Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Iskocio sam kroz prozor i najvecom brzinom se dohvatio mraka. Meci su fijukali,rasprskavali se na drvecu, ali se nisam osvrtao. Kada sam savladao pocetni strah, zastao sam osluškujuci odakle dolazi pucnjava. Selo je bilo u okruženju srpskih naselja i jasno se vidjelo da se puca baš iz tih pravaca .Razmišljajuci šta ciniti, odlucio sam se za cekanje. Prislonjen uz jedno drvo uocio sam da se oružje sve više utišava, a tamu su parali zabrinuti ženski glasovi koji su dozivali muževe i sinove, prepadnute i raspršene u noci.“Himzoooo, Himzooooooooo“, vikala je sve jace moja prva komšinica, dok joj je jednomjesecni sin glasno plakao u narucju. Sve je trajalo oko pola sata, da bi skoro potpuno zavladala uobicajena nocna tišina. Požurio sam do velike garaže mog komšije Rifeta, gdje smo se i najviše okupljali tih dana. Kako sam i ocekivao, vec je tu bilo mnogo ljudi , i svako je na poseban nacin komentarisao proteklu situaciju .“Hoce samo da nas zaplaše“, govorili su optimisti, dok su oni oprezniji predlagali da se tokom noci svi prebacimo do susjedne Janjine, jer ce sutra sigurno, otvoreno se pricalo, cetnici uci u selo. Otac je stajao u grupi, cutao je i u njegovim ocima sam primijetio zadovoljstvo što je vidio da sam tu. Pogledao sam tog, još uvijek mladog i lijepog covjeka, i dobro zapamtio da je na sebi imao zeleni džemper ispod kojeg se vidjela kragna karirane zimske košulje, koju sam ja iznosao, a on je preuzeo.
Prica se završila tako da je svako uradio ono što je sam mislio da je najbolje, ali je vecina odlucila da taj, novi dan, saceka u selu.
Ne znam da li sam i gdje ikako spavao, ali smo zorom svi bili na nogama i brzo shvatili da je dogadaj od prethodne noci bio samo najava onoga što ce se desiti tokom dana. Pucnji su bili sve cešci i bliži i onda sam prvi put vidio kako gore kuce. Plamen je šikljao kroz prozore dviju kuca na pocetku sela. Grupa ljudi koja se brzo stvorila kraj Rifetove garaže se uskomešala. Neko je donio vijest da ce oni samo proci kroz selo „da uspostave kontrolu. Ko ne želi da mu kuca izgori neka postavi bijelu zastavu i nemojte se razilaziti, nece nikome ništa biti“ prenošena je navodna poruka naših komšija Srba. Otac i amidža su požurili da pronadu komad bijelog platna i izvjese na naše dvije kuce.“Levo, levo, proverite ono tamo!“, odzvanjao je glas muškarca koji je sjedeci u policijskom golfu putem megafona izdavao naredenja.
Sacekati vojnike koje sam vec jasno vidio rasporedene u strijelce, ili nekud pobjeci. Kuda?!
Prošla su i cetvorica vojnika u nejednakim iniformama. Bili smo potpuno svjesni situacije i najglasnije što se culo u skrovištu, bili su otkucaji naših srca. Približavala nam se nova grupa naoružanih ljudi i sa strepnjom smo pratili njihov dolazak. Prolazeci kraj šiblja, predzadnji medu njima je vrisnuo:“Hej, ljudi,ovdje neko ima!“.“Gotovo je“, pomislili smo. Prateci jedva vidljiv trag vojnik je puškom razgrnuvši grane došao do prvog medu nama, komšije Izeta.“A tu si, balijo!“, nasmijao se podižuci ga . “Ajde s nama! Ima li još neko s tobom?“ “Nejma“, jedva cujno rece Izet.
Otišli su i mi nismo ništa vidjeli. Ali, smo sve culi. I njegove molbe za milost, i njihov prezrivi smijeh, pitanja gdje je sakrio oružje i na kraju krike. Jauke koji su nam jasno docarali da je Feridov brat i moj komšija usmrcen u najtežim mukama. Posmatrajuci šta se dešava, prepoznali smo naše komšije u uniformama, s automatskim puškama u rukama. Moj školski drug je bio u plavoj policijskoj odori i posebno me razocaralo kada sam shvatio da je on jedan od vodja i da ga drugi slušaju u njihovom pohodu. “Predajte se, predajte!!!“ grmio je glas iz megafona.
Onda smo uocili povecu grupu žena i djece kako nam se približavaju. Pratilo ih je cetiri do pet vojnika sa puškama uperenim u nejac. Doveli su ih do kuce komšije Halila i sve ih natjerali u poveci podrum. Lahnulo mi je kada sam vidio da majka i sestra nisu medu njima. Jedan mladi muškarac je ostao da stražari na ulazu, a ostali su produžili dalje. Pomislio sam: gdje li su moji? Najviše sam strahovao za sestru. Naslucivao sam kako bi lijepa dvadestogodišnja djevojka mogla proci ako im padne u ruke.
Neke od tih ljudi sam licno poznavao, za mnoge sam bio siguran da sam ih vidao, a oni koji su mi prema izgledu i postupcima izgledali kao vode, bili su mi nepoznati. Naišla je nova grupa vojnika , zastali su i razgovarali sa stražarom ispred podruma. Dvojica su potom ušla unutra. Brzo su se vratili vodeci jednu mladu ženu, koja im se opirala. Odveli su je na sprat. Kroz otvoren prozor dolazili su pomiješani glasovi njihovog cerekanja i njene vriske. Oni su prvi izašli, mahnuli stražaru i izgubili se iza kuca. Nedugo zatim pojavila se ona. Nosila je ostatke odjece u rukama , sa tragovima krvi na licu, užasnutog pogleda teturala je prema vratima podruma. Znali smo šta se desilo. Poceo sam plakati, dok me je Ferid ucutkivao.“Bože, šta je ovo?“, pitali smo se.
Do nas su uz pucnje dopirali zvuci razvaljivanja vrata na kucama, lavež uznemirenih pasa i rika preplašene stoke. Culi smo kako se pale traktori i automobili i vidjeli da se odvoze putem prema gradu. Prokapala je kiša i sve se pomalo utišavalo. Znali smo da ovdje nismo sigurni i tiho smo se poceli dogovarati šta da radimo. Odlucili smo da se, cim padne noc, prebacimo do Janjine.
Sjećanje na život u gradu pod opsadom ne bi bilo potpuno bez svjedočenja onih naših sugrađana koji su četiri ratne godine proveli na okupiranoj zemlji, u grbavičkim stanovima, u najneposrednijoj blizini kokarde. Ovo je jedna od neispričanih priča
Šta da napišem? Koju dijagnozu? Rak, tuberkuloza, šećerna? Prekoputa mene, s druge strane stola, u ambulanti, moj komšija; došla sam na njegovu poruku. Zašto? Pitam. Prva pomisao: deportacija, likvidacija, jer tako sam čitala i gledala na televiziji: bolesni - u gasnu komoru. Doktore, zašto? Dobit ćeš, na osnovu recepta, pola kilograma mlijeka u prahu. Jasno.
Suprotno normalnom očekivanju u četverogodišnjem zatočeništvu, hrana nije bila ono bitno, najvažnije. Nema struje, nema vode, nema grijanja, telefona ni vijesti; sva ta civilizacijska dostignuća u životu jednog grada postala su nešto što je bilo, pa više nema. Nestalo je i bolesti; doktor kaže nema više ni šećeraša, ni visokog pritiska, ni tuberkuloze, ni srčanog udara; kao da je organizam, sunovraćen u neko davno pakleno doba, rekao sam sebi: šuti, skupi se, skvrči se, trpi i trpi, valjda gore ne može biti.
A ono najgore je ipak bilo tu, i to stalno: STRAH i NEIZVJESNOST. Ne od smrti; jer smrt nije ono što pokazuju na slikama: avetinja, iskežena lobanja zaogrnuta crnim ogrtačem. Ne. Smrt je prirodan slijed, nešto što nas sviju čeka, ali i nešto što prekida sve naše strepnje, sve naše strahove. Onaj mrtvi ne zna više ništa; nije gladan, nije mu hladno, ne izbezumljuje se od straha. On je miran, smiren. Jedina nevolja je što stvara probleme onima oko sebe: porodici, komšijama. U ovom našem djeliću grada nije postojalo ni groblje, ni pogrebna služba; o vjerskom obredu ni pomisli. Kad je umro komšija, ugledni profesor na jednoj vojnoj akademiji, zavezali smo ga na stolici, kao u krimi-filmovima - oko naslona, oko struka, oko nogu, i snijeli sa drugog sprata, kroz podrume, do nekog otvora na drugom kraju zgrade, gdje je čekalo vojno vozilo. Supruzi nisu dali da pođe s njim. "Ko će te vratiti?"
Trebalo je sahraniti još jednu komšinicu; ovaj put nismo smjeli obavijestiti vojnike; bacili bi je u prvi rov. A oko ruža zemlja je bila prhka. Ili, jednog jutra pred kućom je osvanula susjeda, ležeći mrtva na asfaltu. Bila je profesorica, poznavali su je po tome što je imala izuzetno dobru i veliku biblioteku. Niko nije smio prići. Sutradan ujutro i dalje je bila tu, pokrivena vojničkim ćebetom. Treće jutro još je uvijek bila tu, zamotana u vojničko ćebe. Kažu, odnijeli su je u "opštinu".
Poruka
Smrt je postala obična pojava. Bez puno emocija. Trebalo je samo imati mnogo snage.
U ovom ratu bilo je mnogo neobičnih, neuobičajenih stvari i pojava. Anomalija koje smo s nekom rezignacijom svi prihvatili gotovo kao normalne.
Rat nije stvarao neprijatelje, zavist, zlobu, netrpeljivost. Naprotiv. Svi smo bili u istoj situaciji i bilo nam je jasno da moramo biti zajedno i dobro organizirani. Solidarnost je postala bit življenja: podijeliti hranu, odjeću, naramak drva, šibice, podijeliti tugu i samoću. Ići po brašno i vodu i vući to na dječijim kolicima ljeti ili na sanjkama, zimi. Bio je to samo fizički napor, automatske kretnje po ustaljenim maršrutama kroz haustore, podrume, rupe u zidovima i rovove; odsutno, gotovo nesvjesno. Za sebe i sve one u zgradi koji više nemaju snage ni za to. Sve smo nekako podnosili.
Da, opet, ono najgore bio je strah. Čuti korake teških cokula kako se penju uz stepenice, napregnuti sva čula i brojati: osam koraka, sad su na prvom podestu, još osam, sad su na prvom spratu. Negdje su se zaustavili, gdje, kod koga?
Jednog dana, u redu za vodu, rekli su mi da na Crvenom krstu ima poruka za mene. Tačno. Crvenim mastilom, krupnim slovima, pisalo je da se javim na određenu adresu. Neko je bio jako hrabar, ili, bolje, nije poznavao naše prilike. Stubište kao rudarski rov, mrkli mrak. Kucam na vrata na prvom spratu, kako je pisalo u poruci. Ko će izaći, zašto sam uopće došla ovamo, šta sam očekivala? Izašao je jedan mlad čovjek u maskirnoj uniformi, s osmijehom. "Ja sam došao iz Vojvodine, donio sam hrane tetki, ali ima i pismo za vas. Vaša prijateljica me je zamolila da vidim da li ste živi, da vam predam pismo i teglicu meda, za probu. Vraćam se za tri dana, možete joj poslati pismo." Nestalo je straha, frcale su suze. Prijateljica u dalekom kraju, nekadašnja spikerica na Radio Sarajevu, sada udata tamo u Vojvodini. Pismo sam otvorila tek kod kuće. Kažu, plakati je zdravo.
Lanč-paket
Jednom su me pitali studenti iz Francuske: šta mi je najviše nedostajalo? Bez stanke sam odgovorila: nemogućnost komuniciranja. Nisi ni mrtav ni živ; negdje utonuo, potonuo. Usmeno komuniciranje je bilo jedino i vrlo brzo organizirano. Valjda je to udes civilizacije. Nakon godinu dana prvo pismo. Pisanih tragova nije trebalo biti: svaki dan neko je upadao u stan, da nešto pita, ili traži. Ali, uglavnom smo sve znali: ko je ranjen, ko je ubijen, ko je mrtav. Trebalo je obići one koje nismo viđali. Počele su dolaziti poruke Crvenog krsta - kao u Prvom svjetskom ratu, gotovo na istim formularima. Zar smo se tako duboko vratili unazad?! "Dobro sam" ili "Javi se", pa neka adresa iz neke druge zemlje ili drugog kontinenta. Ponekad su neke riječi ili rečenice bile precrtane debelim crnim flomasterom. Cenzura. Još jedna poruka, ovaj put usmena: "Dođi pred 'Mis', srešćeš ekipu francuske televizije." Na izmaku je prva zima, - 170C, obukla sam se kao za Bjelašnicu.
TV ekipa: identifikacione kartice, pancirni prsluci, terensko vozilo i naoružana pratnja sa Pala - jedan policajac i jedan novinar koji će sve kontakte ekipe prevoditi na engleski i obrnuto, sa engleskog na naš jezik. Ekipa: tri muškarca i jedna žena, čuveni ratni reporter, viđala sam je prije rata na televiziji, u Libanonu. Progovorile smo. Govorile smo francuski. Oba pratioca sa Pala zapanjeni, isključeni i bijesni. To nije bilo predviđeno. Dogovoreno je da idem naprijed već utrtim stazama, rovovima, podrumima, pored svega što je karakteristično i što je nešto značilo u tom našem, nekad gradskom kvartu, sada jednoj vrsti koncentracionog logora, ne dužeg od 800 metara. Ogromna gomila smetlja koja stalno dimi i smrdi; ispred, dva crna bureta od bitumena na kojima piše: "za fekalije". Jasno, nema vode, ne radi ni kanalizacija. Moj komšija doktor nosio je svako jutro zamotuljak novina - svoja govna, ili kako je on to zvao: lanč-paket. Taj naziv tako podsjeća na nekad davna turistička putovanja, hotele i krstarenja brodom.
Kad smo prilazili mojoj zgradi, naredili su snimatelju da isključi kameru - prva linija. Spustio je kameru na zemlju i vezivao pertle na patikama, kamera je radila. Njih šestero i ja našli smo se u sobi sa prozorom koji je gledao na rijeku. Kad je reporterka htjela da poviri kroz prozor, oborili su je na pod: daje znakove, pucat će u nas! Najgore je ipak bilo kad je ukucavala u laptop naš razgovor na francuskom i tri adrese mojih prijatelja u toj zemlji. Pratioci su postali previše nervozni, očekivale smo najgore, ali ona, iskusna reporterka, pokazala je odobrenje za rad na kome nije pisalo na kom jeziku mora razgovarati; engleski je bio uobičajeni jezik komunikacije, a ona ga je govorila cijelo vrijeme na Palama, i to perfektno. U roku dva sata, rekla mi je, poslat će sa Pala svoju reportažu u redakciju TF-1, a mojim prijateljima će telefonirati da sjede pred televizorom i da će me vidjeti, naravno živu, u reportaži na kraju dnevnika. Nevjerovatno! Neke astronomske, svemirske relacije. A meni treba dva sata da pređem 400 metara i vidim da li je moja kolegica živa!
Žute ruže
Otvoreni su prozori u svijet. Kakav banalan ali stvaran izraz. Počela su stizati pisma, bez pošte i poštara. Šifrirana na jednu jedinicu na Aerodromu. Pratili su blindiranim vozilima brašno u naš kvart. Dok sam krišom uspostavila prvu vezu, uperili su kalašnjikov i vikali da se gubim. Drugi put su me legitimisali i pustili pod prijetnjom da idući put neću izaći iz policijske stanice. Izmišljali smo sve moguće varijante, pa čak da će vrata transportera biti otvorena, naravno s one suprotne strane, a ja trebam tuda proći i uzeti pošiljku. Pisma, paketići: čokolada, sardine, suho voće, baterije za tranzistor, hemijske olovke i mnogo, mnogo toplih riječi. Ljudskih riječi. Jedno je bilo vrlo kratko: "Vidjeli smo te na televiziji, ti budi i dalje hrabra, a nas je sramota, užasna sramota što ne radimo ništa da prekratimo vaše patnje."
A mene je i dalje bilo strah, užasan strah, da me ne izrešetaju, rane i unakaze nasred prljavog i blatnjavog asfalta. Strah, ne od aviona, topova, bombi, granata, što ide uz rat, nego strah od ljudi. Strah od ljudi koji su jedini gospodari nad mojim životom.
Nikad neću zaboraviti izraz na licu jedne djevojčice, siročeta, izbjeglice iz Srebrenice. Imala je oko šest godina. Ostala je sama. Za ručicu je držala mlađeg brata. Ispitivali su je novinari CNN-a: šta ti je bilo najgore - glad, hladnoća, samoća, granate, bombe, čega si se najviše plašila? Dugo je šutjela. Sve joj je bilo nejasno. Tiho je rekla: LJUDI. Da, i nas je najviše bilo strah - ljudi. Od njih se nije moglo pobjeći. Nije bilo kuda, nikuda.
Učili su nas u školama kako su se razne životinjske vrste prilagođavale naglim klimatskim i inim promjenama, kako su izlazile iz oceana, gubile peraja, dobijale noge ili krila, kako su se prilagođavale hrani koju su mogle naći, i tako dalje. Niko nikad nije govorio kako se prilagođavaju ljudi ili kako bi trebalo da se prilagođavaju. A i zašto bi? Za ljude se brine država i vlast. Uostalom, žive tako kratko, čemu da se prilagođavaju. Ali ljudi su se ipak prilagođavali, i to bez milenijumskih mjerila. Vrlo brzo, brže nego životinje. Pa da. Upotrijebili su inteligenciju, razum i rasuđivanje? U sasvim određenu, kratkoročnu svrhu i vrlo jasan cilj. Bez puno razmišljanja, onako životinjski, hitro, instinktivno.
Krenuli smo u malim grupama, po parkovima, okolnim brežuljcima, napuštenim baščama, voćnjacima i livadama - skupljati hranu, ono što je nudila priroda u određeno godišnje doba: radič, masnik, kiselicu, jagorčevinu, luk vlasac. Ljekovito bilje, kupine, maline, divlje jabuke i kruške. Vodila nas je Milica; ilegalno ime kao nekad kod partizana. Pravo se nije smjelo ni izgovoriti dalje od kuće. Još i gljive. Trebalo je sve osušiti, konzervirati za zimu, za strašnu, dugu zimu koja opet dolazi. Trebalo je sakupiti i drva, cekere i ruksake na leđa; ložit će se u sve moguće varijante peći i furuna. Odmicali su se ormari i plakari, tražili dimnjaci, pravili solunari. Ložilo se sve: sveske, knjige, cipele, tašne, police, stolice, ladice i regali. Svi smo bili inovatori.
Pojeli smo sve zalihe hrane, pogorjeli sve dekorativne svijeće, zapalili kandila sa malo ulja i fitiljem od čepa i pertli iz patika. Vatra nije značila samo grijanje, bila je neophodna i za hranu, bila je simbol života, simbol uspjeha, dokaz da nešto sami stvaramo. Vatra je dobila ono značenje koje su još u pećinama otkrili praiskonski ljudi. Nešto kao pobjedu nad nemilosrdnim silama prirode; ovaj put nad nemilosrdnim silama ljudi.
Oko nas se sve mijenjalo. Živica oko kuće dosegla je tri metra, ruže su podivljale, sve osim jedne - žute, koju sam brala uz veliki rizik. Govorili su mi: na grobu će ti pisati: "Voljela je žute ruže." Kad bi ocvale, posipala bih latice po izrešetanom stubištu, "da staze budu posute ružama", govorio je moj susjed, čuveni sarajevski slikar. Po asfaltu je rasla trava, korov i poneko trogodišnje stablo topole. Ulicom se nisu kretala ni vozila, ni ljudi. Naslage pijeska, komada cigli, smeća i trulog lišća bili su pogodno tle za bilje, jer njega niko nije ubijao.
Kama
Ljudi je bivalo sve manje. Neki su umirali, neki su ubijani, neki su razmjenjivani na mostu, neki su, jednostavno, nestajali. Gdje? Kuda?
Iz nebodera gdje čekamo u redu za vodu policija je izvela komšiju, profesora. Sproveli su ga u policiju jer se nije odazvao pozivu za mobilizaciju. Njega niko nije pozivao, pozivani su samo Srbi, a on je Crnogorac. Pobrkali su religiju i nacionalnost. Uostalom, zar neko može biti pravoslavac a ne biti Srbin! Ipak su ga poslali u jednu školu u susjednom naselju, pobjegao je u Crnu Goru da tamo govori studentima o mehanici i možda još o nečemu. Ko zna?
Moj susjed iz kuće prošao je mnogo gore. On nije ni Srbin ni Crnogorac. Krio se nekoliko mjeseci, onda su ga otkrili, odveli u policijsku stanicu i dobro pretukli. Morao se sutradan ujutro javiti na zborno mjesto za radni vod. Radni vod? To bi nekad trebalo značiti vod ljudi koji će nešto raditi, graditi prugu, autoput, olimpijski stadion? Kako da ne! To je, ustvari, civilizovani naziv za prisilni rad: obarali su drva u šumi, gradili bunkere, kopali rovove, skupljali smeće. Jednog su prignječili balvani, neke su s leđa upucali "oni drugi", a jedan od urednika sarajevskih gradskih novina prenosio je betonske elemente i tako ih prenosio dok nije pregorio i prenio i sebe tamo negdje "preko rijeke". Jedan mlad i romantičan čovjek pričao je i "pjevao" sa svojom ptičicom dok je ona skakutala sa grane na granu, pa onda na grančicu, dok nije pala. Pala je i ona i pjesnik.
Moj susjed je kopao rov na Željinom stadionu. Na njegovu nesreću, imao je bradu i brkove. Napravili su šou, tu na stadionu su mu obrijali pola brkova i pola brade, i to kamom. Tako unakažen, nasjeckanog krvavog vrata, kopao je rov od istočnog gola prema centru, a na drugoj polovici stadiona, kod drugog gola, bili su oni s druge strane rijeke i kopali prema zapadu. Nisu pucali. A i zašto bi, znali su da je to radni vod, ko bi drugi kopao rov na otvorenom travnatom terenu stadiona. Neka čudna nogometna utakmica!
Kad su me poslije rata pitali kako sam, odgovarala sam: imam dvije ruke, dvije noge i dva oka, a mnogi to nemaju ili nemaju ništa. Dobro sam. Više nisam mogla da pričam o ratu, o patnjama, strahotama, strahu. Stranci ionako to ne mogu, niti će ikada moći razumjeti, iako neki to žele. A ja sve ponovo preživljavam.
Seoba mrtvih
Došla je i četvrta zima. Da li je to moguće? Kako smo dovde izdržali? Kakva smo mi to vrsta?
A onda je došlo ono najgore. Posljednje ratno proljeće. Sa prozora se vide propupale lipe na Vilsonovom šetalištu. Da li se za proljeće može reći da je loše ili čak najgore? Može.
Opet ljudi; pobješnjela, razjarena masa koja, izbezumljena što mora napuštati svoje kuće i imanja ili zaposjednute tuđe, u vangradskim općinama, gradićima i naseljima oko Sarajeva - uništava sve. Uništiti što više, ne ostaviti ništa onima koji će se vratiti u svoje, na svoje. Imali smo tu nesreću, još jednu, da naš kvart bude posljednji, poslije Vogošće, Ilijaša, Hadžića, Ilidže. Posljednji u programu "reintegracije". Ko je uopće izmislio taj nakaradni termin? Niko mi ne može reintegrirati majku, ili sina, pa ni kuću. To je moje. Grad je moj. Sarajevo je moje bez obzira o kojem se dijelu radi. Jabuka je jabuka.
Gomilao se bijes, rastao, masa razularena uništavala je sve. Izbijani su prozori, štokovi, razvaljivani haustori i stubišta, pilali su čak i stubišnu ogradu u jednom neboderu, buldožerom su krhali i rušili pijacu. Kroz prozore je letjelo sve ono što se nije moglo ukrcati u kamione. Ipak nije sve. Nisu došli obećani kamioni. Odbacivale su se neke stvari putem, uz put, bilo je preteško nositi. Užas! Odbacivani su i mrtvi, umrli (ljudi iz porodice, sahranjeni u neka davna vremena, pa iskopani). Da, dobro ste pročitali. U onoj općoj euforiji, euforiji uništavanja i mržnje, neki su mještani tih naselja iskopavali kosti, ostatke svojih rođaka, i ponijeli ih sa sobom da ni oni ne ostanu "živjeti u toj prokletoj turskoj zemlji". A onda, izdani, ostavljeni bez kamiona, natovareni i opterećeni onim "živim" i neophodnim stvarima - odbacili su mrtve. U crnim najlonskim vrećama za smetlje. U jednoj garaži, u šahtu, pronađeno je desetak tih crnih vreća. Bijela vozila, ljudi u bijelom, i crne kese u metalnim nosilima. Odvezeni su na patologiju. Ipak su ostali u svojoj zemlji.
A onda je počelo paljenje, i kuća i stanova. Stražarili smo tu posljednju ledenu noć, punu vatre - kakva ironija. Da ugasimo zapaljene krpe i druge vrste baklji bačenih na balkone, da ne izgorimo tu posljednju noć. Trebalo je sačuvati goli život jer više ničega nije bilo. Tri puta razvaljena vrata, tri puta ispreturano sve i odneseno ono što se moglo ponijeti. Gledati smrti u oči, bukvalno, doslovno, u kamu koja se svjetlucala pred očima. Pojmovi o vrijednostima su se potpuno izmiješali. Više se nije znalo šta je bitno, šta je važno ili vrijedno. Instinktivno, životinjski, željeli smo preživjeti, ne izginuti tu posljednju noć.
Otišli su tenkovi, topovi, minobacači, oklopna vozila i kamioni, i ljudi, napokon. Nastala je neka čudna tišina, grobna, puna zebnje i straha, noć crnja od noći, tama. Odjednom su se upalili reflektori na mostu, uključene su pumpe i šmrkovi, crpke izvlače vodu iz Miljacke. Vojnici SFOR-a deminirali su most i prilaze mostu, peru ga mlazevima vode kao nekad noćni perači gradskih ulica. Sutra ujutro preći će zastavnici, glazba i pobjegli ili protjerani stanovnici ovog kvarta. Ko će se vratiti, ko nije umro, poginuo ili nestao? Ko je ostao živ?
Zaboravljeno Sarajevo
Kako u ovom ratu ništa nije sličilo na rat, kako je ovaj opkoljeni grad više ličio na konclogor, tako ni oslobođenje nije ličilo na oslobođenje. Nije došla vojska da nas oslobodi. Nismo je ni očekivali. Čudno.
Očekivali smo naše sugrađane, naše komšije i rodbinu, prijatelje. Policija je blokirala prilaze mostu. Da ne bude pljačke kao u prethodno "reintegriranim" dijelovima grada. Napravili su nekakav scenarij, scenografiju, postrojili i zastave i gradske dužnosnike, policiju i građane sa nekakvim identifikacijskim karticama (izbjeglički karton), građane iznemogle i gladne povratnike iz jednog dijela opkoljenog grada u drugi dio tog istog grada. Da li su ovo doživljavali Troja, Lenjingrad, Staljingrad, Berlin? Bez obzira na policijske naredbe i "državnu" scenografiju, spremili smo se da i mi dočekamo naše. Nakon četiri godine izašli smo na terasu, na ravni krov naše zgrade. I tu je protutnjao rat: polomljena željezna ograda, klofstanga, tv-antene, svuda zdrobljene cigle, malter, granje, mrtvi golubovi. Na slivniku gdje su vjetar i kiša nanijeli i nagomilali trulo lišće i pijesak - raslo je već visoko drveće: dvije breze i jedna vrba sa prvim blijedozelenim listićima i resicama. Vrba okićena, nagizdana srebrenim biserima, izrasla kao četverogodišnja djevojčica, obasjana prvim zrakama aprilskog sunca. Nemoguće je uništiti sve! Pred nama, pod nama, široko se pružao cio grad, nepodijeljen, prosulo se Sarajevo kao potrgani đerdan. Ali tu je.
Za Novu godinu, 31. decembra 1994, te strašne, već treće zime, sklonila sam se nekoliko dana kod prijatelja na Vracama. Poklonili su mi Zaboravljeno Sarajevo, predivnu monografiju M. Prstojevića. Ima i posveta: Ovo je Sarajevo kakvo je bilo i kakvo će biti. Zatvori ga u srce da se ne raspline, dok se samo sebe ne sjeti i ponovo počne postojati... Tako je i bilo. (Dani Broj Sjećaš li se Sarajeva - 03.04.2008)
Puno sam razmisljao, da li ovu kazivanje jedne mlade zene koja je prezivjela najgore strahote rate,trebam prezentirati na podforumu.Ipak sam odlucio da to ucinim.Zasto? Da svi znamo sta je covjek ali covjek opsjednut mrznjom, covjek koji mrzi sve ono drgo sto nije kao njegovo, da znamo i da pamtimo, da nikad ne zaboravimo, jer ono sto je bilo juce, moze biti ponovo "sutra", da "sutra" znamo sta mlozemo ocekivati, da "sutra" znamo kako se postaviti, da "sutra" znamo i da ne dozivimo nesto slicno, ne samo mi, nego i nasi najblizi u rodbinskom i komsijskom smilu. Ovo "sutra" je balkanski usud, ovo "sutra" se ponavalja svakoj generaciji, nekima jednom a nekima cak i dva puta. Eto iz tih razloga preznetiram ovu pricu mlade zene, da svi znamo i da nikad ne zaboravimo, sta je covjek, kako se ponasa mrzitelj svegao onoga sto nije slicno ili isto njegovom.
Pozdrav Zah.
SILOVANA 365 DANA U GODINI
Piše: ..... .....
Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muce. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto. Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema ....... Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.Ni u kuci nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su rucicu moje kcerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravicno smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sircetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje ce je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena prica. Nakon što sam mu prepricala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravicnija životna prica koju je cuo.
Bilo mi je samo 20 godina kada je poceo moj pakao. Živjela sam u kuci u .........., sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a djecak dvije godine.
Krajem travnja 1992. godine u kucu je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao sprijeciti, ali su ga udarili nakon cega se onesvijestio. Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada poceo.
Prica iz pakla
Muža su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kucnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rodendan a da toga uopce nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muce. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto. Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema ........ Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.
To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.Ni u kuci nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su rucicu moje kcerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravicno smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sircetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.
Ipak, ostadoh živa
Nije mi lako pricati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred ocima ono što sam tamo priživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi? Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti. Pošli su na moju curicu i rekli da ce je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjecala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti. Nisu cekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noci u noc. Svaki dan u 365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu.
Izbavljenje
I tako smo živjeli do 18. aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan covjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM. Pustio nas je da idemo kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglicki kamp. Nikome nisam pricala o ........ Sa 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.
Licila sam na avet
Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž. Nisam vjerovala da ce se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U oktobru 1994. godine je sa još jednim zatocenikom uspio pobjeci. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao. Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da ce me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li ce htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obecao da me nikada nece pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.
Život u miru
Danas sam 60% invalid. Ne mogu naci posao. Živim sa mužem u ............, koji takoder ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na psiho-terapije. Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu licnosti uzrokovanu proživljenom torturom, pracenu depresijom.
Mjesecno primam 90KM socijalne pomoci. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250KM. Nemam tih para. U martu prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuca u .......... obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kucu u kojoj sam preživjela silna mucenja i silovana?
Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. maja, dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam šta da radim. Ne želim nogom krociti u ......... Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zlocinaca. Cak i na televiziji. Jedva preživljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hocu da ih gledam dok rastu. Hocu da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju ce moci izdržavati.
Kad smo odlučili bježati za svijetom koji je bježao preko Kozije Luke, Jabuke..., i trebali smo, te noći preći preko puta za Dobro polje, ni ne znam ti ta sela, bila je kiša. I kod naših se nije znalo ni ko komandiuje ni šta hoće. Jedni su govorili da treba spašavati narod, a drugi su htjeli s puškama da se bore i brane. Ne spominjem im imena, a narod ih zna sve.
Izgubili smo se. Sami nas troje bili smo u nekoj šumi. Tek je šuma bila propupala. Tamo u nekom selu je zapucalo, zapocalo, zapucalo, aman jarabi, grmilo je! Mali mi je imao groznicu. Nedžad se okliznuo i pao krkeći ga i morali smo odmoriti da vidimo kud bismo ujutro. Majko moja, kršila sam ruke, sama usred šume sa dvoje djece! Kako se razvidnjavalo, s tog brda smo vidjeli četnike kako idu na Foču i vode pohvatane ljude i žene. Hodala sam po šumi, lutala, razmišljala na koju bih stranu. Ogladnili smo bili, a nije nam do hrane. Samo da mi je umaći iz ovog vrtloga. Ne znam, bilo je oko podne, bili smo odmakli prema Zelengori, mislili smo, ništa što se njih grupa stvori pred nas!!! Kokarde, brade, puške, majko moja, kad se onesvjestila nisam! Kako su nas vidjeli, otkud su došli i uprežali nas tako, ne znam?! Ko da sam čopor vukova vidjela kad i čula kako dahču ispred nas. Kad me je onaj jedan pogledao sledila sam se od straha. »
Ovdje je Sabina stala sa kazivanjem. Izvadila je svoj čaj iz cegera, otpihnula i ušutjela.
«Majko moja, bili ja to tebi kazivala dalje?» odhuknula je. «I ovo što pričam , ne znam razumije li to iko. Kako je se meni samo avdestiti i okupati. Ja u svoje tijelo ne mogu pogeldati. Kud ću i kako na onaj svijet ovako opoganjena?!!» kukala je.
«Gledao sam na televiziji, kad su četnici ušli u Foču s tenkovima, kuće gore, a oni s puškama šetaju gradom...», vraćao sam joj sjećanje na priču.
«I ja sam to vidjela kasnije, kad sam došla ovamo...Ne mogu to gledati ni na televiziji, niti drugog slušati da o tome priča. Ništa se ne znam šta se zbivalo tamo. Ništa!»
Nisam tad imao olovku, niti diktafon, pred sobom. Slušao sam je pažljivo i pribrano. Iako mi nije bila baš jasna njena priča, nisam htio propitivati za detalje.
«Nemorate mi pričati što vas je sram. Pričajte onako gdje su vas odveli, je li još neko bio sa vama, kako ste preživjeli i kako ste se oslobodili. A, ako ste se umorili, nastavit ćemo drugi put.
«Ma, popila sam one svoje tablete da bih se smirila. Opet, evo, dršćem», zasuzila je pokazujući ruke kako joj drhture.
«Svu me znoj obuzme i neka vrućina...,» brisala je znoj sa čela.
Izmislio sam razlog da moram preći u drugu kancelariju, kao da sam nešto zaboravio obaviti od posla i ostavio je samu na nekoliko minuta da se smiri. Kad sam se vratio, ona je vraćala svoju flašicu sa čajem u ceger. Mislio sam da se spremala da ide. Onda je nastavila:«Odveli su nas u Kalinovik», progovorila je.
« Obnoć smo stigli u taj hangar. Nismo bilo sami. To je bila blatnjava šupa sa velikim željeznim vratima. Našla sam u čošku neku ploču i smjestila se sa djecom. Bila su dvojica mladića, jedna dedo i jedna žena sa curicom i malim dječakom. Nit' je ko koga šta pitao, nit' je ko u koga gledao. I, rane moje, prvo su odveli u noć onu dvojicu mladića na ispitivanje. Mislim da su bili iz Višegrada, jer su im psovali majku:»Gdje vam je Murat da vas brani?!» Mene su izveli i ispitivali ko sam i šta sam. Ništa posebno nisu pitali, iako su me stalno tukli. Najgore su mi bile one četnikuše, Srpkinje obučene u uniforme kao i muškarci. I kokarde na glavi su imale. Šta god da kažeš ubiše i mene i Nedžada. Zato šuti, nek tuku, trpi da ih u neznanju nešto ne naljutiš. Gladni žedni, u strahu i mraku čučili smo u tom blatu, a da niko nikoga ništa nije pitao. Bila je neka česma i namjerno su je ostavljali da teče. Onaj bi mi maksum zapomagaj: »Mama, vodeeee!», a ja ga ušutkaj: »Šuti ubiće te, sine!» Kad, to je bila treća noć, čini mi se, začu se tamo pucnjava i prangijanje. Odvedoše onu dvojicu mladića. Mladi ko rosa. Mene tu veče nisu dirali, a tek ujutro su doveli tu dvojicu mladića. Vidjela sam im zatvorene oči, krvavu odjeću i kosu, dok su ležali u blatu. U jednog sam vidjela kako mu krv curi iz uha. Drhtala sam od straha, pa mi je mali zacvilio ko mače i privio se uz noge. A onoga su dedu, e tad sam vidjela onoga Velibora Ostojića, nikad niko nit ga više da spomene, nit ništa..., kad kaže onom dedi: »On zna, njegov je sin u Zelenim beretkama!». A ovi što su sa njim, skomušaše dedu, šamaraju ga, biju ga da prizna gdje su i koliko ima tijeh beretki. «Ma nema ih više od pedeset!», vikao je dedo. »Kako nema kad ih pet hiljada ide prema Foči!!!» derao se taj Ostojić. «Nema ih toliko Boga mi, i Allaha mi!!!», kleo se dedo. A ovaj jedan mu opsova i Boga i Allaha, tobe jarabi, pa mu prinese pištolj na čelo i ubi ga!»
Do tada nisam prekidao Sabinu. Nisam htio insistirati na detaljima. A nije mi bilo jasno kakav je to hangar, gdje se nalazi, kakva je to druga zgrada u koju su odvođeni, i pretpostavljam, bili smješteni ti čuvari i isljednici.«Jesi li ti sigurna, da je to bio Velibor Ostojić?» priupitao sam.«Kako nisam sigurna?! Znam ga i sa televizije, a i viđala sam ga u gradu. Nije bio u civilu, već u četničkoj uniformi. Bila je neka posebna grupa koja je na ramenu imala uvezanu bijelu traku sa crnim mrtvačkim glavama. Takve su trake i njemu visile na uniformi.»
«Dobro, nastavi», zamolio sam je.
«To je bilo peti-šesti dan, ja mislim», premišljala je po glavi. «Dedu su odnijeli, a onaj jedan mladić je dugo umirao. Toliko je molio da mu damo vode. Niko nikad od nas ništa jedno drugom nije rekao. Onaj jedan je živio još koji dan, a drugi koji dan više. Tako bi dolazili i odnosili ih mrtve. Ostala sam ja sa svoje dvoje djece, i ta žena sa svoje dvoje djece. Ne znam, koliko sam mogla procijeniti, djevojčica je imala 12-13 godina, a dječak 7-8, maksumi jadni. Žena je bila pokrivena, imala je mahramu, i obučena u dimije. Ja mislim da je bila žena nekog poznatog čovjeka, možda je bila i hodžinica. Došli su i odveli tu njenu djevojčicu, maksuma grdna rano... I opet je zora bila. Svanulo je! Nju su doveli onako slomljenu u neznanju i bacili je pred majku. Koliko sam mogla vidjeti noge su joj bile sve u krvi, a usne krvave, isjećene i rastrgnute. Jadno se dijete najvjerovatnije branilo i vrištalo od bola. A oni bi, anamooni, zgrabi je za usta i rastrgli joj usne. I u mene je to bilo i meni su to radili. Kako psi zatvoriše vrata, majka joj se pridiže, pogleda one maksume, nešto prošaputa: »Ščeri, moja!!!», skide dimije i izvuče svitnjak iz njih i presavi ih, osta samo onako u kombinezonu. Vidjelo se da je bila uredna žena, vjerovatno su ih u kući pohvatali, tako je bila sprmeljena u uredne haljine. Priđe vratima, zakači onaj svitnjak o onaj, k'o neki mandal, k'o šteku u vratima... Onaj četnik je bio zakrenut prema stražarnici, valjda mu bili naredili da nekoga dovede... Samo što onaj svitnjak stavi oko vrata, skliza se i objesi se! Onaj joj je mali, šta će maksum, samo lomio ruke. «Vidi» kaže četnik, «Turkinja se objesi!» Prekide onaj svitnjak nožem. «Nije moguće da se time objesila?!» čudio se. Gurnuo ju je ovako nogom, a ona je bila sva poplavljela. Odnijeli su je, a djeca su ostala. Ona djevojčica je ležala polumrtva, samljevena, rane moje, u blatu. Čitav dan je ležala tu. I ona mi je tražila vode. Nisam smjela ustati, ni prići vodi. Nedžad je sto puta pokušao priči česmi, pa bi ga tukli po glavi, dok ga ne bi odbili. Nisam mu mogla zabraniti. Gledala sam u tu curicu, nikad sebi nije došla. Mislila sam da je bila umrla. Tek, pred mrak, kad su došli, uzeli su je za ruke i noge dvojica između sebe, ona je jauknula. Eto, zamisli, kako je to bilo gledati i slušati! Poslije su odveli i dječaka. Ako mu se Dragi Bog smilovao, ubili su ga. Ako je živ ostao, janje moje, teško ga se njemu! Tad sam ostala sama sa svojom djecom.»
Sreća, diktafon je škljocnuo; kraj kasete! Nisam mogao više slušati. Gušile su me suze pa sam okretao glavu prema zidu. «Da nastavimo drugi dna?» zamolio sam.
Tek nakon nekoliko dana ponovo me je posjetila Sabina. Bila je kod doktorice i nalazi joj nisu bili dobri, pa nije mogla doći prije tako nasikirana.
«Tad su nastale muke moje, i muke moje djece», nastavila je priču. «Kad su me prvi put silovali, bili su Crnogorci neki, jer sam ih razlikovala po govoru. Četnici, oni mladi bili su najgori. «Stara je ona za mene» govorio je jedan štenac. «Moraš to učiniti po zadatku, ona mora roditi Srbina», naređivao mu je drugi. Vidi šta je meni moja tuga i bol? Nije to što su me maltretirali i tukli, već moje dijete i to što su me krstili i prskali onom nakom njihovom vodom! Izvodili bi me iz tog hangara u tu drugu kuću, tu zgradu. I nisam tu samo je platila glavom, već su nekoliko puta dovodili po deset ili dvadeset naših žena i silovali ih. Sve su to bile lijepe i mlade naše žene. Jednom sam jednu i prepoznala. Čula sam da je kasnije i rodila četničko kopile, pa ga dala u neku kavursku zemlju.Vala druge do tada nikad nisam vidjela. Kako su me tu noć izveli, nikad nijednu noć više nisu preskočili. Eto, koliko je to bilo od maja do jula. Da niko ne zna, osim Boga šta je kaurin, šta on može i kako može raditi zlo?!!! Mama mi je govorila: »Ščeri moja, Foča je prokleta!» Znale su naše stare žene šta je bilo s njima. I jest prokleta, da ne može biti prokletija. Tuda treba glavu okretati kad se prođe. Svuda je tu đavolska bjesnilo!!! Koliko je stotina našijeh žena tako bilo u Partizanu i KP Domu, i vođeno ovako po komandama na silovanje. Vodili su ih na Buk Bilu, Kalinovik, Dobro polje... Mlađe su vodili njihovom glavešinama. Njima su davali i da se okupaju, a nas starije su davali čoporima ščenaca da se izmjenjuju. Vidjela sam i čula šta su radili i šta je bilo i sa drugima, a k'o da ništa ni vidjela ni čula nisam. O drugima nikad ništa neću reći, pričam ti samo svoju muku. Niko tuđu muku ne može tačno posvjedočiti!
Bilo ih je odsvaodakle; iz Crne Gore, Srbije i otalen iz Foče i Kalinovinka. Kad ih se skupi čopor pa mi kažu: »Imat ćete večeras zadovoljavanje....!»
A ja sam, sine, bila sva krvava. Nikad se nisam umila, niti dotakla vodu rukom za svo to vrijeme. Eto, kad su mi prve noći razderali haljine, došla sam i obukla one dimije od hodžinice i nikad ih nisam skinula. Sve su se na meni skorile od sukrvice i pasije sline! Ne možeš ti njima znati imena kad su se zvali nadimcima, jednog krmka su zvali Buco. I, tu prvu noć, kad su me ispitivali, bio je k'o prvi akšam, i vidjela ih desetericu.... Kokad smo ostali sami u hangaru. Rekli su da nas dvoje iziđemo. Onaj mali maksum, jadan, ostade sam na ploči. «Vratit će se mama», šaptala sam mu. Ono je mahalo rukicom i vidjela sam mu je'nu suzu u oku. Ni poljubit ga nisam smjela. Baš sam mislila da nas vode samo na ispitivanje. Vodili su prvo Nečka, pa mene u taj podrum, to mučilište. Vidjela sam samo nekakve drvene stepenice što vode na sprat, i ništa više u tom podrumu nije bilo. I taj sto! Ništa nisam znala reći šta su me pitali. Šta god kažem, oni tuku i mene i Nečka. Hajd što tuku, hoće da nešto priznamo, ali nisam jadna ni sanjala šta me čeka. Stavili su me na sto, od dvije daske. Znam, ostao mi je u pamćenjuuuu...! Zato ja danas sva protrnem kad moram leći na sto da me pregleda doktor. Na tom stolu sam glavom platila. Nečka su držali, pored stola, a iznad mene.. Po dvojica bi me držala za ruke i noge... Pa sam jadna i učila svašta, šehadet donosila, ako bi umrla pod njima takva opoganjena... Ovaj je naredio kako njih peterica moraju da me siluju i da moj Nečko, zvali su ga Tuirčinom, sve gleda da vidi kako mu je majka kurva, kako će oni bolje to uraditi nego balije koji su me jebavali u Foči. On je jadan, otimo se i preklinj'o: »Evo mene, zakoljite me, ubijte, ne dirajte mi majku. Nemam nikog osim nje!» vrištao je. Oborili su mu glavu da gleda. On bi stavio ruku preko očiju, a oni bi mu zavrnili ruku na leđa. Naredili su mi da se skinem gola, a kako ću, grdna rano, a sve bi uradila da mi ne tuku dijete. Oni ga vežu lancima i tuku onijem palicama.: »Gdje su ti Alija i Đuliman da ti pomognu?!» vrištali bi. Bacili su me na sto i trgali onu naku trenerku što je bila na meni. Prvo bi me prekrsti, pa kako koji dođe viče da hoće da me namjeste ovako, onaj onako.. Jedan siđe, drugi naiđe.. Ti jaučeš, moraš jaukati od bola, on ti začeplja usta, grize te, bali, rokče, psuje... Kako koji završi na meni odmakne se i kaže, mi Nečku:»Ajde Turčine, vidio si kakva ti je majka kurvetina, sad je popljuj. Pljuni na nju!» Onda ga tuku, jer on neće, da pljuje po meni. Onda mu kaže da se mora popišati po meni, jer će mu bajonetom odrzeti «onu stvar». On se jadan izvija i dere, a oni ga tuku; sve zamhanu iza ramenica onijem palicama, pa ga udare između leđa da on upadne između one dvojice-trojice šte ga drže. A ja zakamičem:»Molim te, sine uradi što ti kažu,» dok jadna ležim na daskama. Zgulili su mu hlače i nadnijeli ga nad mene, a on samo plače, suze mu ko grah, i ne može to učiniti. «Kako ne možeš pišati, zar ne bi mogo malo i ti okusiti, vidi kako je dobra kurva?!», vikali su mu dok bi mi noge rastvaljali i pokazivali rukom... Uh, Bože moj, zar ja ovo ikome mogu reći?!», otplakala bi obujmivši glavu rukama.
«Ostavili su nas tu takve, neko vrijeme, dok su se opijali, da se anamooni okrijepe», nastavila bi nakon nekoliko minuta šutnje. «Onaj pas, valjda starješina, došao je sav podbuh'o. Kaže kako ništa nismo priznali, a znaju sve o nama. Izveli su nas, a ono Bog dao mjesečina, kao bijeli dan. K'o majska noć. Ugledam onu vodu i česmu i ja hoću da se napijem, žeđ je gora od gladi, onaj me četnik odbi. «Ma ja ću se napiti, pa me ti odmah ubij!», kažem mu. A on kaže, kako bi me i ubio, ali da imamo posla i da trebamo ono dijete zakopati. Kako sam ušla u hangar vidim ono svoje dijete, duša moja, samo ovako skljunilo glavu k'o da spava. Ali ja ugledah one njegove otvorene okice i onu suzu da se cakli, koju sam vidjela kad mi je mahao rukicom! Samo mu iz nosa jedna kap krvi isrcurila. Oboje ga zagrlimo i uz njegovu glavu se isplačemo. Tobe jarabi, nije mi ni bilo toliko teško što je umrlo. Kad sam otišla i ostavila ga, samo mu je srce prepuklo.»
Ovdje sam opet napravio pauzu. I ona je zašutila. Nisam je mogao upitati, da li je ukopala to dijete, a čini mi se da jeste, ili su ga samo iznijeli kao i ostale.
Prije nego što nastavim njeno kazivanje, morat ću sam pokušati predstaviti jednu veoma važnu noć kojoj je ona svjedok.«Tako je danima i noćima trajalo. Maj i juni čitav. Ne znam da su preskočili ijednu noć. Nikad ne mogu ispričati sve šta se zbivalo. Ubacili bi nam samo izgorenog kruha. Ja ga nisam mogla jesti, a Nečko je jeo. Ponekad bi nam ubacili i konzervu. Jednom su ubacili neotvorenu konzervu, pa je Nečko sve zube slomio dok je probio poklopac pa iz nje pokušao isisati malo masnoće. I kad mu je stražar vidio krvava usta i probijenu konzervu na jednom mjestu, prišao je i čizmom zgazio konzervu. Nikad nisam mogla do vode doći i napiti se koliko mogu. Raskopaj bi onog blata i skvasi usta. Jednom vidim da je Nečko u ruku mokrio i pio. «Mama moram, crkoh od žeđi», rekao mi je. Jedno bi se na drugom nekad nasloni na leđa, na onoj ploči, pa bismo tako zaspali. A šta ti je korist što zaspiš kad odmah sanjaš taj džehenem. Jesu mene vodili dva-tri puta na to pijančenje bez njega. Jednom je jedan rekao:»Ma pusti staru kuju , nije ona za zabavljanje. »A tu noć sam vidjela vratiše i one žene, koje su bili odvukli, naka im akcija bila na Dobropolju, čula sam, i da ih napadju mudžahedini. Vratili su me. A drugi put, to bi moglo biti 12. ili 13. maj, kada su proslavljali tu svoju pobjedu, to su negdje pobili dosta balija, pa im je došao i neki glavešina iz Beograda, glavom sam platila. Nema šta mi nije onaj jedna radio i iživljavao se na meni. Pa to ko nije doživio tome se to ne može ni kazati, a ko je doživo morao je poludjeti. Ne znam kako ja nisam luda. More bit da i jesam, kad ovo mogu i pričati i prisjetiti se tog džukca. Oni su pekli krmad na ražnju, pa bi onu mast skupljali i mazali me po tijelu svukud, pa i, da izvineš, «onuda», pa ližu i bale. Pokušala sam jednom pobjeći da pucaju u mene. A neće, crkli dabogda, uhvatili su me. E tu noć, kad su mi to radili, pa me je onaj jedan pitao znam li plesati, pravila sam se da ga nisam čula, shvatila sam da sve nas znaju. Znaju nam i deveto koljeno šta je radilo. A moja majka bi reci da Srbi pamte, da su zlopamtila velika, i da ih se čuvam. Sjećam se, bila je Nova godina, i ja sam, kao radnica u kolektivu morala služiti za tu proslavu u firmi. Nit' mi je bilo do njihove gozbe nit' do slave. Voljela sam biti sa svojom djecom, da sam mogla. Jedan me je Srbin, bio je pijan, pozvao na ples. »Nos te đavo, đe sam ti ja za toga», odbila sam ga. U našoj kući se od davnina to ništa nije slavilo. U vrijeme Božića, mi smo kuhali, namjerno, samo čorbu od tikve i pite od kupusa. Vidjela sam te noći da imaju nešto veliko, nešto što su proslavljali. Šta ih se bilo iskupilo?! Doveli se dvadestak drugijeh žena, pili su i pekli krmad. Šta je ovaj prasac od mene radio?! Tjerao me na sto da mu igram ko turska plesačica taj trbušni ples. A ne mogu jadna na nogama stajati. Ubio me živu. Imao je one ikone o vratu obješene. Hvalio se kako je i koliko turkinja povaljo i kako su mu uvijek turkinje bile slađe od njihovijeh sprkinja. Valjda se obrukao pred njima, jer tu noć nije mogao ništa uraditi nijednoj. Na šta me je sve nagonio, ne mogu ni reći. Ko ljut ščenac na sebe, ispio je pivsku flašu i razbio je o zid. Pa sam, kad me je onesvijestio i bacio na tlo, priprežala da neprimjetno uzmem komad srče od razbijene flaše i počela sebi rezati vene. Kako je to onaj jedan primjetio, pa poskočio:»Eno, bula, hoće da se ubije, majku joj!», uhvatio me je i oteo tu srču. I, možeš zamisliti, previli su mi ranu, i bacili me tu u živicu da ležim, malo podalje od njihvog velikog stola za kojim su jeli i pili. Čula sam ih kako govore i spominju imena Draže Mihajlovića, nekakvog izdajnika Kalabića, pjevali pjesmu o nakom Vladi Šipčiću, a čula sam i ja u pričama o tom četniku. Spominjali su i Aliju i onog našeg Zulfikarpašića i Mlade muslimane i ustaše. Ona jedna četnikuša, uh kako me je ona tukla, vikala kako treba podići spomenik nekakvoj Cmilji, koju su balijski partizani ubili. Ko da je bila djevojka kad su je ubili, pa žale što im nije rodila prave četnike. Ko da je taj iz Beograda, mora da je bio oficir JNA, bio je bez brade, mlađi čovjek, donio nekakve papire, pa da oni trebaju isljeđivati i pitati nas o ljudima iz tih papira. Bilo mi je malo i laknulo, jer niko od moje familije nikad ništa o tome nije pričao, i ni ja nisam čula ničije ime s prezimenima familija. Ali, te noći sam shvatila da imaju stotine zarobljenih žena i ljudi. Čula sam kako im je ovaj iz Beograda rekao kako fočanski četnici, tačno je govorio da su četnici, moraju oprati svoj obraz. Nisam ti je pametna da to sve popamtim, trudila sam se da čujem hoće li izgovoriti moje prezime, ili nekoga zbog koga sam sumnjala da me toliko muče i da se svete nekome na meni. Šta smo im bili krivi mi, zaboga dragog?!» zaplakala je.
«Zamolio bih te da se još malo prisjetiš tih imena. Mislim da se radilo o vrlo ozbiljnom sastanku», prekinuo sam je.
«Ma spominjali su Karadžaća, Plavšićku, te svoje glavešine. Kokad se zovu tim nadimcima Vojo, Veljo, Bilja... ne znam him ko su. Ja sam mislila da tog Karadžića zovu Ratko. Nisam tad ni znala za tog Mladića. Znam da je ovaj jedan pričao kako je neki Bobo, kojeg su hvalili, zakl'o neku ustašku hudovicu i da više nikog nema u tom selu. I da je ta ustaška hudovica, ne znam iz kojeg je sela, priznala da su naka trojica muslimana ubila im tu Cmilju i toga Vladu, pa su oni tragali za tim njihovijem familijama, ima li ko uhvaćen u tim logorima. Meni se čini da su govorili kako ima pet-šest stotina zarobljenih žena i preko hiljadu muškaraca. Stalno su govorili :»Ovo je naša velika pobeda!!!» i išli zvati telefonom, čime li da pitaju nekoga za nešto. Nekog su četnika toliko hvalili da su govorili da je on srpski Bog, jer je iz nekakvih Bogovića. Jel mu to prezime, ne znam, nisam čula ni za to mjesto ni za prezime.»
Na osnovu ovog sjećanaja Sabine, potrudio sam se da od drugih Fočaka saznam nešto i rekonsturiram priče koje su se analizirale te noći. Mislim da je to bila noć kada su proslavljali zasjedanje Skupštine RS-a na kojoj će Ratko Mladić, koji je rođen u selu Božinovići, tu kod Kalinovika, za komandanta Vojske Republike Srpske.
Osoba koja je donijele papire, očito dosijee, pretpostavljam da je vršila istragu o likvidaciji četničkih bandi poslije rata. Poznato je da je Nikola Kalabić izdao Dražu Mihajlovića i kao maskirani pripadnik OZNE, omogućio njegovo hapšenje. A Nikola Kalabić, kako mi je ustvrdio dr Osman Zametica, rodom iz Jeleča, prvi je silovao, pa zatim zaklao i izbacio na ulicu, najljepšu djevojku u Foči, dok je bio prvi Dražin suradnik. U to vrijeme, napominjao bi Zametica, kralj Petar se nalazio u bijegu preko Kaira, za London, želeći reći kakav su odnos muslimani ostalog svijeta imali prema zločinima nad njihovom sabraćom u BiH.
Raspitao sam se kod drugih Fočaka o imenima koje je Sabina upamtila. Zaista je bio odmetnik Vlado Šipčić, i dugo se krio između Toholjske i Mazalačke planine. Navodno ga je izdao Vojo, ili Milan Pavlović, koji su mu odsjekli glavu i predali je UDB-i, da bi dobili azil u Rusiji. Zvanično, ubijen je 1958. g. negdje kod Bijelog Polja. Narod tih sela pamti priču i o Cmilji, nekoj djevojci koja je bila Šipčićev jatak. Navodno su je ubili trojica muslimana ispred mlina. Očito su tragali za familijama te trojice muslimana radi osvete.
Adil Zulfikarpašić tvrdi da je iz Foče samo 12 muslimana pristupilo ustašama. Jedna mi je žena potvrdila da je čula priču kako je baš neki Bobo zaklao dvije starice, čije su kosti nađene u teknetu, negdje u smrekama baš oko te Toholjske planine. Jednu od njih, Melču, zvali su ustaškom hudovicom, jer joj je muž poginuo kao ustaša.. Umrlo joj je dvoje djece od tifusa, a ona se nikad nije preudavala.
Poznato mi je da je samo jedan učitelj iz Foče osuđen kao pripadnik organizacije Mladi muslimani, iako nije bio Fočak. Nekoliko hodža je također hapšeno, ali ne kao pripadnici Mladih muslimana. No, poznata mi je priča o nekom Sulejmanu, ne sjećam se prezimena, iz sela Varupi, kojeg su osudili i uhapsili kao Mladog muslimana. Uhapsili su ga dok je klanjao akšam i nikad se nije vratio. Pa je neko, nakon pobjede SDA, dolazio u Centralu, raspitujući se da li bi mogli saznati šta se zbilo s njim. Neki su ga vidjeli da je sproveden u voz. Ta majka bi mu držala sliku pod kamenom kod pojila za hajvan. Pa bi, krijući se, dok bi pojila krave, gledala tu sliku.
Nisam mogao više otkriti za čime bi i zbog čega toliku istragu vodio taj Krizni štab SDS-a u Kalinoviku te noći, da bi se svetio za zločine nad Srbima. Dakle, vjerovatno su iščekivali da li će, na osnovu do tada počinjenih osveta na Turcima, Skupština RS-a, usvojiti njihov prijedlog da u ime pranja četničkog obraza, kojeg je ukaljao Nikola Kalabić, njihov novi komandant biti njihov mještanin Ratko Mladić. U korijenu imena njegovog rodnog sela je riječ bog (Božinovići), pa je moguće da su ga slavili kao novog sprskog boga! Ili je već Mladić bio postvaljen za komndanta VRS, pa oni stoga proslavljali to kao svoju «veliku pobedu».
« Ja sam sva krvava bila, non-stop sam krvarila. Rekla sam ti kako su mi razderali ono trenerke, i kako sam obukla dimije, sve je na meni vonjalo i smrdilo na lešinu. Da mi je bilo oprati ruke i da se umijem, ko da bih se rodila. Samo su nam davali vode, kad vide da ne možeš više da pričaš. I to, opet, ne daju da piješ koliko hoćeš. Jednom je Nečko rekao: »Daj mi, jarane, cigaru». Oj , kad ga je on zviznuo kundakom pa zatim izgazio nogama, opsovao mu majku što ga tako nazvao. I te noći sam platila baš od njega. Uveli nas u to mučilište, ko opet, na naka ispitivanja. Ona četnikuša me je držala i govorila: »U ime svete Cmilje!», dok me je krstila i škropila vodom. Govorila je kako moram roditi Srbina. «Ove balijke su bolje od naših», govorio je onima što su me držali, kad je otišla ona četnikuša. Kad je, anamoon, završio na meni, obris'o se peškirom i onako umazanom slinom svu razmazao po Nečku. Ono moje dijete je počelo povraćati sve iz sebe. Od tada, jadan, često povraća.
Tako su prolazili dani i noći. Ipak sam mislila da će nas konačno pobiti. Šta ćemo im više. Nismo bili pomrli. Ne znam ni kako je toliko života bilo u nama. Šta smo sile batina dobili?! Nema mjesta na tijelu, gdje nije bilo modro. Više u Nečka nego u mene. Ma stotinu ljudi, meni se čini podleglo i umrlo samo nakon jedne takve tuče. A, eto nema smrti bez edžela. I te noći, bilo je negdje pred kraj juna, došao je jedan Crnogorac. Toliki, čafir, da ti ne mogu opisati. To su ludi ljudi. Mrcine goleme, ugojeni k'o prasci. Kad su me povalili na sto onaj jedna kaže: «Ja ne mogu, usmrđela se! Ovo treba odvesti u rijeku i okupati je!» A, ovaj će drugi :»Nema kupanja, znaš li ti da se Turci kupaju poslije jebačine!» I onaj hoće, onaj neće, prikradaju se, pa onaj jedan reče: «Nećemo nijedan. Svakako prasica više ne može roditi Srbina, pa ću ja ovo sad ovako završiti.» Kako pije onu pivu, on je onaj grlić pravo u mene... Kako sam zajaukala, i zavriskla ja, moj Nečko je krisnuo još više! Kako je kriknuo, ko da ima sedamdeset i sedam nakih glasova, oni se uhvatiše za uši. «Vidi Turčina!!!», začudio se onaj krmak. Onda se Nečko zasmijao, ko da se smije njima što ih je prepao pa su zapušili uši rukama. Onda se nastavio smijati, ko da je ga je veselje obuzelo od nečega. Prišao je iznad mene i počeo me tješiti s osmijehom na licu, k'o sav sretan kaže mi: »Mama, haj'mo na more.» Malo mjesečina kroz onaj prozor probila, a on se okrenu prozoru i poče vikati :»Vidi, mama, Sunca! Mama, molim te haj'mo se kupati na more!» Došao je do mene i počeo da me pridiže, moleći da se idemo kupati...
A, onaj zovnu nakog Neđu: »Vodi ovo i pobij, sredili smo ih! Jebali smo im balijsku majku!» Da je, Bogdo, odveo nas i pobio. Ali, sleti onaj drugi pa kaže: »Nemoj ih ubijati, učinio bi im uslugu. Plavšićka je naredila da se s njima mora drugačije postupati.», derao se onaj drugi. «Eto postupaj kako ti je naređeno, ja sam im jebo majku za sve vremena», smijao se ovaj što je pio pivu. «Treba ih poslati ujutro do Alije, dati im po krišku hljeba i flašu vode da mogu stići do Predsjedništva, nek vidi šta će mu biti s njegovim mudžahedinima. Naredi komandi da ih niko ne dira putom!», čula sam kad mu naređuje. »Nek odnesu poruku Aliji da će mu svi mudžahedini biti ovakvi, a da ćemo sve bule njegove obući po ovoj najnovijoj modi!» smijao se. A na meni one dimije sve krvave. To im je ta Plavšićkina moda za muslimanke!
Opet im nisam vjerovala, kad su me vratili u hangar da će nas pustiti. Bila sam sa dijetom i mislila kako je ranije trebao da se pravi da je lud, možda bi ga pustili na miru, a meni što su radili da su radili. Nikako nisam vjerovala da mi je dijete izludilo. I bio je miran tu noć. Nismo smjeli šaputati, jer ako bi nas čuli, odmah bi priskočio onaj stražar i psovao da nešto dogovaramo. Tako da je brzo svanulo i onaj nas pozva da nam da naku potvrdu da smo bili sedam dana u pritvoru». (Potvrda je imala štambilj Skpštine oštine Kalinovik, i potpis predsjednika Kriznog štaba SDS-a, Gruje Galovića.) «Pravo putom i da niste metar s puta skrenuli. Znate đe ćete se zaustaviti!» naredio nam je onaj što je spominjao Plavšićku. I mi se zaputismo... Kad smo prelazili preko mostića jednog, vidjela sam nakamarane ljude k'o drva, jedno na drugom i muško i žensko. Boga mi je potočič krvi isticao ispod te kamare. Bili su poklani. Nisam se zagledala i prošla sam k'o da ih ni ne vidim. Sve sam mislila da nas prate. Usput smo jeli ono bukovo lišće, baš smo se okrijepili. Ima ljutkast okus, godilo mi je ko najslađa salata. Kad smo prolazili Dobro polje, aman jarabi, bilo je sila vojske s tenkovima. Vidjela sam ih svakakvijeh; i onih s trakama i onim lančičima. E, ti su mi bili najgori; ti sa lančičima i njihovijem ikonama! Kad bi me povalili na te daske, pa bi me preksti i lajali kako bula mora rađati Srbe, te bi im ikone visile ispred očiju mi! Žmurila sam jadna, stiskala oči, gušila u sebi bol i muku da bi mi srce kako puklo. Govorili bi da su bule slađe od njihovijeh žena i da kući ne smiju spavati sa svojim ženama, jer trebaju bulama napraviti dosta Srba koje će roditi k'o što su njihove prababe Turcima rađale Turke!
A, eto, niko mi nije prišao dok smo išli putom. Cijeli dan smo pješačili preko Rogoja, do Trnova. Kad smo došli do jedne riječice, misleći da nas više ne vide, jer smo im zamakli, napila sam se vode koliko sam mogla. Tako sam se i nagrdila, nisam smjela toliko vode piti. Sve su rane u meni oživjele. I od te rane, boljelo me rano ljuta, kad mi je uturio pivsku flašu, bila sam sva iskrvarila. A moj Nečko bi sve usput govorio: »Mama, vidi ljepote... Vidi grožđa i cvijeća, mama...» Nisam znala, grdna rano, da halucinira, sve dok nije htio zaplivati u tom potočiču. «Vidi, mama, mora. Haj'mo se kupati». Jedva sam ga smela da ne skoči u vodu. Tad mi se srce slomilo. Znala sam da je presvisnuo. Otimao mi se, sve hoće na kupanje. Tako smo došli do jedne bukve i sjeli. Vala, nisam imala snage dalje hodati. One mi se tene raspale, noge mi krave i nabuhle. Morala sam se odmoriti. Koja su doba bila, negdje iza ikindije, bahnuo je jedan vojnik. Mislila sam da je četnik i da će nas ubiti. Nek ubije, pomislila sam. Kaže taj vojnik da idemo s njim. Sakrio nas je u jednu šuplju bukvu i zaprijetio da se ne mičemo. «Ako ga ne možeš čuvati, svezat ću ga», rekao mi je vojnik za Nečka. Ja ću se vratiti i odvesti vas. Vidio je da ne mogu hodati. Vala, brzo su došli po nas, njih četverica. Pomogli su nam da hodamo. Mene su, vaka, i nosili. Kad sam došla do jedne kuće i ugledala nanu u dimijama i šamiji, Bože, Sunce me je ogrijalo. K'o da sam vidjela džennet u njenom licu. Ona mi je jemenija bila ljepša od svakog behara. Tu su mi dali mlijeka, umotali mi noge u vunu natopljenu u ulje. Okrijepili smo se. Ali, tek tad mi je Nečko dobio temperaturu. Valjda što smo toliko pili vode. Kako nećeš, grdna rano, kad smo toliko trpili žeđ. To su bili ti Jukini borci! Rekla sma im da sam bila u logoru i da su nas poslali Aliji. «Ne možeš ti do Alije, Sarajevo je okruženo, ti se trebaš prebaciti vani ako imaš koga.» savjetovali su mi vojnici.»
Sabina je bila prebačena u jedno mjesto do Crveg krsta, a zatim u inozemstvo. Tamo je ostala dok joj ljekari nisu savjetovali da joj Nečko neće ozdraviti i da bi mu bilo bolje među svijetom i ljekarima sa kojima će komunicirati na maternjem jeziku. Ne mogu ništa više reći o njihovim životima. Može se pretpostaviti s kolikom patnjom žive ovako bolesni.«Samo mi je jednog dana, kad smo se vratili u Bosnu, i bio mi je puno bolji, rekao:»Mama, haj'mo na Alijin mezar!» Od kud mu je to došlo u pamet, ne znam!
Kad procitam ove tuzne price, nikako ne mogu da shvatim, odkuda kod Srba tolika mrznja prema muslimanima uopste a posebno prema Bosnjacima.Odkuda tolika mrznja kod Srba, posebno onih, koji su odrasli u proslom sistemu,sistemu koji je proklamovao jedanakost svih, bez obzira na nacionalnu i vjersku odrdjenost.
Po svoj prilici proklamovano opsto nacelo nisu pratili nastavni planovi i programi od osnovnoskolskog do univerzitetskog obrazovanja,jer su mnogi istorijski dogadjaji jednostrano predstavljeni, kao npr. prica o: Danku u krvi, Smail agi Cengicu, opis dogadjaja na Cukur cesmi,Handzar diviziji i njenim zlocinima,itd, pa Njegosevo pjevanje u Gorskom vijencu o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, gdje je klanje i ubijanje muslimana predstavljalo najvis moralni cin itd,itd. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg.
Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.Nije dzaba srpski knjizevnik Milan Milicevic zabiljezio 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.Ili ona civena tvrdnja Dobrice Cosica iz romana Deobe "Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.”
Filip Dz. Kohen autor knjige "Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana", Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog.On se nadovezujuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”. Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas, gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.
Filip Dz. Kohen tvrdi, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste.
Ivo Andric je kao sto je poznato prosao kroz nekoliko austrijskih zatvora, da bi 1915.godine bio konfiniran u zupnom stanu u Ovcarevu. Tu je imao priliku da cita knjigu "Mucenicka smrt Sulejmana el- Halebija" atentatora na generala Klebera, guvernera Egipta.Pisuci svoj roman " Na Drini cuprija", Ivo Andric je preimenovao glavnog junaka, a dogadjaje prebacio u Bosnu.Tako je jedna knjizevnikova fikcija, da li namjerna ili slucajna, prije ce biti namjerna, jer slucajnost ne postioji, u glavama mnogih, postala stavrni istorijski cin, koji je zahitijevao osvetu svake vrste.
Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige "Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni",inace profesor komparativne religije na Havenford univerzitetu Pennsylvanija, ukazuje na jedan od ta dva simbola koja su silno uticali na mladje narastaje i na zapadne novinare. To su simboli koje navodi Ivo Andric u romana "Na Drini cuprija", u kojoj se Osmanlijama kaže da," ako hoce sagraditi most, moraju staviti dvije srpske bebe unutar mosta. Drugi simbol odnosi se na dvije rupe u mostu kroz koje ce srpske majke dojiti tu djecu. To su zaista mocni simboli hristoslavizma. Ljudi koji to citaju, pogotovo na Zapadu, kombiniraju tu Andricevu fikciju sa objektivnom historijom a da pritom toga nisu ni svjesni. Isto je i sa nabijanjem Srba na kolac. Mnogi zapadnjaci zaista misle da je to nacin na koji su muslimani kroz historiju tretirali Srbe, tako da sam, analizirajuci odnos novinara sa Zapada prema ovom podneblju, ustanovio, da su Andricevi simboli medu kljucnima za razvijanje žurnalisticke ideje o vjecnom balkanskom antagonizmu" a kod mladjih Srba ideja o osveti, za nesto sto nije postojalo.
Dakle, jednostrano i netacno prikazivanje istirijskih dogadja, Njegosevo predstavljenje klanja i ubijanja muslimana kao poseban moralan cin, knjizevnikove fikcije i prebacivanje istorijskih dogajaja iz jedne nama deleke drzave u Bosnu, savakako su imale uticaja na stradanja muslimana u Drugom svjestkom ratu a posebno u ovom poslednjem.Naravno, tu ima i drugih faktora, prije svega onih pishickih i psihopatskih koji karakterisu mnoge od onih koji su cinili opisana gnusna djela, koja su dovela do toga, da mnoge normalna zena i njihova djeca, koja su bila prisiljena da gledaju silovanje svojih majki, zavrse na pishijatrisjskim klinikama, uz pitanje, da li ce ikad vise biti normalne osobe. Sta ceka pokoljanja pocinitelja ovih gnusnih nedjela, koji se nisu drzali one cuvene Aristotelove izreke, koju je i hriscanstvo prihvatilo kao svoju, "ne cini drugome ono, sto ne bi zelio da drugi cini tebi", to samo dragi Bog zna.
ULOGA HUSEIN HUSAGE ČIŠIĆA U RAZVOJU I AFIRMACIJI IMENA BOŠNJAK I BOSNA I HERCEGOVINA
Husein sa svojom hanumom
Husein Husaga Čišić iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca koji je dao izuzetno značajan doprinos očuvanju i jačanju identiteta Bosne i Hercegovine.
Radi se o čovjeku koji je u historiji zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanskog naroda u SFRJ, tako što je na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. Podnio amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.
Naime, iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro protivio tome što na grbu nove države pored postojećih pet nije unesena i šesta buktina koja bi označavala Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonac i Crnogoraca. Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. Godine glasao protiv Usstava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svoj dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. Januara 1946. Godine Čišić je sasvim jasno istakao nepravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu, Bosna i Hercegovina zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. Husaga Čišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom.
O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji da se Husein Husaga Čišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do toga da se njegovo mišnjenje promjeni. Džaferbeg Kulenović, koji je u vladi Pavelića bio „čovjek za muslimanska pitanja“, pokušao ga je pridobiti ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Takodjer, general Ambrosi ga je uzalud 1942. Godine pokušao prikloniti na stranu fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Čišić se oštro i hrabro suprotstavljao. Veliki značaj Husein Husaga Čišić imao je u svoje vrijeme, ali ideje za koje se on tada zalagao jako se reflektiraju i danas.
Husaga Čišić rodjen je 15. Decembra 1878. Godine u Mostaru. U periodu autrougarske vlasti prišao je Pokretu za vjersko prosvjetnu autonomiju koji je pokrenuo Ali efendija Džabić. Nakon toga s nekolicinom prijatelja pokrenuo je list „Musavat“ gdje je u svojim člancima oštro kritizirao austrougarsku vlast. Zbog svojih stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvoren i tri puta interniran i to na Bivolje brdo kod Čapljine, u Bihać i u Arad. U toku svog radnog vijeka bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, predsjednik općine Mostar, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
Prošle godine navršilo se 130 godina od rodjenja Huseina Husage Čišića, te s obzirom da se radi o ličnosti koja je dala nemjerljiv doprinos historiji BiH, razvoju i afirmaciji prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak, organizirali smo ovaj Znanstveni skup.
Preuzeto sa sajta,Vijeca bosnjacke nacionalne manjine u Zagrebu.
Ko je bio Mehmed Spaho? Kada kažemo da je on jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji Bošnjak u XX stoljeću, šta mi pod takvom kvalifikacijom mislimo, i šta o njemu uopće znamo? Malo, jako malo ili skoro ništa.
Bošnjačko znanstveno istraživanje i kolektivno sjećanje o Spahi danas je skoro nikakvo, bolje reći, sve do danas, jer se otvara ciklus različitih susreta sa njegovim djelom. Budući da je njegova ličnost u bošnjačkoj/bosanskoj znanosti i kolektivnoj memoriji skoro zatrta naslagama neznanja, nebrige, ignorancije, nesvjesnosti, površne pameti i svakodnevnog plitkoumnog "japajakanja", koje se izdaje za veliku nauku, upriličena izložba u Bošnjačkom institutu prvi je javni susret sa tim bošnjačkim odličnikom. No, odnos Bošnjaka prema Spahi samo je jedan od odraza njihovog višedecenijskog odnosa prema sebi i aktualnog, mada oduvijek prisutnog, negiranja, neuvažavanja i zapostavljanja vlastitih vrijednosti i identitetskih obilježja za račun servilnosti onima sa strane.
Danas o Spahi ne postoji bibliografija. Sva naša priča o njemu samo je pabirčenje oskudnih čitanja iz usputnog spominjanja njegove ličnosti, jer o njemu ne postoji nijedan ozbiljan znanstveni rad, a da ne govorimo o monografiji, niti je u povodu njegove obljetnice ikada održan ikakav znanstveni skup. On je u znanstvenom smislu apsolutno neistražena pojava, bar do danas. Čini mi se da je ono što sam sâm o njemu napisao u svojoj posljednjoj knjizi do sada najiscrpniji i najobimniji tekst, a sam mogu reći da o njemu ne znam mnogo, odnosno da mi bitni detalji nedostaju. Poznavati Spahu znači poznavati bosansku i bošnjačku političku povijest i socijalnu historiju prve polovine XX stoljeća, a nešto takvo još nije cjelovito urađeno.
Prvi put sam se sa Spahinim imenom susreo još kao brucoš osamdesetih godina, kada su profesori sociologije spominjali njegovo ime u izrazito negativnom kontekstu. Za njih je on bio, kao uostalom i za svu rigidnu komunističku historiografiju, pojam oportuniste, prevrtljivca, prelivode, čovjeka bez stava i sustava. Portretirali su ga uvijek izrazito negativno.
Pozitivni značaj "oportunizma" za opstanak malih naroda ili manjina shvatio sam tek u živom susretu sa jevrejskim intelektualcima u inozemstvu, kada su me uvjeravali da je ta fleksibilnost i sposobnost promicanja vlastitih stavova i interesa u svim prilikama modus opstanka manjina u makazama agresivnih i neprijateljskih većina. A takva je pozicija Bošnjaka odista i bila, pa time i samoga Spahe, i on je tu poziciju unutar bošnjačkog političkog korpusa najznalačkije koristio. Onima koji su ga optuživali da je oportunista, da je neuhvatljiv i nestalan, trebalo je njegovo "opredjeljivanje" kako bi ga lakše dotukli.
Spahina biografija je impresivna, bar po onome što iz njegovog života do sada znamo, jer ponovo naglašavamo da ni njegov životopis nije u potpunosti istražen i sa brojnim i različitim izvorima usaglašen. Rođen je u Sarajevu 1883. godine u alimskoj porodici. Otac mu je, kao vrsni znalac šerijatskog prava, bio kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902), a Pravni fakultet u Beču (1906). Doktorski ispit je polagao koncem 1907., a 1908. je promoviran u doktora pravnih nauka. Od 1906. do 1908. bio je sudski prislušnik, a od 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog tajnika. Na tom položaju je ostao do stupanja u politički život.
Bio je član Muslimanske narodne organizacije - prve bošnjačke političke stranke, član Narodnog vijeća poslije sloma Austro-Ugarske, a u prvoj vladi Kraljevine SHS zauzimao je položaj ministra industrije i trgovine. Na izborima za Konstituantu izabran je za narodnog poslanika u tuzlanskom i sarajevskom okrugu, a u vladi Nikole Pašića 1921. godine ministar je trgovine i industrije. Prilikom osnivanja Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) nije zauzimao istaknuti položaj u njoj, ali je snagom ličnosti i prirođenim političkim umijećem u oktobru 1921. izabran za predsjednika JMO. Poslije izbora 1923. godine i poraza stranke Ibrahima Maglajlića, frakcije koju je Spaho porazio, postaje istinski vođa Bošnjaka. U tome je pokazivao takav politički talenat kakav nijedan Bošnjak kasnije nije dosegao.
U vladi Ljube Davidovića, 1924. godine, zauzima položaj ministra finansija, u vladi Velje Vukičevića 1927. godine ministar je trgovine i industrije. U tom resoru s kratkim prekidom ostaje do 1929. godine. Sa grupom opozicionih stranaka 1932. godine i on izdaje svoje punktacije, što mu donosi policijski zatvor od 20 dana. (I on je, dakle, prošao kroz zatvor.) Obrazovanjem Jugoslovenske radikalske zajednice i padom Petra Živkovića 1935. godine ulazi u vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja, kakvo mjesto zauzima i u vladi narodnog sporazuma Dragiše Cvetkovića 1938. godine, gdje ga zatiče smrt.
Ovaj osnovni Spahin biografski okvir, do kojeg sam došao vlastitim istraživanjem, mada je u osnovi tačan, ipak treba usaglasiti sa pisanjem Fehima Nametka, za katalog izložbe o Spahi, budući da je on vjerovatno kontaktirao Spahinu porodicu, kao i sa Spahinom biografijom koju neposredno poslije smrti donosi književnik Edhem Mulabdić, njegov suvremenik, prijatelj i politički suradnik.
Najmanje tri događaja u Spahinom životu treba istaći, budući da oni najdirektnije odslikavaju njegove političke stavove. Prvi se odnosi na ustavno-političke nagodbe oko položaja Bosne prilikom raspada Austro-Ugarske i nastanka Kraljevine SHS. Tada se Spaho prvi put, kao izrazito mlad čovjek, pojavljuje na političkoj sceni. Po pitanju novog statusa Bosne, tada se unutar Bošnjaka javljaju tri opcije: mađarofilska, koju zagovara Šerif Arnautović, prosrpska sa Derviš-beg Miralemom na čelu, i jugoslavenska sa mladim Spahom i dr. Hrasnicom. U odnosu na cijelu tadašnju bošnjačku političku elitu, koja je od Spahe bila i moćnija i starija, jedino je on imao pravo i njegovo je stajalište pobijedilo budući da je bio na fonu povijesnih rješenja.
Drugi događaj se odnosi na ključnu Spahinu ulogu prilikom donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, ili prvog ustava novouspostavljene jugoslavenske države. Spaho je tada konstruktivno djelovao, omogućivši bošnjačkim glasovima donošenje ustava, čime je prekinuo bezakonje i političku krizu zemlje, a zauzvrat je dobio teritorijalnu kompaktnost Bosne u novoj administrativnoj podjeli zemlje, ili čuveni čl. 135, odnosno "turski paragraf", kako se taj član kolokvijalno zvao. Ustavom je nova kraljevina bila podijeljena na 26 oblasti, a jedino je Bosna i Hercegovina ostala neokrnjena. Tada se Pašiću, predsjedniku vlade, sa srpske strane prigovaralo da je za volju šačice privilegovanih ljudi opasao oko Bosne kineski zid. Tim članom je Spaho načelo autonomije, kompaktnosti i posebnosti Bosne unutar složene jugoslavenske zajednice, pa bez obzira kako se ona zvala, čvrsto afirmirao kao osnovni cilj, ili osnovnu vrijednost, svake bošnjačke politike. To je njegova temeljna zasluga, ili doprinos razvoju bošnjačkog političkog mišljenja i bosanske političke prakse.
I treći događaj je njegovo držanje po pitanju podjele Bosne sporazumom Cvetković-Maček. Spahin kabinet u Beogradu je tada bio središte bosanske političke akcije, svjedočio je dr. Branko Miljuš, Bosanac, tada također ministar u vladi. Spaho je osjećao svu pogubnost sporazuma, znao je da bi podjela Bosne značila i kraj Bosanskih Muslimana, a ne samo Bosne. Snažno se odupirao takvoj namjeri, i u tome nije bio usamljen. No kako se sporazum po nalogu Dvora morao postići, te se bar nešto između Srba i Hrvata riješiti, a kako je Vlada o tome trebala biti jedinstvena, a što opet Spaho sigurno ne bi ispoštovao, najlakše je sporazum bilo postići bez njega. Tako se i dogodilo. U jeku napora na izradi sporazuma između Mačeka i Cvetkovića, on je 29. juna 1939. godine osvanuo mrtav u apartmanu jednog beogradskog hotela. Špekulacije o naravi njegove smrti ostaju otvorene.
Ne treba se bojati mitomanije u aktualnom javnom susretu sa Spahom , budući da je ona, bar do sada, Bošnjacima strana, ali jeste pretjeranog glorificiranja koje proizlazi iz našeg posvemašnjeg gubitka osjećaja za mjeru i dobar ukus. Jer, kada se mi nečega dohvatimo, onda to tjeramo, u bilo kom smjeru, do kraja. U tom smislu ne treba pretjerivati, i Spaho je bio čovjek, političar sa svim mahanama koje političari na Balkanu imaju, dakle volio je vlast, znao je osvojiti i čvrsto držati, sa protivnicima se znao obračunavati, bio je sklon nepotizmu u mjeri u kojoj to i danas političari rade, imao je loših poteza i loših procjena, a što je sve u javnom životu normalno, itd. Na znanosti ostaje da o njemu ponudi svoje sudove.
Izvor,Dani br.233
Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana sa blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu.
Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleđeno u hororu.
Robert Fisk je bio jedan od prvih novinara koji su bili prisutni na mjestu strašnog pokolja u Libanu, u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Ovo je dio iz njegove knjige "Pity the Nation" koji govori o tome...
Ono što smo našli unutar palestinskog kampa, u 10h ujutro 17. septembra 1982. godine teško je dobro opisati, a najlakše je opisati hladnom egzekucijom. I prije je u Libanu bilo ovakvih stvari, ali ni približno na ovakvom nivou i nikad izvedeni od strane regularne, navodno disciplinirane, armije. U panici i mržnji bitke, deseci hiljada ljudi su ubijani u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. Ovo je bilo masovno ubistvo, incident – kako lako koristimo riječ incident u Libanu – koji je također bio i velika grozota. Išlo je dalje i od onoga što bi Izraelci u drugim okolnostima nazvali terorističkim aktivnostima. Bio je to ratni zločin.
Jenkins i Tveit su također bili shrvani sa onim šta su vidjeli i našli u Šatili, da u prvom momentu nismo mogli ni da registrujemo sopstveni šok. Bill Foley iz AP-a je došao među nas. Sve što je govorio, tumarajući okolo, jeste bilo "Jesus Christ" – stalno to ponavljajući. Mogli bi prihvatiti neke dokaze o ubistvima i to da je nekolicina ljudi ubijena u žaru borbe. Ali tu su bile žene koje su ležale u kućama sa suknjama koje su bile razderane, i sa široko raširenim nogama, djeca sa prerezanim grlima, nizovi mladih ljudi koji su ubijeni sa leđa, nakon što su poredani uza zid. Tu su bile bebe – pocrnjele bebe jer su bile poklane prije 24 sata i njihova mala tijela su se već počela raspadati – bačene u smeće između američkih vojnih porcija, izraelske armijske opreme i praznih boca viskija.
Gdje su bile ubojice? Ili da se koristimo izraelskim vokabularom - gdje su bili teroristi? Kada smo se odvezli do Šatile, vidjeli smo Izraelce u stanovima na Aveniji Camille Chamoun, ali nas nisu zaustavljali. Ustvari, prvo smo se odvezli u izbjeglički kamp Bourj al-Barajneh jer nam je neko rekao da se i tamo desio masakr. Sve što smo vidjeli bio je libanski vojnik koji ganja kradljivca automobila po ulici. Tek kada smo se vraćali nazad i prolazili kraj ulaza u Šatili Jenkins je odlučio da stane sa autom. „Ne sviđa mi se ovo“ rekao je. „Gdje su svi? I kakav je ovo smrad?“
Na južnom ulazu u kamp, bilo je nekada nekolicina betonskih kuća. Mnoge intervjue sam izvršio u tim kućama u kasnim sedamdesetim. Dok smo hodali blatnjavim ulazom u Šatilu, vidjeli smo da su te zgrade srušene do temelja. Osigurači bombi su bili razbacani diljem glavne ceste. Vidio sam nekoliko metalnih kutija sa izraelskom zastavom, još uvijek pričvršćene na svoje sićušne padobrane. Oblaci muha su se kretali po svome tome...
Dolje, u prolazu sa naše desne strane, ne više od 50 jardi od ulaza, ležala je gomila leševa. Bilo je više desetina leševa, mladih ljudi čije su ruke i noge bile svezane jedne za druge i koje su se ispreplele u samrtnoj agoniji. Svi su bili pogođeni iz blizine, u svoj obraz, a metak je razderao meso sve do oka i ušao u mozak. Neki su imali vidljivu grimiznu boju ili crne ožiljke lijevo od svojih grla. Jedan je bio kastriran, njegove hlače su bile otvorene i gomila muha je zujala oko njegove pokidane iznutrice.
Oči ovih mladih ljudi su bile široko otvorene. Najmlađi su bili stari 12 ili 13 godine. Bili su obučeni u jeans i obojene košulje, materijal koji se počeo zatezati preko njihovih tijela jer su se njihova tijela počela nadimati na vrućini. Nisu bili opljačkani. Na jednom pocrnjelom zglobu bio je švajcarski sat koji je pokazivao tačno vrijeme...
Na drugoj strani glavnog puta, uz jedan puteljak, našli smo tijela pet žena i nekoliko djece. Žene su bile srednjih godina i njihovi leševi su ležali na hrpi smeća, ogrnuta plaštom. Jedna je ležala na leđima, njena haljina je bila razderana, a glava male curice je virila iza nje. Djevojčica je imala kratku, kovrdžavu, crnu kosu, njene oči su gledale u nas i namrgođen izraz je bio na njenom licu. I ona je bila mrtva.
Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana sa blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je bio raznesen od metka koji je ispaljen u njenu glavu. Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice sleđeno u hororu.
Dok smo stajali tu, začuli smo arapski iz ruševina. „Vraćaju se!“ neki čovjek je vrištao. U strahu smo pobjegli prema cesti. Razmišljaući danas, mislim da nas je bijes spriječio da ne odemo odatle, i čekali smo na ulazu kampa da letimice pogledamo ljude koji su odgovorni za sve to. Morali su biti poslati ovdje sa izraelskom dozvolom. Morali su biti naoružani od strane Izraelaca. Njihov „rad“ je očigledno bio nadgledan – brižljivo praćen – od strane Izraelaca koji su nas još uvijek posmatrali kroz svoje tamne naočale.
Kada ubistva postanu nasilje? Kada grozota postane masakr? Ili, postavimo to na drugačiji način, koliko ubistava čini jedan masakr? 30? 100? 300? Kada masakr nije masakr? Kada su brojke preniske? Ili da li masakr izvode izraelski prijatelji ili izraelski neprijatelji?
O tome se ovdje radi. Da su sirijske trupe prešle u Izrael, opkolile neki kibuc i dozvolile svojim palestinskim saveznicima da pokolju židovsko građanstvo, nijedna zapadnjačka novinska agencija ne bi trošila svoje vrijeme oko toga da li se to treba ili ne treba nazvati masakrom.
Ali u Bejrutu žrtve su bili Palestinci. Krivac je sigurno kršćanska milicija – iz koje jedinice još uvijek se tačno ne zna – ali i Izraelci su također krivi. Ako Izraelci nisu uzeli učešća u ubijanjima, oni su sigurno poslali miliciju u kamp. Oni su ih trenirali, dali im uniforme, dali im američke vojničke porcije i izraelsku medicinsku opremu. Oni su gledali ubice u kampu, pružili su im vojnu pomoć – izraelske zračne snage su izbacile sve one svijetleće rakete koje su pomogle ubicama koji su ubijali stanovnike Sabre i Šatile – i oni su uspostavili vojnu saradnju sa ubicama u kampu....
Kotro Varos je malo mjesto udaljeno od Banja Luke oko 30 km.Sta se sve u njemu dogadjalo, mnogima je ostalo nepoznato, pa i nama u Banja Luci. Znali smo da se nesto dogadja, stizale su ovakve i onakve price ali sad kad sam procitao ispovijest covjeka koji je to sve prezivio, vidim, da su price do nas stizale manje ili vise izmijenjene.
Svi komentatori koji su procitali ispovijest Viktora Grgica jednoglasno potvrdjuju, da je sve bilo bas tako. Naravno, radi se o mjestanima, koji su imali slicna iskustva.Sobzirom da su ovo objavile Nezavisne novine Banja Luka, najvjerovatnije predstoji hapsenje i sudjenje pociniocima ovih nedjela, koji se jos uvijek setaju po Kotor Varosi i Banja Luci.Steta je, sto novine nisu objavile i fotografije nasilnika, mozda bi bilo jos ovakvih ispovijesti slicnih ovoj Viktora Grgica. Ispovijest ce biti obabjavljena u nekoliko nastavaka.Pozdrav Zah.
Viktor Grgić: Moju braću Zdravka i Ivu ubio je Goran Marković
Datum: 03.08.2009 20:27
Autor: ENN
Moju braću Zdravka i Ivu ubio je Goran Marković, zvani Markan, u Kotor Varošu 6. jula 1992. godine, tvrdi u ispovijesti za "Nezavisne" Viktor Grgić, predratni ugledni građanin Kotor Varoša, danas izbjeglica u Rijeci.
Grgić je preživio strijeljanje i stravične torture od strane takozvanih Srpskih odbrambenih snaga (SOS), koje su bile podređene Stojanu Župljaninu, ratnom načelniku Centra javne bezbjednosti Banjaluka, koji u pritvoru Haškog tribunala čeka presudu po optužnici za ratne zločine.
Naš sagovornik identičan iskaz dao je i istražiteljima Haškog tribunala prije pet-šest godina.
KAKO JE POČELO: U trećem-četvrtom mjesecu 1992. zapalili su mi jedno auto pred kućom, bacili su Molotovljev koktel kao upozorenje. Onda je rođaku na naš Uskrs bačena bomba pred kola. Tada smo napravili stražu. Morao je biti neko u lokalu, zapaliće mi objekat, dignuće ga u zrak, dok spavam. Tada si oružje mogao kupiti od srpskih rezervista koji su pušku prodavali za 500 maraka. Meni je jedan Pantelija doveo nekog Nenada i kupio sam automatsku pušku. Međutim, nije prošlo ni dva dana na vratima se pojavi pet ljudi u civilu. Stigli su u vojnim i civilnim vozilima. Oni kažu: "Ti si uzeo toga dana automatsku pušku i dva okvira". "Nisam", odgovorih kao iz topa. Kažu: "Pođi s nama". Iz civilnog auta izlazi taj što mi je prodao pušku. Kažu: "Jesi li njemu prodao pušku". Veli: "Jesam". Dovoljno je bilo da potvrdi. Mislim da mi je to bilo namješteno.
Rekao sam da puške nemam, da sam je odnio na selo. Onda su mi rekli da će doći sutra ujutro i da to bude spremno. U biti tako je i bilo. Sutradan su oko osam došla dvojica iz Banjaluke i ja sam im u stanici milicije predao oružje. Dali su mi potvrdu.
GORE SE SPREMA ZLO: Bio sam profesionalni ugostitelj. U Kotor Varošu sam držao lokal, piceriju i bilijar salu. Nisam ni sanjao da mogu doživjeti sudbinu koja je zadesila mene i moju porodicu. Imao sam neke prijatelje, koji su bili bliski moćnim ljudima. Ženin brat, moj šurjak, živio je u Banjaluci, i bio je dobar sa Pantelijom Damjanovićem, radio je sa Branom Jankovićem. S obzirom na to da sam preko njega bio u kontaktu s njima, mislio sam da ću tu naći zaštitu. Neki iz te ekipe su me čak opominjali "da budem pametan, da u Kotor Varošu ništa ne radim, jer će tu biti sranja". Ali, eto, govorili su mi da ću ja biti blagovremeno obaviješten i da ću malo biti pomognut".
Međutim, vidjelo se da to vodi zlu, pa sam planirao da se maknem odavde. Kako sam Hrvat i bio sam imućan, znao sam da ću biti meta onih koji pljačkaju... Počele su se osnivati neke Srpske odbrambene snage, nekakve "crvene beretke", koje su pokupile razne kriminalce. Razmišljao sam kako ću se skloniti iz Banjaluke i Kotor Varoša na jedno vrijeme dok ne prođe zlo. Ženu i dijete sam poslao u Beograd, iz Beograda u Mađarsku i onda su otišli u Rijeku. Nisam smio reći da su u Hrvatskoj, nego da su u Holandiji, kod sestre. Ja sam trebao izaći sa šurjakom, takav je dogovor bio. Trebao sam povesti brata Zdravka, on je imao ženu Srpkinju i dvoje djece, koji su već otišli. U Kotor Varošu smo ostali nas trojica braće i naši roditelji. Brat Zdravko je četiri godine mlađi od mene, Ivo deset godina. Kada je Pantelija došao sa mojim šurjakom, kada su oni krenuli po mene, više nije bilo letova iz Banjaluke. Ni do Banjaluke više nismo mogli doći. Tada me nazvao prijatelj iz Banjaluke, Željo Blagojević, plače preko telefona i kaže: "Dođi ako ikako možeš do Banjaluke, ostalo je moja briga. Samo da se izvučeš odozgo, gore se sprema zlo".
HAPŠENJE I TORTURA: To je bilo 8. ili 9. juna. Razmišljao sam da se spremim i da krenem. Ne možeš ni ući, ni izaći. Već smo navikli na toj straži, oko kuće u Kotor Varošu. Dođe mi bratić koji je studirao u Banjaluci i kaže: "Svaki dan smo očekivali kada će zauzeti Kotor Varoš". Veli da postavljaju bombe po mostovima, to su neke mjere predostrožnosti. I ja sada čekam. Kuda sada? Nemam pojma. Onda su upali kod mene u kuću, na vrata. Neki Šubara, "crvena beretka", iz Karanovca. U kući sam imao pištolj, za koji sam imao legalno odobrenje. Taj Šubara, onako mali, opasan tip kaže: "Momak, predaj sve što imaš u kući. Nađem li metak, ubiću te za taj metak". Ja sam što sam imao dao. Oni su to pokupili i odnijeli. Nije prošlo od toga možda ni pet minuta dojuri drugi džip i dođe Slobodan Dubočanin, i kaže: "Hajde, kupi se, idemo". Dolje je čekao džip, mene i braću, i svi smo onako blijedo stajali i čekali. Oni su nas odveli u stanicu milicije u Kotor Varošu i zatvorili u jednu malu prostoriju. Dosta ljudi je bilo unutra, između ostalih i Anto Pranjić, policajac. On je bio milicioner, a njegov bratić je bio načelnik. Sjećam se, bio je i jedan musliman iz Kotor Varoša, zaboravio sam ta imena.
U HODNIKU NA TRI PRSTA: Odveli su me u kancelariju na ispitivanje. Tu je Zdravko Samardžija iz banjalučkog MUP-a bio glavni. I naravno, Ljuban Ećim i ta ekipa. Ne znam ko je kome pripadao, čini mi se da su neki imali maskirna odijela, ono plavo svjetlije, ne vojna nego policijska maskirna. Onda mi je Samardžija stavio komad papira na sto. Kaže: "Piši!". "Šta da pišem", pitam. "Piši šta znaš." I ode. Kada su mene priveli tamo, ja prepoznam Branu Kesića, vidio sam ga na svadbi njegovog brata u Ključu. Napišem da ne znam ništa. Dođe ponovo Samardžija, uze onaj papir i odnese, izađoše svi. Onda uđe njih pet. Među njima sam poznavao Sašu Tešića zvanog Sila. Čim su ušli, počeli su me tući. Mlatili me krvnički. Kada su izašli vani, ja se dignem s poda i sjednem. I vrati se Zdravko, gleda u mene i kaže: "Je l' te ko dir'o", rekoh: "Nije". "Je l' ti mene ne razumiješ, je l' te ko dir'o", sada ja ne znam šta smijem reći, kažem: "Jeste li ih vi poslali". Kaže on: "Tako je ko neće da sarađuje, hajde sada piši". Napišem ja kako nisam nikada ništa loše radio, pa prijatelj ovaj, pa prijatelj onaj, nabrajam i Pantu Damjanovića, i Branu Jankovića, i Branu Kesića. I on dođe i uze ono što sam napisao i odnese. Kada dolazi poslije toga Brane Kesić i kaže mi: "Pička ti materina ustaška, što ti mene spominješ". Rekoh: "Brane, znam te". "Ne znam ja tebe, ustašku ti majku". I otišli su. Izveli su nas u hodnik i stajali smo na tri prsta, braća i ja.
Ilija Draguljić i Miladin Teinović
Još dok smo bili u hodniku policijske stanice, dok su nas tukli svim i svačim, tu je bio Miladin Teinović zvani Gavro, koji je bio zamjenik komandira milicije u Kotor Varošu. Krv je bila po cijeloj prostoriji. Poslije toga su nas prebacili u jednu od kancelarija u kojoj je sjedio Ilija Draguljić, milicioner, Hrvat, takođe zatvorenik. Ispred njega je bio neki komadić kruha, neka marmeladica.
Moja je sestričina udana za Nenada Tešića, kojeg u Kotor Varošu znaju po nadimku Papo. Njihova kuća je odmah uz stanicu milicije. Ona nam je slala sendviče da jedemo. Ilija sjedi, obukao kombinezon i odozgo neku policijsku bluzu i ja dao braći po sendvič. Ostao još jedan sendvič koji sam davao njemu. On zaplaka i kaže: "Joj, Viktore, ne mogu, silovali su mi ženu". Rekoh: "Pusti to, nemoj na to misliti". Mi smo ležali na podu, nismo razgovarali, proveli smo tu dvije-tri noći. On je u jednom momentu čuo tog Miladina, tog Gavru, svog predratnog kolegu, poznao mu glas i zvao ga: "Miladine, Miladine". Ovaj se pojavio na vratima. Rekao je: "P... m...". Više se nije pojavljivao.
U Policijskoj stanici bio je pun hodnik ljudi, odvode i dovode, razbijaju i mlate, to je strašno. Cijeli dan je bila tortura, mlaćenje, prebijanje. Pritvoreni policajac Ilija Draguljić je tad bio u WC-u go. Čuo sam da su mu ženu silovali pred njim i onda su njih gole protjerali. Nju nisam vidio. Brat mi je rekao da su tjerali da ti zatvorenici izvade onu stvar i da im ona puši, od jednog do drugog. Onda su zatvorenike tjerali da je siluju. Međutim, ljudi od straha nisu mogli. Samo je jedan musliman mogao, pa ju je on silovao.
Kotor Varos
Mi nismo smjeli čak ni pitati da idemo u WC. A onda tu dolaze iz Banjaluke mlade snage, kako ko dolazi tako te mlati. Mene je Saša Tešić, zvani Sila, najviše tukao. To je bila tortura. To je bila ekipa sa Starčevice. Neke sam poznavao, neke nisam. Onda su tražili ključeve od auta. Moj auto, golfa dvojku, prije njih uzeo je Slobodan Dubočanin i otišao u Banjaluku, kući. Dovodili su tu i druge ljude, jednog Fiku su premlaćivali, ispod njega je bila lokva krvi, glavu su mu razbili, kad bi ga tukli on bi pao u onu krv. Kad su nas vratili u onu malu prostoriju ja sam tražio da razgovaram sa Samardžijom. Kažem mu: "Zbog čega smo mi sad ovdje". "Pa tako". "Što nas ne bi pustili da idemo kući, neću ja od kuće nikuda otići". Kaže: "Kuda ćeš sada, noć je i policijski sat je". Pa rekoh: "Neka nas neko odvede". Kaže: "Jedino što mogu učiniti - da vas ne vraćaju tamo, nego da vas prebace tamo u drugu prostoriju".
KUĆNI PRITVOR: Ujutro ponovo u hodnik. Tad je naišao vojnik što mi je ranije dao nekakav kimono da zaustavim krv i kaže: "Ti i još jedan majstor", Jovo se zvao, "pođite za mnom". Od sale za džudo u stanici napravili su spavaonicu i rekao mi je da popravljam te krevete. Kaže mi: "Da te izvučem, da te više ne tuku". Ja sam mu zahvalio. Kaže on meni: "Otkud ja tebe znam". "Ne znam". "Jesi ti dolazio u Banjaluku". "Jesam, školu završio". Pitam ja njega: "Gdje živite". "Kod Skale na Starčevici". "Znao sam jednog Dulu, radio je ventilaciju". "Dule je moj brat". Taj mali se zove Ljuban i on kaže: "Sad znam, ti si dolazio s onim bijelim golfom i ti si radio limariju". Rekoh: "Da". Kaže: "Pomoći ću ti". Meni drago. Pozvao je on sve, i Sašu Tešića Silu, i rekao: "Ja čovjeka znam". Kažem ja Saši: "Tebe znam", "Ti mene znaš, otkud ti mene znaš". "Ja i ti smo par puta sjedili i pili kavu". Kaže: "Ja i ti?". Kažem "Da". I eto - to je to. I sada se i Saša promijenio. Sada će on meni malo pomoći. I onda ja njega zamolim. Meni su dolje dvojica braće, pita: "Rođena braća", rekoh: "Da". Ode on i dovede njih. Meni drago, krenulo nabolje. I onda smo mi imali i krevete. Bio je još jedan rođak, zvao se Marinko Grgić. I on je preživio, njega su pustili kući.
Tada su braću i mene prebacili u kuću kod te moje sestričine Vesne Tešić, Papine žene. Kao, to je kućni pritvor. Prije toga me Ljuban Ećim udario šakom u glavu. Raznio mi je lice i tom krvlju sam se namazao jer kada te vide krvavog, manje te tuku. Kada su nas doveli u tu kuću, Ećim je rekao: "Ja sam Ljuban Ećim i nisam bio za to da se ovdje dovodiš ni ti, ni tvoja braća. Vas je trebalo u samicu, pa... Ali Nenad, Vesnin muž, je bio za to i ako odavde slučajno pobjegnete, ubićemo ti sestru i njenu djecu. Sve ćemo vas pobiti".
NADA U ODLAZAK: Kada su nas prebacili kod sestričine u kuću, onda su počeli dolaziti neke školske kolege, a dok sam u hodniku bio došao je Peđa, konobar iz "Sirana", Bodiroža. On je sa mnom išao u školu. Peđa je htio tući Iliju Draguljića, pa mu nisu dali, onda je razvalio vrata, pa ga je mlatio: "Ja sam tu da koljem, ubijam, palim i tako". Između ostalog, od tih koji su dolazili bio je Gavrin, Goran Gatarić, brat od ovog Rajka pjevača. Prepoznao sam Gorana Markovića, zvanog Markan. Taj Goran Marković, zvani Markan, živio je u Boriku, švercovao lubenice na pijaci. On je bio egzekutor. On je pobio moju braću.
Dok smo bili u kući Vesne Tešić, situacija se polako počela smirivati. Meni je bilo drago da se malo smiri, da ovo zlo prođe. Razmišljam da me puste da idem kući. Jednom prilikom došao je i Zdravko Samardžija i pitao sam ga: "Zdravko, kakva je situacija sa Viktorom i braćom". Kaže: "Sačekajte još malo da prođe ovo pa da idete kući". Nama bilo drago, nek je ovo prošlo. Pošto sam se uvijek pozivao na Panteliju Damjanovića, Branu Jankovića, Branu Kesića, na ove što sam ja smatrao da su neko i nešto, ja sam spominjao često kako se znamo. Jedan dan dolazi Pantelija u Kotor Varoš autom, donio im cigarete, Ljubanovoj i Dubovčaninovoj ekipi.
Moram spomenuti i da su jednom mene odveli kući, jer sam imao zaštekanih 5.000 maraka. Neko je od njih našao i uzeli su pare. Ja sam tog Ljubana, Dulinog brata, podmićivao i rekao: "Idi, uzmi to. Ako ćeš ti meni pomoći, idi ti to uzmi", a imao sam i puno ugostiteljske opreme, znao sam da će oni to opljačkati, odnijeti, pa sam mu govorio: "Idi, uzmi, imaš tamo nešto iz Mađarske, dovezao sam neke mesingane stolice". Imao sam još i nekog crvenog mramora, dva šanka, mašinu za kavu... Kako je Pantelija spremao hotel "Bosnu", naručivao sam taj materijal, a to mu je radio moj šurjak.
KAJKUT STRAH I TREPET: Kada je jednom došao Pantelija, ide Saša Tešić Sila i viče meni: "Viktore, evo Pante, jebo te Panta". Ja ne smijem, kud ću ja sad tamo. I onda on zove: "Panta", on pogleda i kaže: "Eno ti Viktora" i dođe Panta i donosi cigarete. Ja gledam u njega ko u Boga, znam da je moćan, da može napraviti šta hoće. "Sve budale, sve budale", kaže, "eno gore u Jajcu Srbi popasli travu na stadionu, pun je stadion ljudi", priča o tome... Ja ga hoću namoliti: "Daj, pomozi meni da izvučem se, znaš da nisam ništa...", i on onako gleda i diže glavu i vidi sijalicu spojenu s akumulatorom i pita šta je ovo. "Pa to kad nema struje". Čovjek se diže i izađe, mi ostadosmo...
Ja sam tada imao 33 godine, moj brat Zdravko 29, a Ivo 23. Viđali smo Kajkuta, bojali su ga se svi ko kuge, a mene nije dir'o. I onda kada su napadali to selo, ide Peđa, vodi ratnu zatvorenicu. Oni graniče sa Tešićima. Ti ljudi gore su sebi iskopali rov, a kako je vrijeme bilo kišno, rov je bio pun vode, i kada je krenula invazija i oni su jadni pobjegli u taj rov i sada su svi ljudi bili od blata. Puca on, vodi žene i djecu tamo, između ostalog, to sam vidio kroz prozor. Danko Kajkut svezao momka oko vrata kao psa. Na njemu je samo donji dio trenerke. Bio je ranjen i krv se cijedila. Onda su tog malog tjerali da pase travu. Tada je Aleksa Tepić, pokojni, rekao: "Šta radite to od ljudi". Taj dečko je isto preživio i eno ga u Zagrebu. To sam vidio, ovaj ga je vodao konopcem. To je bilo strašno.
Ispovijest Viktora Grgića (3) Zločin u krugu bolnice
Poštujem grob Alekse Tepića
Čuo sam da su od Alekse Tepića tražili, to je pričala doktorica Ljubica koja je udana za muslimana Asima Šipragu, da napravi da smo svi poubijani kao ratni zarobljenici vojnim oružjem, a onda je on rekao: "Ne, ne, ja to neću pisati". On je bio predsjednik suda. Aleksa nije lagao, on je stvarno bio veliki Jugosloven, on nije bio za tu politiku. Iako je nama bio zapovjednik gore u civilnom sektoru, to je bio čovjek koji je imao ljudskosti. Aleksa je ubijen s leđa, na Vlašiću. Sutradan mu je kasa obijena i svi su mu papiri nestali. Našli su ga muslimani. Onda je njegovo tijelo mijenjano za Jozu Barišića, susjeda iz Kotor Varoša. Vjerujte da poštujem Aleksin grob.
Ubicu Neđe Teinovića izboli šipkama
Bili smo pet-šest dana, možda sedam, nemam orijentaciju, u stanici policije i onda su nas prebacili u kuću Nenada Tešića, kod Pape. Tu uz njegovu kuću ubili su Marka Bjelobrka. Mislio sam da su ubili Marka Bjelobrka Capu, fotografa, ne, to je bio jedan iz Kotorišta.On i jedan Pero Zorin su otišli da naprave akciju, pošto su mu u zatvoru ubili brata Zorana. Kažu da je to bilo strašno, da su ga izboli šipkama. On je ubio Neđu Teinovića, direktora kotorvaroškog hotela. Onda su ih uhvatili i ubili tog Marka Bjelobrka. Papina majka Milica je govorila: "Što nisam umrla sa svojim Milanom da ne gledam ovo zlo".
U selu Kukavice, kad ulazite u Kotor Varoš preko Vrbanje, poginuo je neki Dubočanin, a trojica-četvorica su ranjena. Bio je tu i jedan dečko, Mušica su ga zvali, isto sa Starčevice, ali je bio pri policiji i on je djelovao vrlo objektivan. Bilo je momenata kad su oni razgovarali sa mnom, taj Mušica samo je ćutao i smješkao se. Kad bi oni otišli, on bi rekao: "Viktore, ovo ti je banda pljačkaša, ovdje su zbog pljačke. Mene je sramota što sam ovdje, nisam došao da pljačkam nego da se borim za srpsku stvar, stidim se njih". E taj momak je valjda vozio tog mrtvog Dubočanina i došao je sprati krv ubijenog u Vesninu kuću. Sutradan je krenuo masakr.
MASAKR NA MOSTU: Danko Kajkut, cijela sila. Slušao sam tu pucnjavu i nisam mogao izdržati. Morao sam izaći iz kuće, to je neposredna blizina. Oni su te ljude iz Kotora dozvali. Samardžija im je dao neke upute da oni iz šume dođu i onda je krenulo ubijanje. Masakr je bio na mostu. Jedan dečko, musliman je bio, pao je sa mosta i preživio. U krugu bolnice je bio zapovjednik Danko Kajkut. Svi koji su ubijeni u krugu bolnice ubijeni su pod njegovim zapovjedništvom. Tada je ubijeno pedesetak ljudi.
Ne znam za stadion Mladosti. Samo znam da su puštali psa na ljude. I ovom jednom, ja to nisam vidio, je zario zube kroz jaknu. Kažu da je bilo grozno. Onda je bilo: "Što niste bježali". Pa kuda da bježimo... Onda su taj dan, ne samo što su ubili te Kotorane, ubili Dragu Anušića, staklara, a Iliju Draguljića su prvo pustili kući, a poslije su ga sa suprugom ubili u stanu. Ovih pedesetak su pobili ljudi Danka Kajkuta, što su dovedeni iz Banjaluke, ali su i ovi svi ubijali pod tim zapovjedništvom.
Počeo je strah, tad je bilo strašno. Po cijeli dan zabiješ se u ćošak i ne smiješ kroz prozor pogledati. Onda su oni krenuli prema Večićima. Između ostalog ubijen je jedan dečko, njegovi roditelji su bili jako imućni, od brata Dragana Stanivukovića. On je išao na Večiće. To su bila djeca. Kažu oni se nisu mogli skloniti i ovi su ih poubijali. Tom dečku su došli roditelji i donijeli milion maraka da ga kupe ako je zarobljen. Međutim, dečko je ubijen tamo.
GROBNICA U DONJEM VAROŠU: Tad sam vidio da su traktorskim prikolicama vukli ubijene ljude. Krv se cijedila. To su bili pobijeni muslimani iz Vrbanjaca, tad su ubijeni mnogi, između ostalog izvjesni Čanko, on je čak mrtvog sina sam tovario, to mi je majka od Stipe Pržine pričala. Te su muslimane negdje sahranjivali u Donjem Varošu, u neku zajedničku grobnicu, tako se pričalo.
Kad su dolazili u kuću, čuo sam da međusobno govore: "J... te Tito, Gavro će poludjeti, danas je sam ubio 22 muslimana u Vrbanjcima". Oni su ubijali sve što su stigli. Pričali su da je Ljuban Ećim klao, a on jedini nosio je nož. Čak je davao intervjue, ja sam ga gledao na televiziji.
Papo je tada rekao: "Ja ću vas sakriti u kanal od limarije", pošto je on automehaničar. "Oni ubijaju sve što stignu". Sve se to desilo nakon smrti pukovnika Stevilovića. Čuo sam da su Stipo Marić, u Kotor Varošu poznat po nadimku Spržo, i ekipa dočekali i ubili pukovnika Milana Stevilovića i policijskog načelnika za Stevana Markovića. Tada je ubijen i vozač, neki Čupić iz Maslovara, a ostao je živ Obrad Bubić, koji je zarobljen, pa razmijenjen.
ODVOĐENJE U SMRT: "Naveče, oko devet sati, izveli su braću i mene iz kuće gdje smo bili zatvoreni. Da sam mogao imalo naslutiti da će tako što biti, bježao bih, pa nek me ubiju. Došao je taj Mladen Milić, izbacivač iz diskoteke "Mjuzik hol" u Banjaluci, pa Goran Marković, zvani Markan, egzekutor, i treći kojeg su zvali Kubura. Znam da je Marković živio u Boriku, prije rata je švercovao lubenice, rekao mi je za njega Siniša Puljić. A i Kubura je odnekud iz Banjaluke. Mislio sam da nas premještaju u drugi zatvor. Dovezli su neki ford svijetloplave boje. Mladen je vozio auto, Goran je s automatskom puškom sjeo na prednji sic. U gepeku je sjedio Kubura.
Čuli smo da postoje neki zatvori, čuli smo da je ubijen golman Ćuta, da je ubijen učitelj Mato. Stali smo u Kotor Varošu, ondje ispred spomenika, kraj opštine. Ja sam išao prvi i držao sam ruke naprijed, kao da su vezane lisicama. Tako mi je naređeno. Išli smo dolje prema čaršiji. I u jednom momentu pitam: "Dobro, Mladene, gdje nas vodiš". Mladen se samo maknuo u stranu, a Marković je repetirao pušku i počeo da puca. Kako je on okretao pušku na nas, ja sam bježao, međutim rafal me pogodio u ruke i bacilo me je. Braća su bježala na drugu stranu i on je pucao na njih. Ja sam lupio u neki zid, tamo gdje Aco drži kafić. Tu sam i pao. Čuo sam da se gore puca. Vidio sam da je na Zdravka i Ivu pucao Marković. I onda sam otišao prema rijeci, prema Vrbanji. Zastao sam u vodi. Taj Markan se zadržao dok je ubijao njih dvojicu, stigao bi on i mene da nije pucao po njima. Ne možeš ti tako lako pobjeći metku. Obojicu je ubio. Bila je tu neka slastičarna i tu su ih uvukli. Sahranili su ih ujutru. Nisam znao kuda otići. Sjeo sam na kamen, gdje sam se onesvijestio i pao.
Citam ovu temu i na pocetku veoma mi je interesantna prica o Dzingis kanu i onda o Srbijanskim krvnim vezama sa osmanlijama pa i jos par interesantnih tema..... onda dodje ovaj Zah i napise 683 stranice texta koje niko normalan nebi citao jer su to 683 stranice teksta KOJE NEMAJU VEZE SA RIJECIJU ZANIMLJIVOST (znaci jedna verzija historije-ima istine ima i gluposti... ovog drugog haman vise * kako sam primjetio iz eci peci pec citanja) i pokvari temu... STO TI OVO TREBA pa mozes li napisat 2-3 stranice texta o nekim ZANIMLJIVOSTIMA iz historije... znaci UKRATKO a ne proklete gluposti tipa Husein K. Gradasceviceva zena je farbala kosu u plavo
Ja sam otvorio naslov i poceo onako kako sam mislio da treba poceti.Kasnije sam odlucio da prezentiram neke tekstove koji se tebi kako vidim ne dopadaju, sto ne znaci da za nekog mozda nisu interesantni. Eto. npr. mene interesuje kako su zavrsili cetnici koji su krenuli na Zpada da se predaju saveznicima.Interesuje me i kako je u Skupstini ubijen Radic, kako je zavrsio njegov ubica,interesuje me mnogo toga iz nase istorije, kao sto me interesuju i desavanja u ovom malom gradicu Kotor Varos, jer sam u to vrijeme zivio u Banja Luci.Mnogi od onih koje u svojoj ispovijesti pominje Viktor harali su i Banja Lukom.Jedan od njegiove ubijene brace bio je i moj poznanika.Kroz ispovijest Viktora, saznao sam i za njegovu sudbinu.
Nikad ne mozes prezentirati sadzaje koji ce svima biti interesantni.Kada bi bilo vise ucesnika, naravno, spremnih da odvoje svoje vrijeme i da prezentiraju neke druge za njih interesantne istorijske zanimljivosti, mozda bi se naslov sadrzajno obogatijo. Eto i tebe pozivam da das svoj dopirnos.Nadji teskt, proprati ga adekvatnim fotografijama koje nadjes, da se razbije monotonija.Najlakse je biti kriticar ali je tesko nesto uraditi za dobro drugih, jer to zahtijeva puno vremena i strpljenja.
Vjerovatno si procitao tekst o Dr. M. Spahi. Da li taj bosnjacki politicar zasluciji takav odnos bosnjackih istoricara.Svakako da ne zasluzuje ali nasim bosnjackim istoricarima tesko je prihvatiti se nekog istrazivackog rada, lakse je prepricavati teskstove drugih a posebno svojih profesora iz Beograda i Zagreba.Koliko samo imamo istoricara sa titulama Dr. na ovim ili onim univerzitetima a nemamo jos uvijek valjanu Bosnjacku istoriju.O stradanjima Bosnjaka:Foce, Visegrada, Gorazda,Nevesinja, Ljubinja i cijelog Podrinja vise je napisao Vladimir Dedijer nego svi bosnjacki istioricari sa titulama Dr. zajedno. Zasto je to tako????????
Ipak ocekujem tvoj doprinos naslovljenoj temi.
Pozdrav i sve njabolje Zah.
Vrbanjci-Kotor Varos
Sudbina porodice Grgić
Ja sam već drugi dan znao da su Zdravko i Ivo ubijeni i znao sam gdje su sahranjeni. Zdenko Kavran, koji je sahranjivao moju braću, nacrtao je mjesto gdje su ukopani. "Kada se uđe u groblje u Vrbanjcima ima jedna lipa, tu je sahranjen učitelj Mato i tvoja braća", rekao mi je. Pronašao sam ih prije pet-šest godina i odvezao u Rijeku. Bili su ukopani odmah uz ogradu. Zdravku je ključ od lokala ispao iz džepa, imao je moj kaiš na sebi. Ivo je bio odmah pored njega.
Ekshumaciju je vodio neki Amerikanac. Onda su oni poslali iz Haga ekipu da sa mnom napravi intervju. Dva dana sam sa njima bio, sve sam to ispričao, ovako kao što vama pričam. Rekli su da će me ponovo zvati. Tako je i bilo. Došla je druga ekipa, našli smo se u Rijeci, ali to mi je djelovalo kao razvodnjavanje. Nakon toga sam zvao Hag, oni su rekli: "Pa znate, mi radimo". "Kad radite onda to treba odraditi, a ne da se ja iz nekih svojih pobuda idem svetiti", rekao sam im.
Zdravko je bio oženjen Srpkinjom, imaju dvoje djece. Ivo nije bio oženjen. Snaha Milka Šašić je u Holandiji, ali ima i kuću u Rijeci.
U Kotor Varošu mi je sve opljačkano, nije srušeno, ni zapaljeno. Preuzeo sam imovinu. Mama je umrla tri godine poslije toga, a otac je umro, evo sad će biti 10 godina.
Ispovijest Viktora Grgića (4): Stevilovića i Markovića ubila Spržina grupa
To je bio taj kobni trenutak za braću i mene, pošto su se oni svetili za svaku akciju. Zdravka i Ivu je ubio Goran Marković, a ja sam pobjegao ranjen prema rijeci Vrbanji, gdje sam se na kamenu onesvijestio.
Kada sam došao sebi, krenuo sam tim potokom kraj groblja i sad idem kod kumova. Idem, ranjen, dva-tri prsta su mi otkinuta, drži ih samo mali dio kože. Zazvonim na vratima, izađe kuma Ana i kaže: "Ne smijem, ne smijem" i zatvori vrata. I ja onako gledam, ne znam kud bih išao, krenem tamo prema rođaku. Išao kroz neke kukuruze i opet neko zapuca. Legnem dok se stišalo i nastavim prema rođaku. Lupam na vrata i niko nije bio ili nisu smjeli otvoriti. Tamo ima potok, napijem se vode. Svanjiva, gledam šta ću.
SPAS U STACIONARU: Spustim se na cestu i ravno prema selu odakle je mama. Iscrpljen sam, ne mogu da idem. Razmišljam gotov sam, umrijeću, izađem na put da me nađu barem na putu, da ne istrulim kraj potoka. Kada sam se dovukao do puta, kada idu dvojica, to su bili muslimani iz Kotora, između ostalog bio je jedan Fifić. Oni kažu: "Viktore, ima doktor Ejub Bašić, isto pobjegao u selo". Oni su mene odveli, doveli su me kod ujne. U jednoj kući je bio medicinski stacionar. Tu mi je doktor Bašić sanirao rane. Kažem mu da odreže dva-tri prsta: "Ne, ne mogu ja to", posuo lozom i sašio prilično dobro. Tu sam bio nekoliko dana, oni mi malo pomogli, da jedem, da pijem. Onda su doveli još jednog kojeg je metak pogodio i koji je preživio. Osam dana sam ležao, hranili me, da se oporavim.
Tada dolazi Spržo i ekipa i oni pričaju o toj akciji koju su napravili pukovniku Steviloviću. Kažem: "Kakve akcije, pobiše ljude u zatvoru zbog vaših akcija. Vi ubijete jednog, a oni ubiju deset zatvorenika". On kaže: "Rat je, tako to mora". To je bilo u naselju Rujevica, a Spržini bi došli nekad s druge strane Vrbanje i zapucali na vozila koja se kreću putem, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. Jednom su pucali na kombi i izbušili su džip u kome je u nogu ranjen Slobodan Župljanin, komandant bataljona čija je komanda bila u Vrbanjcima. Sutradan su "srpski specijalci" došli u Rujevicu i pobili sve što su našli, popalili kuće i sve što je tamo bilo, ubili su i jednog Zvonka. I poslije toga paleža Spržina grupa je pravila akcije, ali su zalijegali sa donje strane ceste, da mogu lakše pobjeći prema Vrbanji, da se mogu razbježati. I sad kažem ja Sprži: "Što to radite", kaže on: "Meni je dolje ćaća, mater su mi pustili, a sestra i brat mu zatvoreni".
UBISTVO PUKOVNIKA STEVILOVIĆA: Spržo mi je ispričao i o akciji kad su ubili pukovnika. Kaže da nisu znali ko je u autu. Kada su u kola pucali, do vozača je sjedio pukovnik Stevilović, iza je bio Obrad Marković, a iza vozača Obrad Bubić. Stevilović je bio ranjen. Kad su mu prišli, on je krenuo da uzme pištolj iz pretinca, to je bio kragujevački magnum i onda mu je Spržo prišao: "Ostavi to, ode glava". Stevilović je tada rekao: "Ne možete me ubiti. Ja vam puno vrijedim, za mene ćete dobiti 400-500 ljudi", ali je jedan musliman Nermin Avdić (njegov otac Džemal je bio vodoinstalater) rekao: "Šta ti vrijediš, ubili ste mi brata, ti nešto vrijediš", i onda je Jure, jedan Senad Džuvlek (majka mu se zvala Refija), ali su ga zvali Jure, pitao Spržu šta će sa Stevilovićem. Ovaj je rekao: "Radi šta hoćeš" i ovaj rafal, tako da je taj Senad dotukao pukovnika Stevilovića.
Obrada su kao zatvorenika poveli, a ovu su trojicu izmasakrirali. E zbog tog slučaja smo nas trojica braće izvedeni na strijeljanje. Kasnije sam saznao da su to naredili Ljuban Ećim i Slobodan Dubočanin, ne znam zvanično, ali se to sve veže za Stojana Župljanina jer su svi bili pod njegovom direktivom.
Onda su naši zarobili Minju Obradovića, profesora u srednjoj školi, i odveli ga u Večiće. Sve je to trajalo jedno vrijeme dok nije bio napad na to selo. E, onda je bio jedan kontinuiran napad gdje su došli baš otuda odakle sam došao. Napali su sa više strana. Tada je ubijen Spržo, ubijeno je 14 momaka. Dvojica su ostali živi samo zato što su se povlačili na drugu stranu.
Mi smo tad pobjegli u šumu. U šumi je bilo strašno, nemaš šta za jesti. Ovi što su napali selo nisu ni ušli u njega, ubili su Spržu i time su se zadovoljili. Vozali su mu tijelo po Kotor Varošu. Pominje se tamo i neki zapovjednik Muhamed, ne znam mu prezime. U toj šumi smo proveli dva mjeseca. Do septembra 1992. godine.
Bilo je razmišljanje kako pobjeći odatle što dalje i dalje, prema Travniku. Bili smo u okruženju. Tada nam je došla grupa od Travnika. Tu su bili miješani muslimani i Hrvati. Došli su da pomognu. Između ostalog tu su bili Kotorvarošani koji su bili u Njemačkoj i Austriji. Bila je formirana kotorvaroška vojna u Tomislavgradu. I onda su se prebacili u Travnik i zapovjedništvo HVO-a je bilo u Travniku. Njih 30 je došlo pješice. Bio je jedan Slavonac Zvonko Mićan. Kada je bio napad na selo, našao sam sebi konopac i mjesto gdje ću se objesiti, da ne dočekam drugu torturu jer su me oni tada svuda okolo tražili.
VEČIĆI RIJEKA VIA TRAVNIK: Prvo smo došli ponovo u Večiće u jednu kuću. Prepoznao me jedan čovjek i donio mi zdjelu čorbe i onda smo odatle krenuli pješice prema Skenderu, prema Smetovima, pa kraj mjesta gdje stanovnici Skendera odlažu smeće. A, odatle je blizu Ugar.
Ovi što hodočaste su znali te puteve. Tu grupu je vodio neki Hasan, on je bio lovac i znao je kuda se može proći. Kada smo ušli u šumu nisam imao snage da popijem vode iz čuturice. Ostali su imali rakije. Kada sam ja počeo piti rakiju imaš osjećaj da ti daje energiju. Kada smo sišli u Ugar, tu sam se opet napio vode. Sad moramo prema Miloševcima izaći. Ovi odoše, a ja četvoronoške i dovukoh se do tih Miloševaca.
I tamo žena napravi kavu, imali su struje, a ja je nisam vidio mjesecima. Odatle su nas odveli u Dobratiće, tu sam se presvukao i okupao. Tu su bili položaji. Odatle smo otišli u Travnik, u kasarnu. Iz kasarne sam otišao u neki stan da spavam. Onda sam dobio upalu bubrega, bio u bolnici, pa u komandi u Travniku, dolaze novinari, pitaju, znali su sve. Kad su tako znali sve, znate li u kakvoj je situaciji tamo narod. Kažu znaju sve, to je rat, svi kažu rat. U Travniku tri vojske, Armija RBiH svoje, HVO svoje. Srpska vojska okolo po brdima. Onda su meni dali dokumente da mogu izaći. Otišao sam u Rijeku, gdje i danas živim.
Deset civila za Obrada Bubića
U šumi sam sreo Spržinu mater, kasnije su došli i ćaća i sestra u razmjeni. Onaj Kajkut iz Kotor Varoša, koji je važio za nekog rokera, išao je na pregovore sa Spržom, međutim nije htio Spržo s njim, nije ga smatrao nivoom.
Onda su doveli Spržinog ćaću da ga nagovori: "Stipe, sine, daj pustite Obrada", a ovaj ćaći: "Marš u p... m...".
Na kraju su Srbi pustili desetak ljudi, među kojima su bili ćaća i sestra Spržina, u zamjenu za Obrada Bubića. Od tih deset, dvojica muslimana su se vratila nazad u Kotor Varoš, nisu htjeli u Večiće.
Kasnije sam čuo da su Spržin ćaća i mater dobili stan u Ogulinu. Otac mu je umro, a mislim da je majka još živa.
Čuo sam da je pomagač odnio inventar
Ne znam sa sigurnošću, ali sam čuo da se egzekutor držao Bijeljine. Čuo sam i za tog Ljubana, Dulinog brata, što mi je pomagao. On se predstavljao kao neko ko može, vidio sam da ga respektuju. Bilo je priče da mu je Radoslav Brđanin neki rođak. To ne znam, ali je on meni htio pomoći. Onda sam kasnije čuo da je taj inventar iz picerije upravo on odnio. Čuo sam i priče kako noću sanja Viktora.
Mama je pričala da su se prijatelji moga oca, Duško Kerezović, Ilija Tepić i Drago Ponorac, od svega toga distancirali. Čak su došli i rekli: "Sad kad nije on tu, možemo smjestiti tri srpske familije u kuću".
Sreo sam Duška Kerezovića. Nemam ništa protiv njega, ali mi ne treba. Recimo, neke moje školske kolege vjerovatno su kasnije imali grižu savjesti što nisu napravili ništa.
Kraj
Naponena:Ako nadjem neke komentare na ovu ispovijest, mozda ih prezentiram za one koje to interesuje.
Neka sad pametuje ko hoće i koliko hoće, mogu se navoditi i gluposti, ali ko god je samo bio u BL te "ratne" 92 zna da je sve ovo čista istina, i da je bilo stoput gore. Naime, svi znamo da je Ećim Ljuban imao svoju grupu "operativaca" koji su okrvavili ruke, ne do lakata nego do ramena i to u ponajviše u: BL, Kotor Varoši, Doboju i Prijedoru ...
Ećim Ljuban, Danko Kajkut, Šubara, Sretko Makivić Baja, Jadranko Mikić, Siniša Straživuk, Zdravko Samardzija, Siniša Tešić Sila (možeš li nam reći gdje je Kiki), Čiča Krnjajić, Ostoja Vrbica .... ali kasnije i poslanik SDS-a Gligić Vojislav i mnogi mnogi drugi, su se otimali ko će biti "veći Srbin" a u stvari su u pitanju samo grabežne psihopate. Sjetimo se svi zajedno crvenog kombija ???
Goran Marković Markan koji sad živi u ulici Petra Velikog broj 151 (Gornji Mađir) u BL, je zasigurno uradio to što Viktor Grgić kaže. Taj Markan je 08.08.19992. godine na Gradskom mostu u BL ubio Gorana Bijelića, radnika DB-a, znači policajca, jer mu ovaj nije htio stati na punktu ???? Ubistvo nikada nije dobilo sudski epilog, ali čudi činjenica da je supruga pokojnika radila u pravosuđu a sada je specijalni tužilac (Svjetlanka Bijelić) pa ništa ???? Da li je problem u tadašnjem vojnom pravosuđu koje je "preuzelo" predmet ili je rješenje u snazi SOS-a (srpske odbrambene snage) ne znam, ali je opštepoznato da je taj Markan lubeničar iz Borika i kasnije cvjećar pobio mnoge. I sin ovog Markana, Mirko je ranio mnoge i ubio čovjeka pa sad puca 12,5 godina Foče. Krvava familija.
Pustimo Viktora Grgića da kaže kako on to zna da mu je Markan pobio braću. Da čujemo!
Dobro je što nas Nezavisne i dalje podsjećaju ko to živi u istom gradu kao i mi, ko je kakav bio, za koga nije ulica, da nam se pravosuđe probudi-proradi itd .... Ne treba brinuti da "ovi" mogu opet napasti nekoga, kao uvaženog Željka Kopanju 1999. godine, poslije četiri teksta u Nezavisnim ("Miće", "Korićanske stijene"...), jer su oni sada samo p r o p a l i c e. Hvala Nezavisnim jer se "klupko" i nakon 17 godina razmotava.
Ustaj sudstvo.
Budi se sudstvo.
Radi nešto sudstvo.
Pozdrav svim dobrim ljudima.
------------------------------------------------------------------
Rođen i ostao u BL..preživio 40 dana bez struje iako je bilo u drugim gradovima.Sad,kome je odgovaralo da nema Banjaluka,vjerovatno tadašnjem predsjedniku i njegovim kriminalcima..trebalo je nešto zaraditi para od hrvata.Sjećam se i tog 'crvenog kombija' koji je harao po gradu.Otvorena zadnja vrata,najveći seljaci i kriminalci ovog grada u njemu,bejzbol palice i kupe raju..provezu ga kroz Gospodsku ulicu.Ti isti što su harali po Kotor Varošu su vjerovatno odgovorni za nestanak i ubijanje mnogih banjalučana koji nisu bili srpske nacionalnosti.Kako je ubijen Zlaja Mujinović,vlasnik poznatog restorana 'Mali Borac'?Sad je to 'La nina'.Ubijen u zoru te ratne '92 sa jastukom preko glave,da se nečuje pucanj.A ti ljudi,ako se tako mogu nazvati,i dalje šetaju po gradu.O Ljubi Ećimu neću trošiti riječi,nadam se da ću jednog dana moći reći o mrtvima sve najgore.To što se dešavalo u Banjaluci,bilo je i u drugim gradovima BiH i Hrvatske.Sarajevu,Tuzli,Zenici,Zagrebu,Sisku,Splitu...za sve treba ista kazna.Metak u glavu!
---------------------------------------------------------------------------
Није спорно да сваки злочинац одговара и пред Богом и пред народом за своја недјела, али је спорно кад се почне политика провлачити између редова. Вјерујем да ће после овог текста прије или касније бити похапшени сви именовани, док с друге стране неки могу имати и главне улоге у неким краткометражним ратним филмовима и доказе исписане на килограмима и килограмима папира, али џаба
--------------------------------------------------------------------------------
Sve što Viktor Grgić kaže je ISTINA !!!
Smo nečovjek i ljudska gnjida može poricati ovo što je Viktor rekao!
Ja sam rođeni Banjalučanin i srbin ! Cijelo vreme rata sam bio u Banja Luci.
Apelujem na Tužilaštvo da podigne istragu protiv svih lica navedenih u ovme iskazu Viktora Grgića!
Ti banjalučki dojučerešnji klošari su zahvaljujući ratu i pljački danas tobože ugledni poslovni ljudi a sve fukara do fukare!
Mene je kao rođenog banjalučanina sramota svih zlodjela koji su počinjeni u ovome gradu a još me je veća sramota da takvi kriminalci i smradovi i dalje nekažnjeno hodaju ovim gradom!
Nisu oni branili srpstvo nego su pljunuli i pogazili i na srpstvo a i na vjeru pravoslavnu SRAM DA IH BUDE !!!
Iskreno se nadam da ćemo vrlo brzo sva ta lica vidjeti na optuženičkoj klupi i naj naj strožije ih kazniti!
U narednim danima i nedeljama očekujem hapšenja svih !!!!!
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Какве ви небулозе причате. Па рат се и водио због тога да се 0,5% становништва обогати на разне начине, па и пљачком, а гдје је крађа ту су и убиства,.... И сви злочинци би требали одговарати. Проблем настаје када треба осудити оне који су убијали Србе. Тад то не може, као Орић хпр., јер је он херој бла бла. Онда Срби кажу кад неће они осудити оне који су убијали наше, нећемо ни ми своје осуђивати јер су убијали њих бла бла. И наравно ту су приватни и у национализам огрезли јавни медији који то тако сервирају јер газде су им се тако обогатиле, па не могу њих напасти. И у Америци огромна већина медија је стала иза Бушове ратне машинерије. А машинерија ко машинерија, њој је свеједно ко се налази испред ње, битно је да гази. А сада главни заговарачи раова у ираку и Афганистану брију по лови. Те нафта, те информациони системи,.... колико и шта год хоћеш. Погледајте како је то Мур објаснио у Фаренхајту 9/11.
Ако хоћете праву истину да сазнате о цјелокупном животу прочитајте Орвелову 1984, а ако сте је већ читали поновите градиво. Све је савршено објашњено.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Helem, Viktorova prica je istinita i zeljno ocekujem nastavak.
Drago mi je da je Viktor Grgic,vlasnik cuvene picerije "Biser",u Kotor Varosi, konacno progovorio.
Interesantni bi bili i detalji o nacinu ubistva njegove brace Zdravka i Ivana, pricano je da su sva trojica, Viktor, Zdravko i Ivan izvedeni na streljanje, kod Spomenika Radi Licini i Kosturnice palim borcima u Parku u Kotor Varosi i da je Viktor pobjegao ispred stroja za streljanje.
Viktor je vec iznio motiv hapsenja njega iz razloga sto je bio bogat, pricalo se da su mu pucali prije izvodjenja na streljanje u dlanove obje ruke posto nije htio da da novac.
Pridruzujem se prethodnim pozitivnim komentarima u vezi iskaza Viktora Grgica i takodje pozdravljam Redakciju Nezavisnih Novina, bez obzira na motiv, sto su objelodanile ovo i objavljuju izkaz.
Viktor je u svojoj prici iznio jos mnogo detalja i imena koja mi Kotorvarosani nismo znali a Viktor je poznavao te ljude, prvenstveno Banjalucane, zahvaljujuci svome ugostiteljskom zanatu, gdje je Viktor bio bez premca sa svojom picerijom, kako onomad rece Vehid Gunic, tada je u piceriju "Biser" svratio i Dusko Trifunovic, pjesnik, pa su zajedno konstatovali :"Da ovakve picerije ni Seher Sarajevo nema".
Rekose, da ima slicnih samo u Becu.
--------------------------------------------------------------------------------
Rođen je 1958. godine u Kotor Varoši gdje je završio osnovnu školu. Srednju upravnu i Pravni fakultet završio je u Banjoj Luci. Položio je pravosudni ispit i ispit za notara. Radio je u Vojnom pravobranilaštvu Prve armijske oblasti Beograd. Radio je kao sekretar i zamjenik direktora Jelšingrad SMU Kotor Varoš.Od 2001. godine radio kao advokat. Od 15.02.2005. do 28.02.2006. godine bio ministar pravde u Vladi Republike Srpske.Oženjen i otac dvoje djece.
da od pravde nece biti nista.
U toku dogadjanja koje Viktor istinito prica Selman Dzerard je pobjegao u sumu, selo Bastina a njegov otac Dzasim, musliman, je takodje pobjegao u planinu Uzlomac, iznad Bastine gdje su se skrivali nekoliko dana, ipak za razliku od oca Dzeni, kako mu je nadimak,pridruzio se braniteljima, gdje je takodje bio i sadasnji komandir Policije u Kotor Varosi Samir Skopljak.
Selman Dzerard se nakon izvjesnog vremena, nekoliko dana, vratio kuci i nikako mi nije jasno kako je Dzeni postao Ministar Pravde. To je nesto za nepovjerovati odnosno ukazuje na kompletan nekvalitet kadrova u Republici Srpskoj, Selman Dzerard je jedva zavrsio fakultet, studirao je x godina i vazio za obicnog tupana.....ali .....otac Dzasim bio je jedan od najvecih drmatora u Kotor Varosi.....nakon vracanja iz sume Dzasima tjeraju da cisti ulicu, dali su mu tacke, metlu i lopatu, na dionici izmedju njegove kuce u Donjoj Varosi i Benzinske pumpe.....
Ne samo ova grupa iz Banja Luke nego i domaci Srbi, cija imena Viktor Grgic uopste ne spominje, ucestovali su u torturama, ubistvima i bili direktni egzekutori, ortodoxne ubice gradjana Kotor Varosi.
Viktor takodje navodi svoju misao da se nije imalo gdje bjezati, istina je da je Kotor Varos na takvom geografskom polozaju, slijepo crijevo, 30-ak km. udaljen od Banja Luke, prema Borju,po pravcu Banja Luka-Doboj, odnosno Skender Vakuf, lijevo u odnosu na tok Vrbanje i da se kao takav nije mogao odbraniti a ujedno od strane domaceg stanovnistva, ukljucujuci i Viktora, nije bilo ni volje da se brani, jednostavno stanovnistvo je bilo ustraseno upadom banjalucke bande...Kotor Varos je okupiran od strane Srba a da ga skoro, osim nekih grupa, niko nije ni branio u toku 5 mjeseci od okupacije 11 juna 1992 godine, do zvanicnog pada 18 oktobra 1992 godine, gdje je pred "Jelsingradom" izvrsena masovna deportacija muslimanskog i hrvatskog stanovnistva,dosadasnjih gradjana Kotor Varosi, sa 29 autobusa a u pratnji Medjunarodnog Crvenog Krsta iz Zeneve..na tom "ispracaju" Kotorvarosana, masovnoj deportaciji ljudi prisustvovali su i Miladin Teinovic Gavro, Rade Lukic-krojac, Danko Bojic- ugostitelj, Borislav Brborovic, referent Crvenog Krsta..tada se iz Sarajeva javio Dzevdet Tuzlic, novinar i urednik "Trece dimenzije", da mu Borislav spasi oca.......domaci kotorvaroski Srbi, osim casnih izuzetaka od kojih je bio i Aleksa Tepic,bivsi Predsjednik Suda i Medjuopstinski javni Tuzilac uglavnom su ucestvovali u pogromu i ubistvima gradjana Kotor Varosi ili iste podrzavali direktno i indirektno. Muslimani u Kotor Varosi nisu pruzali otpor Srbima, jedino selo koje se istinski branilo bilo je Vecici, za koje je Andjelko Stanic, Sef Racunovodsta u Radnickom Univerzitetu, izjavio na predaji stanovnistva pred "Jelsingradom:" Mi vas pustamo samo radi Vecica, vi ste probni balon, kada Vecicanci cuju da ste se vi predali,(u grupi pred "Jelsingradom", od preko 1500 ljudi nasli su se i branioci sela Bilice, Bastina i jos nekih sela) onda ce se i oni predati pa cemo ih sve pobiti. A i vas bi sada pobili da nije Vecica.".
Uglavnom takav i jeste bio odnos kotorvaroskih Srba prema svojim sugradjanima, nama, ostalim gradjanima, ovaj put samo muslimanima i Hrvatima.
Ostali gradjani, Srbi postali su listom samo Srbi.
Viktor Grgic, kod kojeg sam radio kao konobar i odlicno se znamo, cak sam mu i dan danas duzan neki novac koji mi je pozajmio prije rata, 500 maraka, ispricao je svoju, izuzetno potresnu pricu o ubistvu njegova dva potpuno neduzna brata, Zdravka i Buce- Ivana. To su bili izuzetni moci, Zdravko je radio kao konobar u piceriji kod Viktora, svog brata, inace porodicnom vlasnistvu, naslijedjenom od oca Mije a Buco je cistio piceriju i istovarao pice, Viktorova sestra Maca, Ivanka, radila je za sankom, ja sam zajedno u toj garnituri bio konobar sa Vinkom Jelusicem, Anto, Cedom i Milenkom.....Viktor je uvjek pazio da sastav osoblja njegove picerije bude jedanko zastupljen i sa Hrvatima, Srbima i muslimanima. Cak je i sam izmislio picu "Emina", sa narezanom suhom govedinom,i da se odozgo "ubije" jedno jaje, govoreci da treba imati i picu za muslimane.
Helem nejse, iako ne znam sta je povod i razlog ove price, zasto je Viktor uopste ispricao, 17 godina, danas, poslije svega, kako je doslo do razgovora s Viktorom, koji je u Rijeci i prema navodima ima restoran, da li je Viktor platio ovu pricu da se isprica, da li je depresivan, da li zeli nesto da postigne, kako je prica dosla do Nezavisnih novina i da se uopste objavljuje u Nezavisnim novinama, koje evo citam, ne znam.......
ali savjetujem Viktoru, mojem kolegi, da se jos vise pazi.......nijedan od pocinitelja zlocina i ubistva njegove brace, nece biti uhapsen.
Ja to znam.
Sretno Viktore i cuvaj se...i vidimo se, ako Bog da u Rijeci, da ti vratim onih 500 maraka.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Svako mora da se pokrene, požuri i otme što više vrhova brda da poveća naselja, jer sve što uzmemo sada ostaće naše....Sve što ne otmemo otići će njima. (Ariel Sharon, tada izraelski ministar vanjskih poslova, na sastanku sa militantima iz ekstremne skupine Tsomet , France Presse,15.novembar 1998.godine
Mi moramo učiniti sve da osiguramo da se oni (palestinske izbjeglice) nikada ne vrate. ( David Ben Gurion u svom dnevniku, 18.juli 1948, citiran u „Ben Gurion - naoružani prorok“ od Michael Bar Zohara, Prentice-Hall, 1967, str 157.
Moramo se pripremiti da krenemo u ofanzivu. Naš cilj je da razbijemo Liban, Transjordan i Siriju. Slaba tačka je Liban, zbog toga što je muslimanski režim umjetan i lagan za nas da ga potkopamo. Mi ćemo uspostaviti tamo kršćansku državu, a onda ćemo razbiti arapsku legiju, eliminirati Trans-Jordan; Sirija će pasti u naše ruke. Mi ćemo nastaviti bombardirati i napredovati, te zauzeti Port Said, Aleksandriju i Sinaj. „David Ben-Gurion, maj 1948.godine, Glavnom štabu. Iz “Ben Gurion, biografija“ od Michael Ben-Zohara, Delacorte, New York 1978.)
Mi moramo koristiti teror, smaknuća, uznemiravanje, konfiskaciju zemlje i presijecanje svih socijalnih usluga da oslobodimo Galileju od njenog arapskog stanovništva. (Israel Koenig, "The Koenig Memorandum" )
Židovska sela su sagrađena na mjestima arapskih sela. Vi čak i ne znate imena ovih arapskih sela, i ja vas ne krivim jer geografske knjige više ne postoje. Ne samo knjige više da ne postoje, nego ne postoje više ni arapska sela. Nahlal je podignut na mjestu Mahlul; Kibbutz Gvat na mjestu Jibte; Kibbutz Sarid na mjestu Huneifisa; Kefar Yehushua na mjestu Tal al-Shumana. Ne postoji niti jedno mjesto izgrađeno u ovoj zemlji da u prošlosti nije imalo arapsku populaciju. (Moshe Dayan, obraćanje Technion-u, Haifa, prenešeno u Haaretz-u, 4 april 1969. godine)
Hodali smo vani, a Ben Gurion nam je pravio društvo. Allon je ponovio svoje pitanje: Šta će biti urađeno sa palestinskim stanovništvom? Ben Gurion mahnuo je rukom u maniru: Istjerajte ih van! (Yitzhak Rabin, verzija njegovih memoara koja je „procurila“ u javnost, objavljeno u New York Timesu, 23. oktobar 1979.godine)
Rabinov opis okupiranja Lydda-e, nakon završetka plana Dalet. Mi ćemo ograničiti arapsko stanovništvo na zajednicu drvosječa i konobara. (Uri Lubrani, specijalni savjetnik premijera Ben Guriona,1960.godine. Preuzeto iz knjige „The Arabs in Israel" od Sabri Jiryasa.
Ovdje ima nekih koji vjeruju da bi nežidovsko stanovništvo, čak i u velikom procentu, unutar naših granica bilo efektivnije pod našom prismotrom; ovdje ima o onih koji vjeruju u suprotno tj. da je lakše nadzirati aktivnosti komšija nego onih koji su unutar zemlje. Ja podupirem drugi prijedlog i imam dodatni dokument:... potrebu da se održi karakter države koja će od sad biti židovska...sa nežidovskom populacijom ograničenom na 15%. Ja sam već zauzeo ovaj osnovni stav u 40-tim godinama (XX stoljeća) i to sam uvrstio u svoj dnevnik. (Joseph Weitz, šef Jevrejske agencije za kolonizaciju. Iz „From Israel: an Apartheid State“, od Uri Davisa, str. 5)
Dužnost je izraelskih vođa da objasne javnosti, jasno i hrabro, izvjestan broj činjenica koje su zaboravljene tokom vremena. Prva od njih jeste da ne postoji cionizam, kolonizacija ili židovska država bez protjerivanja Arapa i oduzimanja njihovih posjeda. (Yoram Bar Porath, Yediot Aahronot, 14 juli 1972)
(Slomiti)duh siromašnog stanovništva duž granice tako što će im se uskratiti zaposlenje... Oba procesa, oduzimanja posjeda i odstranjivanje siromašnih mora biti izvedeno diskretno i oprezno. (Theodore Herzl,osnivač Svjetske cionističke organizacije, govoreći o Arapima u Palestini, Complete Diaries, 12 juni, 1895)
Milion Arapa nije vrijedno židovskog nokta... (rabin Yaacov Perrin, 27.februar 1994.godine, N.Y Times, 28.februar 1004.godine str. 1)
Mi Židovi, mi smo razarači i mi ćemo ostati razarači. Ništa ne možeš kada se susretneš sa našim potrebama i željama. Mi ćemo razarati vječno zbog toga što želimo naš vlastiti svijet (You Gentiles, od jevrejskog autora Mauricea Samuelsa, str 155)
Mi ćemo imati svjetsku vladu svidjelo se to vama ili ne. Jedino pitanje je da li će ta vlada biti postignuta osvajanjem ili pristankom. (židovski bankar Paul Warburg, svjedočenje pred američkim Senatom, 17.februara 1950.godine)
Mi ćemo se ustoličiti u Palestini svidjelo se to vama ili ne... Možete ubrzati naš dolazak ili ga usporiti. Međutim, bolje je za vas da nam pomognete i da tako izbjegnete da se naša konstruktivna snaga pretvori u destruktivnu koja će srušiti svijet. (Chaim Weizmann, objavljeno u "Judische Rundschau", 4.novembra 1920.godine)
Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta...
Goraždanka Ines Ribić od 1992. godine ne slavi svoj rođendan. Dvanaesti juni bio je jedan od posljednjih dana u životu njenog oca Ibrahima, koji se sjetio rođendana svoje najstarije kćeri u trenutku kada je isprebijan, svezan za karoseriju kamiona, transportiran ka svom gubilištu negdje u okolini Sokoca. Te godine Ines je imala samo 17 godina.
Prvi dan rata, 4. maj 92. godine, Ines i njen otac Ibrahim, majka Slavica, sestre Anesa (12) i Emina (9), te deda i baba Ilija i Esma Hrenek, dočekali su u porodičnoj kući u Goraždu. Nakon što je na kuću pucano i pod prozorom aktivirana bomba pobjegli su u naselje Mahala. Na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana odlučili su se vratiti svojoj kući.
Kućni pritvor
- Zaustavili su nas kod kuće Voje i Vinka Vujisića. Ocu su uzeli ključeve i auto. Mama je prišla nama i rekla nam da je deda predao tatu - sjeća se Ines.
Od tog dana porodica poznatog goraždanskog taksiste bila je u kućnom pritvoru, a Esma Hrenek prisiljavana je da bude kurir u pregovorima srpskih formacija iz okupiranog naselja sa oficirima ARBiH u Goraždu. Kuća porodice Ribić korištena je i kao štit u djelovanjima prema naselju Grabovik.
- Oko 14 sati 26. maja došao je Mića Stojanović sa Sašom Berencom i još jednim. Miću sam odmah prepoznala, živio je u naselju Glamoč i malo je stariji od mene, a danas radi u DGS-u u Višegradu. Odveli su oca na ispitivanje uz obećanje da će ga vratiti za sat-dva. Nisu ga nikad vratili. Dragan Vasiljević je dolazio i donosio ceduljice od tate, a njemu navodno nosio deke, hranu i cigarete. Jedne večeri tražio je od mame pare da plati da ga ne ubiju. Dala mu je sve što je imala - kaže Ines.
Na njihovo kretanje pazili su stražari s obje strane kuće. Provokacije su bile svakodnevne, a braća Vujisić, komšije, svakog dana su pored kuće prolazili u "mercedesu" njenog oca. Iz ovog naselja Ribići su gledali i kako braća Kokošar pale prve kuće prema Graboviku.
- Ubili su mi 19. jula mamu ispred kuće. Sve sam gledala iz kuće, ali imena tih ljudi nikome nisam rekla. Živi su i danas. Obojica. Prvi metak je pomašio, drugi je pogodio. Bila je živa desetak minuta. Unijeli smo je u hodnik i tu je izdahnula. Za kratko vrijeme pojavilo se mnogo komšija Srba. Bila sam ljuta. Uzela sam sestre, jednu torbu i tatinu kapu i rekla da idemo u grad, a vi pucajte. Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta. Dvojica su me uhvatila s leđa i više se ničeg ne sjećam - kaže Ines.
Probudila se na fotelji. Mamu Slavicu ukopali su pored obližnje kuće. Bila je, kaže, Srpkinja, ali znala je razlikovati dobro od zla, žrtvu od agresora.
Dan kasnije napustili su kuću u koju se više nisu vratili. Do 9. avgusta živjeli su kod dedinog brata na Površnici. Kako bi spasili goli život, na nagovor Ilijine rodbine, promijenili su imena.
- Tražili su od nas da promijenimo imena i nosimo crninu. Uradili smo to, ponašali se kao i oni. Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, a Emina Mira, dok je baba Esma bila Mara - kaže Ines, koja i danas čuva propusnice koje su im potpisali Radenko Jovičić i Stanko Stojanović, gospodari života i smrti na okupiranoj goraždanskoj teritoriji.
Živi u SAD-u
Nakon izlaska u Užice i Vojvodinu, Ines je sa sestrama i nanom Esmom otišla za Sandžak, a potom u Tursku. Danas živi u SAD i iduće godine namjerava se vratiti u svoju domovinu. Poslušala je savjet pokojne majke Slavice i otišla od djeda Ilije, kojem sve do smrti nije oprostila što je njenog oca Ibrahima praktično izručio srpskim vojnicima, a potom ništa nije učinio za njegovo izbavljenje iz logora u školi u Podhranjenu, gdje je svakodnevno premlaćivan.
- Pet godina sam imala želju da odem u Srbiju, da mu vidim grob. Umro je 96. godine. Bila sam tamo, isplakala se, ali njega mi nije bilo žao. Nikad mu ni sliku nisam poslala, jer tatu je predao i nikad za njega ništa nije želio uraditi. Mogao se kretati, niko ga nije dirao. Mama je pokušavala, a on nije htio - dodaje Ines.
Znaju se imena onih koji su ga odveli, zlostavljali i ubili
Do prije četiri godine Ines je vjerovala pravosudnim institucijama i strpljivo čekala dan kada će ubice njenog oca biti izvedene pred lice pravde. Pošto ni do danas za ovaj i druge zločine u Goraždu niko nije odgovarao, odlučila je započeti vlastitu istragu.
- Išla sam i susretala se s nekim osobama. Došla sam do informacija koje sam potvrdila na više mjesta. Za tatu su odgovorni komšije Vojo i Vinko Vujisić, na njihovo je insistiranje odveden, a i oni su ga maltretirali. Dragan Spasojević i Zoran Uščumlić bili su komandiri koji su naredili odvođenje, a odveli su ga Mića Stojanović, Saša Berenc i još jedan. Mačak i jedan Mutlak su vozili kamion na kojem je on bio. Zadnji put je viđen na tom kamionu 12. juna. Došli su do Sokoca. Bio je vezan žicom. Svi su skinuti s kamiona, a on je ostao - kaže Ines.
Posljednji put viđen na Sokocu
Posljednji put Ibrahima Ribića svjedoci su vidjeli na Sokocu, dokle je prebačen na kamionu sa zarobljenicima iz Kokinog Sela kod Goražda. Među njima je bila i Sida Bogdanić, prijeratna čistačica iz Centroprevoza, koju je rat zatekao u Kokinom Selu, gdje je živjela kao podstanarka.
- Na cesti i pored je izginula masa ljudi. Jedna curica od 12 godina je pod mojim nogama ranjena. Dadoše joj vode i umrije. Tri žene oko mene, Naza Dragolj, Vasvija Hurić i Munira Dedović, trudna, 15 dana do poroda. Na metar od mene su izdahle. Između nas skoči Mirza Kaloper, diže neku bijelu krpu, a ja se ne bih znala ni predati - govori Sida o danu kada je u Kokinom Selu ubijeno više od 40 civila.
- Sve komšiluk. Nabili čarape, a poznam ih i po hodu, 35 nas tu su zarobili. Grupu po grupu istjerivali su iz podruma. Strina i amidžić izgorjeli su u kući, našli su najlon kesu kostiju. Bratičnu mi nikad nisu našli - kaže Sida.
Nakon zatočeništva u privatnim kućama, zarobljenici su prebačeni u školu u Podhranjenu.
- Ispitivanje. Gdje je ovaj, onaj. Braco Rakanović je bio glavni. Tukli su, kako ko, noga u leđa i tako. Ne smiješ ni u koga gledati, ni pričati, obori glavu i šuti - kaže Sida.
Preživjeli iz Kokina Sela nikada neće zaboraviti dan kada su ih povukli prema Crvenim stijenama na strijeljanje i kažu da ih je Bog spasio, jer je počelo nevrijeme te kamion nije mogao dalje.
- Onda su nas povukli prema Sokocu. Tada smo vidjeli Ibra Ribića. Razapeli su ga na "tamić" i svezali. Do tada ga nismo vidjeli, samo smo čuli kako pomaga i ječi iz prostora gdje su ovce zatvarali - kaže Sida.
- Braća Milovići, Slavoljub i Rodoljub, koji su i danas u policiji, pratili su nas do Sokoca. Jedan je nosio mitraljez, drugi automat. I prijete da Ibru ne damo vode. Na kamionu nam je pričao kako su ga tukli Milović i Momira Markovića sin, zvani Mačak, koji je poginuo u Rogatici - dodaje.
Sida i danas pamti čovjeka, sa sijedom kosom i načalama, koji je na Sokocu povirio u kamion, te rekao kako ih treba vratiti za Goražde, jer sve su žene i djeca. Ni ime mu ne zna, ali zahvalna je na hrani koju im je ubacio. Prebačeni su na drugi kamion, odvezeni do sela Šahbegovići i pušteni. Odatle su se prebacili do Olova.
Ibrahim Ribić ostao je svezan za kamion, kaže Sida, a braća Milović znaju kome su ga tada predali. Za ove i druge zločine počinjene na području općine Goražde, i pored brojnih izjava svjedoka koji još uvijek čekaju pravdu, niko još nije ni osumnjičen.Izvor:Avaz.......
Dvije stotine godina od masakra nad sjenickim muslimanima
Sjenički muslimani, žene, djeca i starci, redom su pobijeni, masakrirani, njih skoro 3.000 glava. Zašto se niko nije sjetio da bar na skroman način oda poštu bošnjačkim žrtvama koje podlegoše kamama Karađorđevih ustanika?
Ove godine se navršava dvije stotine godina od masakra Karađorđevih ustanika nad sjeničkim muslimanima Bošnjacima.
V. Radunović u svom djelu „Upad Srba u Sandžak 1809. godine", Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1934. godine, str. 514-524, navodi: „Do bitke za Sjenicu došlo je na Đurđevdan, 6. maja, i u njoj je celo mesto bilo spaljeno. U samoj varošici spaljeno je bilo podgrađe, a Turci (Bošnjaci) su se sklonili u varoški kastel dok su srpski ustanici zauzeli Sjenicu. Ceo mesec dana trajalo je učvršćivanje ustaničkih snaga u sjeničkoj kasabi, jer su se prisutni Turci (Bošnjaci) neprestano branili."
Muslimani u Sjenici su se junački borili za odbranu svog vatana, ličnih života i života svojih porodica. Na kraju se odlučuju na časnu i vitešku predaju. U ime sjeničkih muslimana Bošnjaka predaju grada je dogovorio Ali-beg Čović. Njemu su srpske vođe "čvrsto i na vjeru garantovale" da će dopustiti stanovništvu miran i bezbjedan izlazak iz utvrđenja. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno - sjenički muslimani, žene, djeca i starci, redom su pobijeni, masakrirani, njih skoro 3.000 glava.
Antonije Protić je napisao 1809. godine da su „Srbi prekršili časnu obavezu i po predaji grada dobrovoljno razoružane ljude, goloruke žene i nejač, plotunima pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje."
Sjeničaci i danas citiraju riječi nekog popa koji je bio u Karađorđevim „osvetnicima": „Dvije ‘iljade turskijeh glava nabismo na kolje. Glava je bilo još, al' kolja nestade... Potom Vožd krstaš bajrak na tvrđavu iznese..."
O ovom stradanju muslimana u svojim "Istorijskim spisima" govori nam Vuk Karadžić: "Kad Turci u određeno vrijeme otvore šanac i pođu kroz srpsku vojsku, koja im je sokak načinila, i dok ih još pola nije bilo izašlo iz šanca, Srbi prednje stanu ubijati i pleniti. Kad to vide Turci koji su još bili u šancu, oni šanac zatvore i stanu se braniti i Srbe koriti što tako na vjeru rade."
Jonathan Knight, sa Univerziteta Buffalo, The State University of New York, u svom djelu „Serbia's Sandzak: Still forgotten", kaže: „Tokom 1809. godine, u vrijeme Prvog srpskog ustanka, Karađorđe Petrović je spalio Novi Pazar, a saopšteno je da je zaklano priblizno 3.000 Bošnjaka u Sjenici..."
Ovo su samo neki navodi i činjenice o onome šta se dogodilo sjeničkim muslimanima prije 200 godina. Ovaj genocid nad nedužnim sandžačkim Bošnjacima samo je jedan u nizu genocida koji se dogodio napaćenom bošnjačkom narodu. Akteri su isti u svim genocidnim radnjama. Poznato je ko su ubice, a ko žrtve, od Sjenice pa do Srebrenice.
Čudi činjenica da sandžački intelektualci šute o ovom sramnom događaju koji je desetkovao muslimansku populaciju u Sjenici. Zašto se niko nije sjetio da bar na skroman način oda poštu bošnjačkim žrtvama koje podlegoše kamama Karađorđevih ustanika? Zar u Sjenici i Sandžaku nijedna institucija ne želi da o ovom genocidu govori? Zašto šute naši političari, nevladine organizacije i udruženja, naši istoričari? Ako dozvolimo da ovaj genocid nad sjeničkim muslimanima padne u zaborav, može nam se desiti još neki sličan, ili još gori i teži, kao onaj u Srebrenici, naprimjer.
Ubijanja na ovim prostorima više nema. Bar ne u pravom smislu te riječi. Ali je na snazi tiho, perfidno i podmuklo „ubijanje" muslimanskog ponosa i dostojanstva. Muslimani se napadaju, optužuju, premlaćuju, ponižavaju, omalovažavaju, na njih se gleda kao na građane drugog reda.
Struktura zaposlenih u državnim institucijama ne odgovara stvarnoj slici rasporeda stanovništva u sandžačkim opštinama. Ekonomija u Sandžaku je u totalnom rasulu. Putna infrastruktura liči na onu iz ranih godina dvadesetog vijeka.
Korupcija, mito, kriminal svake vrste u Sandžaku cvjetaju, dok državni organi nijemo šute i mirno prate situaciju na terenu, kao da svojom pasivnošću pospješuju i hrabre ove nečasne radnje. Pešterska visoravan kao ekološka baza i lokalitet sa ogromnim potencijalom za razvoj stočarstva, proizvodnje sira i ostalih mliječnih proizvoda sistematski se uništava. Na Pešteri nema asfaltnih puteva, a o ostaloj infrastrukturi da i ne govorimo. Sandžak je svojevrsni džep iz kojeg mnogi uzimaju, ali ništa u njega ne ulažu.
Masovno ubijanje sjeničkih muslimana, žena, djece i staraca jeste genocid. Njihovi sunarodnici iz Sjenice i Sandžaka su protjerivani i danas se iseljavaju. To protjerivanje nad muslimanima je etnocid. Pošto ni genocid ni etnocid nisu dali dovoljno dobre rezultate, onima koji ih čine ostalo je da nad muslimanima vrše urbicid i kulturocid.
Znači, da se rušeni ili se još ruše kuće, kulturno-istorijski spomenici i vjerski objekti, te sve ono što podsjeća na narod koji je živio ili živi na ovim prostorima.(desetine džamija, mesdžida, mekteba, hamama, hanova u sandžačkim gradovima je porušeno).
Bošnjački narod je preživio deset genocida, etnocida, urbicida i kultorocida. Sve je to preživio i prebrodio napaćeni sandžački Bošnjo. Pored toga on je ostao uspravan i ponosit, čvrst kao morska stijena koja odolijeva udarima vremena i uzburkanog mora. Bošnjo u Sandžaku i Sjenici živi svojim životom napaćenog, ali časnog insana koji zna „da je svako rođen da jednom umre, a da bruka i sramota žive dovijeka".
Turci i Kurdi žele riješiti nerješivo
Piše: Boris Kalnoky
Kurdski problem je bio dugo vremena apsolutno zabranjena tema u Turskoj. U međuvremenu, vlada i uhapšeni PKK šef Očalan javno razmišljaju o okončanju ovog konflikta. Maskirane pristalice demonstriraju za oslobađanje uhapšenog Abdullaha Očalana. PKK šef se želi uključiti u konflikt s turskom vladom. Zvučalo je kao da se to samo od sebe podrazumijeva. Rješenje kurdskog problema, kako je rekao ministar unutrašnjih poslova Turske Besir Atalaj, je jedan od dugoročnih projekata turske države - odnosno politike turske države, slično kao i pridruživanje Evropskoj zajednici. Temeljna politika nacije je neovisna od partija i vlade."Konačno rješenje se mora naći u Parlamentu", rekao je Atalaj, "i na iznalaženju rješenja problema vlada intenzivno radi."
Abdullah Očalan
Sam pojam "problem Kurda" bio je donedavno tabu, i najviše se držao kao "ekonomsko-socijalni problem". I Parlament sigruno nije bio mjesto na kojem se želio riješiti "problem Kurda". Državna politika se ogledala u tome da se kurdski "teror" uništi, da se kurdski jezik udalji iz škola i ustanova i da se čeličnom rukom nametne Kurdima Ataturkova parola: "Sretan je onaj koji za sebe može kazati da je Turčin".
Već nekoliko mjeseci se govori o rješenju nerješivog problema. Da bi bili ukorak s dešavanjima, za nove ideje se zalažu i kurdska partija DTP i uhapšeni šef kurdske terorističke organizacije PKK. Njihova najava jednog "novog" plana je bila razlog da Atalaj također ponudi novi plan, kako bi preduhitrio Očalana. Obadvije strane se do sada nisu izjasnile o detaljima. Očalan je htio 15. augusta ove godine obrazložiti svoja razmišljanja, ali se to nije desilo. Međutim iznio je grubi nacrt plana: zaseban kurdski parlament, zaseban obrazovni sistem, vlastite sigurnosne snage. Od strane vlade ima također nagovještaja o nastavi na maternjem jeziku kao i namjeri da se ekonomski pomogne siromašni jugoistok zemlje.
Ataturkovo insisitiranje na jedinstvenoj nacionalnoj državi
Problem je star gotovo koliko i Ataturkova moderna Turska. Dijelovi veoma heterogene kurdske manjine - među njima vjernici muslimani, lijevi nacionalisti i "moderni" Aleviti - nastoje ostvariti svoj san kao samoopredijeljena nacija. Ataturk je u 20-im, kad je trebao Kurde kao saveznike protiv Grka i zapadnih sila, dao odgovarajuće obećanje po tom pitanju. Kasnije je on ostao na ideji jedinstvene turske nacionalne države. Od tada se javljaju napete situacije i krvavi sukobi. Turska se od 80-ih bori s kurdskim gerilskim pokretom, Očalanovom PKK.
Očalan se od kraja 90-ih nalazi u zatvoru i jedini je stanovnik tog zatvora, koji se nalazi na otoku Imrali u Mramornom moru. On je još uvijek rukovodilac PKK partije i njenog političkog krila DTP. On tvrdi da će najnovijim "planom" dati pravu maršutu za rješavanje kurdskog pitanja.
To nije prvi put da on tako nešto tvrdi. Očalanovi preokreti i krivudanja su njegova karakteristika. Prvo je htio stvoriti komunističku Tursku, potom jednu zasebnu kurdsku državu da bi nakon njegovog zatvaranja govorio o "demokratskom rješenju". Nešto prije toga je govorio o modelu kao savez država. Šta je ponovo odbacio - a šta je naumio sa "kurdskim parlamentom"? Za Tursku je najveći problem da jedno političko rješenje koje podrazumijeva rehabilitaciju Očalana nije unutarpolitički provodivo. I tačno to želi PKK. Očalan je pored toga nepredvidiv. Njegove pristalice su svaku promjenu u njegovoj politici odano slijedili. Šta bi značilo za Tursku da on ponovo pozove na ustanak nakon što su ispunili njegove zahtjeve. U takav rizik Ankara ne može i neće sigurno ući.
Turska ne može naći rješenje ovog problema bez promjene vlastitog ustava, pošto taj ustav zabranjuje upotrebu drugih stranih jezika u turskim školama i ustanovama. Ipak da bi se ustav promijenio - u parlamentu je potrebna teško ostvariva dvotrećinska većina ili referendum s izrazitim uspjehom. Ovo je namjera koju je vlada već prije nekoliko godina najavila. Aktuelna debata je još jedan pokušaj da se ovaj gordijski čvor razriješi. Dosadašnji ustav iz 1980. važi kao politički instrument vojske za očuvanje na vlasti. Ako bi se riješio kurdski konflikt, to bi značilo i slabljenje političkog utjecaja vojske. Time bi Turska postala jedna sasvim druga zemlja.
Tesko je naci dobar tekst koji bi jedan problem kompletno i nepristrasno obradio, jer svako ima svoje vidjenje nekog problema .Kad kazem svoje vidjenje, onda mislim da ce u tekstu vise potencirati, vise posati o onome sto on smatra bitnim.Tako ako uzmes npr.srpsku istoriju,u njoj neces naci nista ili mozda malo o isaeljavanju muslimana iz Srbije, niti ces naci nesto o zlocinima koji su Srbi cinili nad civilinim muslimanskim stanovnistvom za vrijeme svojih buna, balkanskih ratova itd.Isto tako crnogorski autori nece pitai o pokolju muslimana u Sahovicima, Virpazaru, Podgorici,Bijelom Polju, itd.Poslije Drugog svjetskog rata niko se nije udostojio da napise nesto o zlocinima cetnika unad muslimanskim stanovnistvom Podrinja, sve do pojave knjige Vladimira Dedijera Genocid nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu.A i ta knjiga je izasla uoci pocetka ovog poslednjeg rata itd.Zasto? Pa sve su to bile tamu teme o kojima se nije smjelo pisati.
Pregledao sam poslednju stranicu.Samo u jednom slucaju nije naveden izvor ali to ne umanjuje vrijednost teksta, jer se radi o jednom dogadjaju koji je trebao da ostane tabu tema za sva vremena.Islamska zajednica BiH se potrudila da muslimane podsjeti na te zlocine, jer onaj ko zaboravlja ono sto mu se desilo juce, moze ocekivati da mu se ponovo dogodi sutra.
Pozdrav Zah
Svaka cast za trud, kritika nije bila upucena tebi...ali u nekim tekstovima (npr. ubistvo brace Radic) tekstopisac imputira istorijskim likovima sta su u tom momentu osjecali ili mislili.
U drugim tekstovima je puno izjava i podataka izvadjenih iz konteksta, sto lako moze navesti na pogresne zakljucke.
No, tema je super i mislim da bi se i ostali trebali ukljuciti.
Istorijat talibana, kao uostalom i mnoge druge price o opskurnim religiozno-politickim pokretima u svetu, protkan je brojnim kontroverzama i kontradikcijama.
mula Mohamad Omar
Odluka vladajuceg avganistanskog pokreta talibana, da unisti svu kulturnu bastinu koja "nije u skladu sa islamom", ukljucujuci i dve dzinovske statue Bude stare nekoliko hiljada godina, sokirala je i zgrozila svet. Cak ni intervencija Saveta bezbednosti UN nije bila dovoljno ubedljiv razlog da talibanski lider, mula Mohamad Omar odustane od svoje monstruozne namere da s lica zemlje jednostavno zbrise neprocenjivo istorijsko nasledje, za koju kaze da je "cast za islam i narod". Ko su zaista autori i izvrsioci ovog cudovisnog kulturoloskog genocida? Jesu li talibani, kako tvrde za same sebe, jedini pravi tumaci autenicnog islama?
Istorijat talibana, kao uostalom i mnoge druge price o opskurnim religiozno-politickim pokretima u svetu, protkan je brojnim kontroverzama i kontradikcijama.
Obmane samozvanog mule
Talibani su se misteriozno pojavili na avganistanskoj politickoj sceni, takoreci niotkuda, sredinom 1994. godine u provinciji Kandahar, koja je bila utonula u haos i anarhiju. Sadasnji lider talibanske milicije, mula Mohamad Omar pricao je kako mu je u san dosao prorok Muhamed i zatrazio od njega da u Avganistan donese mir i iskoreni korupciju medju mudzahedinima. Clanovi talibana deklarisali su se kao studenti islama koji zele da u Avganistanu naprave pravu islamsku drzavu.
Vecina analiticara bila je spremna u to vreme da zakljuci kako se na avganistanskoj politickoj sceni konacno pojavila snaga koja je ce biti u stanju da okonca visegodisnji gradjanski rat koji se rasplamsao posle povlacenja sovjetskih intervencionistickih trupa. Cak je i tadasnji izabrani predsednik Islamske Republike Avganistana, Buranudin Rabani priznao talibane kao legitimni avganistanski pokret ciji je cilj da iskoreni korupciju i nered. Talibani ce uskoro otkriti, medjutim, svoju pravu prirodu, lice krajnje militantne i brutalne milicije koja se sluzi mesavinom "kalasnjikova, laznog islama, stranog novca i trgovinom opijumom kako bi vladala zemljom", napisao je jedan novinski komentator.
Pred najezdom vojnicki izuzetno dobro obucenih, organizovanih i disciplinovanih talibana padaju grad za gradom, provincija za provincijom. Kud god bi prolazili, talibani bi za sobom ostavljali tragove ognja i maca, spaljena sela, razrusene istorijske gradove poput Herata, zavodili nemilosrdan treror i represiju. Na hiljade avganistanskih muslimana - siita je masakrirano, decaci i mladici korisceni kao "ljudski stitovi". Razdirana oruzanim frakcionaskim sukobima, vlada Buranudina Rabanija, koja je okupljala razlicite organizacije mudzahedina sto su se uspesno borile protiv sovjetskih trupa, nije bila u stanju da se odlucnije i efikasnije suprotstavi talibanim. I jedan Ahmed Sah Masud -"lav od Pendzara", vodja plemena Tadzika i legendarni gerilski komandant koji je naneo teske poraze sovjetskim trupama, morao je da ustukne pred njihovim naletima.
Talibani su naterale na povlacenje i vodju plemena Uzbeka, Abdul Rasid Dostuma, mocnog lokalnog "gospodara rata" koji se sklonio u nepristupacne vrleti na severu zemlje. U septembru 1996, talibani su pobedonosno umarsirali u Kabul. Tom prilikom, na jednom kabulskom trgu ubijeni su javno bivsi predsednik Nadzibulah i njegov brat. Talibanski lider Muhamad Omar proglasava se liderom svih muslimana i zavodi nezapamceni teror. Uvedene su obavezne molitve pet puta dnevno. Zenama je naredjeno da ostanu kod kuce i ne idu na posao, zatvorene su zenske skole, fotografisanje je najstrozje zabranjeno kao i upotreba svih civilizacijskih pogodnosti. U Avganistanu danas nema muzike, osim religioznih pesama i oda u kojima se hvale talibani. Neposlusnim gradjanima, talibanski aktivisti ulivali su svoje rigidne nazore u glavu, brutalnim batinanjem do besvesti na javnim mestima.
Strani placenici
Talibanski rezim dosad su priznali samo Pakistan, ciji zvanicnici talibanske lidere proglasavaju za "pobozne ljude sa velikom ljubavlju prema islamu", Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. I upravo ta cinjenica navela je dobre poznavaoce prilika da posumnja da su talibani zaista autohtoni pokret. Zvanicna verzija pripoveda da je mula Mohamad Omar rodjen 1962. godine u centralnoj provinciji Uzurgan, da je studirao na nekoliko islamskih skola i univerziteta u Pakistanu, pre nego sto se pridruzio "dzihadu" protiv sovjetske okupacije. Njegovi protivnici tvrde, medjutim, da Omar nije nikakav mula i da je potpuno nepismen, a navode i niz dokaza da su vodje talibana najobicniji strani placenici.
U interpretacijama ovog tipa, talibane su zajednicki stvorili i odgojili obavestajna sluzba Pakistana (ISI) i komanda takozvanih pogranicnih jedinica, tacnije paramilitarnih snaga, na cijem je celu stajao tada general Nasrulah Babar, kako bi Islamabad ostvario svoj uticaj i kontrolu nad Avganistanom. Ondasnja predsednica Benazir Buta demantovala je, medjutim, svaku umesanost Pakistana.
Bilo kako bilo, tek clanovi talibana regrutuju se iskljucivo iz redova najmilitantnijih sunitskih muslimana, pripadnika iz plemena koja nastanjuju ruralne predele na jugu zemlje. Zivot u izuzetno surovim uslovima primorao je ova plemena da primenjuju izuzetno stroge sankcije da bi ocuvali red i poredak u svom potpuno izolovanom i ogranicenom drustvu. U ovim sredinama zene nemaju nikakva prava i moraju biti pokrivene od glave do pete, cadorom koji ostavlja samo mali mrezasti otvor za oci. Ocevi, po pravilu, svoje kcerke prodaju kao neveste dok su jos devojcice, a cest je i obicaj da ih muzevi preprodaju kada ih se zasite.
Za talibane se, takodje, tvrdi da ih finansira i pomaze Saudijska Arabija. Ne samo zato sto se u Avganistanu skriva danas najtrazeniji svetski terorista, saudijski multimilijarder Osam bin Laden. Liberalniji islamski teoreticari u talibanskoj praksi, u odnosu prema zenama i civilizaciji prepoznaju mnoge slicnosti sa puritanskim tumacenjima islama koje je danas na snazi u Saudijskoj Arabiji. Ova interpretacija islama i Kurana pociva na ucenju Muhamada bin Abdula Vahaba, fundamentalistickog propovednika iz 18. veka. Osim toga, poput talibanskog, i nacin vladanja saudijskih kraljevskih dinastija jeste plemenski. I jedni i drugi upraznjavaju kanonsko kaznjavanje odsecanjem glave ili udova lopovima ili instituciju "krvavog novca" kojim se sprecavaju krvavi klanovski obracuni i lanac osveta, sto su relikti obicaja i normi nomadskih plemena iz preislamske istorije.
Kriticari posebno ostro zameraju talibanima na hipokriziji. Kao vrhunc cinizma navodi se podatak da se talibani predstavljaju kao istinski muslimani koji zabranjuju pusenje, kocku, konzumiranje alkohola, dok istovremeno ne samo sto uzgajaju opijum, cime finansiraju svoje svete ratove, vec i prikupljaju ogroman harac od seljaka koji gaje ovu drogu iz sasvim drukcijih pobuda. Uz tvrdnju da islam "zabranjuje konzumiranje opijata, ali ne i njihovu proizvodnju i trgovinu", pod rezimom talibana proizvodnja opijuma dostize svoj bum. Godisnje se u Avganistanu proizvede oko 400 tona ovog opijata. Glavna polja maka nalaze se u provincijama Helmand i Nangahar koje su pod punom kontrolom talibana. Sirovi opijum preradjuje se, inace, u laboratorijama u Pakistanu.
Ne obaziruci se na apele iz sveta talibani nastavljaju svoj destruktivni dzihadski pohod. Ovaj put protiv svetske kulturne bastine i univerzalnog nasledja covecanstva. Upravo zato cudi sto iz umerenijih muslimanskih zemalja, koji inace ne odobravaju talibansko tumacenje islama, nema ni glasa protesta ili osude.
