Kada covjek razmisli ljudi su 90% svog postojanja zivjeli bez organiziranih religija, sa poptpuno drugacijim nacinom zivota i vjerovanjima koja u sustinu i nisu vjerovanja u smislu kako mi to shvatamo.
Toplo preporucujem:
This tangle is the texture of the world. In the animic ontology, beings do not simply occupy the world, they inhabit it, and in so doing — in threading their own paths through the meshwork – they contribute to its ever-evolving weave. Thus we must cease regarding the world as an inert substratum, over which living things propel themselves about like counters on a board or actors on a stage, where artefacts and the landscape take the place, respectively, of properties and scenery. By the same token, beings that inhabit the world (or that are truly indigenous in this sense) are not objects that move, undergoing displacement from point to point across the world’s surface. Indeed the inhabited world, as such, has no surface.
http://genealogyreligion.net/rhizomatic-animism
No, no, and no. Like so many others, Soderberg is working within the progressivist paradigm generated by cultural evolutionism. These societies were not arrested in time or development; they are not frozen relics of the ancestral past. Like all other peoples and societies, they continued to evolve. Their decision not to settle and take up agriculture does not make them “primitive.” We need to stop equating (and conflating) the material and technical with the cognitive and symbolic. Hunter-gatherer lifeways are at least as complex as agricultural lifeways.
http://genealogyreligion.net/primitivist-assumption
Takodjer od Ingolda:
Zaključak
Pišući o kojukonskim lovcima sa Aljaske, Nelson primećuje da je za njih „konceptualna udaljenost između ljudi i prirode veoma mala“. (1983: 240) Na osnovu dokaza iz njegovog istraživanja, kao i iz mnogih drugih, mnogo je ispravnije reći da nema nikakve konceptualne razlike ili, tačnije da smo mi ti koji vidimo kako se, za njih, ljudski svet i priroda stapaju u jedno polje odnosa. U predstavama lovaca-sakupljača zaista ne možemo pronaći ništa što bi odgovaralo zapadnom konceptu prirode, zato što oni ne vide suštinsku razliku između ophođenja prema ljudskim i neljudskim činiocima iz okruženja. Videli smo kako i deljenje (među ljudima) i lov (ljudi na životinje) počivaju na istom principu poverenja i kako je osećaj s kojim lovci tvrde da poznaju životinje i staraju se o njima identičan osećaju s kojim tvrde da poznaju i brinu za druga ljudska bića. Isto bi se moglo reći i za pastoralizam: na drugima mestima, na primeru severnih evroazijskih stočara sa stadima irvasa, pokazao sam kako je prelazak sa lova na pastoralizam doveo do pojave odnosa dominacije i podređenosti između vođa stada i njihovih pomoćnika, koji je zamenio egalitarni odnos deljenja.. (Ingold 1980: 165–9) Očigledno je da prelaz u kvalitetu odnosa, od poverenja ka dominaciji, utiče ne samo na odnose između ljudskih i neljudskih životinja, već, pojednako, i na odnose između samih ljudskih bića. Halovelovo zapažanje, da u svetu Odžibva „vitalni društveni odnosi prevazilaze one koji se održavaju s ljudskim bićima“ (1960: 43), moglo bi se potpuno opravdano primeniti i na druge lovačke narode, ali i na pastoraliste.
To zapažanje, međutim, pravi totalnu pometnju u uvreženoj zapadnjačkoj dihotomiji između životinja i društva ili između prirode i čovečanstva. Razlika između ljudskog i neljudskog više ne označava spoljašnje granice društvenog sveta, kao što je ona prema prirodi, već iscrtava mapu domena unutra njega, čije su granice propustljive i koje se mogu lako preći. Zato ne treba da čudi što je antropologija, kao intelektualni proizvod zapadne tradicije, pokušavala da umanji tu štetu tako što je relativizovala urođeničko shvatanje i tako neutralisala izazov koji je ono predstavljalo za naše vlastite pretpostavke. Rečeno nam je kako je shvatanje lovaca-sakupljača samo još jedna kulturna konstrukcija stvarnosti. Kada lovci koriste pojmove izvučene iz domena ljudskih interakcija da bi opisali svoj odnos prema životinjama, oni se, tako su nam govorili, upuštaju u metafore. (Bird-David 1992a) Ali, reći kako ono što doslovno važi za odnose među ljudima (na primer, da upražnjavaju deljenje), u odnosima sa životinjama važi samo figurativno, znači reprodukovati upravo onu dihotomiju između životinja i društva koju urođeničko shvatanje odbacuje. Uveravamo sebe kako to shvatanje lovaca, da sa životinjama upražnjavaju deljenje, isto kao i sa ljudima, ma koliko bilo dopadljivo, ipak ne odgovara onome što se zaista dešava. Naime, priroda, kažemo mi, ne deli stvarno s ljudima.[9] Kada lovci tvrde suprotno,
to je zato što je slika deljenja toliko duboko usađena u njihovu misao da više ne mogu da razlikuju metaforu od stvarnosti. Ali, mi to možemo i zato insistiramo – na takvoj osnovi – da lovci nisu u pravu.
http://anarhisticka-biblioteka.net/libr ... dominaciji
