AleksoMKD wrote: ↑15/08/2026 09:28
swanfilter wrote: ↑14/08/2026 19:11
Ja se nisam zamarao bojom koze, wokom, ... Al Agamemnon, tajnovit i u opremi bukvalno kao Dark Night, nije mi sjelo nikako.
Ma ja sam se spremio da ce Grci iz bronzanog doba biti "diverse" jer ne moze drugcije po Holivudskim pravilima ako zeli neki oskar (a i cela produkcija bi bila pod znakom pitanja pa cak i dalja karijera) ali je stvarno bila ocajna kostimografija gde je Agamamnonov oklop vrhunac.
E da, iako je fajt na kraju bio OK, nacin na koji je odapinjao strele je smesan, ko dete da uzme luk u ruku prvi put.
A danasnji Grci bi trebalo da naprave svoju Ilijadu i Odiseju sa istoriski tocnim brodovima, oklopima i odecom i da sve bude na starogrckom jeziku.
Vala ga je Nole pretjerao. Hajd sto je napravio svoju verziju za moderno doba, ali najvise sto mi je zasmetalo je sto je dosta promijenio samu prirodu Odiseja. Pokusao je napraviti ozbiljnu historijski utemeljenu anti-ratnu i moralno duboku verziju Odiseje i pritom je glavnog junaka pretvorio u relativno genericnog heroja.
Ako pravis film o Odiseju, ne mozes bjezati sa casova knjizevnosti kada se obradjuje analiza likova. Ja se pitam da li je Nolan uopce skonto sta je Odiseja cinilo Odisejom. Gledala sam Troju prije ovog i iako je film objektivno losiji, Sean Beanov Odisej je puno bolje uradjen lik kojeg dozivljavas i kao heroja i kao arogantnog piece of shit, sto je kompliment u ovom kontekstu.
Edit: ko nije gledao film, da znate da ima spojlera u nastavku.
Mozes promijeniti kostime, arhitekturu, casting i cak pojedine dogadjaje, ali ako uzmes Odiseja i uklonis mu metis, ego, seksualnu kompleksnost, manipulaciju i sposobnost da sam sebi napravi probleme, onda je pitanje koliko ti je ostalo od njegovog lika. Lik Odiseja je slozen, cesto sebican i sposoban za stvari koje nisu bas moralno lijepe. Nolan ga preoblikuje u covjeka koji je u osnovi dobar, ali napacen i time laksi za simpatiziranje, ali upravo zbog toga gubi ono sto ga je cinilo fascinantnim.
Odisej nije bio zanimljiv samo zato sto je napaceni hrabri ratnik koji zeli kuci. On je zanimljiv zato sto je jedan od najkomplikovanijih junaka anticke knjizevnosti i dobijes pomracenje mozga kad shvatis kakve je legendarne scene gdje se pokazuje njegov karakter frajer izbacio iz filma.
Najbolji primjer je cuvena scena sa kiklopom kada Odisej shvaca da ga ne moze dobiti na fizicku snagu, pa ga nadmudruje intelektualno i predstavlja se da je Nobody, a potom mu daje vino i lotos, te ga oslijepi. I kad izbacis tu legendarnu scenu, izbacio si jedan od najboljih primjera kako Odisejev um radi. Ako izbacis i njegovo kasnije otkrivanje identiteta gdje nije mogao izdrzati da ne vikne da je on Odisej, onda si izbacio i njegov ego i sujetu. A kada izbacis i jedno i drugo, gubis cijelu psiholosku petlju jednog lika i dobijes jadnog sa pogledom u daljinu sjetnog Met Dejmona.
Cak ni Trojanski konj ne vidimo kako ga Odisej smislja, a to je bitna stvar, jer je to jedna od njegovih najvecih genijalnosti po kojoj je poznat. Seksovi sa onom vjesticom sto je ljude pretvarala u svinje i seksovi sa Charlize Theron, lik je s njom proveo sedam godina i uredno su imali odnose, nista to nije prikazano. Nije tu stvar seksa, stvar je da se pokaze njegov moralno elasticni karakter kakav je bio.
Neosporno je da je kiklop vizuelno impresivna sekvenca, fizicka prisutnost cudovista je zaista fascinantna, nema se tu sta zamjeriti. Ali hocu reci, napravio si predobar filmski momenat i scenu, a izgubio dio ono sto tu scenu cini knjizevno vaznom. I to se ponavlja kroz cijeli film. Stalno nesto uzima iz Odiseje i pretvara u holivudski spektakl, ali ukloni bas ono sto je trebalo da tom spektaklu dadne znacenje.
Drugi primjer je more.
Ogroman dio price sastoji se od Odisejevih lutanja po moru. Ne treba ti nikakvo predznanje o Odiseji da bi uocio da je more prakticki jedan od glavnih likova price.
More je mjesto radnje i neprijatelj. Ono ga nosi od mjesta do mjesta, razdvaja ga od kuce i Penelope. More je prostor izmedju rata i doma, more mu unistava brodove i ugrozava mu zivot, donosi mu cudovista i nepoznate narode i konstantno odredjuje njegovu sudbinu. Veliki dio emocionalnog identiteta Odiseje vezan je upravo za cinjenicu da covjek pokusava prijeci nepredvidivo i opasno more da bi se vratio kuci.
Najljepsa poezija o mediteranskom moru opjevana je upravo u Odiseji, gdje cijela prica dise tim prostorom sa obalnim gradovima, sumama, vegetacijom, pecinama i ostrvima. More je toliko centralno za Odiseju da moras gledatelju dati osjecaj da Odisej stvarno zivi na moru i da je more njegov svijet, da se on izgubio u tom beskrajnom prostoru i da osjetis tu udaljenost i odsustvo, da vrijeme prolazi. Da deset godina nisu samo niz scena.
Film nam prikazuje bezbojne i sterilne horizonte i maltene mu more dodje samo kao pozadina.
Moze se do sutra nabrajati. Smijesno je sto likovi u filmu bukvalno znaju da se nalaze na kraju historijskog perioda. Zeusa i Posejdona nema ni za lijeka, a jako je vazan neprijatelj.
Nije dovoljno napraviti drugaciju Odiseju. Moras znati sta je ono sto ne smijes izgubiti kada je mijenjas. Ja mislim da je Nolan upravo to izgubio.
