpostavlja se da je djelo iz XIX stoljeća. Rječnik sadrži oko hiljadu riječi pisanih uvježbanim i lijepim neshi pismom. Glavno obilježje rječnika je ikavica, koja se u narodu gornjevakufskog kraja do danas održala. Neke karakteristične riječi u tom Tursko-bosanskom rječniku su sljedeće: lino, obać, prominit, vitar, procidit, popriko, ždribe, mira, striha, liskovina, drin, bisnit, srist, bristovina, nidra, mihur, potriban, pina, smrika, slipi miš, svitlac, samlit, ujist, mličac, srića, prikosutra večeri, briza, hitit, podnožnik, pripelica, mih, mriža, prominut, puca itd. Također se navode i narodni nazivi za mjesece: siječanj, kolovoz, rujan, studeni i prosinac."
--
jos jedna mapa:
mada se najrelevantijom smatra ona iz Enciklopedije Jugoslavije iz 1988, natuknica Jezik.
-- OSNOVNE ODLIKE GRAMATIKE BOSANSKE IKAVICE
1. Gubljene glasa „i“ na kraju infinitiva: „kazat“, „pech“
2. Gubljenje glasa „a“ na kraju dativa i instrumentala imenica u mnozini: „ na rukam“, „zhenam“...
3. Gubljene glasa „h“ na kraju pridjeva i aorista: „puno lipi(h) cura“, „iskopa(h)“
4. Nedostatak imperfekta.
5. Nepostojanje aorista za nesvrsene glagole.
6. Identicnost aorista svrsenih glagola za sva tri lica jednine: „ ja iskopa, ti iskopa, on iskopa“, „ja reche, ti rece, on reche“... Stoga uz aorist uvijek die osobna zamjenica da bi bio jasan kontekst ( sto nije slucaj u knjizevnome jeziku).
7. Nepostojanje dakanja. Rjecca „da“ + prezent glagola su u ikavici nepoznati. Namjesto njih se upotrebljava samo infinitiv glagola. U ikavici nema oblika: „zelim da kazem“, vec: „zelim kazat(i)“
8. Potvrdna rjecca „da“ glasi: „ja“
9. Nepostojanje samostalne odricne rjecce „ne“. Pri negiranju se ponavlja citav glagol koji nosi radnju: „znas li ti njega?“ ( knjizevno: ne!) ikavski: „ ne znam!“
10. Nepostojanje upitnog oblika: „da li?“. Pitanje se uvijek postavlja inverzijom glagola sa ili bez cestice „li“: „kopas li?“ „imate kakvi(h) stvari za prodaju?“ ( a nikad: „ da li kopas“ , „da li imate nekih stvari za prodaju“)
11. Postojanje vrlo starih oblika iz starobosanskoga jezika: „ venda(r)“ (osim ako), „liho i tâko“ (parno i neparno), „greblje“ (groblje)...
12. Podosta turcizama ( u bosanskoj) i italijanizama ( u dalmatinskoj ikavici).
13. Ikavski lijezon. Stapanje priloga s imenicom ili zamjenicom: „u^Azre“, „ko^i^u^tebe“...
14. Ocuvanje rjecce „su“ namjesto knjizevnoga: „sa“.: „ su dva prsta“, su tri zene“...
15. Oblik knjizevne rjecce „sa“ je uvijek: „s“ koji cesto mutira u „z“ ili „sh“
Qwert wrote:Jel pravilnije kljukusa ili pokljukusa?
razvarusha ba
razvarusha je slatko
slatko koje se sastoji od brasna, vode, par jaja i secera (upotrijebljenog u agdi), debljine max. 1cm, reze u obliku kao baklava, samo manjih dimenzija, uspjelom se naravno smatra ona koja je upila agdu, da 'ne pliva'.
Last edited by The_Fluid on 03/08/2005 12:21, edited 1 time in total.
U 17.vijeku u Mostaru je zivio Ahmed-aga Arsinovic Zirai, za njega dr. Safvet-beg Basagic tvrdi da je jedini pjesnik Mostar koji je pjevao i na turskom i na maternjem jeziku, evo jedne pjesme (pisane u ikavici) na maternjem jeziku:
A ja podjoh i povedoh konja na vodu
A ja podjoh i povedoh konja na vodu,
a na vodi lipa gospa lisce umiva.
Zagrlim je, poljubim je, meni se moli:
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!"
Ja potrgah seftelije kano jabuke.
"Bogme cu te sad baslijom, pri sebi ruke!
Sva sam se oznojila od velike muke.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!"
"Ja se tebi vrlo molim, moje janjesce.
Nit' te pusujem niti velim objesenice.
Jere jeste crne oci i lipse lisce."
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!"
"Ah, divojko lipotice, lipa ti si boja!
Ja se milom Bogu molim, hoces biti moja".
"Pusti mene, mlad junace, biti cu tvoja.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire,
Ja sam jedna sirotica u mile majke.
Ostavi se, mlad junace, mene divojke!
Bog te ubio, jer mi krsis bile ruke!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!
Ja sam tice jarebice, a ti si soko,
kad me hoces ufatiti, ne let' visoko!"
"Ah, da mi je poljubiti u crno oko!"
"Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako, ti vire!
U mene je ljuta majka, karat ce mene.
Ako mene vidi bratac, ubit ce mene,
u mene moj dragi ima, ljubit ce mene.
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!
Kose su mi ruzice, ne trgaj mene!
Lice mi je ljubicica, ne ljubi mene!
Ja sam jedna grlicica, ne grli mene!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!
Ako sam ja udovica, ne cini misli,
ah i mi smo bir-zeman (d)e bile divojke.
Pusti mene, mlad junace, tako ti Boga!
Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!"
--
Inace pjesma "A ja podjoh i povedoh konja na vodu" spada u red najstarijih alhamijado ljubavnih pjesama u kojoj se posebno istice slobodan ljubavni izliv njeznosti jezickim izrazom koji nije bio rasiren u vrijeme nastanka pjesme i odudarao je od islamske duhovnosti. Primjetno je da u pjesmi nema velikog broja turcizama, da je napisana ikavicom i ista bila podlozna utjecajima trubadurske poezije kao i narodne lirike.
--------------------
Evo jos jedne pjesme iz Hercegovine, pisane u ikavici, nepoznatog autora, zapisane 1825/1826. godine:
LIPA TI SI, MOJ DILBERE, BOG TE VIDIO
Lipa ti si, moj dilbere, Bog te vidio,
lipo t' lisce imas, ja te ljubio,
bile t' ruke imas, mene grlile,
lipa t' medna usta imas, mene ljubile!
Sto su tvoje trepavice i oci,
vrlo ti me, moj dilbere, namuci,
al, me bogme asikovat nauci!
Sto su tvoje catme, kapci, obrve,
odnesose moju pamet na more!
Pod kucom ti jedan duvar viran,
vazda idem ja za tobom u divan
nad kucom ti jedan mecit oklacan,
vazda z tebe, dilbere, u nje sam oplacan.
Za kucom ti jedno vrilo mocilo,
ne bi l' drago u nidarce skocilo,
a skocivsi jednu noccu nocilo.
--------------------
Dosta ovih pjesama se moze naci u internet arhivi casopisa Most.
u ovoj gornjoj pjesmi ima turcizama, nekih koji se vise i ne koriste. recimo, moja nena je govorila "seftelija" a to je breskva. "bir-zeman" znaci jedanput.
manijak1 wrote:Ispršena Skuša ??????.
Molim Vas , kakve veze ima kljukuša sa ikavicom ?
Mislim da su to neke kombinovane misli. Kljukusa vrijedi kao za neki krajiski specijalitet, a u pojedinim djelovima Krajine kod odredjenog stanovnistva, Ikavica se jos uvijek aktivno koristi, npr. u mom mistu.
A danas je srida, pazarni dan, mogu zamisliti sta je svita u carsiji, jos na dvoru vako lipo vrime......
zlata wrote: Pa cak je i onaj prvi rjecnik (Tursko-Bosnaski) iz Tuzle, pisan ikavicom.
Kol'ko je tek Bos-Herc. ikavskih pjesama unakazeno ijekavicom. Hasanaginica je dobar primjer. Pa *ebem ga ja...Sejkspir se i dalje glumi i uci u originalu (mada je tesko razumit), a mi nakazimo kulturno blago u ime nekakve malogradjanske pismenosti i "kulture".
Zar nije pravilno ricnik???
Ikavica je valjda bila nekad knjizevni dijalekta umjesto ijekvice...
Valjda se u citavom tuzlanskom kraju nekad govorila ikavica, i danas ima tragova te ikavice u nekim selima; prici, priko, pripast, prida se, prikonogit ... i tako jos nekih rijeci samo ako mi naumpadne jos napisacu...
Cudi me da se ikavica u tuzlanskom kraju nije duze zadrzala jer su mnoge izbjeglice posle beckog rata naseljene u taj kraj , a zna se da se u u Salvoniji i dan danas govori ikavica....
Inace tuzlanski kraj je od dolaska Austrije pa na ovamo naseljavan muslimanskim izbjeglicama iz istocne Hercegovine (najvise Nevesinje i Bileca) koje su govorile ijekavicu....
kao da svako ima Britanicu 
