Forum Klix.ba

gulanfer_ wrote:@shuriken: sve je to fino i lijepo sto si ti napisao i sve to stoji Ali hajde eto, bilo bi lijepo malo staviti kontekst oko bitnosti toga, kad ti prvi pozivas da se ovdje neki drze figurativne umjetnosti. Ako jel vec ne mogu dalje dosegnuti. Imas jednog Niksica koji je samo sa "pjesmom" uspio pokupiti nekakav feedback, dok sa pseudo maurima nije nigdje sem u krugovima koji se time bave. Jel to doslo vrijeme praznih galerija, pusti ti Marinu sad, sta je sa nama ? Sjecam se ja i RASHE, ti ces znati ( eto ti ga koncept ) sa WAS iS KUNST?? I gdje to odvede prijatelju ? Sveli smo se na dosjetke i na sokiranje i na kopiranje. Ne znam da li se bavis likovnom formom, ali ono de da malo pricamo i o tome. Bitna je Marina, a ne znam da li se povela rasprava o davnasnjoj izlozbi Pistoleta Malo se previse mistifikuje jedna obicna ideja. Samo moje misljenje

drago mi je da brinesh za pseudo Maure, Damir je uporan i originalan i autentičan i koliko znam pseudo Mauri su tek počeli. propitivanje naseg identiteta i ujedno propitivanje identiteta onih koji nas posmatraju i slusaju izvana je jak koncept, imho. iako je jednim potezom osjetio slast poznatosti, nije ga nastavio zloupotrebljavat. a šta fali rashi, gdje to odvede? nisam bio na Pistoletu, niti znam puno o njemu, ali niko o nicemu ne diskutira pa ni o tome. ne bi ni mi ovdje diskutirali da nije blentavog naslova i teksta koji je preveden iz stranih medija.

krntija wrote:

shuriken wrote: ti radovi i autori se propituju, hvale i napadaju, po raznoraznim kriterijima i aspektima svjesne i podsvjesne percepcije, znacenja, tehnicke izvedbe, dosljednosti, originalnosti, kontekstualnosti, manipulativnosti, ideologije, iskrenosti, spontanosti, kompleksnosti, viseslojnosti, konfrontiranosti internoj i eksternoj, kompariraju se, odredjuju se izvori i inspiracije, procjenjuje se kamo bi to moglo odvesti. oni najjaci, cija djela izdrze sve te provjere, kao naprimjer Marina Abramovic (i Braco Dimitrijevic, "sjo, napunio tri barke obucom"), postaju globalne ikone moderne umjetnosti

Slazem se sa svime definitivo. Ukratko i jasno objasnjeno... Skolski rekao bih i to bi tako trebalo da bude i u stvarnosti...
Samo bih volio jos cuti tvoje iskreno misljenje ko to vrednuje ove stvari? Jesu li to neki ljudi, institucije, mase...? Sta je ili ko je to?
Da li je jedan od kriterija vrjednovanja danasnje umjetnosti i podloznost umjetnika i njihove umjetnosti ovim centrima moci???
Kada sam vec pomenuo cuvenog Van Gogha kao dobar primjer gdje su bili tada ti ljudi da ga prepoznaju, institucije ili sta li je to vec?
Da li mislis da je svijest drustva ipak toliko evoluirala da ce zaista prepoznati umjetnike i umjetnost i postaviti ih tamo gdje zasluzuju ili ce te institucije samo htjeti prepoznati one umjetnike koji su spektakularni i spremni na sve a od kojih se pravi jako dobar biznis...?
Zasto mislis da je satchi biznis a ovo sa Marinom nije? Ovo Marinino se kao ne moze prodat a ajkula Damiana Hirsta kao moze? Jel zato..?

svako sebi vrednuje. a vrednuju i svi koje si nabrojao. umjetnost ne postoji mimo recipijenta i njegovog dozivljaja ili stava. s time da se zna da mase vole ono sto im je pristupacno i lijepo i zabavno, kao primjerice zene koje crtaju sa pijeskom ili kafom. Meni licno je to OK kao kvalitetna zabava, bolje milijun puta od Farme. U pismima bratu Teu, Van Gogh se zgrazavao kiča i podilaženja publici. on nije ostao siromašan jer je bio lud ili jer nije znao biti komercijalan, on je ostao siromašan jer nije htio ići u kompromise. Zgražavao se komercijalizacije umjetnosti. Njegova umjetnost je za ono doba bila podjednako šokantna za javnost i mase kao i ove neke danas.

ako mislis na svijest nasih rudimentarnih drustava, mislim da treba jos dosta pure pojest da bi savremena umjetnost uopce dosla na radar, osim ovako kad je neki eksces. mislim da u razvijenim drustvima u kojima postoje elite i anti elite i neka kriticna masa srednjeg sloja koji kroz kucni odgoj i obrazovanje bude izlozen raznim konceptima i naucen da bude kritican za takvu evoluciju ima sanse. ali ne zanosim se, najnapredniji parižani ne tako davno su htjeli prebit Stravinskog toliko je njegova muzika u njima izazvala cak i fizicku mucninu.

Ne znam detalje, koliko su Marini platili, ali sigurno su stotine hiljada ljudi prosli kroz galeriju i platili ulaz. Takodjer ne znam za ajkulu jel prodata, znam da su neki njegovi radovi poceli trulit i raspadat se. pa se preorjentirao sa mrtvih organizama na swarowski kristale. O Marini imam bolje misljenje nego o Saatchijevim pulenima jer je u zadnjih 30 - 40 godina prolila puno krvi, znoja i suza (doslovno i preneseno) za svoju stvar. i izdrzala testove i kritike i publike. i ostala svoja. ako ima negdje neko pravilo da umjetnost ne smije biti ovakva ili onakva, ti ljudi se pobrinu da to pravilo prekrse. na radost svoju i svojih fanova.

nadam se da će tih 700 sati biti dostupno u budućnosti na nekom mediju i da će neko napraviti highlite najinteresantnijih i najnapetijih trenutaka u trajanju od desetak sati pa da to fino svi pogledamo pa da znamo o cemu uopce pricamo

upitao bih diskutante:
je li zena koja je u nekad nekim ljudima pokazivala dijelove svoga tijela uopce vrijedna da se o njoj argumentirano raspravlja? ili je time sebe diskvalificirala za sva vremena?

@shuriken
ali kao shto znash kod nas se vecinom sve svodi na ono 'joj vid' mu glave Hamo'

Ovo je silovanje umjetnosti.

ustvari ja mislim da je ovaj vid "konceptualne" umjetnost sam sebi svrha i nista vise.
cast izuzecima.

Pa sad...

... u okruzenju u kojem se potrebe i apetiti za bilo kojim oblikom umjetnosti, ako uopste i postoje (i ako se ta potreba za jeftinom sminkom jeftinih nam zivota moze nazvati potrebom za umjetnoscu, a da ne upotrijebim znake navoda), uglavnom svode na kic, na milje koji visi do pola TV ekrana, poneki sareni keramicki tanjiric okacen na zid dnevne sobe ili trpezarije, obaveznu akvarel-mazariju s motivima nekog starog gradskog jezgra, starca u narodnoj nosnji, crkve, dzamije, mosta - kupljenu na tezgi, na nekom od putovanja ili ekskurzija, a naknadno pozitivno ocijenjenu od strane "kritike" - prve komsinice - rijecima:
jes' ti plaha ova slika... gdje si ovo kupila?


... u takvom je okruzenju, nije da nije bilo za ocekivati da ovakav vid umjetnosti, performansa, shoka - izaziva samo smijeh i izrugivanje - oprobani odbrambeni mehanizam u nelagodnim trenucima nerazumijevanja, neznanja, a iduci dublje, do kraja - cistog, iskonskog straha od pojava i procesa koji nam nisu jasni.


Cula, trenirana na prizemnu simboliku, sladunjave, isprazne poruke (toliko plitke da i titl u dnu posmatranog djela jednostavno - fali - pa da se krug zatvori), tesko da ce, pored izlozene picke gospodje umjetnice - pokusati kopati malo dublje. A i kako bi?
Za to treba i znanja, a, da budemo iskreni, ni referentni nam sistem, nase druztvo, nasa proslost i sadasnjost - ne idu u korist.
Ovakav vid radikalnog umjetnickog eksperimenta ni u mnogo, mnogo naprednijim drustvima od ove nase zaostale vukojebine - ne tece glatko, ili barem do nedavno nije tekao glatko, jer, danasnja umjetnost nije samo dvodimenzionalna dekoracija, nije samo plasticnost koja ce, sama po sebi, cak i kada promasimo sustinu na koju je umjetnik ciljao, kroz asocijacije, sentiment i iskustvo - naci vec neki smisao, neko znacenje.

Danasnja umjetnost, pored audio-vizuelnog, culima opipljivog segmenta, pored klasicnih, ili pak modernih alata koje joj stoje na raspolaganju, svojim novim pristupom - interakcijom, uvlacenjem posmatraca u samo djelo, mjesanjem sopstvenog konteksta sa kontekstom spoljasnjeg - posmatracevog svijeta, cime i on, kroz svoju reakciju, postaje dio umjetnickoga djela, a djelo, barem na trenutak, dio dnevne rutine, ostavlja jedan veliki vakuum, jedanu veliku, mnogima, nazalost, mracnu pukotinu koju je potrebno popuniti razmisljanjem, filozofiranjem, rovanjem po sebi samom i svom okruzenju.
A sve to trazi odredjenu erudiciju, mnogo, mnogo sirine, te spremnosti da se i onom - potpuno neocekivanom - pruzi sansa.


Naravno, rijetki ce pokusati da razmisljaju, rijetki ce se upustiti u ovo kolo i posegnuti za kakvim objasnjenjem, kakvom knjigom, bilo kojom vrstom traganja... Podsmijeh je uvijek laksi - nista ne kosta, traje tek koji cas... a onda nas se, vrlo brzo, stvari vise i ne doticu...


U drustvu kojem je kic nacin zivota, a "perjanice umjetnosti" stupaju tek koji korak dalje od "estradnih umjetnika" (gledam nedavno, na kantonalnoj, Adina Hebiba kako satima sjedi i razgovara sa Zaimom Poturicem, odgovara na njegova idiotska, hayatovska pitanja tipa - sta radis kad nista ne radis... sta uvijek imas u frizideru - koja je samo godinu ranije postavljao Koketu i Selmi Bajrami, i pitam se - u kakvoj mi vukojebini zivimo pa da je u 21. vijeku jedan prosjecan rezimski slikarcic predstavlja atrakciju - zato sto je, AMAN, nalakirao nokte ) tesko da ce se naci razumijevanja, ili bolje receno - mogucnosti da se razumije ovaj Marinin vid performansa.


Daleko je Tristan Cara, daleko su Breton i njegovi nadrealisti, daleko je i sam Pollock, daleko je 21. vijek, daleko od ove nase kicaste akvarel-razglednice, ucmale bare.
Predaleko, da bi danas mogli ocekivati razumijevanje ovakvih ili barem slicnih umjetnickih eksperimenata.




P.S. Jebi ti to... Lou Reeda ni mati rodjena nije mogla da natjera da sjedne i pogleda je u oci... Marina je uspjela.

Može li govno biti umjetničko djelo?

Jedan je umjetnik krajem osamdesetih, svijet šokirao raspelom kojeg je uronio u posudu s urinom želeći reći valjda da se nakon tog čina Bog treba pisati malim slovom. No taj šok je naš um, uvijek gladan senzacije, ubrzo zaboravio jer nakon njega puno je umjetnika na sličan način pristupalo temi religije. Devedesetih je isti umjetnik otišao dalje proizvevši u ljudima novi šok fotografijama iz serije «Mrtvačnica» gdje je snimao pokojnike netom umrle prirodnom ili nasilnom smrću. Taj šok je puno manje trajao i kritika se ubrzo snašla proglasivši indiferentnost umjetnika prema smrti – demokratičnošću, a osjećaj promatrača pred tim fotografijama – poetskom uzvišenošću. I na kraju posjetila sam njegovu izložbu «Shit» u Yvone Lambert galeriji u Njujorku. Tu je šok javnosti ubrzo bio zamijenjen divljenjem prema uvećanim fotografijama govana (naših unutrašnjih portreta valjda) i nitko se nije usudio proglasiti Shit kao Bullshit (*). Umjetnik koji piša na Krista, progovara o ljepoti smrti preko osakaćenih mrtvih tijela i objašnjava nam da smo iznutra ustvari - govna, je nitko drugi nego Andres Seranno, jedan je od najslavnijih umjetničkih fotografa današnjice.
Napredak tehnologije donosi novo razumijevanje života i vezano uz to nosi i nove metode i inspiraciju za kreiranje umjetnosti. Jedna od omiljenih umjetničkih metoda je provokacija, pa i proizvođenje šoka u promatrača. Ako je ta metoda u službi otvaranja očiju ljudima i poziv na drugačije shvaćanje života ja ću joj uvijek poželjeti dobrodošlicu. Ali ako je ona samo šok radi šoka za najbrži put do slave, možda bi trebalo na nju kritički reagirati. No kritička i etička reakcija često izostaje jer u šokantnoj umjetnosti teško je prepoznati da li je govno samo govno ili je umjetnik htio reći nešto više.

Drugo je pitanje da li prihvaćanjem ovakvih umjetničkih izričaja osvajamo prostore nove slobode i ako da kakva je ta sloboda u koju nas umjetnik poziva? Ako je cilj umjetnosti, ne da prikaže istinu svijeta već da istinu donese, kakva je ta istina koju nam donosi? Da li je za izlaganje iskasapljenog realnog ljudskog tijela u galeriji dovoljno opravdanje da je takav izraz šok terapija ili katarza i da je on samo odraz realnosti u kojoj živimo i u kojoj treba skinuti tabue sa smrti, života, religije, djetinjstva, majčinstva, domovine u ime demokracije?! Demokracija da, njena izopačenost ne – naišla sam nedavno na jedan naslov. Znamo da je umjetnik po defaultu predstavnik građanskog neposluha jer mjeri nekim drugim mjerilima. Ali na kojoj točki građanski neposluh prerasta u izopačenost? Gdje je granica i da li je uopće treba biti u umjetnosti? Da li umjetnost može proizvesti danas jedinstvo iskustva kod promatrača koje nije teror? Da li je pribjegavanje šoku odraz nemoći umjetnosti koja bi trebala ponuditi rješenje, a ne može? … Samo su neka od pitanja koja mi se rađaju u glavi pri pokušaju ove uzaludne analize za čijim odgovorima i svijet umjetnosti u prošlom i ovom stoljeću zbunjeno traga.

Andy Warhol je svijet osvojio idejom kako je sve dozvoljeno i kako su stvari ljepše onoliko puta koliko ih umnožimo. Ako fotografiju njegove Električne stolice umnožimo stotinu puta i ona može postati lijepa. Da li nam se događa ta warholovska sudbina u kojoj svakodnevno gledajući šokantne slike pretvaramo u lijepe, gdje umjetnik ima ulogu hranitelja ljudskog mozga - tog nezasitnog monstruma što uvijek traži nove podražaje? Da li su takvi radovi odraz umjetnika, kao posljednjeg nekonformista, u gubljenju njegove samovolje da bi zadovoljio hirovitu medijsku potrebu za novošću i zabavom? Ne mislim da umjetnost mora uvijek biti ozbiljna i duboka, ona može biti i zabavna, pitanje je jedino da li postoji ona točka kada gosti trebaju ići doma?

Damian Hirst, najbogatiji umjetnik današnjice dobio je 2001. uglednu Turnerovu nagradu za kravu prepolovljenu po dužini u formalinu, Maurizio Cattelan objesio je realistične skulpture djece o drveće u jednom milanskom parku. Marina Abramović je masturbirala pred njujorškom publikom izbrojavši deset orgazama. Jeff Koons i Cicciolina ovjekovječeni kao Adam i Eva u činu spolnog općenja (skulptura, fotografija, video radovi) izazvali su na Venecijanskom bienalu zgražanje javnosti.Francuskinja Annette Messager šije mala odjelca i u njih odjeva mrtve ptice, no kada je u Grenobleu izložila fotografije s golom djecom orgazmičkih izraza lica, odmah su joj zatvorili izložbu. Chris Ofilli (još jedan dobitnik Turnerove nagrade) uvrijedio je katolički svijet slikom Bogorodice koja je ukrašena porno fotografijama i izmetom slona. Xiao Ju odrezao je glavu dječjem fetusu i nasadio je na tijelo ptice raširenih krila, Günter von Hagens ogulio je kožu mrtvih ljudi, zaštitio im meso metodom plastinacije i izložio našim očima na izložbi «The Body» stavljajući ih u pokret kao žive ljude koji trče, igraju košarku, grle se i jebu - referirajući se na Leonardove anatomske crteže.

Ovo nabrajanje bilo bi faktografsko da ga ne stavimo u odnos s back-up primjerima Goyine Gole Maje i Manetove Olympie, njegovim Doručkom na travi i mrtvim Cezaneovim prirodama te cijelim nizom djela koja su u svoje vrijeme šokirala pošteno građanstvo, a ubrzo zatim postala su prethodnice novih slikarskih smjerova i novih tema likovnih interesa. Na početku dvadesetog stoljeća najgroznija stvar u svijetu umjetnosti bila je zelena pruga preko lica supruge umjetnika Henrija Matissa. Dvanaest godina poslije, na drugoj strani svijeta Njujorčani su se oporavljali od šoka zbog izlaganja Duchampovog pisoara u Društvu nezavisnih umjetnika, ne sluteći kako će posljedice čina tog genijalca postati dugoročne i u velikoj mjeri biti glavnim krivcem što više ne znamo da li je nešto umjetničko djelo zato što umjetnik kaže da je tako, ili bismo trebali razlučiti krajnji rezultat od umjetničke nakane.

Šok je nekad vrebao na polju propitivanja kompozicije, perspektive, boje, teme, nešto kasnije umjetnost je propitivala ulogu umjetnika u društvu, stremila rušenju malograđanskih tabua, bavila se ženskim pitanjima, veličala golo tijelo, težila seksualnim slobodama, kritizirala svjetsku politiku i bavila antiratnim porukama. Naravno, umjetnost se u velikoj mjeri služila šokom i tako skretala pozornost na problem kojim se bavila. Žarište umjetničkih interesa pomaknulo se u nekim detaljima do danas (ekologija, tržišna ekonomija, globalizacija), ali se puno više pomaknuo sam način propitivanja temeljnih ljudskih vrijednosti kao što je religija, život, smrt, djetinjstvo, majčinstvo koji se često kreće u izražajnom registru od izrugivanja do okrutnosti.

Na moju nesreću, ja kao postkonceptualac (kojemu je provokacija naslijeđe) i u govnu mogu iščitati stotinu umjetničkih značenja. Ali da li to stvarno znači da je govno umjetničko djelo? Pitanje govna je krucijalno pitanje koje podjeljuje kritičare od vremena Duchampa, Warhola, Beuysa, Kleina i Manzonija - možda baš zbog toga što je od temeljne važnosti za evaluaciju suvremene umjetnosti. Kada bismo se mogli jasno odredili po tom pitanju, imali bismo važan ključ za dekodiranje suvremenog umjetničkog djela.

A do tada ćemo čitati kritike u stilu jedne koja se odnosila na fotografiju odrezane kravlje glave Andresa Serrana izložene u Milanu, a u kojoj je talijanska kritičarka vidjela zadivljujuću poetiku slavljenja života kroz prelamanje svjetlosti koju je slavni fotograf uhvatio u krvi koja curi iz netom odrezane glave…

Pa eto, dok ne riješimo pitanje govna, uvijek možemo od govna napraviti pitu.

http://www.slide.com/r/EH8MFniC6z86pW0u ... bedded_url

Može li govno biti umjetničko djelo je preneseno sa nekog bloga... Mozda ce koristiti ljudima koji nisu imali prilike da se upoznaju sa problematikom savremene umjetnosti...
I naravno vjecita dilema umjetnika je Moze li govno biti umjetnicko djelo???
I imaju li umjetnici pravo prozivati publiku i smatrat da je primitivna zato sto neko ne zeli kupiti ili konzumirati takve dubine?
Meni se cini da nas malo terorisu sa ovim pitanjem etickog u umjetnosti, provokacijma, sokovima i slicnim sranjima...sve je to deja vu..
Ima li sta novo za ponudit?

Razumijem ove ljude koji se pitaju da li je ovo umjetnost.
To pitanje postavljaju i kriticari i sami umjetnici jos uvijek?
Cak ih vise razumijem od dobronamjerne ljubiteljice umjetnosti koja je u svemu tome pronasla neki poseban dozivljaj.

mozda cu zvucati pocetnicki ali... po cemu je ovo umjetnost?

sta to tacno razdvaja njeno masturbiranje od nekog drkadzije? najava samo?
buljenje u jednu tacku 700 sati je znak da zena nema pametnijeg vremena

ljudima ocigledno dosadno il im je fkt crnjak sto nisu umjetnici pa ove gluposti izmisljaju...
odoh i ja napravit kakvu umjetnost, brijacu anus i jaja pred 100 ljudi, tako cu prizvat sunce a valjda cu i kakve pare dobit
tako cu prikazati da veliki ljudi paze kako njihova sranja izlaze, prikazacu da se govna ne moraju provlaciti kroz dlakav put ko posten narod, kad obrijem jaja to ce znaciti da treba osloboditi put nerodjenoj djeci tj raditi za bolje sutra...

.

I da nekad sam naletila na cool definiciju moderne umjetnosti ..

Modern art = "I could have done that." + "yeah, but you didn't."

..Nekkao mi ide uz ovu temu..

zasto mijesate granice izdrzljivosti s umjetnoscu...?
znaci, svi planinari su umjetnici? oni sto su preplivali la manche su u umjetnici? ljudi koji grkljan probijaju siljkom su umjetnici?

reloader wrote:mozda cu zvucati pocetnicki ali... po cemu je ovo umjetnost?

sta to tacno razdvaja njeno masturbiranje od nekog drkadzije? najava samo?
buljenje u jednu tacku 700 sati je znak da zena nema pametnijeg vremena

ljudima ocigledno dosadno il im je fkt crnjak sto nisu umjetnici pa ove gluposti izmisljaju...
odoh i ja napravit kakvu umjetnost, brijacu anus i jaja pred 100 ljudi, tako cu prizvat sunce a valjda cu i kakve pare dobit
tako cu prikazati da veliki ljudi paze kako njihova sranja izlaze, prikazacu da se govna ne moraju provlaciti kroz dlakav put ko posten narod, kad obrijem jaja to ce znaciti da treba osloboditi put nerodjenoj djeci tj raditi za bolje sutra...

Jeste pocetnicki naravno... Ali ok, pokusao si kritikovati savremnu umjetnost ,,, jako duhovito, ironicno..
mozda bi trebao to ipak pokusati ali mora biti nesto originalnije...
Obezbjedicemo ti cak i neku galeriju u Sarajevu pa izvoli...
Bice to nesto zaista novo i senzacionalno i svi cete slavit kao velikog umjetnika koji je pomjerio granice... Ako budes znao kako mozda to i unovcis. Sigurno ce se naci puno organizacija koje bi podrzale tako nesto.

Chisum wrote:Pa sad...

... u okruzenju u kojem se potrebe i apetiti za bilo kojim oblikom umjetnosti, ako uopste i postoje (i ako se ta potreba za jeftinom sminkom jeftinih nam zivota moze nazvati potrebom za umjetnoscu, a da ne upotrijebim znake navoda), uglavnom svode na kic, na milje koji visi do pola TV ekrana, poneki sareni keramicki tanjiric okacen na zid dnevne sobe ili trpezarije, obaveznu akvarel-mazariju s motivima nekog starog gradskog jezgra, starca u narodnoj nosnji, crkve, dzamije, mosta - kupljenu na tezgi, na nekom od putovanja ili ekskurzija, a naknadno pozitivno ocijenjenu od strane "kritike" - prve komsinice - rijecima:
jes' ti plaha ova slika... gdje si ovo kupila?


... u takvom je okruzenju, nije da nije bilo za ocekivati da ovakav vid umjetnosti, performansa, shoka - izaziva samo smijeh i izrugivanje - oprobani odbrambeni mehanizam u nelagodnim trenucima nerazumijevanja, neznanja, a iduci dublje, do kraja - cistog, iskonskog straha od pojava i procesa koji nam nisu jasni.


Cula, trenirana na prizemnu simboliku, sladunjave, isprazne poruke (toliko plitke da i titl u dnu posmatranog djela jednostavno - fali - pa da se krug zatvori), tesko da ce, pored izlozene picke gospodje umjetnice - pokusati kopati malo dublje. A i kako bi?
Za to treba i znanja, a, da budemo iskreni, ni referentni nam sistem, nase druztvo, nasa proslost i sadasnjost - ne idu u korist.
Ovakav vid radikalnog umjetnickog eksperimenta ni u mnogo, mnogo naprednijim drustvima od ove nase zaostale vukojebine - ne tece glatko, ili barem do nedavno nije tekao glatko, jer, danasnja umjetnost nije samo dvodimenzionalna dekoracija, nije samo plasticnost koja ce, sama po sebi, cak i kada promasimo sustinu na koju je umjetnik ciljao, kroz asocijacije, sentiment i iskustvo - naci vec neki smisao, neko znacenje.

Danasnja umjetnost, pored audio-vizuelnog, culima opipljivog segmenta, pored klasicnih, ili pak modernih alata koje joj stoje na raspolaganju, svojim novim pristupom - interakcijom, uvlacenjem posmatraca u samo djelo, mjesanjem sopstvenog konteksta sa kontekstom spoljasnjeg - posmatracevog svijeta, cime i on, kroz svoju reakciju, postaje dio umjetnickoga djela, a djelo, barem na trenutak, dio dnevne rutine, ostavlja jedan veliki vakuum, jedanu veliku, mnogima, nazalost, mracnu pukotinu koju je potrebno popuniti razmisljanjem, filozofiranjem, rovanjem po sebi samom i svom okruzenju.
A sve to trazi odredjenu erudiciju, mnogo, mnogo sirine, te spremnosti da se i onom - potpuno neocekivanom - pruzi sansa.


Naravno, rijetki ce pokusati da razmisljaju, rijetki ce se upustiti u ovo kolo i posegnuti za kakvim objasnjenjem, kakvom knjigom, bilo kojom vrstom traganja... Podsmijeh je uvijek laksi - nista ne kosta, traje tek koji cas... a onda nas se, vrlo brzo, stvari vise i ne doticu...


U drustvu kojem je kic nacin zivota, a "perjanice umjetnosti" stupaju tek koji korak dalje od "estradnih umjetnika" (gledam nedavno, na kantonalnoj, Adina Hebiba kako satima sjedi i razgovara sa Zaimom Poturicem, odgovara na njegova idiotska, hayatovska pitanja tipa - sta radis kad nista ne radis... sta uvijek imas u frizideru - koja je samo godinu ranije postavljao Koketu i Selmi Bajrami, i pitam se - u kakvoj mi vukojebini zivimo pa da je u 21. vijeku jedan prosjecan rezimski slikarcic predstavlja atrakciju - zato sto je, AMAN, nalakirao nokte ) tesko da ce se naci razumijevanja, ili bolje receno - mogucnosti da se razumije ovaj Marinin vid performansa.


Daleko je Tristan Cara, daleko su Breton i njegovi nadrealisti, daleko je i sam Pollock, daleko je 21. vijek, daleko od ove nase kicaste akvarel-razglednice, ucmale bare.
Predaleko, da bi danas mogli ocekivati razumijevanje ovakvih ili barem slicnih umjetnickih eksperimenata.




P.S. Jebi ti to... Lou Reeda ni mati rodjena nije mogla da natjera da sjedne i pogleda je u oci... Marina je uspjela.

Ja bih volio da nam ti malo predocis svoje vidjenje ovog zadnjeg performans-a. Ostavimo sada i masturbacije i vagine po strani. Do sada sam iskljucivo vidio kritiku na racun onih prizemnih, koji ne razumiju i ismijavaju ovo sto ona radi.

A pri tome si previdio da zapravo vecina ovdje ne ismijava njen rad, vec ih on jednostavno ne zanima.
Ja licno smatram da je ovo sto ona radi, uglavnom njena zelja da ona sama bude drugacija, ekstremnija, da ode korak dalje od prosjeka, a ne toliko nesto sto je zapravo upuceno auditorijumu.

Ja ovdje ne vidim toliko stvaranje ili performans, koliko cisti show i samoisticanje, jednako onome jedne stupidne paris hilton koja ce napraviti svako moguce sranje, ne bi li dospjela u fokus.

reloader wrote:zasto mijesate granice izdrzljivosti s umjetnoscu...?
znaci, svi planinari su umjetnici? oni sto su preplivali la manche su u umjetnici? ljudi koji grkljan probijaju siljkom su umjetnici?

Upravo.

Svaki vlasnik Guinness-ovog rekorda je umjetnik?
Samo ga malo upakujemo, promovisemo, strpamo u galeriju...

.

krntija wrote:

reloader wrote:mozda cu zvucati pocetnicki ali... po cemu je ovo umjetnost?

sta to tacno razdvaja njeno masturbiranje od nekog drkadzije? najava samo?
buljenje u jednu tacku 700 sati je znak da zena nema pametnijeg vremena

ljudima ocigledno dosadno il im je fkt crnjak sto nisu umjetnici pa ove gluposti izmisljaju...
odoh i ja napravit kakvu umjetnost, brijacu anus i jaja pred 100 ljudi, tako cu prizvat sunce a valjda cu i kakve pare dobit
tako cu prikazati da veliki ljudi paze kako njihova sranja izlaze, prikazacu da se govna ne moraju provlaciti kroz dlakav put ko posten narod, kad obrijem jaja to ce znaciti da treba osloboditi put nerodjenoj djeci tj raditi za bolje sutra...

Jeste pocetnicki naravno... Ali ok, pokusao si kritikovati savremnu umjetnost ,,, jako duhovito, ironicno..
mozda bi trebao to ipak pokusati ali mora biti nesto originalnije...
Obezbjedicemo ti cak i neku galeriju u Sarajevu pa izvoli...
Bice to nesto zaista novo i senzacionalno i svi cete slavit kao velikog umjetnika koji je pomjerio granice... Ako budes znao kako mozda to i unovcis. Sigurno ce se naci puno organizacija koje bi podrzale tako nesto.

pa izgleda da je to sasvim realna mogucnost, bar kako mogu vidjeti
il to samo odredjeni ljudi mogu? oni koji su nekako dosli do statusa umjetnika...

Ma ona je čista plagijatorica. Sarajevo je začetnik ovih performansa

niko jos da mi odg. zasto je i sta ovo cini umjetnoscu?

@bosanski hahhahaha svaka cast

@bosanski E ovdje su rijeci suvisne. Sve si kazao sa ovim
Ovo me podsjeti na ovogodisnju postavku naseg isvrsnog umjetnika Halila Tikvese tj. njegovu reakciju na sva ova zbivanja oko brace i arsaevija
http://arhiva.** No links **.ba/page.php?id=6890
Oni koji su upoznati sa cijelom ovom pricom i bracinim radom shvatice i ovaj rad... Tu je sve receno a ujedno i dokazuje koliko savremena umjetnost moze biti mocna i dobra kao ideja. Ali samo u rukama pravih majstora. Kao i sve naravno...

Ja naravno nisam duzan odgovarati na vase potpuno opravdano i razumljivo pitanje tj. objasnjavati marinin rad jer ga nisam ni branio...
Mislim da je malo teze objasnjavati tudj rad a narocito marinin i svako ko pokusa objasnit uvucice sebe u problem jer ce morati odgovoriti na vjecitu dilemu moze li govno i dr*anje biti umjetnost. Uostalom to ti je kao da ti neko objasnjava vic
Ali nije sramota pitat. Cak sta vise treba pitat i to glasno. NIko nema pravo da vas proglasava primitivnim zato sto trazite objasnjenje...Isto to se pitaju i u Newyorku, Parizu, Londonu, Zavidovicima...

Marina ima dovoljno umjetnickog kredibiliteta od ranije da moze sebi priustit pocesto i malo egzibicionizma a to je mozda bio i njen eksperiment sa tim... O kredibilitetu moma muzeja da ne pricamo a tek u kombinaciji ovo dvoje i jos mnogih kriticara...
Poruka citavog spektakla ponekad moze biti ustvari drugacija od onog sto vidis ili u cemu je trazis... ti gledas u vaginu a ona ti kaze da otvoris oci i da procitas poruku...
Ti i dalje gledas vaginu a ona ti i dalje govori cittttaj meeeee... Vidis iako mozda nisi ni bio svjetan toga vagina je vec progovorila i rekla citaj me i eto ti umjetnosti. Vagina koja govori
Ali kad bi ti prestao mislit toliko na vaginu cesto bi vidio totalno ociglednu i jednostavnu poruku ali ti je ne vidis jer i dalje mislis samo na vaginu---
Poruka vagine moze biti bezazlena puput vidite nas koliko smo mi izdrzljivi, jaki, superiorniji... mi mozemo i nase govno predstaviti kao umjetnost ako to pozelimo...
Ili njena poruka moze biti poput prestani mislit samo na mene pa ces bolje vidjet...vidjeces sebe
ili vidis li da ja mogu da pricam zato sto si ti pozelio da cujes moj govor
zar to nije dovoljno. vagina je ipak nesto rekla a ti si cuo njen govor.. eto ti umjetnosti
Cuces ono sto trebas cuti samo je dovoljno da zelis cuti...sve je do tebe. Iako ima hiljade nacina da to cujes ovo je malo uvrnutiji i posebniji nacin i malo skuplji... u komercijalnijoj varijanti dovoljno je samo da platis ulaz. Zna se ko ga naplacuje ...

Nista od navedenog ne mora biti tacno naravno jer kod ovakve umjetnosti se sve uglavnom treba desavati u tvojoj glavi...a oni se samo malo igraju sa tobom i traze da se i ti malo igras sa njima... do tebe je zelis li se upustiti u igru. Probaj mozda ti se i svidi
A ako zazelis osjetiti jos visu umjetnost od marinine uvijek mozes sebi isprintat serranovo govno za samo 30 eura. http://www.lespressesdureel.com/EN/ouvrage.php?id=1389
Cijenu originala i ima li se negdje kupit ne znam... Ako imas viska novca i ako ti zatreba pokusaj ga potraziti u nekom od modernih muzeja. Sigurno ce se naci koji komad viska...

Samo ako se nadjes slucajno na marininom performansu dr*anja i ne vidis u svemu tome nista vise od dr*anja pazi kako se izrazavas. Ne smijes dozvoliti sebi da se glasno zapitas ima li ovdje umjetnosti jer ce se onda svi okrenuti prema tebi i kazati ti da si jako vulgaran i primitivan

Ali, bitno je znati da ovi i slicni performansi imaju svoju publiku u newyorku i drugdje...
Tamo postoji sloj bogatih i srednje bogatih ljudi koji kupuju malo drugaciju i malo cudniju umjetnost. Zato je ovakva "umjetnost" i moguca tamo i tu se vrti veliki novac a svi su zadovoljni. Umjetnik, art diler i kupac. Jbga, ima se para ima se s'cim. Naravno newyork je veliki grad umjetnosti i ima svega....
Nas umjetnik gore koji se zalio trazi da se u sarajevu pod hitno obezbijede ovako bogati konzumenti umjetnosti...
Dok ne sredimo stvar uvijek se moze posluziti sa Newyorskom klijentelom
ili nek saceka dok newyork ne dodje nama

Sigurno da su i mnogi posmatraci bili zadovoljni... New York je malo veci grad i nije tesko naci hiljade zadovoljnih ljudi. Mi cemo takodje u tome potraziti dubine jer cemo gledati u marininu bogatu biografiju i kredibilitet moma muzeja. Pa valjda oni bolje znaju sta je umjetnost od nas. Ko smo mi da je vrednujemo? Pa nismo je mi izmislili pa da znamo...

Sve u svemu...NewYork je grad umjetnosti i ima i svakakve umjetnosti tj. svima se tamo moze... Steta sto ovdje nema bogatih ljudi koji bi malo pogurali umjetnost jer mislim da ovdje ima puno dobrih umjetnika/ica...

Ako se nekom ne svidja ovakva umjetnost moj je odgovor da ste je vi proizveli.
Kad su nacisti pitali Pikasa za gerniku "da li ste vi to napravili" on im je odgovorio "ne, to ste vi napravili" ...

I sigurno da je i publika u newyorku podijeljena. Sudeci po clancima iz novina tu je i policija imala posla jer jedan dio "napaljene" publike nije u tim objektima mogao vidjeti vise od sise i vagine i mnogi su pozeljeli dirat kao da ne znaju da se umjetnicka djela ne diraju rukama... Koji primitivizam...

Marina ko Marina a muzeji ko muzeji... idealna kombinacija

A jel iko gledo 700 sati u Serranovo govno-da prostite..i kolika je satnica???

bosanski wrote:Ma ona je čista plagijatorica. Sarajevo je začetnik ovih performansa

a poznati smo po tome shto sve znamo i ako kazemo da neshto ne valja, onda ne valja da ga j**s

Danas se mnogo toga prodaje pod "umjetnost." Ne vidim zašto bi sjedenje na stolici i posmatranje ljudi bilo iznimka.

"Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho.

Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog ko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”.

Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk."

Esej francuskog filozofa Jeana Baudrillarda pod nazivom «L'complot de l'art» (Urota umjetnosti) u kojoj govori o opasnosti promoviranja ništavnosti kao umjetničke vrijednosti (uključujući tu i tržište umjetnosti):
«Dvoličnost suvremene umjetnosti jest blefiranjem ništavila prisiliti ljude da tomu pridaju važnost i povjerenje, pod izgovorom da je nemoguće da je sve to toliko ništavno i da se tu mora nešto kriti. Suvremena umjetnost igra na tu neizvjesnost, nemogućnost utemeljenog suda o estetskoj vrijednosti i špekulira krivnjom onih koji ništa ne shvaćaju ili pak onih koji nisu shvatili da se tu i nema ništa shvatiti».

Ništavnost, zabilješka, odsustvo rada i blijeda sjena neke ideje u zametku postali su masovan trend u suvremenoj umjetnosti, trend koji se na aukcijama dobro unovčuje.
A onim malobrojnim "naivcima" – «koji umjesto ciguljanja traže muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, koji umjesto spekuliranja traže istinski rad, a umjesto igre istinsku strast - njima ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina».

700 sati su 88 radnih dana u jednoj smjeni ili oko 4 radna mjeseca... po svim normativima ovo je industrije a ne umjetnost

Po nacivu posta bi se moglo reci da je ovo neka Ginisova ujdurma. Jesuli onih nekoliko hiljada plesaca valcera u Tuzli umjetnici ili su samo ucenici u performansu "obaranja Ginisa"??

Toto, sta se ti imas pravit pametan kad svi tvrde da je 6x7=700
Sta ti znas sta je matematika?