statixx wrote:Dustabane, trebas napustiti taj romanticarski duh u pogledu odvajanja religije i vjere. Zivimo u drustvima sa hijerarhisjim uredjenjima, gdje su institucije u samom vrhu, gdje vecina ljudi identifikuje i konformise se sa lokalnim ideologijama, a kroz zivot vecina nas stekne idolatrijsku sliku o materijalnom bogatstvu, moci i autoritetima (ukljucujuci religijske institucije). Svjedok si i sam kako se po mnogim pitanjima ljudi pozivaju na tumacenje i stavove onih koji za sebe kazu da stite interese odredjene grupe i kao takvi vaze za njihove predstavnike.
Mozda se radi o romantizmu ili utopiji ali ja ne mislim odustati. Cilj mi je prije svega da se pojmovi Vjere i Religije razdvoje u nasim glavama cisto po svojim definicijama. A dobro bi, naravno, bilo da se potom to dvoje i prakticno razdvoje.
Medjutim, tu se slazem, to ce ici tesko upravo zato sto su se u ovih par hiljada godina stvorili sistemi koji su formom nadjacali sustinu i ucinili ono sto stalno govorim, da se pod pojmom vjere misli na vjeru u odredjenu religiju a ne vjeru u Boga!
Meni je takodje savrseno jasno da ce se ljudi uvijek dijeliti (i ratovati) po nekom osnovu. Da to nije religija bila bi rasa, etnicitet, zanimanje... ili makar sportsko navijanje. Ljudi su naprosto agresivne zivotinje koje, zahvaljujuci svom intelektu, osim prirodnog nagona prezivljavanja, posjeduju i MRZNJU - tj. nagon unistenja drugog i drugacijeg cak i kad to nema nikakve veze sa njegovim opstankom.
Ali da se vratim na pitanje vjere i religije.
Kao sto rekosmo toliko puta vjera (u boga) jeste po svoj prilici nesto univerzalno i prirodno. Medjutim, religija je prakticiranje vjere nastalo sa sasvim drugim motivima od onoga sto joj je pokrice - Bog i vjera u Boga.
Ok, ovo sve receno sam manje-vise vec ranije rekao. A sad samo kratko o onome sto mi se cesto replicira - kako je navodno nemoguce razdvojiti vjeru od religije.
Ja tvrdim suprotno, to dvoje je nemoguce drzati zajedno...cijeli zivot, sa pozicije vjernika, odnosno cijelo vrijeme za pozicije covjecanstva.
I opet cu to pokusati ilustrovati primjerom: nas odnos prema roditeljima. To ne samo da je slicno nasem odnosu prema vjeri vec je najcesce i uzrok vjere.
Mi cio nas zivot VOLIMO roditelje. U fazi odrastanja ih SLUSAMO jer oni nas vaspitavaju. Kasnije se te uloge mijenjaju i nasi roditelji, ako se sve odvija kako treba, tj. ako se mi mentalno razvijamo a oni bioloski stare (sto dovodi do nase mentalne dominacije nad njima)... mi postajemo njihovi staratelji. Mi cemo uvijek VOLJETI i POSTOVATI nase roditelje i kad ih uhvate starost i demencija ALI IM NE MORAMO VJECNO VJEROVATI i postupati po njihovim komandama. Jednostavno se situacija promjenila na NORMALAN nacin.
Upravo je pitanje POSTIVANJA roditelja nesto sto se cesto pretvori u svoju suprotnost i nerijetko u svojevrsnu patologiju. To vam je ono kad sincina od 50 godina pita mater ili oca za svaki svoj potez! Meni je to jednako kao kad obrazovan covjek, intelektualac i vjernik, pita bradate polupismene budaletine koji znaju sve o vjeri a nista o zivotu, kako da se obuce!
Prema tome razdvajanje Vjere (...u Boga, kojeg volimo i koji nas voli)
od Religije (koju postujemo ali koja se ne mijenja kako se mi mijenjamo i postaje nam smetnja i sputavanje)
je neminovnost i mozda jedini pravi indikator ispravnog mentalnog sazrijevanja covjeka-vjernika!
