Vidim da u ovoj temi spominjete nesto što nije istina...
MUSLIMANI NE SMIJU ZABORAVITI DA SU BILI HRVATI KATOLICI DOK NISU DOŠLI TURCI I POTURCILI IH PA SADA NASTALI "BOŠNJACI"
Molim vas da procitate pažljivo. Pola vas ovjde prica gluposti a ne znate nista o svojoj povjesti i NECETE da je prihvatite ali nemorate važno je da se istina zna.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Za vrijeme moje mladosti, a to je bilo u vremenu Karađorđevićeve Jugoslavije, u Dubrovniku je živjelo svega nekoliko muslimanskih obitelji.
Imali su svoju bogomolju, odnosno džamiju, dakako bez minareta, u jednoj dubrovačkoj kući u starome gradu.
Ako ne svi, a ono većina se je osjećala Jugoslavenima i Srbima, te pripadala prorežimskim organizacijama.
Kao takvi su sudjelovali zajedno s dubrovačkim serbo-katolicima i orjunašima u razbijanju povremenih hrvatskih demonstracija, gdje je znalo biti i razbijenih glava.
Dolazi travanj 1941. g. i muslimani, ne samo dubrovački, koji s obzirom na zanemariv broj, ne bi mogli služiti kao primjer, postaju oduševljeni Hrvati, a kada im je
dr. Pavelić u Zagrebu Meštrovićev Umjetnički paviljon pretvorio u džamiju s tri visoka minareta(slika!), te ih nazvao Hrvatskim cvijećem, oduševljenju nije bilo kraja, pa masovno odlaze kao dobrovoljci u hrvatsku vojsku i u SS diviziju
Negdje u ljeto 1943. g. upućen sam bio na dužnosnički tečaj Ustaške mladeži u Hrvatske Karlovce – danas Sremske Karlovce, pa kako su tračnice partizanskom diverzijom bile oštećene, morali smo par dana čekati u Sarajevu.
Pa tako šetajući Sarajevom, moji prijatelji i ja, sa simpatijama smo gledali sarajevske muslimane kako idu ulicama s fesovima na kojima se je isticalo slovo U.
Međutim, kako se je ratna sreća počela okretati, njihovo oduševljenje za NDH počinje opadati.
Postepeno dezertiraju iz hrvatske vojske, te formiraju tzv. Zeleni kadar, po uzoru na onaj iz Austro-Ugarske.
Tu se je radilo o vojničkim formacijama, ali vojsci koja je izbjegavala sukobe, kako s hrvatskim, tako i s partizanskim i četničkim jedinicama.
Zeleni kadar je nastojao biti lociran u blizini muslimanskih sela, kako bi ih štitio od eventualnih napada.
No, jedan dio odlazi i u partizane te formira 16 Muslimansku brigadu, koja je kasnije teško stradala napadajući Odžak
Među braniteljima Odžaka bio je dobar broj muslimana Hrvata, koji su pružali otpor partizanskim jedinicama, pa tako i 16-oj Muslimanskoj brigadi, a pod zapovjedništvom hrvatskih časnika Ibrahima viteza Pjanića i Avdage Hasića, pa zahvaljujući njihovom žilavom otporu Odžak je pao poslije kapitulacije na Bleiburgu, naime tek 24. svibnja 1945. g. a obližnja Vlaška Mala dan kasnije, kao posljednji slobodni teritorij NDH.
Većina branitelja je izginula, jedan mali broj se je uspio probiti kroz obruč, a s njima i vitez Pjanić, dok su ranjenike partizani izvukli iz bolnice i po starom običaju bez suda poubijali.
Pjanić je uspio prijeći u Njemačku, gdje do smrti ostaje aktivan u hrvatskoj emigraciji.
U svibnju 1945. g. rat je okončan i muslimani se osjećaju neugodno radi njihovog prvobitnog oduševljenja za NDH. Mnogi su i suđeni, te robijali u Zenici i ostalim Titovim robijašnicama.
Da bi tome doskočili, uz pomoć jugorežima postaju Neopredjeljeni i kao takvi se upisuju u matične knjige, učestvuju na «izborima» i sl.
Budući da je s vremenom ovo stanje postalo neodrživo i glupo,
Tito im daruje naciju i sada postaju MUSLIMANI (s velikim M).
Za Hrvate više ne žele čuti, jer su im oni tobože krivi za muke koje su ih snašle.
Sve više surađuju s jugorežimom pa u narodu dobivaju podrugljiv naziv Suncokreti.
Ova «narodnost» s velikim M nije mogla dugo potrajati jer je predstavljala ruglo i jedinstvenu pojavu u svijetu, gdje se je vjera izjednačila s narodnošću, pa udarcem čarobnog štapića muslimani prihvaćaju Bošnjačko ime i eto ih uskoro u hrvatskom Ustavu.
Ludnica!
Ako su se pak željeli vratiti iskonskom imenu, t
rebali su se nazvati Bošnjanima, jer im je naziv Bošnjak dao Turčin.
Turcima, naime nije odgovarao naziv Bošnjanin, jer je on bio povezan s prefiksom dobar (dobri Bošnjanin), a mislilo se je na dobrog vjernika, naravno kršćanina.
Hoće li s vremenom nastupiti nova transformacija, vidjet ćemo.
Ako do nje dođe, vjerojatno će postati Turci.
Od ljudi koji su u samo jednoj generaciji proživjeli 5 preobrazbi, može se još svašta očekivati.
No treba reći da je među muslimanima bio i ostao jedan broj vrlih hrvatskih rodoljuba.
Alija Nametak, hrvatski književnik (1906.-1987.) osuđen od komunista radi hrvatstva na 15 godina robije, odležao je u Zenici 9 godina i ostao do kraja života nepokolebljiv.
Za vrijeme svoje robije vodio je dnevnik, koji posvećuje svome sinu Fehimu s riječima:
«Čuvaj ga i brani da din dušmaninu ne padne ruke!»
Dnevnik povjerava jednom kažnjeniku da bi ga ovaj po otpustu iz zatvora iznio vani, ne znajući da se radi o doušniku zatvorske uprave, pa tako dnevnik bude otkriven i Nametak završi po kazni u samici «staklare», gdje ga je strpao pomoćnik upravitelja zatvora Šemso Kapetanović, kasnije nastanjen u Dubrovniku.
(Tomislav Obrdalj: «Jedan život od Bleiburga do danas»)
Treba pročitati i knjigu Safeta Jaskića «Srbo-komunistički zločin nad Bosnom».
Knjiga je trebala biti prevedena na njemački jezik, ali njemački izdavač je tražio od Jaskića da izbaci neke detalje iz nje, koji su teško, ali istinito kompromitirali jugo-režim.
Iako teško bolestan, bez novaca i pred operacijom bubrega, ostao je uporan:
«Ili sve ili ništa!»
Umro je u bijedi, ali kao častan čovjek.
Izudin Bečirčić, dragovoljac Domovinskog rata, prošao je sve bojišnice, te se ranjavan vraćao u jedinicu, nedavno je izdao knjigu «Braća po oružju», o kojoj sam naslov sve govori.
Na našu hrvatsku sramotu Izudin živi u Zenici od svakoga napušten i zaboravljen.
Džafer beg Kulenović za vrijeme NDH je bio potpredsjednik hrvatske Vlade i do svoje smrti ostao vjeran hrvatstvu, dok je njegov sin Nahid (1929.-1969.), jedan od aktivista hrvatske političke emigracije, naprasno ubijen u Njemačkoj od agenata Udbe.
Takvih častnih ljudi, Hrvata islamske vjeroispovijesti, koji su ostali vjerni svojim hrvatskim korijenima, moglo bi se navesti veliki broj, pa bi bilo interesantno znati smatraju li ih Bošnjaci izdajicama.
Prije dvije godine, kada je u Sarajevu igrala hrvatska nogometna reprezentacija, s tribina se je mogla čuti urnebesna dernjava:
Ustaše, ustaše!
Ti bukači, ustvari Bošnjaci,
zaboravljaju, da su te «ustaše» pružile utočište za, po evidenciji generala Praljka, 282 tisuće njihovih prognanika i 400 tisuća izbjeglica u najboljim hrvatskim
hotelima, gdje su im godinama pružali smještaj i hranu, da bi po njihovom odlasku po njima devastirane hotele morali obnavljati.
General Praljak je objavio dokumente o liječenju oko 1
5.000 ranjenih pripadnika Armije BiH u hrvatskim zdravstvenim ustanovama u Splitu, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Vinkovcima i Zagrebu. (Fokus, 2. 1. 2009.)
Već dulje vremena redovito pratim online Glasnik Nacionalnog kongresa BiH, čiji se autori uglavnom obaraju na Republiku Srpsku, koja ih je prevela žedne preko vode i otela im polovicu Bosne.
Ne samo otela nego i «očistila» od nesrpskog življa.
Hrvate i Hrvatsku ne spominju, a niti sam naišao da su osudili bukače s Koševa.
Danas su Hrvati u BiH obespravljeni i brojčano više nego prepolovljeni.
U republici Srpskoj ih gotovo i nema, a u tzv. Federaciji moraju podnositi teror jednog izmišljenog naroda.
Neka im Bog pomogne!
autor: Nikola Mulanović
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
I šta sada imate reći ???