Ništa nema sporno u tvom stavu. Gledaš filmove koje želiš i za koje misliš da će ti sjesti. Ako ti ne sjeda ti ga ugasiš i kraj priče. Ako ti je dobar preporučiš ga ovdje eventualno i to je to.nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
Gledam i ja svašta, ali ne gledam ni upola kao što pojedinci gledaju. Ne znam, gledao sam recimo nedavno novi Bill i Ted film. Nije bio nešto posebno, ali me je zabavio i vratio me u tinejdžerske dane i probudio neku nostalgiju. Što će reći da sam i iz njega izvukao neki užitak.dale cooper wrote: ↑15/09/2020 01:05Ništa nema sporno u tvom stavu. Gledaš filmove koje želiš i za koje misliš da će ti sjesti. Ako ti ne sjeda ti ga ugasiš i kraj priče. Ako ti je dobar preporučiš ga ovdje eventualno i to je to.nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
Meni se ovdje implicira da gledam isključivo filmove sa "umjetničkim dojmom" i da pronalazim umjetnost i u čaši vode. Što je smješno.
Ne mora čak ni biti zabavan. Umjetnost je forma komunikacije. Ako umjetnik čini sve da tu komunikaciju svjesno zaguši, ako mu je to očigledna intencija, onda komunikacija postaje besmislena, a samim tim umjetnost postaje besmislena. Štaviše, pokazuje izvjesno nepoštovanje prema "sagovorniku": za monolog ipak nije potrebno dvoje, a masturbacija je prikladnija u privatnosti.nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
Ovo je istina, ali ima tu svoje prste upetljane i moderacija, koja je, iz samo njima poznatih razloga, onemogućila registraciju novim članovima, pa nema priliva svježe krvi.omar little wrote: ↑14/09/2020 23:05nisu nuzno rasprave u pitanju, jednostavno je bilo puno vise ljudi sto je cinilo sve raznovrsnijim. nije mi bilo mrsko brojati, na jednoj stranici 25 razlicitih nikova. i kada bi se pojavila dva trola kao sto su recimo njih dvojica ne bi dosli puno do izrazaja. sada, em sto manjka ljudi, em sto su trolovi mezimci moderacije, strsi sve puno vise.dale cooper wrote: ↑14/09/2020 22:48
Yep, Lloyd i Harry dominiraju ovim temama u zadnje vrijeme, a postovi im se svode na međusobno i besumučno nabacivanje imdb linkova.
Raprave su mrtve, ima je nešto pomalo u onom klubu filma, ali i to je kad na temu naiđu ljudi koji su voljni baciti koju pametnu i
potaknuti raspravu.
nije mi bila namjera velicati nesto proslost, daleko bilo, nego mi kontrast bas zagreba, osjetna razlika, pa prokomentirah. vise mi je poenta bila sto su me ultima i nihilo nasmijali.
griješiš
Upravo u većini filmova i želi prikazati smrt komunikacije ponajviše. Scene u autu Završavanja su možda ponajbolje na tu temu. Evo vidi kako i ovdje na forumu umire komunikacija. Dijaloga niđe nema, u pravu si, zaboli više svakog za narative, okreću se u sekundi na nešto drugo, nerijetko opozitno, čak se i prave istodobno u različitim pravcima, vrteći se na stolici od jednog do drugog kompa, koristeći televizijski, portalski ili gejmerski medijski kanal, svaki igra svaki dobija kao u odličnom Hejteru.ExNihilo wrote: ↑15/09/2020 01:31Ne mora čak ni biti zabavan. Umjetnost je forma komunikacije. Ako umjetnik čini sve da tu komunikaciju svjesno zaguši, ako mu je to očigledna intencija, onda komunikacija postaje besmislena, a samim tim umjetnost postaje besmislena. Štaviše, pokazuje izvjesno nepoštovanje prema "sagovorniku": za monolog ipak nije potrebno dvoje, a masturbacija je prikladnija u privatnosti.nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
I'm thinking of ending things je jedan od onih filmova koji je dovoljno amorfan da ne kazuje ništa konkretno, zbog čega nije ni podložan kritici, a opet je dovoljno fluidan da se u njega može učitati šta je kome volja. I baš to je kamen spoticanja: Kaufman ima poznat animozitet prema kritici, zbog čega je napravio film nije ni moguće kritikovati, jer se ne zauzima ni za šta, ali time previđa da čini grijeh iz prvog pasusa.
U dobu postmodernizma, kojeg odlikuje skepticizam prema narativima i idejama, koje je okrenulo leđa vjerovanju da se svijet može protumačiti, koje sa cinizmom gleda na nekada velike projekte čovječanstva, od religije do utopije, treba imati hrabrosti zauzeti se za nešto, iznijeti ideju na sto, mada znaš da će prevladavajući duh vremena narugati se istoj.
Kaufman te hrabrosti nema. Zbog čega je napravio tipičan film za ovo cinično vrijeme: ne zauzima se ni za šta, zbog čega se zauzima jedino za ništa. Ne tvrdi eksplicitno ništa, pa mu se ništa ne može ni osporiti.
Eh pa, onda njegov I'm thinking of ending this samo doprinosi cilju na kojeg navodno upozorava, jer film ne komunicira, osim eventualno na nivou čiste impresije, što je opet komunikacija usmjerena ka sebi.johnnykola wrote: ↑15/09/2020 05:29Upravo u većini filmova i želi prikazati smrt komunikacije ponajviše. Scene u autu Završavanja su možda ponajbolje na tu temu. Evo vidi kako i ovdje na forumu umire komunikacija. Dijaloga niđe nema, u pravu si, zaboli više svakog za narative, okreću se u sekundi na nešto drugo, nerijetko opozitno, čak se i prave istodobno u različitim pravcima, vrteći se na stolici od jednog do drugog kompa, koristeći televizijski, portalski ili gejmerski medijski kanal, svaki igra svaki dobija kao u odličnom Hejteru.ExNihilo wrote: ↑15/09/2020 01:31Ne mora čak ni biti zabavan. Umjetnost je forma komunikacije. Ako umjetnik čini sve da tu komunikaciju svjesno zaguši, ako mu je to očigledna intencija, onda komunikacija postaje besmislena, a samim tim umjetnost postaje besmislena. Štaviše, pokazuje izvjesno nepoštovanje prema "sagovorniku": za monolog ipak nije potrebno dvoje, a masturbacija je prikladnija u privatnosti.nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
I'm thinking of ending things je jedan od onih filmova koji je dovoljno amorfan da ne kazuje ništa konkretno, zbog čega nije ni podložan kritici, a opet je dovoljno fluidan da se u njega može učitati šta je kome volja. I baš to je kamen spoticanja: Kaufman ima poznat animozitet prema kritici, zbog čega je napravio film nije ni moguće kritikovati, jer se ne zauzima ni za šta, ali time previđa da čini grijeh iz prvog pasusa.
U dobu postmodernizma, kojeg odlikuje skepticizam prema narativima i idejama, koje je okrenulo leđa vjerovanju da se svijet može protumačiti, koje sa cinizmom gleda na nekada velike projekte čovječanstva, od religije do utopije, treba imati hrabrosti zauzeti se za nešto, iznijeti ideju na sto, mada znaš da će prevladavajući duh vremena narugati se istoj.
Kaufman te hrabrosti nema. Zbog čega je napravio tipičan film za ovo cinično vrijeme: ne zauzima se ni za šta, zbog čega se zauzima jedino za ništa. Ne tvrdi eksplicitno ništa, pa mu se ništa ne može ni osporiti.
Kakav Aronofski, kakav Vilnev, šta će uraditi ovaj Poljak kad dođe u Holivud. Ne mogu niti da zamislim šta bi to bilo da je recimo tajmlajn moguće pomjeriti i da može surađivati s Kišlovskim. Auuuuuuuu
Samo fali Tokio Hotel u pozadini dok izgovara kako je boja patnja. Ovo je one step away from:
Jake: It's fine. Everything is tinged. OK? That's the thing you have to realize.
Lucy: It's tinged?
Jake: Colored by mood, by emotion, by past experience. There is no objective reality.
Jake: You know there's no color in the universe, right? Only in the brain. Just electromagnetic frequencies. The brain tinges them.
Lucky: Yes, I am physicist. I know what color is.
Jake: Yes, yes. Yes you are. You do.
Lucy: Color is the deeds of light. It's deeds and suffering.
Jake: That's beautiful.
A cijeli film je takav.Anakin: "I don't like sand. It's coarse and rough and irritating and it gets everywhere."
Upravo.dale cooper wrote: ↑15/09/2020 08:40 I uopšte ne vidim cinizam u ovome svemu. Ali vidim dosta tuge i žala, za propuštenim šansama, neizgovorenim riječima, neproživljenom
životu.
Obuzdati mozes ponasanje, emocije, sve ono sto se prema vani pokazuje podlozno je nekoj vrsti oblikovanja. Samo misao ne mozes kontrolisati ni zauzdati. Misli nemaju granica niti poznaju trenutak ili stvarnost. Zna to svak' ko se u bilo kojem trenutku svog zivota rostiljao u gluho doba noci opsjednut mislima za koje ne zna ni odakle su dosle niti naoko imaju veze sa trenutkom u kojem su se pojavile. i kako to tada izgleda.“We never really know someone else's thoughts. And it's thoughts that count. Thought is reality. Actions can be faked.”
Cak i glavni lik vise od nekoliko puta u filmu postavlja pitanje - o cemu razmisljas. Onaj crv koji se migolji negdje u zapecku mozga. sta li ... misli? to je ono sto ne mozemo vidjeti, a kad dobijemo artikulirano isfiltrirano je nekad tdo neprepoznatljivosti pa otkrivamo skrivena znacenja i odakle dolazi.Once this thought arrives, it stays. It sticks, lingers, dominates. There’s not much I can do about it, trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat, when I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.
Uz jasan motiv "alternativnih sudbina" koje se vezu za prilike koje smo iskoristili i one koje nismo, sbb-kbb varijacija uvlaci u svijet koji pita - je li stvarnost ono sto mi napravimo od nje ili je objektivna?We commit for many reasons, I know, but the more I think about it, the more I think long-term relationships are for getting to know someone. I want someone to know me, really know me, almost like that person could get into my head. What would that feel like? To have access, to know what it’s like in someone else’s head.
dale cooper wrote: ↑15/09/2020 08:19 Kaufmanovi filmovi su uvijek bili usmjereni prema unutrašnjem radu ljudskog uma, srca i duše. I'm thinking of ending things je na istom
tragu, čak vjerovatno i fokusiranije nego ranije. Dijalozi u ovom filmu se ne trebaju gledati kao takvi, riječ je o unutarnjem monologu
uma koji juri u mračnoj noći duše predstavljajući različite aspekte njegove ličnosti i psihe. Tako da je pomalo promašeno vaditi iz konteksta
pojedine dijelove i analizirati ih. Dovraga, čak je jedan dio razgovora bukvalno recitacija od slova do slova famozne recenzije Pauline
Kael u kojoj je rasturila Cassavetesov film A Woman Under the Influence. Naravno prije toga u roditeljskoj kući glavnog lika vidimo upravo
tu knjigu u njegovoj sobi. Kaufmanov rad nije o velikim i grandioznim idejama, nego o malim i intimnim stvarima...ljudskim.
Nije to baš tako. Ovo je kad je propalo sve, a u dormitora je propalo.hadzinicasa wrote: ↑15/09/2020 09:01 Ja to ne bih nazvala cak ni "unutarnjim monologom". Mislim da na pocetku filma jasno daje hint o cemu se radi. Misao.
Obuzdati mozes ponasanje, emocije, sve ono sto se prema vani pokazuje podlozno je nekoj vrsti oblikovanja. Samo misao ne mozes kontrolisati ni zauzdati. Misli nemaju granica niti poznaju trenutak ili stvarnost. Zna to svak' ko se u bilo kojem trenutku svog zivota rostiljao u gluho doba noci opsjednut mislima za koje ne zna ni odakle su dosle niti naoko imaju veze sa trenutkom u kojem su se pojavile. i kako to tada izgleda.“We never really know someone else's thoughts. And it's thoughts that count. Thought is reality. Actions can be faked.”
Cak i glavni lik vise od nekoliko puta u filmu postavlja pitanje - o cemu razmisljas. Onaj crv koji se migolji negdje u zapecku mozga. sta li ... misli? to je ono sto ne mozemo vidjeti, a kad dobijemo artikulirano isfiltrirano je nekad tdo neprepoznatljivosti pa otkrivamo skrivena znacenja i odakle dolazi.Once this thought arrives, it stays. It sticks, lingers, dominates. There’s not much I can do about it, trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat, when I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.
Uz jasan motiv "alternativnih sudbina" koje se vezu za prilike koje smo iskoristili i one koje nismo, sbb-kbb varijacija uvlaci u svijet koji pita - je li stvarnost ono sto mi napravimo od nje ili je objektivna?We commit for many reasons, I know, but the more I think about it, the more I think long-term relationships are for getting to know someone. I want someone to know me, really know me, almost like that person could get into my head. What would that feel like? To have access, to know what it’s like in someone else’s head.
I jos jedna stvar koja je mene dotakla jeste (ne mogu da nadjem citat) - quote o saying yes to things - inercijom.
Misao je početak akcije i sve je uzročno-posljedično vezano. Razumijem trenutke dispejra, ali mimo toga sve bi trebalo imati glavu rep. Bar većina misli. No, dobro, svako je različit pa odgoj a i struka utječu na korelaciju misli i akcije. I dobro je da je tako.Da, sve počinje sa misli - I'm thinking of ending things. Naravno, kako film odmiče počinjemo shvatati šta to zaista znači.hadzinicasa wrote: ↑15/09/2020 09:01 Ja to ne bih nazvala cak ni "unutarnjim monologom". Mislim da na pocetku filma jasno daje hint o cemu se radi. Misao.
Obuzdati mozes ponasanje, emocije, sve ono sto se prema vani pokazuje podlozno je nekoj vrsti oblikovanja. Samo misao ne mozes kontrolisati ni zauzdati. Misli nemaju granica niti poznaju trenutak ili stvarnost. Zna to svak' ko se u bilo kojem trenutku svog zivota rostiljao u gluho doba noci opsjednut mislima za koje ne zna ni odakle su dosle niti naoko imaju veze sa trenutkom u kojem su se pojavile. i kako to tada izgleda.“We never really know someone else's thoughts. And it's thoughts that count. Thought is reality. Actions can be faked.”
Cak i glavni lik vise od nekoliko puta u filmu postavlja pitanje - o cemu razmisljas. Onaj crv koji se migolji negdje u zapecku mozga. sta li ... misli? to je ono sto ne mozemo vidjeti, a kad dobijemo artikulirano isfiltrirano je nekad tdo neprepoznatljivosti pa otkrivamo skrivena znacenja i odakle dolazi.Once this thought arrives, it stays. It sticks, lingers, dominates. There’s not much I can do about it, trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat, when I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.
Uz jasan motiv "alternativnih sudbina" koje se vezu za prilike koje smo iskoristili i one koje nismo, sbb-kbb varijacija uvlaci u svijet koji pita - je li stvarnost ono sto mi napravimo od nje ili je objektivna?We commit for many reasons, I know, but the more I think about it, the more I think long-term relationships are for getting to know someone. I want someone to know me, really know me, almost like that person could get into my head. What would that feel like? To have access, to know what it’s like in someone else’s head.
I jos jedna stvar koja je mene dotakla jeste (ne mogu da nadjem citat) - quote o saying yes to things - inercijom.
Šta ima sloboda, ma čovjek sam od sebe sjeban. Ne može meda i sad se bori. Ta borba u filmu je odlično prikazana.ExNihilo wrote: ↑15/09/2020 09:18dale cooper wrote: ↑15/09/2020 08:19 Kaufmanovi filmovi su uvijek bili usmjereni prema unutrašnjem radu ljudskog uma, srca i duše. I'm thinking of ending things je na istom
tragu, čak vjerovatno i fokusiranije nego ranije. Dijalozi u ovom filmu se ne trebaju gledati kao takvi, riječ je o unutarnjem monologu
uma koji juri u mračnoj noći duše predstavljajući različite aspekte njegove ličnosti i psihe. Tako da je pomalo promašeno vaditi iz konteksta
pojedine dijelove i analizirati ih. Dovraga, čak je jedan dio razgovora bukvalno recitacija od slova do slova famozne recenzije Pauline
Kael u kojoj je rasturila Cassavetesov film A Woman Under the Influence. Naravno prije toga u roditeljskoj kući glavnog lika vidimo upravo
tu knjigu u njegovoj sobi. Kaufmanov rad nije o velikim i grandioznim idejama, nego o malim i intimnim stvarima...ljudskim.
Pa dobro, već smo ustanovili da film nema stabilnu naraciju, te da istu ne možemo posmatrati kao klasičnu priču. Sada dolazimo do zaključka da ni dijaloge ne može posmatrao kao dijaloge. Likovi su također nestabilni: čak se zovu ovako, čas onako, postoje ili ne, stvar je fluidna, ali ni likove ne može posmatrati kao takve.
Drugim riječima, nijedan aspekt filma nije stabilan, on to postaje tek sa našom impresijom. Kako sam ranije rekao, to je klasični Kaufman, koji pravi filmove koji su nepodložni kritici. Ako kažeš da su naracija, likovi ili dijalozi đumbus, eh, to je by design, jarane.
Nigdje nisam rekao da ideje moraju biti grandiozne. Rekao sam ideje. Nažalost, ovdje ih nema, osim u mjeri u kojoj nas podsjete na ideje koje smo drugdje čuli.
Recimo, ova interpretacija koju ti forsiraš, a koju si negdje pročitao, o human conditionu i žalu za izgubljenim prilikama, to su sve klasični termini iz Sartrove egzistencijalne filozofije. Sarte smatra da ne postoji ljudska priroda koja nas uvjetuje da budemo ovo ili ono, odnosno da ne postoji naša esencija koja prethodi egzistenciji (hence, egzistencijalizam) nego samo human condition - čovjek je bačen u svijet i osuđen da bude slobodan. Sa tom slobodom može uraditi šta god hoće, ali najčešće ne radi ništa, jer sam sebe uvjeri da nije slobodan, pa se na koncu javlja žal za promašenim životom.
Mada je sve ove motive ne vidim u filmu, neko je iste učitao, po gore pomenutom impresionističkom principu, ali žao mi je, to je Sarte, a ne Kaufman.
Niko ne tvrdi da je Kaufman izmislio toplu vodu, niti da su ideje koje se provlače kroz film nove (koje jesu?) Jedino bitno pitanje je šta jeExNihilo wrote: ↑15/09/2020 09:18dale cooper wrote: ↑15/09/2020 08:19 Kaufmanovi filmovi su uvijek bili usmjereni prema unutrašnjem radu ljudskog uma, srca i duše. I'm thinking of ending things je na istom
tragu, čak vjerovatno i fokusiranije nego ranije. Dijalozi u ovom filmu se ne trebaju gledati kao takvi, riječ je o unutarnjem monologu
uma koji juri u mračnoj noći duše predstavljajući različite aspekte njegove ličnosti i psihe. Tako da je pomalo promašeno vaditi iz konteksta
pojedine dijelove i analizirati ih. Dovraga, čak je jedan dio razgovora bukvalno recitacija od slova do slova famozne recenzije Pauline
Kael u kojoj je rasturila Cassavetesov film A Woman Under the Influence. Naravno prije toga u roditeljskoj kući glavnog lika vidimo upravo
tu knjigu u njegovoj sobi. Kaufmanov rad nije o velikim i grandioznim idejama, nego o malim i intimnim stvarima...ljudskim.
Pa dobro, već smo ustanovili da film nema stabilnu naraciju, te da istu ne možemo posmatrati kao klasičnu priču. Sada dolazimo do zaključka da ni dijaloge ne može posmatrao kao dijaloge. Likovi su također nestabilni: čak se zovu ovako, čas onako, postoje ili ne, stvar je fluidna, ali ni likove ne može posmatrati kao takve.
Drugim riječima, nijedan aspekt filma nije stabilan, on to postaje tek sa našom impresijom. Kako sam ranije rekao, to je klasični Kaufman, koji pravi filmove koji su nepodložni kritici. Ako kažeš da su naracija, likovi ili dijalozi đumbus, eh, to je by design, jarane.
Nigdje nisam rekao da ideje moraju biti grandiozne. Rekao sam ideje. Nažalost, ovdje ih nema, osim u mjeri u kojoj nas podsjete na ideje koje smo drugdje čuli.
Recimo, ova interpretacija koju ti forsiraš, a koju si negdje pročitao, o human conditionu i žalu za izgubljenim prilikama, to su sve klasični termini iz Sartrove egzistencijalne filozofije. Sarte smatra da ne postoji ljudska priroda koja nas uvjetuje da budemo ovo ili ono, odnosno da ne postoji naša esencija koja prethodi egzistenciji (hence, egzistencijalizam) nego samo human condition - čovjek je bačen u svijet i osuđen da bude slobodan. Sa tom slobodom može uraditi šta god hoće, ali najčešće ne radi ništa, jer sam sebe uvjeri da nije slobodan, pa se na koncu javlja žal za promašenim životom.
Mada je sve ove motive ne vidim u filmu, neko je iste učitao, po gore pomenutom impresionističkom principu, ali žao mi je, to je Sarte, a ne Kaufman.
Ne znam je li propalo. ali nije kako je moglo biti. cime se mjeri svrsishodnost necijeg zivota? po cemu je neko "luzer" ili - kada je sve propalo?johnnykola wrote: ↑15/09/2020 09:22Nije to baš tako. Ovo je kad je propalo sve, a u dormitora je propalo.hadzinicasa wrote: ↑15/09/2020 09:01 Ja to ne bih nazvala cak ni "unutarnjim monologom". Mislim da na pocetku filma jasno daje hint o cemu se radi. Misao.
Obuzdati mozes ponasanje, emocije, sve ono sto se prema vani pokazuje podlozno je nekoj vrsti oblikovanja. Samo misao ne mozes kontrolisati ni zauzdati. Misli nemaju granica niti poznaju trenutak ili stvarnost. Zna to svak' ko se u bilo kojem trenutku svog zivota rostiljao u gluho doba noci opsjednut mislima za koje ne zna ni odakle su dosle niti naoko imaju veze sa trenutkom u kojem su se pojavile. i kako to tada izgleda.“We never really know someone else's thoughts. And it's thoughts that count. Thought is reality. Actions can be faked.”
Cak i glavni lik vise od nekoliko puta u filmu postavlja pitanje - o cemu razmisljas. Onaj crv koji se migolji negdje u zapecku mozga. sta li ... misli? to je ono sto ne mozemo vidjeti, a kad dobijemo artikulirano isfiltrirano je nekad tdo neprepoznatljivosti pa otkrivamo skrivena znacenja i odakle dolazi.Once this thought arrives, it stays. It sticks, lingers, dominates. There’s not much I can do about it, trust me. It doesn’t go away. It’s there whether I like it or not. It’s there when I eat, when I go to bed. It’s there when I sleep. It’s there when I wake up. It’s always there. Always.
Uz jasan motiv "alternativnih sudbina" koje se vezu za prilike koje smo iskoristili i one koje nismo, sbb-kbb varijacija uvlaci u svijet koji pita - je li stvarnost ono sto mi napravimo od nje ili je objektivna?We commit for many reasons, I know, but the more I think about it, the more I think long-term relationships are for getting to know someone. I want someone to know me, really know me, almost like that person could get into my head. What would that feel like? To have access, to know what it’s like in someone else’s head.
I jos jedna stvar koja je mene dotakla jeste (ne mogu da nadjem citat) - quote o saying yes to things - inercijom.
I ja sam bio takav, gledao pa makar, reko da vidim "to nesto" o cemu svi pricaju. Na kraju ispadne glavni moj osjecaj jer ga gledam sebi. Mozda sam i vise namcorast90minut wrote: ↑15/09/2020 00:47nekome wrote: ↑15/09/2020 00:42 Vala film treba biti i zabavan. Neces nikakvu posebnu poentu niti duboku misao prenijeti samo zato sto ti je film dosadan. Uostalom nije bitno je li se nekome drugom svidja, je li ja imam adhd ili nesto trece, ako nije zanimljivo premotam, ako premotam vise puta gasim, ako ima shaky cam gasim. #yolo
Ja sam bolesnik koji moram pogledati do kraja i recimo tu bi se Dale slozio sigurno..Zato i kad napiše da sam konzument ili žderač filmova to ne može biti dalje od istine jer sam takav lik da to smatram cak bolescu što sve što radim moram ispratiti do kraja.
I vidiš sad bi ja tebi mogao napisati da sam ja iznad tebe da sam znalac što se tice kinematografije da je poštujem više nego ti, a ja ustvari više poštujem tebe i Gerru nego tu svoju osobinu što moram pogledati do kraja više bi volio da sam kao vi ako ne legne film gasi i vozdra.
Zvuci nesto kao moderna apstraktna umjetnost, pljune na platno i onda "neka gledaoc izvuce svoje dojmove i sta to njemu predstavlja".ExNihilo wrote: ↑15/09/2020 01:31 I'm thinking of ending things je jedan od onih filmova koji je dovoljno amorfan da ne kazuje ništa konkretno, zbog čega nije ni podložan kritici, a opet je dovoljno fluidan da se u njega može učitati šta je kome volja. I baš to je kamen spoticanja: Kaufman ima poznat animozitet prema kritici, zbog čega je napravio film nije ni moguće kritikovati, jer se ne zauzima ni za šta, ali time previđa da čini grijeh iz prvog pasusa.