darius_maximus wrote: ↑19/01/2024 11:20
Chmoljo wrote: ↑19/01/2024 10:03
darius_maximus wrote: ↑19/01/2024 09:46
Ne razumijem šta je ovdje toliko upitno?
Napominjem da ja govorim o likovima kao što je ovaj Lekić, ne o potajnim psihopatama i sociopatama.
Da sam ja rekao Lekiću da pokrenemo biznis i da me zajebao i oteo mi sve pare, raja bi rekla "e našao si s kim ćeš", "sam si sebi kriv", itd.
Zašto? Zato što je frajer poznati kriminalac.
Niko ne bi otvarao račun u banci da mi nadoknadi izgubljeno, nego bih bio šprdancija među rajom.
Reci da nije tako?
Isto tako, nikad u historiji čovječanstva nije muškarac osuđen na zatvorsku kaznu pomislio "kako ću sada naći djevojku/ženu".
Tu nije bitno je li utaja poreza ili dvostruko ubistvo.
Pa, masovne ubice u zatvoru dobijaju poštu od obožavateljica.
Likovima kao što je Lekić na čehri piše da su loša vijest.
Iz aviona vidiš da se tu nećeš dobro provesti.
Ja razumijem tvoju priču da postoje "nasilnici" koji svoje bližnje čuvaju životom, kao kap vode na dlanu.
Međutim, isplati li se rizik stvarno?
Opet, možeš i među "mirnim" naletiti na budalu, da.
Ali, može li se prvo eliminisati ovaj najveći red flag, ljudi koji su uvijek na korak od ubistva?
Postoji tu dosta drugih problema, od nedovoljnog kažnjavanja takvih likova, do prevelikog društvenog respekta i divljenja ljudima koji su optuženi za oduzimanje ljudskog života, do relativiziranja, ali generalno pravilo je da će ti život biti puno bolji ako se kloniš takvih likova.
Imao bih ja puno prijedloga za handleanje takvih likova generalno, ali nećemo sada u te detalje.
vrtite se uglavnom oko istog lika, i pišete preduge postove kada su stvari jasne i uglavnom ih i sami napišete.
poenta?
ja sam reagovao na mahalštinu. ovoj što je sa Lekićem sud javnosti ne treba da skonta da se zajebala. sada je svjesna.
sada nam ostaje kako ovog Lekića držati podalje od sranja, odnosno kako zaštititi nekoga ko je napravio loš izbor, ali zbog tog izbora ne bi smjela da strahuje za vlastiti život. i umjesto da se bavimo ovim drugim, mi smo moralne vertikale koje u dobroj mjeri poručujemo: sad ispaštaj kad si htjela opasnog lika.
to je poenta. da je taj narativ meni degutantan i usudio bih se reći osvetnički. i vrlo je primjetan, biću optimista pa neću reći da je dominantan. tek kad sve to pređe u brutalnost svi se sjete da budu empatični. ali i to do određene mjere.
jasno je da je potrebno više pričati o ovome kako bi se uradila prevencija u smislu izbjegavanja petljanja sa ovakvim likovima, ali to se neće desiti ako akcenat stavljamo na ono što je učinjeno i tumačimo koliko je to žensko bilo glupo. mi normalizujemo da su posljedice petljanja sa ovakvim likovima tragični ishodi.
malo bolje sam upoznat sa slučajem Emire Maslan, između ostalih, i znam da je uradila sve što je mogla da zaštiti sebe i dijete i da se borila ko lavica. što je najgore, znam za još slučajeva koji mogu eskalirati u najgore, upoznate su i odgovorne institucije, ali slaba fajda. dijelom i zbog atmosfere u društvu koje ne radi sve što može da zaštiti žrtvu od najsurovije kazne za jednu lošu odluku, moment slabosti ili neznanja ili površnosti. i ti ljudi koji su u tim institucijama podliježu takvoj atmosferi, misle da nisu bitni je su oni samo jedna karika u lancu, ali itekako su svi bitni. pa i mi koji komentarišemo ovdje, jer ipak kreiramo atmosferu i narativ u određenoj mjeri, pa makar i minimalnoj.
ako kao društvo ne stanemo na crtu ovakvim stvarima, da ne normalizujemo činjenicu da ćeš "dobiti ono što tražiš", da žrtva ima hrabrosti da izađe i kaže šta se dešava bez da zazire od suda javnosti, uz sve ostale mjere zaštite, ali i prevencije pa da tek onda očekujemo neke rezultate. ni to sve nije garancija da neće biti ovakvih stvari, ali je put u pravom smjeru.
Ovo o čemu ti pišeš nema nikakve veze s moralom niti s nasiljem prema ženama općenito.
Empatija je nešto što ljudi uglavnom iskazuju prema nekome ko nije mogao uticati na svoju sudbinu.
Kada npr. vidiš dijete od tri godine u ruševinama nakon prirodne nesreće, u tim slučajevima ljudi su empatični.
Kada hrpa ljudi sjedne u konzervu i zaroni do Titanica, empatija je na granici s nulom.
Ljudi su postali meme i niko ih baš nije žalio.
Da iskoristim trenutni primjer, niko neće žaliti Lekića ako ga neki drugi krimos izrafala na ulici.
Ja se sigurno neću ni počešati.
Iskreno mislim da je to usađeno u društveno ponašanje kako bi što više ljudi odvratio od gluposti, jer će se bojati ismijavanja/podrugivanja ili odbacivanja, što generalno ne bi trebalo biti loše. Ne radi gluposti i grupa će te prihvatiti.
Ono što bi trebalo "resetovati" takvu reakciju je kada neko iskreno zatraži pomoć, jer se prvobitno zajebao.
Što se "normalizacije" tiče, mislim da to nije problem.
Standardna pomisao na "upustit ću se u nešto s ovim likom" i treba biti "mogla bih najebati", da odvrati svakoga od društvenog kontakta s takvim likovima. Posljedice petljanja s njima i jesu uglavnom tragične.
Sad, šta kad neko kaže "pogriješio sam, hoću vani iz ove situacije"?
Tu nastaje prava zajebancija, pogotovo ako je dijete upetljano.
Moji stavovi su tu poprilično ekstremni (po nasilnike i ubice), tako da je možda bolje da ne iznosim to sada ovdje.
To se može riješiti samo ekstremnim potezima u kojima se takvi ljudi sklanjaju od civilizovanog društva, na ovaj ili onaj način.
Nema tu sigurnih kuća i promjene adrese, žao mi je.
Zato svi govore da se pokuša spriječiti izbjegavanjem debila, jer se liječiti može jako teško.
Onda bi ti "ljudi" trebali empatiju "iskazivati" prema bas svima, uzevsi u obzir da je "sudbina" inace poznata kao predodredjen i neizbjezan slijed zbivanja
Bilo bi zapravo lijepo da empatiju, za pocetak, katkad istinski osjete, makar je i ne iskazali, ali to bi vec bilo uistinu previse ocekivati od "ljudi".
Prica o javnoj percepciji raznih grozota govori o tome koliko je javnost otupila od vizuelnog i auditivnog tovljenja takvim vijestima i prizorima, a ne o tome kakva bi javna percepcija trebala biti, ako i ne uniformno, onda barem u nekakvom humanijem intervalu. (Ronjenje do Titanika jos i nije najgore sto si mogao navesti - izvjesna americka radijska emisija je svojedobno pocinjala jezivim i vrlo glasnim zvucnim zapisom samrtnickog ropca i krkljanja jedne od prvih zrtava irackog ogranka Al-Kaide, preuzetim sa snimka tog monstruoznog ubistva koji prikazuje kako vezanom covjeku maskirana kretencina nekakvom nozekanjom postupno sijece larinks, karotide i ostalu vratnu anatomiju da bi mu konacno odvojio glavu od tijela.)
To sto Chmoljo pise itekako ima veze sa drustvenom percepcijom nasilja, pa i nasilja prema zenama, jer bracne partnerke (a i svoju djecu) su, ne tako davno, jos uvijek mlatili (i to mnogo, mnogo cesce nego tipovi "od ranije poznati organima gonjenja") i ljudi koji nisu spadali u "rizicne grupe", cak nisu bili ni psihopati.
Bilo je to duboko ukorijenjeno (sto bi znacilo da nije formirano tek u dvadesetom vijeku), drustveno prihvatljivo, cak i ocekivano, u odredjenim (prevashodno ruralnim, ali nakon svih tih migracija...) grupama i pozeljno ponasanje ("volim vola koji dobro vuce i covjeka koji zenu tuce").
Policija (pardon, tada milicija) prije samo nekoliko decenija na nasilje u porodici jos uvijek nije reagirala, dok god neko ne zavrsi na traumatologiji ili u mrtvacnici.
A uobicajeni javni komentar bi (u najboljem slucaju) bio - "niko je nije tjerao da se za njega uda". Neizmjerno empaticno, zar ne... Zvuci poznato?
Sto se pozitivne i odgojne uloge znacajnih komponenti papanskog mentaliteta tice, nije lose jedino kad covjek osjeti stid sto dijeli zivotni prostor sa takvom grupom.
(Made, istini za volju, nije to karakteristika samo papanskog mentaliteta, veliki je svijet i ko se imalo kretao, putovao, zivio drugdje i druzio se sa raznolikim drustvom to dobro zna - taj nam je mentalitet, medjutim, stalno pred nosom.)
Na posljetku...
Neko bi pomislio da "ljudi" naprosto nisu bas najsposobniji za empatiju.
No takva misao je nekako tmurna, pa cemo zakljuciti da moraju imati valjan razlog da bi osjetili empatiju.
Dakle, moraju uzeti u obzir okolnosti i razmisliti prije nego nesto osjete, jer od okolnosti, a ne od bola i stradanja bliznjih ovisi hoce li i u kojoj mjeri "ljudi" nesto (su)osjetiti... Ovo vec zvuci nekako cudno - treba nam nesto bolje, hitno: humanost "ljudi" ne smije biti kompromitirana, to je imperativ!
