To izbacivanje kroz prozor je mila majka naspram ove moje komšinice što živi na istom spratu (doselila prije dvije godine, bog zna odakle), koja stolnjake istresa u haustor, pa bilo brašno bile mrve

pa ti dok dođeš do svojih vrata moraš zagaziti po stotinama mrvi, više mi se gadi hodati po tome.
ja prosto nisam mogla vjerovati na početku, čujem onaj zvuk istresanja krpe al' u sebi sve nešto kontam "ma nemoguće da je to"

... ma vraga nemoguće dok je nisam par puta na špijunki uhvatila, prvo ostaneš šokiran, a onda se čudim sama sebi što se uopšte išćuđavam na ovakve stvari.
a najbolja mi je ova ispod mene, žena u pedesetim, nikad nije radila, al' bilo jutro bilo dan bilo noć, nebitno, ta do daske pojača one prave džigare koje se po koridama slušaju pa ti u glavi sve odzvanja
dum-dum-dum-dum i samo je na momente čuješ "ojhaaaa", valjda žena voli potegnuti koju čašicu

jebe se njoj za dnevni red, to sve ori po zgradi, mogu samo zamislit kako je onima koji žive vrata pored nje majko draga.
imam jednu porodicu do mene sa dvije curice (a zid koji nas dijeli je kao od papira, po nesreći je baš dječja soba pored), nije da mi nešto smetaju jer malo vremena provodim u toj sobi, ali uvijek se zapitam da li oni drže dvoje djece ili dvije divlje životinje

koju to buku proizvodi, čovječe kao da se soba urušava skupa sa onim stvarima, meni vazda upitnik nad glavom šta ta djeca uopšte rade.