Znak depresije ili patologije meni moze biti samo radovanje smrti a znati da te mozda ceka pakao/dzehennem.Great Cornholio wrote: Pa može te smrt radovati jedino ako vjeruješ da smrt nije kraj, radovanje pri pomisli na smrt kao na kraj patnje, kao "rješenje" patnje, je simptom teške depresije.
Da, ateistima je mnogo teže naći motivaciju za življenje i za borbu protiv zla u ovom surovom svijetu, al' eto izgleda da i njima Bog "pomaže", pomaže im tako što oni svjesno, ili nesvjesno prebacuju krivicu na Onoga ko nije kriv zbog toga što ljudi pate, ljute se na Boga zbog loših djela koja čine ljudi, ljute se na Njega I napadaju Ga, umjesto da rizikuju , da se naljute na krivce i napadaju njih, i tako valjda, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju da prihvate obavezu da Mu pomognu u borbi protiv zla.drugi_profil wrote: Vidis li koja snaga treba da bi bio ateista? Da potpuno prihvatis da je kraj u onoj raci u koju spustis oca, majku...?
Sve sto ostaje iza nas su nasa djela prema drugim ljudima. Ima kod vjernika mudra izreka: samo ono sto das, to je tvoje. Ali je pogresno ako to dajes jer se nadas nagradi u drugom zivotu. Mislim, dobro je pomagati ljudima iz bilo kakve pobude, ali ateisti su u tom iskreniji.
Sta reci majkama ubijene djece? Nista. Njima se ne moze nista reci. Upravo je to dokaz da boga nema jer na ovom svijetu pravdu dijele samo ljudi, a od boga ni traga. Pravda bi bila da takvi neljudi smjesta nestanu i odu u pakao/dzehenem, da oni dobri ne pate na ovom svijetu. Da ti kazem posteno, jel ti mislis da je neka utjeha to sto ces sresti dijete u raju, a ovamo si decenijama zivjela slomljenog srca kao avet bez sposobnosti da se nasmijes... nije to nikakva utjeha. Jedina pravda bi bila vratiti dijete majci, zivo.
A to su cuda, a njih kako znamo, nema. Sto me navodi na pomisao ili da boga nema, ili ga zaboli q. za nas, ili uziva u nasim patnjama. Ako ga dakle ima, ja i on nikako ne djelimo isti moral, i definitvno smo na suprotnim stranama.
Posto ne vjerujem u stvari koje se ni na koji nacin ne percipiraju, osjecaju, dokazuju, onda je zakljucak da boga nema, a ljudi su ga izmislili da im bude lakse u surovom svijetu.
Čovjek najteže može podnijeti samoću, poznato je da ljudi koji su bili zatvarani u samice za kratko vrijeme počnu halucinirati, "stvarati" imaginarne prijatelje i s njima razgovarati, nije prirodno da čovjek bude sam, i onaj ko se uzda jedino "U se', i u svoje kljuse" ne ponaša se prirodno, ko vjeruje da sve može sam, da mu drugi ne tzrebaju, rizikuje da se razboli.bizet wrote:utjeha za takav gubitak Cornholio nije Bog, nego nada da ce se zlocin kazniti
kad spominjes da se nadss da ces se poslije smrti sresti ponovo sa dragim osobama to mi nekako zvuci previse za traziti od bilo kog, pa cak i od samog Boga
muslimani su se vjerujem fino ogradili od ovakvih nadanja rekavsi da na Sudnjem danu niko nikoga nece poznavati....znam ja da bi bilo lakse drzati se za ruke sa roditeljima, bracom, kim god, ali ako takvo sta i postoji sami smou tom trenu sa sobom i svojim djelima naravno
covjek je sam i kad misli da nije, tako i u smrti....no to ne treba da nas brine....nasa paznja treba biti usmjerena nasim djelima i nacinom na koji zivimo ovaj zivot
Pakao/džehenem, ne postoji, kad bi postojao Bog bi bio sadista, a On to nije, On ne bi mogao patiti cijelu vječnost onoga koji je činio zlo jedan određen vremenski period živeći na Zemlji.MedenoSrce wrote:Znak depresije ili patologije meni moze biti samo radovanje smrti a znati da te mozda ceka pakao/dzehennem.Great Cornholio wrote: Pa može te smrt radovati jedino ako vjeruješ da smrt nije kraj, radovanje pri pomisli na smrt kao na kraj patnje, kao "rješenje" patnje, je simptom teške depresije.
Great Cornholio wrote: Pakao/džehenem, ne postoji, kad bi postojao Bog bi bio sadista, a On to nije, On ne bi mogao patiti cijelu vječnost onoga koji je činio zlo jedan određen vremenski period živeći na Zemlji.
vidim ti Njega dobro poznajes, a ovo je za mene potpuno novi preokret pakao ne postoji ali zato raj postoji.Vjerujem da je pravedan, a postojanje pakla/džehenema bi bila nepravedna kazna, a bilo bi nepravedno i da oni skloni zlu žive zajedno s onima koji vole da čine dobro, jer tad Raj ne bi bio Raj.MedenoSrce wrote:Great Cornholio wrote: Pakao/džehenem, ne postoji, kad bi postojao Bog bi bio sadista, a On to nije, On ne bi mogao patiti cijelu vječnost onoga koji je činio zlo jedan određen vremenski period živeći na Zemlji.
Pakla nema, to smo apsolvirali, a ko želi u Raj mora vjerovati u Njega , vjerovati da je na "pravom putu" i čvrsto se "držati" tog "puta".MedenoSrce wrote:distinkciju između raja/pakla ne cine samo oni koji su skloni raditi dobro nego i oni koji su uz to na "pravom" putu
a svi volimo da mislimo da smo na pravom putu.
Ma nije ba izvršenje pravde glavni cilj, cilj je da čovjek ima nešto što će mu pružiti nadu,dati mu volju za životom, a ko sem Boga to može pružiti onima koji su ostali sami, kome se, sem Bogu, mogu obratiti, ko im sem Boga može olakšati tugu, kome sem Bogu mogu reći sve što im je na duši bez straha da će ih taj neko pogrešno razumjeti, osuđivati ili odbaciti.bizet wrote:sam si odgovorio dragi moj Cornholio, i kad se pravda izvrsi te zene ostaju same sa svojom boli....a svaka bol je drugacija i niko ne moze osjecati identicno....u tome smo usamljeni i na to sam mislila....ti nekako uvijek odes dalje od mojih misli
raj/pakao...ne razmisljam o tome, ali ako postoji jedno onda mi je logicno da postoji i drugo
, Bože dragi, koliko puta moram ponavljati, pakao ne postoji! Raj postoji, al' neću vam reći koji je pravi put do njega, hoću u Raju sam da uživam 
a ništa hurije, foloviGreat Cornholio wrote:hoću u Raju sam da uživam
nema toga ba, to su izmislili oni koji pate od satirijaze.MedenoSrce wrote:a ništa hurije, foloviGreat Cornholio wrote:hoću u Raju sam da uživam
zar nisi rekao da covjek ne moze zivjeti sam, ili time rizikuje da se razboli...cccccGreat Cornholio wrote:hoću u Raju sam da uživam
Mani ba reklamiranja York cigarabizet wrote:zar nisi rekao da covjek ne moze zivjeti sam, ili time rizikuje da se razboli...cccccGreat Cornholio wrote:hoću u Raju sam da uživam
Cekaj jel on dobar, vakav , nakav, svemocan, itd.?Great Cornholio wrote: Da, ateistima je mnogo teže naći motivaciju za življenje i za borbu protiv zla u ovom surovom svijetu, al' eto izgleda da i njima Bog "pomaže", pomaže im tako što oni svjesno, ili nesvjesno prebacuju krivicu na Onoga ko nije kriv zbog toga što ljudi pate, ljute se na Boga zbog loših djela koja čine ljudi, ljute se na Njega I napadaju Ga, umjesto da rizikuju , da se naljute na krivce i napadaju njih, i tako valjda, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju da prihvate obavezu da Mu pomognu u borbi protiv zla.
Plašiš jer vjeruješ i prihvataš sve moguće iracionalnosti koje dolaze sa vjerom, govorio si nekad o Isusovim Ćudima koja prkose prirodnim zakonitostima.Great Cornholio wrote:Ja je se ne plašim, plašim se jedino patnje urokovane nekom teškom bolešću, a da ne vjerujem u život poslije smrti vjerovatno bi došao u iskušenje da "odbacim" Boga, da ga odbacim zbog činjenice da fakat mnogo ljudi na ovom svijetu pati, pati ne svojom krivicom, pate od rođenja bolesni, pate oni koji su nastradali zbog tuđih loših postupaka, pate bespomoćni koje iskorištavaju oholi, i zbog tih koji pate zbog drugih ja ne mogu da prihvatim smrt kao kraj,bilo bi nepravedno s Božije strane da im ne pruži drugu priliku.
A ovo, od strane ateista, "hladno" prihvatanje smrti kao "kraja puta", ja ne mogu da prihvatim, ne mogu da prihvatim to da se nekada ponovo nećemo sresti s dragim osobama koje su nas "napustile", i jedino to me može umiriti, jedino to me može osloboditi tuge, a ponekad me čak može i učiniti radosnim to što vjerujem da ćemo se nekad, negdje, ponovo sresti.
A postoji i lijek za trenutke bliskih osoba koje su nas napustile, a to su sjećanja, još jedan motiv više da budemo u dobrim i sretnim odnosima, kako bi se sjećali tih trenutaka, a ne tugovali. OK.Samo strah od smrti nema veze s tim da li čovjek vjeruje ili ne vjeruje u život poslije smrti.Postoje ljudi koji se više boje smrti od drugih bez obzira na vjerovanje/nevjerovanje.Dragocjenost i ljepota života leži u toj neponovljivosti, u svakom momentu koji može da bude zadnji, ako se to ne shvati, dolazi do hroničnog straha i raznih oblika iracionalisanja u vezi smrti koja će proizaći iz tog straha.
S ovim se ne slažem.Vječnost itekako daje smisao svakom trenutku.Čovjek npr sebi određuje kao obavezu da uradi što više dobra.Pri tome neće sebi uobraziti da je naročito dobar nego zna svakog trenutka da je to obaveza,na neki način misija,činiti što više dobra sebi i drugima.E sad,svaki čovjek zanemaruje neke trenutke,priliku da čini dobro,bez obzira na vjerovanje.Takav je valjda čovjek.Svaka logička konstrukcija života osim ovoga što postoji je neodrživa i neuporediva, kao i vjerovanja u mogućnosti postojanja takvih života, npr. smisao vječnog života lomi momenat ovoga i tu je gotovo sa tim, sve što preostaje je pomiriti se sa tom činjenicom i jednostavno živjeti život.
Ali ta misao o smrti i prolaznosti postoji.Kod svih neizostavno.E zavisi od načina života koliko će neko misliti na smrt.Ako je čovjek usamljen,više će misliti bio on religiozan ili ne.Ako je bolestan,više će misliti.Ne igra tu veliku ulogu da li on vjeruje ili ne.Kada se pomiriš sa tom činjenicom, tebi to izgleda da je totalno hladnokrvno, kako nikada više nećeš vidjeti sve bliske osobe, u tome ne leži tuga i hladnoća, nego suprotno, motiv više da se svaki momenat sa njima provede u što boljim odnosima, čime se misle i neće letjeti na brige o kraju jer kada dođe nećeš ni znati da je došao, pa čemu briga, treba brigu udariti na veselje.
Strah od smrti je temelj vjere jer se sve svodi na ono što se propisuje poslije smrti, vječni užitak ili vječna patnja. Neko ko ne vjeruje u takvo nešto nema onaj hronični strah od smrti.sour cherry wrote:OK.Samo strah od smrti nema veze s tim da li čovjek vjeruje ili ne vjeruje u život poslije smrti.Postoje ljudi koji se više boje smrti od drugih bez obzira na vjerovanje/nevjerovanje.Dragocjenost i ljepota života leži u toj neponovljivosti, u svakom momentu koji može da bude zadnji, ako se to ne shvati, dolazi do hroničnog straha i raznih oblika iracionalisanja u vezi smrti koja će proizaći iz tog straha.
Vječnost ubija smisao ovog života koji se sastoji od momenata, čovjek onda postaje licemjeran prema ovom životu jer ga živi iz koristoljublja kako bi došao do obećanih vječnih užitaka. Također i život u vječnosti bio to užitak (raj) ili patnja (pakao) nema ni najmanjeg smisla i poente, to je krajnost ljudskih želja i mašte, rekoh već da se svaka konstrukcija ako se uporedi sa ovim jedinim životom logički slama, ne postoji koncept savršenijeg života i postojanja od ovog kojeg trenutno živimo, koliko god iz našeg ugla neke stvari izgledale ružne i lijepe, sve se savršeno uklapa. Nedvojbeno je da koncept vječnosti i nagrada budućeg života umanjuje vrijednost ovog jedinog kratkotrajnog, isto kao što bi nekome ko preživljava sa cenerom, vrijednost i značaj tog cenera bila umanjena da mu obećaju milione ako uradi to i to.sour cherry wrote:S ovim se ne slažem.Vječnost itekako daje smisao svakom trenutku.Čovjek npr sebi određuje kao obavezu da uradi što više dobra.Pri tome neće sebi uobraziti da je naročito dobar nego zna svakog trenutka da je to obaveza,na neki način misija,činiti što više dobra sebi i drugima.E sad,svaki čovjek zanemaruje neke trenutke,priliku da čini dobro,bez obzira na vjerovanje.Takav je valjda čovjek.Svaka logička konstrukcija života osim ovoga što postoji je neodrživa i neuporediva, kao i vjerovanja u mogućnosti postojanja takvih života, npr. smisao vječnog života lomi momenat ovoga i tu je gotovo sa tim, sve što preostaje je pomiriti se sa tom činjenicom i jednostavno živjeti život.
Iza religioznosti se krije taj hronični strah od smrti koji vjerniku obuzdava ogromni strah, dok je nepojmljivo da pokuša biti nevjernik, kojem nije potrebna vjera jer nema tu vrstu straha koja bi ga navela na prihvatanje iracionalnosti koncepta budućeg života, tu je jasna razlika. Zbog toga je psihološki puno veći teret na vjernicima i nije pogodan za ljude u navedenim slučajevima samoće i bolesti, jer koncept vječnog života užitaka im može biti motiv da se što prije riješe situacije u kojima se se nalaze tj. okončaju ovaj život, a ne da se suoče sa problemom i daju maksimum zbog činjenice da je ovo jedini život koji će ikada živjeti.sour cherry wrote:Ali ta misao o smrti i prolaznosti postoji.Kod svih neizostavno.E zavisi od načina života koliko će neko misliti na smrt.Ako je čovjek usamljen,više će misliti bio on religiozan ili ne.Ako je bolestan,više će misliti.Ne igra tu veliku ulogu da li on vjeruje ili ne.Kada se pomiriš sa tom činjenicom, tebi to izgleda da je totalno hladnokrvno, kako nikada više nećeš vidjeti sve bliske osobe, u tome ne leži tuga i hladnoća, nego suprotno, motiv više da se svaki momenat sa njima provede u što boljim odnosima, čime se misle i neće letjeti na brige o kraju jer kada dođe nećeš ni znati da je došao, pa čemu briga, treba brigu udariti na veselje.
On je dobar, pravedan, svemoćan i posjeduje sve ostale pozitivne osobine koje bi mi trebali razvijati, a kao uzor na koga bi se trebali ugledati u nastojanju da mu postanemo što sličniji bi trebali uzeti Njega , jer On je rekao da nas je stvorio po svom obličju.drugi_profil wrote:
Cekaj jel on dobar, vakav , nakav, svemocan, itd.?
Sto ce mu nasa pomoc? Mi se uvijek borimo protiv zla, kao uostalom sav ovaj pozitivni dio covjecanstva. Cijela istorija ljudske rase je borba jednih protiv drugih i tu boga nigdje nema da se umjesa.
Nije li malo cudno da taj dobrotvor, savrseno bice, izvor svega dobrog, stoji i posmatra... da ne nabrajam sta je sve posmatrao, mrtav-ladan.
I dobri ljudi su se borili protiv zla u svakom od tih slucajeva i nisu ih uspjevali sprijeciti jer nisu bili dovoljno jaki, a bog im nije pomagao.
Bice da ga onda ipak nema.
Ne plašim se, a zbog racionalne strane, koja je kod mene jako izražena, ja u iracionalnostima, u čudima koja vjerujem da su moguća, da su se nekada dešavala, i da će se u budućnosti desiti, vidim jedino rješenje da se u potpunosti ne uništimo.odr0n wrote:
Plašiš jer vjeruješ i prihvataš sve moguće iracionalnosti koje dolaze sa vjerom, govorio si nekad o Isusovim Ćudima koja prkose prirodnim zakonitostima.
Nidje veze moj Kornelije. Hajd mi reci kako nije trebalo pomoci majkama Srebrenice, kako nije trebalo pomoci Ani Frank i sprijeciti holokaust, kako ne pomoci palestinskoj djeci, americkim indijancima, ruskim seljacima da ih ne gaze prvo car, pa onda i Staljin... gdje je to zlo u odbrani njih koje kalja cistu dobrotu te borbe?Great Cornholio wrote:On je dobar, pravedan, svemoćan i posjeduje sve ostale pozitivne osobine koje bi mi trebali razvijati, a kao uzor na koga bi se trebali ugledati u nastojanju da mu postanemo što sličniji bi trebali uzeti Njega , jer On je rekao da nas je stvorio po svom obličju.drugi_profil wrote:
Cekaj jel on dobar, vakav , nakav, svemocan, itd.?
Sto ce mu nasa pomoc? Mi se uvijek borimo protiv zla, kao uostalom sav ovaj pozitivni dio covjecanstva. Cijela istorija ljudske rase je borba jednih protiv drugih i tu boga nigdje nema da se umjesa.
Nije li malo cudno da taj dobrotvor, savrseno bice, izvor svega dobrog, stoji i posmatra... da ne nabrajam sta je sve posmatrao, mrtav-ladan.
I dobri ljudi su se borili protiv zla u svakom od tih slucajeva i nisu ih uspjevali sprijeciti jer nisu bili dovoljno jaki, a bog im nije pomagao.
Bice da ga onda ipak nema.
Pitanje je da li se mi uvijek borimo protiv zla, pitanje je da li se mi uvijek borimo na strani apsolutnog dobra ( dobra za sve), ili se borimo za dobro koje mi smatramo dobrim, ja mislim da je u većini slučajeva ovo drugo u pitanju.
Eto, ti ne vjeruješ u Boga, a pitanje je da li i ovi koji navodno u Njega vjeruju to iskreno čine, i ja vjerujem da je to glavni razlog zašto se Bog distancira od zla kojeg sami stvaramo, jer kad bi pomogao jednoj "struji", koja za sebe misli da je u potpunosti u pravu, tim ne bi ništa previše značajno postigao, tad bi postupio onako kako mi postupamo prilikom izlaska na izbore, od dva zla biramo manje, a On to ne želi, on ne pristaje na kompromise, jer iako On nas poštuje , On ne želi da nas podržava u onome što On ne smatra ispravnim i pravednim.
Ima ga, ali On ne želi da nama upravlja kao što se marionetama upravlja, želi da prihvatimo saradnju, da postanemo partneri, a siguran sam da On puno pomaže, pomaže pojedincima,jer njemu je bitan Čovjek, ne interesuje Njega previše to što si ti katolik, musliman, jevrej, komunista, liberal i sl, Njemu je bitno šta ti je u srcu i na osnovu toga, i tvog pristanka na saradnju On odlučuje da li će ti pomoći ili ne, i na koji način će ti pomoći.
Možda griješim, ali trenutno ovako razmišljam.
Eh Svaki čovjek živi iz koristoljublja.Vječnost ubija smisao ovog života koji se sastoji od momenata, čovjek onda postaje licemjeran prema ovom životu jer ga živi iz koristoljublja kako bi došao do obećanih vječnih užitaka.
I vjernici i ateisti.Tako je to.To je zajedničko svima.Ljudi smo.Vjerovali ili ne vjerovali,mi imamo ljudsku prirodu koja nam nalaže da se borimo.Isti biološki zakoni vrijede za sve.To je sigurno jasno Baš suprotno.Poznajem ljude koje je samo strah od džehennema održao u životu i naveo na borbu.Kad znaš da se možeš u vatri pržiti ako se ubiješ,da te tamo ne čeka vječni mir,onda se i suočavaš i sa nemogućim situacijama.Ljudi kojima je toliko život dodijao,a vjeruju da nema ništa poslije ovog života,lakše se odlučuju na samoubistvo.Zapasti u stanje u kojem nisi ni mrtav ni živ a živjeti i nije neka radost.Ali kad shvatiš da ćeš se možda u vatri pržiti ako se ubiješ,a to je veliki grijeh,onda ti sve bude lakše.Bude ti obaveza da živiš dok ti Bog ne uzme život.To shvatiš tako i bude ti lakše.Pomisao na vječnu vatru i nije baš ugodna.Neugodnije je od svega što ovdje čovjek može doživjeti.Zbog toga je psihološki puno veći teret na vjernicima i nije pogodan za ljude u navedenim slučajevima samoće i bolesti, jer koncept vječnog života užitaka im može biti motiv da se što prije riješe situacije u kojima se se nalaze tj. okončaju ovaj život, a ne da se suoče sa problemom i daju maksimum zbog činjenice da je ovo jedini život koji će ikada živjeti.