Forum Klix.ba

Našao je zatvorena vrata...

Navodi Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, od nekih upućenih da su u jednoj uličici ugledali kako se otvoriše vrata i iz njih plačući i zapomagajući izađe dječak kojeg je mati istjerala zalupivši mu vrata pred nosem.

Dječak je išao uokolo, a zatim se zaustavio i zamislio. Nije našao nikakvo sklonište mimo kuće iz koje je istjeran, niti nekoga da ga zaštiti mimo njegove majke, pa se slomljenog srca vratio. Našao je zatvorena vrata, te je, stavivši svoju glavu na kućni prag, legao da spava.

Njegova majka je nedugo zatim otvorila vrata i, ugledavši ga u takvom stanju, nije izdržala, nego je počela plačući da ga grli i ljubi i govori mu: "Sine moj, gdje ćeš od mene? Ko će ti mimo mene pružiti utočište? Zar ti nisam rekla da mi se ne suprotstavljaš i da me sa svojom nepokornošću ne tjeraš da činim ono što je suprotno mojoj prirodi od milosti i želje za svakim dobrom tebi?" Zatim ga je privila na svoja prsa i uvela u kuću.

Razmisli o njenim riječima: "Ne tjeraj me svojom nepokornošću na ono što je suprotno mojoj prirodi." i o riječima Alejhis-selama: "Uistinu je Allah milostiviji prema svojim robovima od majke prema svome djetetu." Pa gdje je majčinska milost u poređenju sa Allahovom milošću, koja je veća od bilo čega.

A da li se Allahova milost postiže nemarnošću i lijenošću ili ozbiljnošću i radom? Kome je Allah propisao svoju milost? Čitaj: "...a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze..." (El-A'raf, 156-157)

Allahova milost pripada trudbenicima i onima koji rade, a ne učmalim neradnicima. Ona je za pokajnike i one koji se Allahu vraćaju.

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (sedmi dio), autor: Fehd A. El-Humejd, prijevod: Jasir F. Dizdarević

Red bi bio i da nešto napišeš bez postavljanja već gotovih tekstova

dr.gog wrote:Red bi bio i da nešto napišeš bez postavljanja već gotovih tekstova

Ugledah 3 stranice (!?) i kontam: mašala, pokajnikaaaa...

@Sulejman-beze, da li i ti jedan od ovih pokajnika?

bome tebi nješta fali

hmmm... a ja taman pomislila ovo je neki "one-man-thread"...

Kako sam postao musliman:

Mogu definitivno da kazem da istog momenta kad sam naisao na knjigu Naucnih cinjenica u Kuranu da me je veomaIprivukao nacin racionalnog razmisljanja jer sam prije toga dozivio dosta emocionalnog aktivnosti u raznim grupama drugih religijai. Znao sam cijelo vrijeme da istina nije samo osjecaj nego da mora biti i osjecaj i racionalnost, i logika. Tako da kad sam naisao na ovu knjigu jako me je taj nacin razmisljanja privukao, i bio jedan od glavnih razloga mog izgovaranja sehadeta.

Jos jedan koji je otkrio cari pseudonauke...

Pažljivo pratim

Na šta se žališ...

Od Džabira ibn Abdullaha El-Ensarija se prenosi da je rekao: Jedan od ensarijskih mladića po imenu Sa'lebeh ibn Abdurrahman je služio Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je primio islam. Jedne prilike ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao negdje zbog neke svoje potrebe. U putu je prošao pored jedne ensarijske kuće i ugledao ženu kako se kupa. Pobjegao je u brda između Mekke i Medine iz straha da Poslanik ne sazna nešto u vezi toga putem objave.

Bio je odsutan četrdeset dana i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jako nedostajao. Kada se Džibril, alejhis-selam, spustio donoseći objavu Allahovom Poslaniku, prenio mu je selam od njegovog Gospodara i poruku da jedan od sljedbenika njegova ummeta boravi među tim i tim brdima i da traži kod Allaha utočište. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi Omeru i Selmanu da ga pronađu i dovedu k njemu.

Njih dvojica pođoše da ga traže prolazeći kroz medinske klance sve dok ne dođoše do jednog pastira koji se zvao Zufafeh.

Omer ga zapita: "Da nisi, možda, u ovim brdima čuo za mladića po imenu Sa'lebeh?"

- Misliš na "bjegunca" od Džehennema? - upita ga čobanin.

- A kako ti znaš da on od Džehennema bježi? - na to će Omer.

- Zato što svaku noć izađe izmedju ovih stijena i hvatajući se za glavu počne da doziva: "Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!" - odgovori mu pastir.

- E, baš tog trebamo - reče Omer.

Pa ih je poveo do mjesta na kojem je izlazio Sa'lebeh i kada se spustila duboka tama noći začuli su njegov vapaj: "Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!" Omer pohita njemu i zagrli ga.

- Omere, je li Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za moj grijeh?

- Ne znam ništa, osim da te se jučer sjetio, pa je poslao Selmana i mene da te dovedemo.

- Omere, ne uvodi me kod njega osim kada bude u namazu.

Nakon što stigoše, Omer i Selman stadoše iza saffova, a Sa'lebeh, čuvši Poslanikovo učenje Kur'ana, pade u nesvjest. Nakon što završi namaz Vjerovjesnik zapita: "Omere! Selmane! Gdje vam je Sa'lebeh?"

- Evo ga ovdje, Božiji Poslaniče - rekoše njih dvojica.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, prodrma ga i on dođe sebi.

- Šta je razlog tvoje odsutnosti?

- Moj grijeh, Allahov Poslaniče.

- A zar nećeš da te uputim na ajet koji briše grijehe i prijestupe?!

- Naravno, Allahov Poslaniče.

- Reci: "Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u ognju!"

- Moj grijeh je, Allahov Poslaniče, veći od toga.

- Nije! Allahove riječi su veće - reče mu Poslanik i naredi mu da ode svojoj kući.

Nakon toga se ovaj ashab razboli i bolova osam dana. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dođe Selman i reče: "O Allahov Poslaniče, Znaš li šta je sa Sa'lebetom? Izgleda da je gotov, umire!"

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Hajmo k njemu."

Kada je došao kod njega, stavio je njegovu glavu u svoje, sallallahu alejhi ve sellem, krilo, a ovaj ju je odmakeo. Na to ga Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zapita: "Što odmaknu svoju glavu iz moga krila?"

- Zato što je prepuna grijeha - reče Sa'lebeh.

- Na šta se zališ? - upita ga Rasulullah, sallallahu alejhi ve sellem.

- Kao da mi mravi hodaju između kostiju, mesa i kože - odgovori mu Sa'lebeh.

- A šta želiš? - opet ga upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

- Oprost svoga Gospodara - odvrati Sa'lebeh.

Toga trena se spustio Džibril, alejhis-selam, rekavši: "O Muhammede, uistinu ti tvoj Gospodar šalje selam i poručuje ti: »Da me ovaj moj rob susretne sa grijesima koliko je pijeska na Zemlji Ja bih ga susreo sa isto toliko oprosta.«"

Poslanik ga obavjesti o tome, a on uskliknu i pade mrtav.

Zatim naredi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ga okupaju i obuku u ćefine, a dok mu je klanjao dženazu hodao je na prstima. Nakon što ga je ukopao bi upitan: "O Božiji Poslaniče, vidjeli smo te kako hodaš na vrhovima nožnih prstiju?!" A on, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Tako mi Onoga koji me je poslao sa istinom kao poslanika, nisam bio u stanju da spustim svoje stopalo na zemlju zbog mnogobrojnosti meleka koji su sišli da ga isprate."

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (osmi dio), autor: Fehd A. El-Humejd, prijevod: Jasir F. Dizdarević

Posljednji od njih...

Zamisli užitke Dženneta i ono što je Allah pripremio od blagodati svojim robovima. Zamisli posljednjeg od stanovnika Dženneta kojem treba dvije hiljade godina da obiđe svoj posjed i svoje dvorce. A zamisli tek kako je dženetliji najvišeg stepena, kada je onome najnižeg kao što je navedeno.

Pročitaj ono što navodi Muslim u svome Sahihu od El-Mugire ibn Šu'beh, radijellahu anhu. Prenosi se da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Upitao je Musa, alejhis-selam, svoga Gospodara:

- Ko je najnižeg stepena od stanovnika Dženneta?

Pa ga je obavijestio Mudri, Slavljen neka je i Uzvišen, da će doći čovjek, nakon što stanovnici Dženneta uđu u njega, i učinit će mu se da nema više mjesta. Reći će mu: 'Uđi u Džennet!'

- Gospodaru, kako kada su ljudi već zauzeli svoja mjesta i dobili svoje nagrade? - zapitaće ovaj čovjek.

Pa će mu Allah ponovo narediti da uđe. A ovaj će ponovo odvratiti istim riječima, jer će mu se učiniti da je Džennet pun.

- Zar nisi zadovoljan da imaš isto koliko je imao kralj od kraljeva dunjaluka? - upitaće ga Uzvišeni.

- Naravno, Gospodaru! Kako da ne budem zadovoljan? - ovaj će odgovoriti.

- Imaćeš toliko i još toliko i još toliko i ... - nabrojavši pet puta.

- Gospodaru, zadovoljan sam, zadovoljan! - uzvratiće rob.

- Imaćeš to i još deset puta toliko i imaćeš što ti oko poželi i duši ti se svidi i bićeš u njemu vječno - reći će Allah."

"I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju." (Es-sedžda, 17)

U drugom hadisu, koji je zabilježen u dva Sahiha, stoji da će, nakon što Allah presudi robovima, ostati čovjek sa licem okrenutim prema vatri. Biće spašen od nje, ali izvan Dženneta i podalje od džennetskih vrata. Reći će:

- Gospodaru, tako ti Tvoje milosti, odmakni moje lice od vatre. Uistinu me njen rasplamsali plamen prži i truje me njen dim.

Pa će moliti Allaha, koliko to Allah bude htio, a On će ga, Uzvišen neka je, upitati:

- Da li ćeš od Mene, ako ti odmaknem lice od vatre, tražiti nešto drugo?

- Tako mi Tvoje veličine i uzvišenosti, neću tražiti ništa drugo, samo mi udalji lice od vatre.

Pa će mu Allah, Najmilostiviji i Onaj koji mnogo prašta, udaljiti lice od vatre. Ostaće tako šuteći, koliko Allah bude htio, a zatim će ponovo zamoliti Allaha:

- Gospodaru, tako ti Tvoje milosti, približi me vratima Dženneta.

- Teško tebi, sine Ademov. Vidiš kako si prevrtljiv i nepravedan. Zar nisi dao obećanje da nećeš više ništa tražiti od Mene?

- Gospodaru, tako ti tvoje milosti, približi me vratima Dženneta.

- Da li ćeš od Mene, ako ti to ispunim, tražiti nešto drugo?

- Tako mi Tvoje veličine i uzvišenosti, neću tražiti ništa drugo.

Allah će ga, nakon toga, Uzvišen neka je, približiti vratima Dženneta. Ostaće tu šuteći koliko Allah bude htio, a zatim će mu se ukazati Džennet i vidjeće njegove ljepotice, dvorce, bašče i ostale užitke, pa će reći:

- Gospodaru, tako ti Tvoje milosti, uvedi me u Džennet.

- Teško tebi, sine Ademov. Vidiš kako si prevrtljiv i nepravedan. Zar nisi dao obećanje da nećeš više ništa tražiti od Mene?

- Gospodaru, tako ti Tvoje milosti, uvedi me u Džennet.

- Da li ćeš od Mene, ako ti to ispunim, tražiti nešto drugo?

- Tako mi Tvoje veličine i uzvišenosti, neću tražiti ništa drugo.

Allah će ga, iz svoje milosti, uvesti u Džennet. To će mu biti dovoljno, ali Allah će mu reći da poželi bilo šta. Pa će poželjeti, zatim poželjeti, zatim poželjeti, a Allah će ga, iz svoje plemenitosti, podsjećati na želje sve dok mu ne ostane ni jedna. Pa će mu reći:

- Poželi, robe.

- Neću ništa više, Gospodaru.


- Imaćeš sve to i još deset puta toliko i sve što ti duša poželi i što ti se oku svidi i bićeš tu vječno.

"I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju." (Es-sedžda, 17)

U prvom spomenutom hadisu Musa, alejhis-selam, pita: "Ako je ovo posljednji od njih, ko su oni na na najvišim stepenima?"

A Allah mu odgovara: "To su oni koje sam Ja izabrao. Svojom rukom sam zasadio njihovu počast i zapečatio je. Nju nije oko vidjelo, ni uho čulo, niti je palo na pamet ljudskom umu."

"I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju." (Es-sedžda, 17)

Nema boga sem Allaha. Nema milostivijeg od Allaha. Nema blažeg od Allaha. Njegovom milošću ga molimo da nam se smiluje. Slavljen neka je i Hvaljen."

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (šesti dio), napisao: Fehd A. El-Humejd, preveo: Jasir F. Dizdarević

Ova ogrlica ima svoju priču...

Onaj ko radi Allaha ostavi nešto Allah će mu to nadoknaditi boljim. Navodi Ibn-Redžeb u biografiji kadije Ebu-Bekra El-Ensarija El-Bezzaza da je rekao:

Stanovao sam u blizini Mekke, Allah je sačuvao. Jednog dana me je spopala nesnosna glad. Nisam imao ništa čime bih je odagnao. Izašao sam da tražim hranu, ali bez uspjeha. Umjesto toga pronađoh svilenu kesu zavezanu svilenom vrpcom.

Donio sam je kući. Kada sam je odvezao našao sam ogrlicu od bisera kakvu do tada nisam nikada vidio. Vratio sam sve kako je i bilo, te izašao da tražim hranu. Utom ugledah starijeg čovjeka kako doziva: "Onaj ko pronađe zavežljaj koji izgleda tako i tako dobiće pet stotina zlatnih dinara!" Rekoh sam sebi: Ja sam gladan i potreban. Daću mu zavežljaj i uzeti te dinare kako bi se okoristio njima. Nema štete.

Pozvah tog čovjeka svojoj kući. Upitah ga o tome kako zavežljaj izgleda? Kako biseri? Koliko ih ima? Kakva je vrpca kojom je vezana kesa? Sve se podudaralo. Izvadio sam zavežljaj i predao mu ga, a on mi dade pet stotina dinara kao obećanu nagradu. Rekoh mu da je moja obaveza da mu vratim zavežljaj bez da išta od toga uzimam. Reče mi da moram da uzmem i bio je u tome uporan. I pored toga što nikada nisam bio potrebniji tog novca ja mu rekoh: "Tako mi Onoga osim kojeg drugog boga nema, neću da uzimam nagradu ni od koga drugog sem od Allaha." Nisam prihvatio novac, a starac je izašao i ostavio me. Nakon što su završili hadžski obredi vratio se u svoju zamlju.

Nedugo poslije otputovao sam iz Mekke zaplovivši morem. Zahvati me oluja i nađoh se usred ogromnih i jezovitih valova. Polomi se lađa, potopiše se ljudi i njihovi imetci. Allah me ostavi u životu na komadu polomljene lađe kojega su zapljuskujući talasi nosili po moru sad lijevo sad desno u meni nepoznatom pravcu, sve dok me ne izbaciše na ostrvo.

Na njemu je živio nepismen narod. Sjeo sam u njihovu džamiju i počeo da učim Kur'an. Kada me spaziše džematlije, opkoliše me i na ostrvu ne ostade niko a da mi ne reče: "Poduči me Kur'anu!" Podučio sam ih i od toga se dosta okoristih.

Zatim u toj džamiji ugledah pocjepan Mushaf. Uzeo sam njegove listove da učim iz njih. Upitali su me da li znam da pišem. Rekoh da znam, pa od mene zatražiše da ih podučim rukopisu. Nakon što sam pristao, doveli su mi svoje dječake i mladiće, pa sam ih podučavao i od toga stekao veliko dobro.

Svidio sam se stanovnicima otoka i u namjeri da me nagovore da ostanem živjeti sa njima rekoše: "Kod nas ima jedna djevojka, jetim, a ima i od dunjaluka nešto, pa želimo da je udamo za tebe i da ostaneš da živiš sa nama na ovom ostrvu." U početku sam odbijao, ali su bili uporni sve dok nisam pristao.

Mladu su pripremili za mene i njena rodbina ju je dovela. Sjedila je sa njima, a ja sam na njenom vratu ugledao istu onu ogrlicu koju sam pronašao u Mekki. Zaprepastio sam se i oči nisam mogao da sklonim sa nje. Mladina rodbina mi to prebaci: "Slomio si srce ovoj sirotici. Ne gledaš u nju već samo u njenu ogrlicu. "A ja im na to odgovorih: "Uistinu, ova ogrlica ima svoju priču."

Zatražiše od mene da im je ispričam, pa kada završih počeše da uzvikuju: "Allah je najveći! Hvala Allahu! Slava Njemu pripada!" Njihovi povici su dopirali do svih dijelova ostrva.

"Subhanellah, šta vam je?" - ja ih zapitah.

Rekoše mi da je starac koji je od mene uzeo ogrlicu u Mekki otac od ove djevojke. Nakon što se vratio sa hadža, često bi ponavljao da nije vidio na Zemlji muslimana kao što je onaj koji mu je u Mekki vratio ogrlicu i Allaha je molio da ga sastavi sa njim kako bi ga oženio svojom kćerkom.

Umro je ali je Allah ispunio njegovu molbu da mu se kćerka uda za čovjeka koji mu je vratio ogrlicu, to jest za mene.

Sa njom sam bio jedan period i bila je odlična žena. Rodila mi je dvoje djece. Zatim je umrla, pa neka je na nju Allahova milost.

Slavnu ogrlicu smo naslijedili mojih dvoje djece i ja. Zatim su mi djeca pomrla jedno iza drugog, pa sam je naslijedio od njih. Prodao sam ogrlicu za sto hiljada dinara i evo, nakon podužeg vremena, ovo su ostaci od imetka koji sam dobio od te ogrlice. Neka se Allah smiluje svima. Onaj ko ostavi nešto radi Allaha, On mu to nadoknadi sa boljim.

"...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći." {Et-Talak, 2}
"...a onome ko se Allaha boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim." {Et-Talak, 4}

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (peti dio), autor: Fehd A. El-Humejd, prijevod: Jasir F. Dizdarević

Jedan sat poslije ponoći...

Autor knjige "Kazivanja o sretnim i nesretnim" navodi slučaj u kojem ima pouka i opomena onome koji ima srce i želi da čuje. Radi se o vozaču hitne pomoći. Bio je osoran i bezosjećajan. Nije primao savjete kada bi ga neko savjetovao. Radio je na stravičnim saobraćajnim udesima. Nosio je djelove unesrećenih; glavu u jednoj, a nogu u drugoj ruci. Ali ti prizori ga nisu uzdrmali, niti ostavili traga na njega. Bio je od onih koji ostavljaju namaz i čine velike grijehe. Ali Uzvišeni Allah je htio da jedne noći on dobije obavještenje, kako sam prenosi, o saobraćajnoj nesreći na ulazu u grad Rijad. Pa poslušajmo njegovu priču:

U jedan sat poslije ponoći sjeo sam u vozilo i brzo se uputio prema mjestu udesa. Kada sam stigao vidio sam da je jedno bijelo auto udarilo u stub rasvjete, što je prouzrokovalo prekid struje na cijelom tom prostoru. Ono što je bilo čudno jeste da sam vidio svjetlo koje izbija iz auta. Požurio sam do vrata od auta, a u ruci mi je bila cigareta. U autu sam ugledao čovjeka guste brade i svijetlog lica kao da je komad mjeseca. Svjetlost njegova lica je ispunila auto. Njegov donji dio tijela bio je prikliješten volanom.

Pokušao sam da vratim sjedište unazad, kako bih ga spasio. On me tada upita: "Da li to želiš da me spasiš, sinko?" Ja mu potvrdih, a on reče: "Ako dozvoliš, ugasi svoju cigaretu i boj se Uzvišenog Allaha." Ugasio sam je i nastavio sa pokušajima da ga spasim. Nisam ga uspio izvući u potpunosti. On opet zapita: "Da li stvarno želiš da me spasiš?" Rekoh da želim. A on nastavi, citirajući riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Onaj ko vam učini dobro nagradite ga.", reče: "Sine moj, ja, Boga mi, nemam čime da te nagradim za to što me spašavaš osim savjetom kojeg ti mogu dati, pa da li prihvataš?" Rekoh mu da prihvatam, a on reče: "Budi bogobojazan. Budi bogobojazan. Budi bogobojazan. I čuvaj se lošeg društva. Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik!" Zatim ispusti dušu.

Tlo mi se pod nogama zatreslo. Uzeo sam ga u auto i predao ga na odjel za saobraćajne nesreće u tri sata ujutro. Nisam mogao zaspati. Njegove riječi su odzvanjale u mojim ušima. Ustao sam da klanjam sabah. Abdestio sam se, klanjao, a zatim ispričao imamu džamije u mome kvartu šta se desilo. Reče mi: "Zahvali Allahu koji te je oživio sa smrću tog čovjeka. Moli Allaha za njega, jer je dova najbolje čime mu možeš vratiti dobro. Molim Allaha da mu se smiluje i da mu oprosti i da me sastavi sa njim u Džennetu."

Vidjeli ste čovjeka koji dok ispušta zadnje izdisaje zna da je odgovoran pred Allahom da poziva na dobro i odvraća od zla. Neki od nas gledaju kako se ispred njihovih očiju čine veliki grijesi, ali ga to ne dotiče. Zamukne kao šejtan i ne progovara niti jednu jedinu riječ. Bojte se Allaha, govorite istinu i ne strahujte od prijekora, jer Allah nagrađuje za to. "Da Allah tobom uputi jednog čovjeka vrijednije ti je od crvenih kamila."

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (četvrti dio), napisao: Fehd A. El-Humejd, preveo: Jasir F. Dizdarević

Pobjegla je vrišteći...

Ko je to snažan i lijep mladić? Snažan i lijep, a uz to i stidljiv i učen, u punom jeku strasti, ali su one u skladu sa "kaže Allah i kaže Poslanik", njegove godine ne prelaze tridesetu; to je Er-Rebi' ibn Husejm. U njegovom gradu su živjeli neki okorjeli griješnici i razvratnici. Jedni drugima su oporučivali da šire nemoral među ljudima.

Nisu takvi ljudi živjeli samo u zamlji Er-Rebi'a, nego njima slični postoje i u mojoj i u tvojoj zemlji i ima ih svuda. To je grupa koja odvraća od Allahovog puta i njen cilj je odvesti omladinu, i muškarce i žene, u Džehennem. Ko joj se pokori izabrao je vatru.

Dogovorili su se da pokvare Er-Rebi'a, pa su doveli pjevačicu.

- Evo ti hiljadu dinara - rekoše joj.

- Za šta? - upita ona.

- Za jedan Er-Rebi'ov poljubac - odgovoriše joj.

- Imaćete to i povrh toga još da sa mnom učini blud - doda ona pristajući na ponudu.

Otišla je kod Er-Rebi'a u vrijeme kada nije bilo nikoga, stade ispred njega i pokazujući mu svoje čari i ljepotu, poče ga zavoditi i mamiti. Kada je spazi reče: "O Allahova robinjo, šta ćeš raditi kada se spusti melek smrti i presječe ti žilu kucavicu? Šta ćeš raditi kada dođu meleki Munkir i Nekir da te ispituju? A šta kada staneš ispred Gospodara Veličanstvenog? Šta ćeš raditi onoga dana kada budeš, ako se ne pokaješ, bačena u Džehennem?"

Pobjegla je vrišteći. Pokajala se i postala jedna od pobožnih žena. Klanjala je noću, a postila danju. Dobila je nadimak 'Abidetul-Kufa (Kufijska pobožnjakinja). A oni grijšnici koji su je poslali rekoše: "Željeli smo da pokvari Er-Rebi'a, ali je Er-Rebi' pokvario nju."

"Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili." (El-En'am, 116) "A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici." {Jusuf, 103}

Čuvaj se onih koji pozivaju u zlo. Slušaj riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji te poziva da kontrolišeš sam sebe bilo gdje da se nalaziš i u bilo kom vremenu: "Boj se Allaha gdje god da si i uradi dobro djelo nakon lošeg da bi ga obrisao i sa ljudima lijepo postupaj." {Et-Tirmizi}

"Zato se drži onoga što ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na pravom putu. Kur'an je zaista čast i tebi i narodu tvome; odgovaraćete vi." {Ez-Zuhruf, 43-44}

Svi mi griješimo, ali dobra djela brišu loša, pa nemoj da bilo koji grijeh smatraš malim, niti nepokornost sitnicom, niti veliki grijeh da umanjuješ. Ne gledaj u sićušnost nepokornosti već gledaj u veličinu Onoga kome si učinio nepokornost.

U predaji je došlo: "Tako mi moje moći i uzvišenosti, neće nikada rob od mojih robova biti na onome što Ja volim, a zatim preći na ono što prezirem, a da mu Ja neću zamijeniti ono što voli, sa onim što prezire."

Kaže Enes, radijellahu anhu: "Uistinu vi radite djela, koja su u vašim očima manja od dlake, a mi smo ih, za života Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali djelima koja odvode u propast."

Kome ovo on govori? Najboljoj generaciji koju poznaje čovječanstvo, kao što nas je o tome obavijestio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. On to govori ashabima i tabi'inima.

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (treći dio), napisao: Fehd A. El-Humejd, reveo: Jasir F. Dizdarević

Pusti me da izađem...

Evo vam primjer žene prostitutke, vrhunske ljepote, koja ne pristaje na blud osim za stotinu dinara (zlatnika).

Naišla je pored pobožnjaka koji nikada nije Allahu bio nepokoran ni koliko jedan treptaj. Allaha je obožavao u isposničkoj ćeliji, ali ga je ipak uspjela zavesti.

(Istinu je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Bojte se dunjaluka i bojte se žena.")

I pobožnjak je poželio da učini blud sa njom, ali je odbila dok joj ne dadne stotinu zlatnih dinara.

Pobožnjak nije imao ni rijala, ni dinara, ni dirhema, pa šta je učinio? Napustio je svoju ćeliju i otišao da marljivo radi kako bi zaradio stotinu dinara. Kada je sakupio novac došao je kod bludnice pred njen dvorac i pokucao na vrata.

- Evo me - reče joj - donio sam stotinu dinara i došao sam.

- Uđi - pozva ga ona. Pa kada kroči u njen dvorac, vidje da se ona uljepšala sa potpunim ukrasima i penjući se na pozlaćeni krevet, reče mu: - Hajde, dođi mi!

A on? Pade u sjedeći položaj.

- Tvrdio si da ćeš kada sakupiš novac doći, a kada sam ti dozvolila da me imaš ti odjedanput sjedaš? - prigovori mu ona.

- Sjetio sam se stajanja pred Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu pa me udovi više nisu mogli nositi - pojasni joj on.

- Ne izlazi iz ove kuće dok me ne oženiš! - zadrhtala je bludnica od straha.

- Ali ja te, Boga mi, neću oženiti - kaza pobožnjak. - Uzmi ove dinare i pusti me da izađem.

- Nećeš izaći sve dok ne pristaneš da se oženiš sa mnom - bila je uporna.

On joj reče kako se zove mjesto u kome živi i da će je, ako dođe kao pokajnica, oženiti. Izašao je kajući se duboko zbog namjere da učini grijeh, i zbog toga što je ostavio ibadet i obožavanje Allaha za vrijeme dok je zarađivao stotinu dinara da bi platio blud.

Nažalost, neki od današnjih mladića - Allah ih uputio - skupljaju dirheme i dinare da bi putovali u zemlje nevjerstva i golotinje u potrazi za onim što je Allah zabranio. Zatim se vraćaju kao da ništa nije bilo. Kao da ih Uzvišeni Allah, Njemu pripadaju i slava i zahvala i ponos, ne prati osim na Arabijskom poluotoku.

A što se tiče žene bludnice, nju je zaposjela gorčina velikog grijeha i bacila je u brigu odvratnost razvratnog djela. Vratila se Allahu, kajući Mu se i otišla je da traga za onim ko je bio razlogom njenog pokajanja.

Došla je u selo, pitala za pobožnjaka i saznala gdje mu je kuća. Pokucala je i on joj je otvorio. Sjetio se trenutka kada mu je noga zamalo skliznula sa pravoga puta pa je zahroptao i umro, kao što prenosi Ibn-Kudameh u svojoj knjizi "Pokajnici".

Veoma se rastužila ova pokajnica nakon smrti pobožnjaka i odlučila da se uda za nekog njegovog rođaka zbog prevelike ljubavi prema njemu. Rekli su joj da pobožnjak ima jednog veoma siromašnog, ali bogobojaznog brata. Rekla je: "Udaću se za njega iz ljubavi prema njegovom bratu." Allah je dao da se iz tog braka rode sedmorica dobrih i skromnih pobožnjaka.

Nema boga osim Allaha. Veličanstveno je pokajanje, pa ima li pokajnika?

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (drugi dio), napisao: Fehd A. El-Humejd, preveo: Jasir F. Dizdarević

Sve dok ne postanem ugalj...

Svi mi griješimo i činimo prijestupe, a Allah je taj koji odgađa i daje nam vremena, ali ne zanemaruje. On voli pokajnike i one koji se čiste, te je zato otvorio vrata pokajanja svima onima koji griješe da bi se pokajali i vratili svome razumu i da bi im On zamijenio ono što su počinili od grijeha velikih i malih, pa neka mu je zahvala na početku i na kraju, javno i tajno.

Evo vam primjer iz Buharijeve zbirke hadisa. Čovjek iz naroda Benu-Isra'il pretjerivao je u griješenju, ali je bio od muvehida, tj. onih koji očituju Allahovu jednoću i ne pripisuju mu druga. Počinio je ubistvo, blud, krađu, prevaru, slagao je i svjedočio lažno i prelazio Allahove zabrane oholo i nasilnički.

Kada mu je nastupila smrtna agonija, od koje nije pošteđen niko, pa čak ni Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, pozvao je svoju djecu. U tom trenutku u kojem ne koristi ni imetak, ni dijete, niti položaj ili ugled, on je pozvao svoju djecu i upitao ih: "Kakav sam vam otac bio?" Oni su odgovorili: "Najbolji otac." A on reče: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša nisam nikada učinio nikakvo dobro osim što svjedočim da nema boga osim Allaha, pa kada umrem rasplamsajte vatru i bacite me u nju. Držite me u njoj sve dok ne postanem ugalj, zatim me izdrobite u prah, a onda me bacite u vjetar."

Nakon što je umro ispunili su njegovu oporuku. Pripremili su za njega razbuktalu vatru, a zatim su njegovo tijelo bacili u nju. Kada se ugljenisalo izdrobili su ga u prah i razasuli sa vjetrom, pa se raspršio po brdima i vrhovima drveća i po dolinama, provalijama i rijekama.

Ali Onaj koji ga je stvorio prvi puta u stanju je da ga vrati ponovo. Allah mu je rekao: "Budi!", i bio je stvoren. Rekao mu je: "O moj robe, šta te navelo na to što si učinio? Zar nisi znao da ja sakrivam sramote i opraštam grijehe?" A ovaj mu odgovori: "O Gospodaru, bojao sam te se i strahovao sam zbog svojih grijeha." Allah reče: "Pozivam za svjedoke svoje meleke da sam mu oprostio i uveo ga u Džennet."

Pa, uistinu, nema boga osim Allaha. Nema milostivijeg od Njega, niti blažeg prema svojim robovima. "Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv." {An-Nisa', 110}

Iz knjige: "Vrtovi pokajnika" (prvi dio), napisao: Fehd A. El-Humejd, reveo: Jasir F. Dizdarević

dr.gog wrote:Red bi bio i da nešto napišeš bez postavljanja već gotovih tekstova

Dakle, kako ti je već sugerisano ili se upusti u raspravu i prokomentariši nešto, ili ključam temu. ovo nije blog.

.

Do kada ćemo živjeti kao robovi dunjaluka, a znamo da ćemo zemljinu utrobu napuniti?

.

Sulejman beže, ima li išta da nam ispričaš svojim riječima ili ćeš i dalje samo copy / paste

Pa dobro sta samo prigovaramo begu, kao da nema ko od nas nista napisati i priznati

Ili ste od rodjenja svi kao sveci

Sam cu napisati svoj put dok malo smognem vremena i zelje a do tad bujrum, skidajte maske svetosti i priznajte kolika ste/smo djubrad