shbc wrote:Meni je samo fascinantno kako svaki narod za sebe kaze da mu je u Jugoslaviji bilo najteze.
1. Jezik - pric'o si kako pricas i danas, niko te nije tjerao da koristis ekavicu. Kako se taj jezik zvao, nebitno, ionako je to sve isto sranje.
2. Vjera - nikome nije bilo dozvoljeno da praktikuje, a danas za svaki praznik na tv-u ulicne ankete kako su se prije slavili.
3. Nacionalnost - svi bi htjeli da se nacionalnost direktno povezuje sa drzavom, ali je onda bio problem opcija Jugosloven.
4. Obrazovanje - nije se dalo ovome ili onome da se skoluje, a danas svi preko 40 godina sa fakultetskim diplomama.
Cinjenica je da su samo Slovenci u boljoj situaciji, mada su oni uvijek i bili za sebe. Hrvati i Crnogorci zive od mora najvise, Srbi (pogotovo Beogradjani) krv propisali dok su naucili raditi nesto drugo osim diplomatije, Bosna i Hrvatska razrusene, s tim da se mi nikad necemo ni oporaviti (ovdje bi prosjecni Kenijac rek'o: "Kakvi ste vi levati"), domacih fabrika nigdje, nezaposlenih na izvoz (bukvalno).
Da je bio "americki san" pa da zaradis milion i zivis k'o beg, nije. Da je bilo bolje nego danas, jeste. Ako nista barem si mogao bez straha u Banja Luku sa registracijom "SA".
To je nas glavni problem. Zivimo na ivici egzistencije, a glavna nam je okupacija jezik, vjera i nacija. Nemamo mi luksuz da se bavimo tim pitanjima.
Svaka čast, jednostavno sve si rek'o.
Ja bih da dodam slijedeće, možda nije vezano za temu direktno, ali za kontekst teme jeste.
Bošnjaci u mnogim aspektima imaju evidentan problem s kolektivnom memorijom, odnosno odnosom prema vlastitoj kulturi i kulturnom naslijeđu. Taj odnos se može u najkraćem definisati kao nipodoštavanje, odnosno omalovažavanje vlastitog, a uzdizanje i glorificiranje tuđeg, pprimarno srpskog ili hrvatskog. Manjkavost odnosa Bošnjaka prema vlastitoj kulturi je posljedica nepostojanja adekvatne strategije za zaštitu kulturnog naslijeđa vlastitog naroda, koja u drugim narodima(govorim o Srbima i Hrvatima prvo) postoji već skoro dva stoljeća u raznim oblicima(Matica Srpska i Matica Hrvatska npr. postoje skoro po 200 godina, dok matica Bošnjačka uopće ne postoji), i kroz te strategije koje su opet proizašle iz nacionalnog osvještenja, stvarale su se institucije koje su narodu približavale njegovo kulturno naslijeđe. Čak i kada su se te institucije počele osnivati(kao npr. Preporod koji je smiješan u odnosu na gorespomenute matice) bile su pogrešno vođene i bavile su se pogrešnim poslom. Bošnjaci često čine i strateške greške(kao npr. pravljenje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti u Pazaru i sl.) Iz toga svega je proizišao taj odnos prema vlastitom kao inferiornijem, lošijem, gorem od onoga što imaju komšije i njihovi pripadnici u našoj državi, mada to ni u kom slučaju nije tačno, ni u segmentu materijalne kulture, ni u segmentu duhovnog naslijeđa. Bošnjaci generalno ne žele da prihvate činjenicu da su ostali sami, i da se svojim kulturnim, a posljedično i nacionalnim pitanjem moraju baviti sami.
Stoga, da bi se Bošnjaci riješili Jugonostalgije i sličnih ubleha, treba prvo da redefiniraju odnos prema vlastitoj kulturi i naslijeđu. Potrebno je po mom mišljenju da se sazove opštebošnjački kongres, uključujući i dijasporu(kongres, a ne komedija kao oni koji su dosad održani), i koji bi donio strategiju razvoja kulture Bošnjaka u narednih 50 godina. Na toj strategiji počinje zaista izgradnja državotvornosti, koja se već odavno kod susjednih naroda razvila do te mjere da počesto potegnu i za našom državom. Iako je kolektivna svijest Bošnjaka o vlastitoj državi, pa i gospodstvu ako hoćete jako razvijena, ona nije dovoljna da se krene iznova. Taj bošnjački gospodski duh, odnosno begovat, upravo i jest jedan od glavnih krivaca što je preporod Bošnjaka kasnio skoro 50 godina za srpskim i hrvatskim pa se javio tek 1960-ih, jer su begovi generalno malo vremena posvećivali redefinisanju odnosa prema kulturi i kulturnom radu. Čini mi se da taj stav i danas preovladava, mada u različitoj formi. Trebat će dobrih nekoliko decenija da se Bošnjaci u potpunosti riješe tog pogrešnog odnosa prema samima sebi i svojoj kulturi, pa posljedično i svojoj državi. To je moje mišljenje.
