Ommadawn wrote:
Moj dobri prika Hakize, ovo prelazi granice kad onda fakat više ne uživaš u muzici
Na jednom HiFi sajmu sretnem jednog poznanika. Malo po malo u priču i pozove me da dođem kući kod njega da malo sjednemo, slušamo muziku a i da vidim njegov uređaj. I fakat krenem ja do njega, ponesem par ploča, u kesu malo kvalitetnijih piva - onako po običaju.
Dečko je iz sobe izbacio sve, samo tri fotelje ima. Ne sjećam se tačno fabrikata svih komponenata, pojačalo je bio Electrokompaniet (norveški) i to sa cijevima. Gramofon neko čudo sa ogromnim tanjirom, dva remena i tri tonske ručice - tad mi veli da je platio 7000 eura.
Zvučnici Bowers and Wilkins, ne znam koji model ali cijena istih nije bila ispod 8000 eura. CD-player se ne sjećam fabrikata. Kablovi kojima su komponente prikopčane su imali srebro umjesto bakra.
I hajde sve to - ali lik uopšte nije uživao u muzici. Samo sjedi i priča o zvuku. Njegova tadašnja nevjenčana supruga je bila u drugoj sobi, za kompjuterom, jer u ovoj drugoj nema šta da traži. Popijemo pivo, ja se pokupim i odem. Viđao sam ga u gradu kasnije ali samo se pozdravim i furam dalje jer lik smori pričom o zvuku.
Pa dobro, imaš ljude koji imaju stvari da ih pokazuju, dok drugi u istim tim stvarima uživaju koristeći ih.
Ima onaj lik Dimash, postavio sam ga na temi vaš život u muzici. I lijepo je neko ko je Dimasha kritikovao rekao, parafraziraću: Kod DImasha se možeš potpuno predati njegovom pjevanju, pričanju priče. Jer je toliko dobar da nema pitanja u stilu "Aha, evo ga teška dionica, hoće li uspjeti" pa u očekivanju da čuješ hoće li uspjeti to otpjevati propustiš samo pjevanje, sadržaj. Znaš da će sve izvesti i prepustiš se samoj izvedbi.
Tako je i s tom opremom. Možeš se orijentisati samo na opremu, na tehnički dio, na zvuk, kao taj tvoj poznanik.
A neko drugi će kupiti istu opremu da se osigura da će dobiti kvalitetan zvuk, i onda će se skoncentrisati na melodiju, na izvođenje, na slušanje materijala koji ta oprema isporučuje.
Tako da ima tu i preseravanja, drugačijih pristupa, traženja savršenstva ili mana, kao i čistog uživanja u izvođenju sa najboljim zvukom koji nam tehnologija može pružiti.
Ali, iskreno, ko bi od nas propustio takvu opremu da je u mogućnosti da je ima?
Mi pričamo o gramofonima u rangu cijena do 500 Eura ne zato što mislimo da gramofon ne vrijedi više, nego zato što su nam to limiti. Da možemo za gramofon dati 10.000 Eura, pričali bi o takvim gramofonima. Čak i ako nam ne trebaju, eto, hoću gramofon, bogat sam, kupiću najbolji bez obzira na cijenu jer znam da to neće uticati na ostale aspekte i troškove života.
I mi pričamo o najboljem zvuku koji možemo dobiti u rangu cijena koji možemo prihvatiti. Ti se ljudi razlikuju od nas samo u tome što imaju više novca, ne u razmišljanju. Da nije tako, svi bi slušali isključivo MP3 na 128 kb/s na jeftinim kineskim playerima.
Da nije tako, ova tema, kao i tema gramofoni i gramofondžije ne bi postojale.
