Forum Klix.ba

NightSkyWalker wrote:

nista novo wrote:

NightSkyWalker wrote:Kakva vrsta revolucije?

Tebi treba sexsualna revolucija

more i to

zimba teli wrote:Posmatrajući cjelokupno dešavanje u BiH..Nacionalizam, korupciju, nepotizam, kriminal, samovlašće i sve ostale negativnosti koje su aktuelne, da ne zaboravim da Policija ide na radnike i slične operacije....

da li je mogući scenario KUBE i Fidela Kastra u BiH..

Da li se može desiti da se formira revolucionarna ideja Narod protiv njih.

Koliko sam upoznat sa istorijom, obično su zemlje sa ovakvom situacijom pogodno tle za revolucije..samo da napomenem, nije tema naroda između sebe, nego skukob naroda protiv njih...

Sukob - ne mora nužno značiti oružani sukob..ima i drugih mjera--masovni protesti, građanska neposlušnost itd.

zimba teli wrote:Posmatrajući cjelokupno dešavanje u BiH..Nacionalizam, korupciju, nepotizam, kriminal, samovlašće i sve ostale negativnosti koje su aktuelne, da ne zaboravim da Policija ide na radnike i slične operacije....

da li je mogući scenario KUBE i Fidela Kastra u BiH..

Da li se može desiti da se formira revolucionarna ideja Narod protiv njih.

Koliko sam upoznat sa istorijom, obično su zemlje sa ovakvom situacijom pogodno tle za revolucije..samo da napomenem, nije tema naroda između sebe, nego skukob naroda protiv njih...

Sukob - ne mora nužno značiti oružani sukob..ima i drugih mjera--masovni protesti, građanska neposlušnost itd.

NightSkyWalker wrote:Jedina prava revolucija je ona u kojoj ti kao podinac das svoj maksimum i NE ocekujes od drugog da rijesi tvoje probleme. Trebamo se okrenuti nasim porodicama, ispravnom odgoju nase djece, postenom i vrijednom radu, i svim ostalim osnovama koje nam pomazu da budemo sto bolji ljudi kao pojedinci i drustvo. Na taj nacin cemo pomoci sami sebi i pridonijeti domovini. To je jedina prava revolucija koja stvari mijenja iz temelja! Sve ostalo je kratkorocno.

poznanik wrote:
I ostaviti kleronacionalizam u kapitalističkoj poziciji vlasti...

Real Khan wrote:Nesuvislo je uopće razmišljati o mogućnostima revolucije u ovako podijeljenom društvu u kojem je "narod" fragmentiran na 3 etnička tora (i "ustavni kusur", tzv. "ostali" i "građani"), a ti torovi su dalje podijeljeni po klasama (pa čak donekle i kastama, jer su neke familije fakat postale "nedodirljive")... Istovremeno, predstavnici najjače potencijalne udarne snage društva - radnika (sindikati) su također podijeljeni prvo po etničkim pa onda po esnafskim šavovima (granski sindikati koje hladno boli kita kada neki drugi granski sindikat štrajkuje)...a to sve "začinjeno" socijal-klijentelizmom (sitne beneficije mnogih građana koje su obezbijedile stranačke vođe da bi te grupe u strahu od gubitka tih tričavih beneficija ponovo dale svoj glas na izborima istim onima koji su ih uveli u te beneficije).

Tako da revolucije definitivno nema, ali će zato biti sve više neisplaćenih a zarađenih plata u svim torovima i van njih, sve više redova pred narodnim kuhinjama i kontejnerima. Dragi moji, dobrodošli u neofeudalizam, a znate da u feudalno doba nije bilo revolucija...te revolucije su tek započele procesom prosvjetiteljstva (enlightment age) i renesanse, a te faze su nam još uvijek misaona imenica jer imamo 30% nepismenih, a među onih 6% sa VSS-om imamo skoro pola kupljenih diploma po raznim seoskim "univerzitetima". Dakle, manite se kafana i turbo folka, uzmite knjige u šake i ne prepisujte na testovima...učite i obrazujte se u nadi da će nas biti sve više svjesnih i spremnih da nešto mijenjamo... Joj, čini mi se da će mi čir na želucu proraditi

zavrzlama wrote: jest...... posle ovakva dva slucaja...

napad neke strane drzave na BIH(ne racunajuci srbiju i hrvatsku)
prirodna katastrofa velikih razmjera...

da bi izbila revolucija potrebano je okupljanje svih naroda oko jedne ideje...a gore sam naveo situacije u kojim bi narod ponovo povratio komsijsku ljubav i pripadnost jednoj drzavi,da bi kasnije se mogla ocekivati revolucija (masovno negodovanje protiv sistema vlasti i lopovluka)

znaci cekat stranu okupaciju BIH ili prirodnu katastrofu velikih razmjera..

pici wrote:i ja Ću od sad dok butem zento ženmske odozaD da mislim na kosilicu,travu i sladoled...et i od mene doprinos

pici wrote:Ma ni Seksualna nije moguĆa a kamol kakva druga revolušen

NightSkyWalker wrote:

poznanik wrote:
I ostaviti kleronacionalizam u kapitalističkoj poziciji vlasti...

Ko god da je na vlasti sve ce biti isto sve dok se ti, ja, i svi mi ne okrenemo sami sebi. Moramo svoje najmladje uciti ispravnim principima, nauciti ih da se mora raditi i da drzava nije krava muzara..., i tek tada ce se stvari pokrenuti sa mrtve tacke. Pliticari na vlasti, lijevi i desni, su samo odraz naroda. Nista vise ni manje od toga!

"Bog nece promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne pomogne samom sebi" Kur'an

Andrej Nikolaidis wrote:Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje

Priča o nikšićkoj Željezari do skora je bila klasična, treba li naglasiti: tužna tranzicijska priča. Komunisti su svojevremeno riješili da industrijalizuju zemlju, pa u Nikšiću otvorili fabriku a radnike naselili u kuće izgrađene odmah do ograde željezare, zbog čega u tom radničkom naselju umrle od raka odavno niko ne broji niti, kada neko umre, pitaju “što mu je bilo?”. Potom se komunizam raspao, sa njim i država, pa je željezara dobila nove, privatne vlasnike. Ta je privatizacija bila spektakularna, jer su novi vlasnici, Rusi, jedne noći pobjegli iz fabrike. Ujutro su radnici došli na posao i zatekli puste hale i puste kancelarije uprave. Vlada je potom našla nove vlasnike. Radnici su štrajkovali.

MILOSRDNI KAPITALISTI

Sve dok, kao u kakvoj crvenoj bajci, ako neko još vjeruje u takve, jednoga dana u direktorske odaje, pune televizijskih kamera, u plavom radničkom kombinezonu nije ušao sindikalni vođa Janko Vučinić i vlasnicima saopštio da radnici smatraju da vlasnici više nisu vlasnici Željezare, te da imaju deset minuta da napuste fabriku. Slike su, kako su za imidž crnogorske privrede zabrinuti komentatori primijetili, obišle svijet. Što će o Crnoj Gori misliti investitori, vajkali su se novinari, poslanici i ministri, kako nakon ovoga nekoga ubijediti da uloži u ovu zemlju? Doista: koji će milosrdni kapitalista svoj znojem stečeni novac na oplođavanje poslati tamo gdje radnici ne cijene to što za njih otvara nova radna mjesta i hrani njihove porodice, tamo gdje radnici po kratkom postupku fabrike oduzimaju vlasnicima?

Kada nekome sa prostora bivše Jugoslavije pomenete Nikšić, njegova prva asocijacija je rat i nikšićki rezervisti. To je, naravno, tek dio priče. Nikšić je, ne tako davno, bio industrijski i kulturni centar Crne Gore. Danas je to Ghost Town, u kojem se uništene fabrike naslanjaju na naselja radnika bez posla, u čijem centru, kao spomenik propasti, stoji skelet centra za kulturu, koji nikada nije dovršen, jer je voda probila u njegove temelje i tamo stvorila tiho, crno urbano jezero u kojem život okončavaju lokalne samoubice.

Prije samo tridest godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Fotografija na kojoj vidimo Vučinića kako se, obučen u crvenu majicu, neustrašivo probija kroz špalir policije pred Vladinim kancelarijama na podgoričkom Trgu Vektre, prije trideset godina izazvala bi ushićenje ljudi koji vjeruju u socijalnu pravdu. Ikonografski potencijal te fotografije nije manji od znamenite fotografije isusolikog Ljuba Čupića, nikšićkog Chea prije Chea, narodnog heroja koji se smijao dok su ga četnici strijeljali. Prije trideset godina, na ulicama biste sretali tinejdžere sa reprodukcijom te Vučinićeve fotografije na majicama.

Akti poput Vučinićevog bili su armatura na kojoj je počivala ideološka građevina naših čitanki i udžbenika istorije – pod naših se, naravno, misli onih odraslih u socijalizmu. Nisu li, uostalom, Vučinićeve riječi upućene upravi Željezare varijacija onog znamenitog Titovog: ja ne priznajem ovaj sud? Nije li Vučinić rekao upravo to: ja ne priznajem ove vlasnike?

I time udario u sami temelj kapitalističkog poretka. Jer privatno vlasništvo je ono zarad čijeg očuvanja i zaštite postoji sve što danas ovdje jeste: i demokratija, i vladavina prava, i Vlada, protiv koje radnici štrajkuju, kao i mediji koji o radničkim štrajkovima izvještavaju, te NGOkratija koja povoljno i kvalitetno brani ljudska prava, ali je radnici ne interesuju jer, jebi ga, postoje fondovi za projekte zaštite prava raznih ugroženih grupa, ali nema grantova za odbranu radnika koji nasrću na privatno vlasništvo.

Budimo precizni: zaštita i sigurnost privatnog vlasništva je uslov svih uslova našeg ulaska u EU, NATO, ili bilo koju drugu organizaciju koju čine uredne i ozbiljne kapitalističke zemlje, kakve i mi želimo postati.

Otud čudi da se niko još nije sjetio da saopšti kako je Vučinić, sve sa svojom anarhosindikalističkom praksom, smetnja evroatlanstkim integracijama Crne Gore.

Radikalnost Vučinićevog rastjerivanja uprave daleko nadmašuje, kako se voli reći, granice Crne Gore. Evropa je puna radnika koji štrajkuju i od vlasnika ili države zahtijevaju novac. Ali se ne dešava često da radnici razvlašćuju upravu i preuzimaju vlasništvo nad fabrikama. Socijalističko obrazovanje itekako ima veze sa tim. Takvo što američkim ili engleskim radnicima neće pasti na pamet – oni, ma koliko njihovo nezadovoljstvo bilo krupno, nikada ne zaboravljaju da žive u univerzumu privatnog vlasništva, koje je neizbježno kao smrt. Oni koji su živjeli ili pamte jugoslovenski socijalizam barem su na trenutak izašli iz tog univerzuma – oni iz sopstvenog iskustva znaju da ima života poslije smrti.

DA LI BI NAS STRIJELJALI

Nikšićki su željezarci primjer, i mislim jedini primjer, radikalne lijeve politike u Crnoj Gori, još od sloma komunizma, kojem su se onomad tako obradovali crnogorski radnici, uzdajući se u sveto trojstvo nacionalizam-kapitalizam-religija.

Oni su, takođe, izazov svima koji se izjašnjavaju kao ljevica. Jer niko, zapravo, jednako ni vlasnici, ni vlada ni lijevi intelektualci, ne znaju što bi sa radnicima. Dobro, o njima se s vremena na vrijeme može napisati tekst, kao što upravo činim. I šta dalje? Šta kada štrajk, ovako ili onako bude ugušen, vlasnici ponovo u fabrici a radnici u proizvodnji, koja će prije prije nego kasnije ponovo stati, jer je svakome jasno da Željezara dugoročno ne može opstati, naročito ne kao radnička samouprava?

Današnju ljevicu, uostalom, ne čine radnici, nego obrazovani viši srednji stalež, pisci, kolumnisti, profesori, fini ljudi koje boli nepravda, ali imaju tako mnogo da izgube ako... Naš bivši revolucionarni subjekt, za vrijeme u kojem mi nadahnuto tražimo alternative, neprekidno klizi u desno. Njima, poput vraga koji im stoji na ramenu, na uho šapuću antiimigrantski i ostali desni populisti, koji navodno brinu o radnim mjestima i porodičnim vrijednostima svojih ljudi. Ali, k vragu, desni populisti im barem govore ono što razumiju, dok im se sa ljevice niko i ne obraća.

Što da radimo, kada nam revolucionarni subjekt pun mizoginije, mrzi Rome i homoseksualce, više vjeruje popovima nego profesorima koji govore o diskursima, kontingenciji i biopolitici, ksenofobičan je i povrh svega smrdi na rakiju i sluša odvratnu muziku, zbog čega je, sve u svemu, neprihvatljiv atavizam?

Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje?

I konačno, ne osjećamo li neku čudnu nelagodu pri samom pogledu na ljude koji se, zapravo, bore za svoja uvjerenja, koji uopšte imaju tvrda uvjerenja? Ne osjećamo li nelagodu zbog njihovog primitivizma, kojega je nepokolebljivost nedvojben znak, ne?

Mi znamo da su ovo cinična vremena. Mi nismo budale: naravno da smo i sami cinični. Ali to je još uvijek ništa, u usporedbi sa cinizmom onih koji radnike tapšu po ramenu i govore im bravo, samo naprijed, mi smo uz vas.

Heroje ne stvaraju djela, nego ideologije. Radnici u proizvodnji su ostatak poražene ideologije, korisni još samo kao potrošači.

Prije samo trideset godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Danas, on je pravi čovjek na pravom mjestu. Ali vrijeme! Mi bismo, naravno da bismo, ali sve se, nekako, uvijek desi u krivo vrijeme.

beerdrinker wrote:Crveni su iskusni revolucionari, ali oni ce sada biti vlast sacekajmo jos malo

osa wrote: neistina, nikad nisam čuo niti jednog bosanca da se srami svog regionalnog naziva, doduše čuo sam puno puta hercegovce da se bune kad ih se etiketira tim nazivom, ali to je i razumljivo, pa i dalmatinci bi se bunili kad bi ih zvali bosancima....