- Je l' te bolilo, hehe?
- Šuti i slušaj...Dakle - nešto sam razmišljala. Nas dvoje se zabavljamo već skoro dvije godine a od toga godinu i nešto živimo zajedno. Volimo se, oboje solidno zarađujemo, porodice su nam relativno normalne...Mislim da je ono što ustvari hoću da kažem, ustvari, sljedeće:
Đe ti vidiš sebe za nekih dvije-tri godine od sada?
- E, Meri, nemoj da me zajebavaš, molim t...
- Ne, ne, mrtva sam ozbiljna. Đe vidiš sebe za dvije godine? Lijepo pitanje koje zahteva lijep odgovor...
- ...i koji ćeš ti skoro sigurno protumačiti kao pogrešan. Ma, daaaj, ba, previše dobro te poznajem...
- Dobro, pametnjakoviću, ako me "previše dobro poznaješ" reci mi onda, molim te, šta misliš đe JA sebe vidim za dvije godine?
- Jaooo, je l' stvarno moramo ovo da radimo?! Ne znam đe vidiš sebe za dvije godine, et ne znam!
- E, pa ja ću ti reći. Vidim sebe kao ostvarenu mladu ženu, usrećenu od strane muškarca koji je, navodno, voli i sigurnu u život koji je dalje čeka. Samo to, ništa drugo.
- Super, baš mi je drago. Je l' mogu sad da nastavim gled...
- Ne pitaš me koja je tvoja uloga u svemu tome? Ako je uopšte i imaš?!
- Pa, naravno da je imam, šta ti sad to znači...Je l' hoćeš da se vjenčamo, jel to to? Pa, reeeci lepo, jebote, što me zajebavaš ovde, vjenčaćemo se i gotova stvar! Niko još nije umr'o od toga, pa nećemo valjda ni mi...
- Hmm, e, vidiš, to ti možda i nije tako loša ideja...
Djevojka - i žena, i mati, i jaran. I doktor psihologije.
Pa ti priđi dami
