Naša stranka, sve što ste željeli da pitate a niste imali ko

[desni]

Samo na osnovu broja glasova Fikreta Abdića 1990. godine koji je na tadašnjim predizbornim skupovima pričao o AP Zapadna Bosna? Aferim zaslužio si mjesto savjetnika načelnika Velike Kladuše

Jah, eto fikret sad zataskavao ratni zlocin u Sarajevu?

Dobar je Fikret jelde?

[aldinjo]

Da se odreknu imena odnosno naziva brigade, a kako bi se to po tebi trebali nazivati? Kakva si se to gluposti dosjetio?

De ba, malo smanji. Inače sam primjetio kod naših ljudi da je sve odmah sukob, hvatanje za vratove, i onaj izdajnik, ja patriota, i obrnuto, oni neće, pa ni mi nećemo.

Ono što našim ljudima u skoro svim sferama fali su znanje i strpljivost za odnos sa javnošću, izdavanje javnih saopštenja kad je za saopštenja vrijeme i mjesto, hladnokrvno suočavanje sa istorijom, itd.

Ako je nešto povezano sa zločinom, a 10. brdska će biti povezana sa zločinom prema civilima bez obzira šta stoji na spomeniku Cacinim žrtvama, civilizacijski je stav da se tog naziva odrekneš. Tu nema "možda" ili "nisam siguran". Zato je politički vrh i vrh policije i Armije BiH i odlučio da rasformira tu brigadu nakon što su se obračunali sa ubicama.

Javno saopštenje svih boraca 10. brdske koji nisu učestvovali u zločinima i nisu znali za zločine je bilo pod moranje. Najoštrija osuda zločina i izdavanje najiskrenije sućuti porodicama žrtava. To se tako radi u normalnom svijetu kad ti je ime, protiv tvoje volje i bez razloga, povezano sa nečim gnusnim a ti nisi nimalo kriv.

[MUNAFIK]

Za njih vise nista nije bitno, a za njihove porodice je bitno da se zlocincima sude i da se kazne, a u ovom slucaju je to uradjeno i to u sred rata u vrijeme kada je Armija RBIH bila u povojima tek nastala...

Sama ta cinjenica dovoljno govori o svemu, posebno dok srbi i hrvati cijelim sistemom stite i slave dikazane i presudjene zlocince, a mnoge jos uvijek stite od suda i pravde.

Caco je imao dzenazu sa svim pocastima, prema tome mani se te suplje price.
Proslo je 30 godina i jos nije postavljena spomen ploca,toliko o pravdi.

Caco je ubijen u procesu privodjenja radi ratnih zlocima u okruzenom Sarajevu... Mozda ga slavi saka njegovih jarana i to je to.

Ovo sto vi pokusavate uraditi je smijesno i pateticno.

Sama cinjenjca da je u sred rata, tek formirana ARBIH usprotivila se lokalnim mocnicima radi zlocina i iste kaznila govori sve NAJBOLJE o toj armiji.

Vi ovdje pokusavate nekakvim egzibicijama relativizirati stvari, umanjiti cinjenicu privodjenje i kaznjavanja zlocina u sred rata. Nikad i nista nije crno bijelo, lahko je svima pametovati sada o svemu, posebno ovim podrumašima koji nmaju muda svom djetetu lupit sakom od sto na bezobrazluk ali bi pametovali o ratu i sukobu sa lokalnim kaubojima.

Pa Kazani su najbolji primjer sta je Armija RBIH i koliko se razlikuje kd cetnika i ustasa... Razlila je civilizacijska i sramota je ikako to pokusati negirati.

Ko god vodi NS ovo MORA pod hitno sasjec u korjenu u suprotnom ja im zelim da ne prodju izborni prag na izborima, a to ce se desiti ako nastave ovu agreskorsku propagandu širiti po Sarajevu.

[aldinjo]

Ni situacija oko Cace nije samo crna, niti bijela. Ne podrzavam normalno zlocine, ali pojedinci iz NS mi upravo lice na one koji su se sakrivali od Cace na pocetku rata.

Danas se desava da najveci podrumasi izlaze i oni nam zagadjuju javni prostor. Stari mi prica da je najveci podrumas iz njihove mahale danas najaktivnij8 na facebooku, gdje pametuje i govori sta i kako. Kaze taj isti se prvi sakrio pod zeninu suknju kad je krenulo sranje.

Pa reko tako vam i treba kad vi sutite.

Sama cinjenica da je i Sefer rekao da Caco jeste dao doprinos odbrani grada govori nesto. Sta je radio poslije, sta se desilo s njim...nasi su se barem obracunali. I to zavrsili 93. Dakle, nije mu placen put u kanadu ili spaniju. Nego je stavljen pod zemlju.

Dajte mi primjer sta je to VRS uradila protiv svojih odmetnika? Pa i dan danas ih sakrivaju.

Spomenik ubijenim gradjanima naravno da podrzavam. Al to nije bio sistemataski zlocin.

@Pandakonda Petokolonas, slusaj ovamo. Nije isto kad organizovano izvuces artiljeriju, raspostres mape, organizovano prekidas komunikaciju u posti te sistematski dan za dan artiljerijom pucas po gradu. Ciljajuci na kulturne i historijske znamenitosti. Iz vijecnice nije prijetila nikakva opasnost - osim rijeci i istine koje su stajale u tim zapaljenim knjigama.

Armija BiH to nije radila. I ne, ne mozes onda staviti nesto tako na spomenik.

Da si ti druze ziv i zdrav, jedna stvar ne pravda drugu. To što je ARBiH bila jedina legitimna vojska i borila se za legitiman cilj ne znaci da je to uradila bez zlocina. Oluja je isto tako bila legitimna akcija pa su se u njoj cinili ogromni zlocini. Zlocin na kazanima je prilika da se casna odbrana grada Sarajeva prikaze kao primjer da se uz dobre stvari naravno mogu prikazati lose jer ih je bilo na sve strane.

I tog Cacu je neko morao imenovati, i postoje mnogi dokazi i zapisi koje govore o sprezi između tadasnjeg rukovodstva ARBiH i Cace, pa na kraju toga da su direktno dolazile direktive iz Predsjednistva da se obustave posljeratne istrage na kazanima da se slucajno ne bi bacila ljiga na ARBiH. Također po svjedocenju Munir Alibabića koji je bio glavni za obavjestajnu sluzbu, ta operacija gdje je ubijen Caco nije bila lansirana jer je nekome bilo zao sugrađana nego zbog toga sto je znao dosta stvari koje bi mogle uplesti SDA u njegov rad. A da ne govorim o tome da je covjek poslje toga ekshumiran i sahranjen uz sve vojne pocasti. To govori da se ipak probosanska vlast nije obracunala sa svojim zlocincima do kraja kako je i trebala.

Kraj tog spomenika treba stajati kratak historijat tih događaja jer ispada kao da neko zeli prikriti te zlocite i uciniti Armiju RBiH bezgrijesnom sto ona sigurno nije bila ma koliko god njen cilj bio legitiman i ispravan.

Niko ne spori cinjenicu da se u tom trenutku nije moglo gledati ko je kriminalac a ko ne, gledalo se da se grad odbrani ali sada se itekako moze objektivno gledati na te stvari i nema mjesta za simpatije za ljude poput Ramiza Delalica i Cace..

[General War]

Jah, eto fikret sad zataskavao ratni zlocin u Sarajevu?

Dobar je Fikret jelde?

Otkud znam, sadasnji Bosnjaci su glasali vecinom za njega a ne ja...vidi to sa njima...nema potrebe da izmisljas zakljucke kad ne mozes to sakriti ni da te zatvore u hangar u Celebicima...ne ide.

[General War]

Caco je imao dzenazu sa svim pocastima, prema tome mani se te suplje price.
Proslo je 30 godina i jos nije postavljena spomen ploca,toliko o pravdi.

Caco je ubijen u procesu privodjenja radi ratnih zlocima u okruzenom Sarajevu... Mozda ga slavi saka njegovih jarana i to je to.

Ovo sto vi pokusavate uraditi je smijesno i pateticno.

Sama cinjenjca da je u sred rata, tek formirana ARBIH usprotivila se lokalnim mocnicima radi zlocina i iste kaznila govori sve NAJBOLJE o toj armiji.

Vi ovdje pokusavate nekakvim egzibicijama relativizirati stvari, umanjiti cinjenicu privodjenje i kaznjavanja zlocina u sred rata. Nikad i nista nije crno bijelo, lahko je svima pametovati sada o svemu, posebno ovim podrumašima koji nmaju muda svom djetetu lupit sakom od sto na bezobrazluk ali bi pametovali o ratu i sukobu sa lokalnim kaubojima.

Pa Kazani su najbolji primjer sta je Armija RBIH i koliko se razlikuje kd cetnika i ustasa... Razlila je civilizacijska i sramota je ikako to pokusati negirati.

Ko god vodi NS ovo MORA pod hitno sasjec u korjenu u suprotnom ja im zelim da ne prodju izborni prag na izborima, a to ce se desiti ako nastave ovu agreskorsku propagandu širiti po Sarajevu.

Paaa ne znam bas...
Ako se izbori trebaju dobijati na cutnji i pod tepih...ja ne znam.onda sto se ljutite na srbe i hrvate sto oni cute ili relatviziraju svoje zlocine.

[Tanqueray]

Arkan je bio kriminalac, to svako zna, i nije imao nikakav zvanican cin, on je bio komadant neke paravojske, sve skupa za osudu maksimalnu.
Gotovina je dosao iz Legije stranaca, te je imao neko vojno znanje, postao je poslije general, mada ne znam kakve to veze ima sa nasim kriminalcima?

https://en.wikipedia.org/wiki/Ismet_Bajramovi%C4%87
Dodje Celo iz zatvora i poslije komanduje zatvorom, pa to je vec i teatar apsurda.

Nemoj pričat?

Ne znam zasto potezes Arkana, on je zlocinac, to nije nikome sporno. Samo tones dublje u glib nacionalizma

[Osmi Socrates]

Ma ja bih i tu SDA bandu svu protresao kroz rešeto, što se tiče manje-više šutnje oko Kazana. Njima zahvalite što je ovo danas politički problem. Da je sve raščišćeno na vrijeme i sa dostojanstvom ne bi mi i danas pričali o ovome.

Nova gradonačelnica mora da mete koliko su oni poprznili neradom. I onda ona kriva i FGR, i šta ti ja znam.

De ba.

[hatemondays]

Nemoj pričat?

Ne znam zasto potezes Arkana, on je zlocinac, to nije nikome sporno. Samo tones dublje u glib nacionalizma

Komandant neke pravojske- gotova prica, znaci stavicemo spomen plocu u Bijeljini i Zvorniku pobili ih clanovi neke paravojske a kod nas moze cijela ARBiH na spomen plocu.

[noviclan]

https://m.youtube.com/watch?v=CjZDSptubqk&t=4255s



Inace vodja vam strankee

[shbc]

https://m.youtube.com/watch?v=CjZDSptubqk&t=4255s



Inace vodja vam strankee

Ne kontam sta je sporno ovdje?

[Robben]

https://m.youtube.com/watch?v=CjZDSptubqk&t=4255s



Inace vodja vam strankee

Ne kontam sta je sporno ovdje?

Ovdje ništa osim što lezihljebović ni mikrofon nije u stanju držati.

Nevjerica obuzme insana kad vidi kako se dotičnog skočimiša bjesomučno brani rukama i nogama, kvazi novinara koji umjesto da se kao vojno sposoban stavi na raspolaganje u branjenju ideje za koju se "zalaže", na istom je tom yutelu kenjao o nekim ljudima sa obilježjima Armije BiH koji su mučili i ubijali sve srpsko što je ostalo u Sarajevu. Nigdje nisam vidio da je Predrag otvoreno govorio o svom kretanju i djelovanju tokom agresije na BiH. Dok se po tom pitanju ne očituje, za mene lično je samo petokolonaš i potomak doktora koji je prebjegao na Pale. Takvih je tona koji bi da nam kroje kapu, a hvala Bogu dragom da se još uvijek sve svodi na pitanje gdje si bio '92.? Historija će valjda reći svoje, sreća nećete još dugo.

[shbc]

Ne kontam sta je sporno ovdje?

Ovdje ništa osim što lezihljebović ni mikrofon nije u stanju držati.

Nevjerica obuzme insana kad vidi kako se dotičnog skočimiša bjesomučno brani rukama i nogama, kvazi novinara koji umjesto da se kao vojno sposoban stavi na raspolaganje u branjenju ideje za koju se "zalaže", na istom je tom yutelu kenjao o nekim ljudima sa obilježjima Armije BiH koji su mučili i ubijali sve srpsko što je ostalo u Sarajevu. Nigdje nisam vidio da je Predrag otvoreno govorio o svom kretanju i djelovanju tokom agresije na BiH. Dok se po tom pitanju ne očituje, za mene lično je samo petokolonaš i potomak doktora koji je prebjegao na Pale. Takvih je tona koji bi da nam kroje kapu, a hvala Bogu dragom da se još uvijek sve svodi na pitanje gdje si bio '92.? Historija će valjda reći svoje, sreća nećete još dugo.

Ja ovdje vidim prilog iz 1990. godine o inicijativi da se Titovo tijelo prebaci u Sarajevo ako ce se micati iz Kuce cvijeca.

Taj famozni prilog o kojem ti pricas, a koji je jedan od omiljenih iz SDA kuhinje, jos nisam nigdje vidio. Majka mu stara, valjda neko moze iskopati.

[Robben]

Nikakva kuhinja, činjenica je da prvi čovjek ns-a nikada nije govorio o tome gdje je bio i šta je radio tokom rata. Meni je to eliminatoran podatak za "prikopčavanje" na budžet, obnašanje neke javne funkcije i slično, pogotovo u gradu koji je predeverao preko 3 i po godine opsade.

SDA nisam, ali kad vidim kakvi tipovi su joj alternativa, dabogda vladala narednih 300 godina.

[joint union]

Imao Fikret više glasova, prepustio mu mjesto, valjda je bilo legalno to? Ne bi im dali inace. Valjda. Mogao si i Zahiragica prozvati.
Pa da se ukine glasanje za Bošnjake onda, nema sta.

Ima li kakav bolji primjer za toliku tvrdnju ili je Alija jedini?

Ma ja...haj boga ti, sta ima veze, koda je to kakva funkcija niti se za sta pita posebno, pred rat, u ratu a i poslije
Jbg, stvarno...mislim...sta ti odgovoritti onda.

Bas si ostao bez argumenata, ali eto, koprcaj se. Ko izabira Matu Bobana i na kojim izborima on smijeni Kljujica? Na kojim izborima pobijedi Dodik pa ga tenkovi ustolicise? Mozemo li onda reci da to sto pričaš najmanje vrijedi za Bošnjake, obzirom da je Alija na izborima izabran za Predsjedništvo, no vjerovacemo ipak tvojim tvrdnjama?

[shbc]

Nikakva kuhinja, činjenica je da prvi čovjek ns-a nikada nije govorio o tome gdje je bio i šta je radio tokom rata. Meni je to eliminatoran podatak za "prikopčavanje" na budžet, obnašanje neke javne funkcije i slično, pogotovo u gradu koji je predeverao preko 3 i po godine opsade.

SDA nisam, ali kad vidim kakvi tipovi su joj alternativa, dabogda vladala narednih 300 godina.

I nije bas cinjenica al' haj

[Robben]

Nikakva kuhinja, činjenica je da prvi čovjek ns-a nikada nije govorio o tome gdje je bio i šta je radio tokom rata. Meni je to eliminatoran podatak za "prikopčavanje" na budžet, obnašanje neke javne funkcije i slično, pogotovo u gradu koji je predeverao preko 3 i po godine opsade.

SDA nisam, ali kad vidim kakvi tipovi su joj alternativa, dabogda vladala narednih 300 godina.

I nije bas cinjenica al' haj

E hajde fiškal Peđin ti mi reci gdje je vožd bio u periodu 92-95? Razuvjeri me.

[shbc]

I nije bas cinjenica al' haj

E hajde fiškal Peđin ti mi reci gdje je vožd bio u periodu 92-95? Razuvjeri me.

Pedjin nisam, ali jesam alergican na te price koje su veoma opasne. Itekako je govorio gdje je bio i sta je radio.

Izvoli:

Pedja Kojovic

Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije rata, ustajao u šest sati i nakon doručka i brijanja odlazio. automobilom, ukoliko to za naš Wartburg nije neprikladna titula, na posao

Početkom aprila 1992. godine, dok smo mama, moja mala sestra i ja protestovali pred zgradom Skupštine u Sarajevu, pokušavajući da s još nekoliko hiljada ljudi na taj način spriječimo izbijanje rata, moj stari je bio u Italiji na službenom putu. Nije to bilo ništa neobično. Stari je često odlazio na međunarodne skupove očnih ljekara s kojih nam je donosio čudesne priče o velikim i dalekim gradovima, o neobičnim ljudima, o bolestima koje haraju po nama nepoznatom svijetu i, naravno, "naručene" poklone.

Vidjevši na vijestima da je rat, nakon višemjesečnog smucanja po provinciji, odlučio je krenuti u naš grad, nabrzinu je spakovao stvari, sjeo u avion i prvo odletio za Beč, a onda iz Beča za Beograd. Pošto je avionski saobraćaj između Beograda i Sarajeva već bio prekinut, stari je sljedećeg jutra sjeo na autobus i otišao u Tuzlu, a odatle malim kombijem u Doboj, gdje je uhvatio posljednji voz iz Bosanskog Novog za već opkoljeno Sarajevo. Kad je, nakon nekoliko dana putovanja, napokon došao kući i vidio da smo mama, Snježa i ja živi i zdravi, nabrzinu se istuširao, obukao čisto odijelo i otišao u bolnicu "da vidi šta mu je s pacijentima".

Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije rata, ustajao u šest sati i nakon doručka i brijanja odlazio. automobilom, ukoliko to za naš Wartburg nije neprikladna titula, na posao.

Od te svoje petominutne vožnje stari je odustao tek koji mjesec kasnije, kad mu se jednog dana učinilo da je srpski snajperist, na brdu iznad Skenderije, "zaista odlučio da kokne baš njega", na raskrsnici kod Higijenskog zavoda. Sklonio je Wartburga "negdje na sigurno mjesto" i pridružio se svom kolegi, profesoru Lovrinčeviću, koji se od Ciglana do bivše Vojne bolnice prebacivao "tajnom, bezbjednom stazom", koja je vodila kroz cigansko naselje Gorica. Mama je radila u Očnoj klinici na Koševu. Kao i stari, i ona je odlazila na posao rano ujutro, dok tobdžije spavaju, i vraćala se naveče.

Kad je, nakon nekoliko mjeseci rata, svima u Sarajevu postalo očigledno da će srpska opsada potrajati duže nego što su govorili na vijestima, i da nas američka "Cesta flota", koja je u to vrijeme paradirala Jadranom, ipak neće spasiti, starci su moju malu sestru Snježanu ubacili u jedan od posljednjih izbjegličkih konvoja, koji ju je, da ironija bude potpuna, iz grada koji su napali Srbi odvezao u Beograd.

Nas troje smo ostali u ratom zamračenom gradu.

Bosna više neće biti kao prije. Navečer bismo se okupili oko kuhinjskog stola i uz rižu ili makarone, koje je mama, čini mi se, kuhala u suzama, prepričavali jedno drugom glasine koje smo čuli na ulici ili radiju i televiziji. Starog politika, kao što rekoh, nikad nije zanimala, ali je, naravno, vojnu situaciju oko Sarajeva pratio sa strašću čovjeka čiji život zavisi od toga.

On je, kao stari komunist i Jugoslaven, vrlo teško prihvatio i prebolio činjenicu da se JNA, nakon početne diskrecije, otvoreno stavila na srpsku stranu, ali je utjehu našao u novoosnovanoj "Armiji BiH, armiji svih patriotskih građana Bosne i Hercegovine".

Međutim, kad su, nakon nekoliko mjeseci, priče o odvođenju, mučenju i ubijanju Srba koji su ostali u Sarajevu, a koja su sprovodili "komandanti" koji su nosili obilježja Armije BiH, u njegovim očima potvrđene ličnim saznanjem o sudbini naše komšinice Prugovečki, stari je ostao "bez svoje strane". S obzirom da nije imao "svoju vojsku" za koju bi mogao da navija čista srca, bez stida i zatvaranja očiju, stari je odbijao da učestvuje u haustorskim geopolitičkim debatama pravdajući se frazom "za mene ni naši ni njihovi nisu naši". Neki susjedi su to što je stari govorio shvatali onako kako je i mišljeno, a drugi su, kad on nije bio tu, uz njegovo ime počeli dodavati pridjeve koji se u standardnim rječnicima mogu pronaći pod pojmom petokolonaštvo.

Stari se povukao u sebe. Prestao je da raspravlja s komšijama o situaciji i polako gubio nadu da će "Bosna ikad više biti onakva kakva je bila prije rata". Potpuno se posvetio bolnici i pacijentima.

Ibro i Caco Međutim, mama i ja smo, usprkos njegovoj šutnji, upravo zahvaljujući njemu, uvijek među prvima u zgradi saznavali šta se događalo na ratištima oko Sarajeva. Za svaki pokušaj deblokade grada znali bismo već koji sat nakon... što je propao, jer bi stari došao kući tek kasno naveče, umoran, znojav, skoro, uz sasvim malo pretjerivanje, krvavih ruku. Ili nikako, kako je mama zvala vrijeme od dva uzastopna dana njegovog izbivanja iz kuće. Deblokade su propadale, vrijeme je prolazilo.

Malu zalihu hrane smo ubrzano trošili, vode nije bilo ni u blizini našeg stana, a dolazak zime koji se, zahvaljujući odluci nekog srpskog generala, poklopio s trajnim nestankom struje u čitavom gradu je opštu situaciju činio još depresivnijom. Dani su postajali sv e kraći i kraći i u našem prizemnom stanu je već u rano popodne postajalo hladno i mračno. Srećom.

Stari je jednog dana u bolnici upoznao nekog "jako finog čovjeka Ibru", kojeg je "neki komandant Caco" tako premlatio da su Ibri po licu iskočili "i edemi i hematomi". (Edemi su, objasnio mi je, obični podlivi, a hematomi su krvni podlivi, koji, najčešće, nastaju od udaraca, ali se pojavljuju i kod nekih drugih oboljenja.)

Stari je Ibru pažljivo pregledao, zašio mu rane, popričao malo s njim o životu i "nekako se odmah sprijateljio". Od tog dana, taj Ibro, koji je radio u nekom muslimanskom dobrotvornom društvu, zvao je našu kuću barem jednom sedmično s pitanjem - doktore, treba li šta? Svakih nekoliko sedmica na našim bi se vratima pojavio mladić s kutijom punom hrane i pozdravom od Ibre. Kad je zima s brda sišla u grad i uselila se u naš negrijani stan, Ibro nam je donio malu, limenu peć, koja je radila na "šta god stavite unutra", kako je rekao Ibro, aludirajući oči ma na tatine debele medicinske knjige u staklenoj vitrini. Peć je bila kockasta i na gornjoj ploči se mogla podgrijati konzerva hrane i prokuhati voda za kafu. Nekoliko dana kasnije Ibro nam je poslao nešto drva i uglja i tako je riješen problem grijanja i kuhanja.

Ali stvari su onda krenule nagore. Sticajem nesretnih okolnosti, stari je, nakon što je kao ljekarska pratnja u svom Wartburgu, ispratio konvoj teških ranjenika iz obruča, uhapšen na povratku u Sarajevo, na barikadi kod aerodroma. Odveden je u logor Kula, gdje je, nakon što je odbio ponudu da preuzme posao i kuću jednog cijenjenog očnog ljekara iz Banje Luke, čiju je sudbinu odredila njegova nacionalnost, osuđen zbog "izdaje srpskog naroda".

Amerika, Amerika Kako smo mama i ja ubrzo saznali iz poruke koju nam je poslao putem Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, dobio je 12 godina zatvora. Iskustva mog oca u tim logoraškim danima su stravična i zaslužuju puno više od onoga što im ja u ovoj priči mogu pruži ti. Srećom.

Stari se iz logora izvukao nakon četiri mjeseca, slagavši upravniku da pristaje da radi u bolnici na Palama. Upravnik ga je pustio i vratio mu sve što mu je oduzeto, osim ličnih dokumenata, koja je zadržao kao garanciju da ga stari neće prevariti i pobjeći preko granice.

Stari je iste noći sjeo u svog Wartburga i pobjegao u Crnu Goru, kod mog teče Dragana. Snježana je, u međuvremenu, odlučila da napusti Beograd. Nije više mogla da podnese da joj u školi nastavnici "kradu" slovo "j" iz imena. Prijavila se nekoj humanitarnoj organizaciji kao izbjeglica i otišla u Ameriku da na miru završi srednju školu.

Ja sam, po nalogu novinske agencije za koju sam radio, trbuhom za kruhom, prateći rat, prešao iz Sarajeva u istočni Mostar. Mama je ostala sama u stanu. Srećom, Ibro je i dalje redovno slao pakete i zvao da pita - gospođo, ima li vijesti od doktora?, treba li vam šta? Nakon nekoliko mjeseci planiranja i pet-šest hiljada njemačkih maraka mita koje sm o platili "pravim ljudima", mama je, skrivena u UNPROFOR-ovom oklopnjaku, izašla iz Sarajeva.

Kada smo se, nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti, napokon, mama, tata i ja skupili u Splitu, odlučili smo da se i mi, kao što je to uradila Snježana, prijavimo kao izbjeglice i tražimo da i nas prime u Ameriku. Zahvaljujući činjenici da je, dok je bio u logoru, tata registrovan od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, proces je išao relativno glatko i mi smo se 14. marta 1995. godine u Chicagu "spojili s našom malom Nanom", koja je sad već uveliko bila studentica. Ponovo smo jedno kratko vrijeme živjeli zajedno. Ali... ja sam ubrzo dobio posao u istoj onoj novinskoj agenciji za koju sam radio i u Sarajevu i preselio iz Chicaga u Washington.

Snježana je početkom ljeta završila studije, iznajmila stančić zajedno s momkom i počela da radi kao učiteljica klavira. Gledano sa strane, naša porodična situacija je izgledala dosta dobro, skoro idilično, ali stari je, duboko u sebi, ustvari bio jako nesretan. Nedostajala mu je njegova profesija, njegovi pacijenti, odnosno, kako on kaže, "da bude nekome od neke koristi". Srećom.

Duhovi Afrike Nakon nekoliko teških i monotonih godina u Americi, stvari su krenule nabolje. Međunarodna humanitarna organizacija Blind Mission, koja se bori protiv sljepila, ponudila je starom posao očnog hirurga u svojoj novoj bolnici. Bolnica, a samim tim i njegovo buduće radno mjesto, nalazila se u Africi, u Tanzaniji, u malom mjestu ispod Kilimandžara, koje se zove Moshi. Stari je mogućnost "da opet radi svoj posao i ima pacijente, pa makar i u Africi" zgrabio sa strahom, ali objeručke. Mama je, šta će, pristala.

I tako su njih dvoje otišli u Afriku. Starom se ubrzo vratilo i samopouzdanje i "unutrašnja mirnoća koja je neophodna za hirurški nož". Pronašao je svoju svakodnevnu rutinu i "ponovo bio onaj stari", pisala je mama. Tokom sedmice je radio u bolnici, a vikendom bi on, medicinska sestra i pilot sjeli u mali avion, dvokrilac, i letjeli do, drugim načinom nedostupnih, plemena i tu, u džungli, na licu mjesta vršili "preglede i manje medicinske intervencije".

"Napokon sam od neke koristi", pisao je stari u e-mailu. U Ameriku, u posjetu Snježani i meni, starci su dolazili nekad jednom, a nekad dva puta godišnje, putujući preko pola svijeta s koferima punim drvenih figura, izrezbarenih frulica i afričkih bubnjeva od zebrine dlake. Pričali su nam o novoj blistavoj bolnici i bijedi koja je okružuje, o mrežama protiv malarije, o čudnim bubama i zmijama zbog kojih nikad ne smiju hodati bosi, o slonu koji im je uništio baštensku garnituru, o majmunu koji mamu prati oko kuće i o tome da se iz njihovog dnevnog boravka vidi kako se boja snijega na vrhu Kilimandžara mijenja od jutarnje do popodnevne kafe.

Mama je pričala kako tatu "svi, osim plemenskih vračeva", jako vole i cijene. O tome kako su Afrikanci zapljusnuti nesrećama i bolestima kojih se zapadni svijet više i ne sjeća i kako je banana ustvari nešto što raste ispred svake kuće, nešto kao ulična svjetiljka. Nakon nekoliko sedmica starci bi odlazili nazad u Afriku, tužni i zabrinuti, sa "svježim fotografijama naše djece" u fotoalbumu. Srećom.

Nakon pet afričkih godina vratili su se u Sarajevo. Stari je, logično, direktno s aerodroma otišao "u svoju bolnicu", s nadom da će dobiti "svoj posao", ali se, tokom razgovora s direktorom bolnice, ispostavilo da im uopšte ne treba očnih ljekara.

Nakon nekoliko mjeseci, uz pomoć dobrih prijatelja, stari se, ipak, zaposlio u jednoj od sarajevskih bolnica. Kad bih ga nazvao iz Amerike da vidim kako je i šta radi, on bi mi pričao kako ga "kolege nisu baš prihvatile" i da mu, iz nekog razloga, na jutarnjoj raspodjeli rada nikad "ne zapadne dovoljno pacijenata" i da mu je zato malo dosadno na poslu.

Pričao je kako se Sarajevo promijenilo, kako se sada za Bajram pije i puca kao nekad za Novu godinu, kako se od automobila na trotoari ma više ne može ni šetati gradom i da on, sve češće, propješači čitavim gradom bez ijednog pozdrava. Razgovor se uvijek završavao njegovom konstatacijom da mu je "u Africi bilo najljepše". (U vrijeme kad su živjeli tamo, uvijek se žalio: prljavo, primitivno, itd.)

Pričao bi da često, naveče ili popodne, kad legne i zatvori oči, razmišlja "o divnom životu ispod Kilimandžara", o tome kako je jednom operisao kralja plemena Masai. O ljepoti afričkog neba u predvečerje. O čudnim afričkim bolestima. Sve što bi vidio na sarajevskim ulicama i pijacama - prljavštinu, drvene čaplje ili neko egzotično voće - stari bi automatski dovodio u vezu s Afrikom i onda pričao o njihovom životu tamo. "Ovdje ničemu ne služim", rekao bi kad bismo ga mama i ja pokušali razvedriti, "a u Africi sam..."

Acanthamoeba keratitis Jednog dana kolege na poslu su ga, na njegovo iznenađenje, zamolile da "i on pogleda jedan čudan slučaj". Pacijent je, rekle su mu kolege, iz dana u dan gubio vid. I nakon bezbroj pregleda dijagnoza je ostala nepoznata, a svi pokušaji terapije naslijepo završavali su bez vidljivih rezultata.

U oku tog pacijenta, jednog šesnaestogodišnjeg sarajevskog dječaka, stari je tokom pregleda "prepoznao nešto iz Afrike". Naime, stari je posumnjao da je uzrok bolesti "jedna minijaturna afrička životinjica, koja se zove Acanthamoeba keratitis", i koja je, za razliku od afričkog, izuzetno rijetka na evropskom kontinentu. Doduše, kako je stari objasnio kolegama, u Africi žive dvadeset dvije vrste ove amebe i uglavnom su bezopasne, ali Emir, kako se zvao oboljeli dječak, se, nekim čudom, zarazio jednom od osam vrsta koje napadaju ljudske oči i ubrzo, ukoliko se pacijentu ne dadne određeni lijek, dovodi do trajnog sljepila. Bolest je u Evropi toliko rijetka da se većina oftalmologa tokom studija i prakse nikad i ne sretne s njom, a tamo gdje neke bolesti nema, lijek je skoro nemoguće pronaći. Srećom, stari se sjećao formule po kojoj su laboranti u Moshi ju pravili taj lijek i kolege farmaceuti su ga smiješali u bolnici. Dva dana kasnije, nova terapija je zaustavila napredak sljepila, promijenila raniju prognozu i time potvrdila dijagnozu.

Nekoliko sedmica nakon toga.

Zvoni telefon. Javi se mama. (Mama mi je i ispričala ovu priču. On sam od sebe ne bi.)

- Halo, izvolite.

- Gospođo, Ibro je...

- Ibro, oh, moj bože, kakvo iznenađenje, sve ove godine... Kako ste, Ibro?

- Ja sam dobro, gospođo. Kako ste vi? Čuo sam da ste se vratili.

- Jesmo, Ibro, ali nismo se stigli javiti, znate kako je... - Znam, znam. Neka. Neka ste se vratili, nego, gospođo, kako je doktor? Je li tu?

- Nije tu, Ibro, biće kući za jedno sat, ali inače je dobro. Je li vam trebao nešto?

- Gospođo, molim Vas, zvaću ja ponovo, ali recite doktoru da mu zahvaljujem do neba, recite mu da mi je spasio unuka... eto... tako mu recite.

- Ibro, Vašeg unuka?

- Mog Emira, gospođo

A imas i ovo:

https://crna-hronika.info/kojovic-zadnj ... 5-te/91378

[MUNAFIK]

Caco je ubijen u procesu privodjenja radi ratnih zlocima u okruzenom Sarajevu... Mozda ga slavi saka njegovih jarana i to je to.

Ovo sto vi pokusavate uraditi je smijesno i pateticno.

Sama cinjenjca da je u sred rata, tek formirana ARBIH usprotivila se lokalnim mocnicima radi zlocina i iste kaznila govori sve NAJBOLJE o toj armiji.

Vi ovdje pokusavate nekakvim egzibicijama relativizirati stvari, umanjiti cinjenicu privodjenje i kaznjavanja zlocina u sred rata. Nikad i nista nije crno bijelo, lahko je svima pametovati sada o svemu, posebno ovim podrumašima koji nmaju muda svom djetetu lupit sakom od sto na bezobrazluk ali bi pametovali o ratu i sukobu sa lokalnim kaubojima.

Pa Kazani su najbolji primjer sta je Armija RBIH i koliko se razlikuje kd cetnika i ustasa... Razlila je civilizacijska i sramota je ikako to pokusati negirati.

Ko god vodi NS ovo MORA pod hitno sasjec u korjenu u suprotnom ja im zelim da ne prodju izborni prag na izborima, a to ce se desiti ako nastave ovu agreskorsku propagandu širiti po Sarajevu.

Paaa ne znam bas...
Ako se izbori trebaju dobijati na cutnji i pod tepih...ja ne znam.onda sto se ljutite na srbe i hrvate sto oni cute ili relatviziraju svoje zlocine.

Ti zelis reci da nema velike razlike izmedju Armije RBIH i ovih agresorskih armija cetnika i ustaša???

A srbi i hrvati NE ŠUTE i malo je reći da relativiziraju svoje zlicine, oni ih ponosno i institucionalno ŠTITE, KRIJU od sudova, odlikuju ih, prave im spomenike, daju imena institucijama, objektima i ulicama po njima... Oni se ponise svim tim zlim i svim tim zlocinom, velika.manjina jenljudi koji to osudjuju privatno, a javno skoro pa niko...

Ali ti to sve vec i znas.

[Robben]

Je l' mu to Bakir nije dao da se bori il' je bila radna obaveza?

[shbc]

Je l' mu to Bakir nije dao da se bori il' je bila radna obaveza?

Ti rece (bezobrazno slaga op.a.) da je CINJENICA da nikad nije govorio gdje je bio i sta je radio u ratu. Evo vidimo da jeste. Sta cemo sad?

[Robben]

Je l' mu to Bakir nije dao da se bori il' je bila radna obaveza?

Ti rece (bezobrazno slaga op.a.) da je CINJENICA da nikad nije govorio gdje je bio i sta je radio u ratu. Evo vidimo da jeste. Sta cemo sad?

Pa ništa, za 10 godina će se pričati da je Peđa branio potez od Pogledina do Vrbanje.

[shbc]

Ti rece (bezobrazno slaga op.a.) da je CINJENICA da nikad nije govorio gdje je bio i sta je radio u ratu. Evo vidimo da jeste. Sta cemo sad?

Pa ništa, za 10 godina će se pričati da je Peđa branio potez od Pogledina do Vrbanje.

"Pa nista"

Super... Tako to ide kad obraza nemas. Optuzis nekoga za nesto, dokaze ti se suprotno i reakcija je "Pa nista". Bravo

p.s. Jos uvijek cekam video tog famoznog cetnickog priloga Pedje Kojovica.

[Novak20]

Je l' mu to Bakir nije dao da se bori il' je bila radna obaveza?

Zvao ga Bakir u trezor da igraju šaha, a on klaustofobičan.

[Robben]

Pa ništa, za 10 godina će se pričati da je Peđa branio potez od Pogledina do Vrbanje.

"Pa nista"

Super... Tako to ide kad obraza nemas. Optuzis nekoga za nesto, dokaze ti se suprotno i reakcija je "Pa nista". Bravo

p.s. Jos uvijek cekam video tog famoznog cetnickog priloga Pedje Kojovica.

Gdje u ovom tekstu dotični govori o svojoj ratnoj prošlosti? Ovdje koliko vidim priča samo o svojim roditeljima i ugroženosti jednog srbina u Sarajevu kojem je bolje u Africi. Sebe spominje kao nekog koga je posao odveo u "Istočni" Mostar a zatim u Čikago kod njegovih. Koga ti praviš budalom?

Prilog od mene ne možeš dobiti, probaj u arhivu na Palama.