VRTOVI POKAJNIKA

[Sulejman-beg]

.

Neka je mir i spas na one koji slijede uputu.

Volio bih da razmjenjujemo priče o onima koji su se pokajali Bogu.

O onima koji su lutali stazama nečastivoga, a sada su na putu Uzvišenoga.

Temu sam nazvao VRTOVI POKAJNIKA, neka nam Bog pomogne.

.

[Sulejman-beg]

Kao vecini bosnjaka i moj zivot se sastajao lutanjem od koncerta do koncerta u mnogobrojnim kaficima. U jedno vrijeme me nije cak ni to zadovoljavalo pa sam odlucio sa drustvom otic do Egipta da se tamo jednom za uvjek “provedem”. Nekoliko dana nismo spavali da nebi slucajno koji kafic zaboravili obic. Sjecam se, nakon nekoliko flasa harama, bilo je 05.00 sati, 1 januar. Sjedeo sam u taxiju na putu ka hotelu a kraj mene je sjedela jedna ruskinja. Sunce je tek izlazilo nad pustinjom i u jedno vrijeme se sofer taxija okrenuo prema meni i upitao me dali hocu da kupim hascha od njega. Nekako sam...

prevladao sejtana pa sam stigao u hotel bez ruskinje i bez hascha. Cak je htjeo sofer da mi naplati vise ali je moj bosnjacki mozak to shvatijo i u tome stanju u kojem se nalazio. Kad sam se probudio shvatio sam sta sam mogao uciniti te noci pa sam odlucijo ostaviti flase sa haramom.
Ostalo je jos par dana odmora a ja sam iskoristijo to vrijeme slikajuci dzamije i pricati sa prodavacima u buticima. Sjecam se jos uvjek onog covjeka, bez papuca a sa osmjehom na licu, koji je nakon sabah namaza vukao svoju prikolicu u kojoj je nesto prodavao.

Pri slecanju u Svedsku, shvatio sam da jos uvjek vjerujem u Allaha jer sam ga u tome trenutku molio kao nikad pre zbog tresanja aviona. Sav radostan jer sam preziveo sletanje, na aerodromu sam prvu osubu pozdravio sa velikim osmjehom. To je bila jedna starija zena, malo vise klase. Pogledala me je, naljutila se i rekla mi jezikom i rukama da sam usmrdeli izbjeglica. To me je potreslo jer nisam mogao shvatiti da osoba koja ima sve ovodunjalucko moze biti toliko zla dok druga osoba bez papuca moze biti toliko radostna.

Godina dana bez alkohola je prosla i vrijeme je bilo slaviti jos jednu novu godinu. Otisao sam sa roditeljima u Holandiju kod rodbine koja je klanjala i obavljala druge islamske duznosti. To mi je smetalo i smatrao sam to cudnim ponasanjem ali da se nebi raspravljao pristao sam klanjati sa njima kada su me zvali na namaz. Rodjak mi je pricao o poslanicima i vjerovjesnicima, a posebno mi se svidjela prica o Sulejmanu kada je cuo mrave kako upozoravaju da ih ne zgazi.

Pa kad sam se vratio u Svedsku babo je imao jednu knjigu o vjerovjesnicima te sam je procitao i shvatio da postoji jos poslanika osim Muhammeda s.a.w.s. U potrazi za vise znanja o Islamu , poceo sam uciti Kur’an i tada se sve preokrenulo, na ispranu stranu.

U mojoj dusi su se jedna velika vrata otvorila i kao da me je neka snaga uvukla u Islam. Osjetio sam ogromnu potrebu ucenju Kur’ana i kada sam se probudio sledeci dan morao sam pasti na sedzdu Allahu swt. Nesto me je, elhamdulillah, podsticalo da klanjam sve namaze, pa sam cak jednom prilikom dok sam bio sam na namazu osjetio (video) nesto ispred mene koje mi je pokazivalo pokretima kako ispravno da obavljam salaat.

Za svaki trud i zrtvovanje na Allahovom putu me je ubrzo stigla nagrada pa sada, elhamdulillah, imam zenu vjernicu i cerku od sest mjeseci sa plavim ocima koje sam uvjek zeleo. Majka se pokrila prie par dana a babo mi je, zahvaljujuci Allahu, postao kao najbolji drug. Pa se cesto nasmejem kad pomislim da sam sada ja jedan od onih ”cudnih” koji obavljaju redovno namaz i mogu zivjeti zivot radostan makar nemao ni papuce na nogama.

[Sulejman-beg]

Svake srijede i četvrtka on je organizovao sijela. Na tim sijelima, on je nosio svoje grijehe i grijehe svih onih koji su ga slušali. Sve dok nije došao jedan dan. Voljeli smo tog čovjeka i voljeli smo njegova sijela. Ovoga je branio, drugog je kudio, sve nas je nasmijavao. Ali smo se bojali, istovremeno svi mi, njegova oštra jezika, jer nam je mogao reći nešto, zbog čega bismo cijelu sedmicu bili ismijavani. Tako je bilo dok nije došao jedan utorak. Došao je u svoj ured. Nije bio onaj prijašnji. Sjeo je za sto, nešto pisao i govorio: „Gospodaru moj, oprosti mi! Gospodaru moj, oprosti mi! Primi moje pokajanje! Uistinu si Ti Onaj Koji prima pokajanje i Koji je mnogo milostiv!" Stali smo mu se smijati. Mislili smo da nas sada želi zabaviti na taj način. Dobacivali smo mu. Međutim, on nikome nije odgovarao. Sjedio je do jedanaest sati i nikome od nas ni na jednu riječ nije odgovorio. Ustao je i otišao bez ijedne riječi. Otišao je do mesdžida. Nismo vjerovali. Otišao sam u kancelariju, a zatim za njim do mesdžida da vidim je li istina ono što vidim ili ne. Vidio sam ga da se abdestio i da staje u mesdžidu. Donio je tekbir „Allahu Ekber", učio, zatim otišao na ruku, zatim se vratio sa rukua i uspravio, zatim otišao na sedždu, a zatim, tako mi Allaha, nije se dignuo sa sedžde. Nije se dignuo sa sedžde, sve dok se nije začuo ezan za podne namaz. Dignuo se sa sedžde, upotpunio i završio namaz. Zatim je došla srijeda. Čekali smo ga u njegovom uredu. Nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Četvrtak: nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Petak: nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Subota: otišli smo do njegova ureda i zatekli ga u njemu. Ponavljao je: „Gospodaru moj, oprosti mi! Primi moje pokajanje! Uistinu si Ti Onaj Koji prima pokajanje i Koji je mnogo milostiv!" Jedan od nas mu je rekao: „Čovječe! Dat ću ti stotinu hiljada samo za adresu jedne od tvojih djevojaka!" Nastojali smo ga nasmijati. Nije odgovorio, već je zaplakao, ustao i htio da ode. Uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: „Čovječe! Ovaj dan smo se za tebe pripremili, pa nam reci nešto." Pogledao me i rekao mi: „Misliš da plačem zbog toga što ne mogu da uzvratim tebi i ovome?! Ja, uistinu, plačem što nisam bio svjestan Allaha, dželle dželaluhu, a On je visoko iznad Arša! Čuje ovoga miskina kako mi kaže da će platiti stotinu hiljada, samo da učinim grijeh svome Gospodaru!" Rekao sam mu: „Tako mi Allaha! Neću te pustiti sve dok mi ne kažeš šta se desilo!" Rekao mi je: „U utorak, imao sam sastanak sa tri djevojke. Bio sam kod jedne, a zatim krenuo do druge. Vozio sam se ulicom. Iza mene je išlo auto. Pratilo me je u stopu. Ako bih stao i ono bi stalo. Ako bih krenuo brže i ono bi krenulo brže. Odjednom sam stao, a ono je, neočekivano, projurilo velikom brzinom pored mene. Začula se škripa guma, lom,

jauk. Prišao sam autu. Glava mu je probila šofer-šajbu. Bila je sva u krvi. Prsa su mu pritisla svirenu. Noge su mu bile priklještene. Polahko sam ga izvukao. Nije bilo kosti, a da nije bila slomljena. Gledao sam ga. Okupljeni ljudi su plakali, a ja, tako mi Allaha, nisam plakao. Sjeo sam i gledao u njega. Gledao sam njegovo lice obliveno krvlju i u njemu vidio svoje lice. Dok sam šutio i gledao ga, neko mi je prišao uhu i rekao: 'Slušaj! Ovoga puta, njega smo uzeli a tebe ostavili! Drugi puta, tako mi Allaha, tebe ćemo uzeti!' Okrenuo sam se. Tako mi Allaha, nikoga nisam vidio! Riječi su mi se ponavljale: 'Slušaj! Ovoga puta, njega smo uzeli, a tebe ostavili! Drugi puta, tako mi Allaha, tebe ćemo uzeti!' Vratio sam se. Rekao sam sebi: 'Da sam ja bio umjesto njega, da sam ja uzet, a moja soba puna je CD-ova, filmova, slika i albuma, šta bi bilo sa mnom? Allah me je ostavio u životu ne bi li se prošao svega ovoga!' Pokupio sam ih sve u vreću i podigao da bacim u kontejner za smeće. Skupio sam u njima sve dunjalučke šejtane! Kao da sam vidio kako mi se obraćaju govoreći: 'Ne bacaj nas! Gledaj nas! Zadrži nas!' Međutim, ja sam mislio samo na riječi: 'Tako mi Allaha, drugi puta, tebe ćemo uzeti!' Bacio sam vreću i sve se polomilo. Sve se polomilo i sve moje dunjalučke žudnje su prestale!"

Ovaj naš brat, koji se na ovakav način vratio svome Gospodaru, tako mi Allaha pored Kojeg nema drugog boga, kada bih sada spomenuo njegovo ime, mnoga naša srca bi zaplakala iz poštovanja prema njemu. Ovaj naš brat, sada se nalazi na jednom od islamskih ratišta. Allah, dželle dželaluhu, ga vidi. Mi ga smatramo dobrim, a Allah će mu obračun sviđati. Tako mi Allaha, mnogi ljudi ga ne poznaju, a dove za njega! Mnogi ljudi nisu ga ni vidjeli uživo, a dove za njega! Allah, dželle dželaluhu, je dao da ljudi piju njegovu ljubav, kao što piju vodu!

[Sulejman-beg]

Trojica mladića sastali su se i upoznali u griješenju. Zatim, Allah, subhanehu ve te'ala, promijenio je njihovo stanje. Počeli su da obavljaju namaz, poste, uče Kur'an. Dogovorili su se da se svako jutro, sastanu sahat vremena prije sabah namaza i da idu u neki od mesdžida. Tamo bi klanjali noćni namaz i učili Kur'an. Na ovome su ostali dugo vremena. Svako jutro bi ustajali sahat vremena prije sabah namaza i odlazili u mesdžid. Jedno jutro, mladić koji je trebao da ode do ostale dvojice i da ih probudi, okasnio je. Do sabah namaza nije ostalo mnogo, oko pola sahata. Odlučili su da idu u mesdžid i da iskoriste i to malo vremena. Dok su išli kolima do mesdžida, pored njih je projurilo auto. Iz njega se čula glasna muzika. Jedan od mladića je rekao: "Šta mislite da odemo za ovim našim bratom! Da popričamo s njim! Možda ga Allah, subhanehu ve te'ala, uputi u ovoj noći."

Požurili su za autom iz kojeg se i dalje čula glasna muzika. Blicali su mu dugim svjetlima da stane. Ovaj, misleći da se radi o planiranoj tuči, zaustavio je auto pored puta i izašao. Bio je to mladić visoka rasta, širokih ramena, nabijenih mišića. Srditim glasom je rekao: "Ko to od vas želi da se bije?" Trojica mladića su mu se nasmijala i rekla: "Es-Selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!" Mladić je rekao u sebi: "Onaj koji želi da se bije, taj ne naziva selam, ne priziva mir." Ali ... Ponovo je upitao: "Ko od vas želi da se bije?" Mladići su mu ponovo nazvali selam. Rekao je: "Ve alejkumu-s-selam. Šta želite?" Upitali su ga: "Zar ne znaš u kojem se vremenu ti sada nalaziš? U ovom vremenu Uzvišeni Allah se spušta na zemaljsko nebo i govori: 'Ima li nekoga ko traži oprosta pa da mu oprostim? Ima li nekoga da ima kakvu potrebu pa da mu udovoljim?' Brate naš! Boj se Allaha! Zar te nije strah Allaha Svevišnjeg?! Zar se ne bojiš Njegove kazne?! Zar te nije strah loše završnice?!" Upitao ih je: "Vi ne znate ko sam ja! Vi ne znate ko sam ja!" Upitali su ga: "A ko si ti?" Odgovorio je: "Ja sam Hassan! I džehennemska vatra nije stvorena osim za mene!" Rekli su mu: "Traži oprosta kod Allaha, subhanehu ve te'ala! Ne gubi nadu u Allahovu milost! Zar ne znaš da On Uzvišeni oprašta sve grijehe?! Zar nije tvoj Gospodar rekao: 'Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se mnogoboštvo čini, a oprostit će ono što je manje od toga.'" Mladići su ga stali savjetovati, podsticati na Allaha, subhanehu ve te'ala, govoriti mu o neizmjernoj Allahovoj milosti, o Džennetu i nagradama u njemu. Hassan ... Hassan je počeo da plače. Rekao je: "Ali, ja nisam ostavio nijedan grijeh a da ga nisam isprobao. A sada sam i u pijanom stanju. Zar će Allah primiti moje pokajanje?!" Odgovorili su: "Da i ne samo to, već će ti tvoja loša djela zamijenuti dobrim! Šta misliš da ideš i klanjaš s nama sabah namaz u obližnjem mesdžidu?" Hassan je pristao. Otišli su u obližnji mesdžid. Allah, subhanehu ve te'ala, je htio da imam na namazu uči ajete: "Reci: 'O Moji robovi! Ne gubite nadu u Allahovu milost, uistinu, Allah prašta sve grijehe!'" Hassan je prsnuo u plač. Kada je završio namaz Hassan je rekao: "Nisam osjetio slast namaza već dugo godina." Prisutni u mesdžidu su mu prilazili, hrabrili ga i zajedno s njim se radovali njegovoj tevbi, njegovom povratku. Nakon nekog vremena izašli su iz mesdžida. Mladići su upitali Hassana: "Gdje ti je babo?" Hassan je odgovorio: "Moj babo klanja u tom i tom mesdžidu. Obično ostaje u njemu radi spominjanja Allaha, subhanehu ve te'ala, i učenja Kur'ana sve dok Sunce ne odskoči." Svi zajedno otišli su do spomenutog mesdžida.

Sunce je već bilo odskočilo. Hassan je mladićima pokazao na svoga oca. Bio je to oronuli starac. Pogrbljen. Duge i sijede brade. Sijedih obrva, koje su uveliko prekrivale njegove oči. Jedan od mladića je prišao starcu i nazvao mu selam. Obavijestio ga je o Hassanovom dolasku. Starac, čim je čuo ime Hassan, počeo je da kune i dovi. Rekao je: "Hassane! Da Bog da Allah spržio tvoje lice vatrom! Da Bog da te Allah kažnjavao i patio kao što si i ti nas patio!" Čuvši te riječi Hassan je pao na koljena i počeo da plače. Prolaznici su zastajali i gledali prizor ispred sebe. Isti mladić je rekao starcu: "Ali, oče! Hassan je došao kao pokajnik!" -"Hassan se pokajao?!"-upitao je starac. Odgovorili su: "Da. Hassan se pokajao i okrenuo od svog dosadašnjeg života. Ovo jutro klanjao je s nama sabah namaz. Pridružio se karavani pokajnika i Allahovih dobrih robova." Starac je privio sina Hassana na svoje staračke grudi. Obadvojica su plakali. Starac je rekao: "Idemo sine da obradujemo staru majku." Otišli su do stare majke i obavijestili je o Hassanovu pokajanju. Majka je od silne radosti zaplakala. Kako i ne bi, kada se i Uzvišeni

Allah raduje Hassanovu pokajanju iako Mu Hassanovi dojučerašnji grijesi nisu ništa mogli nauditi, kao što mu ni današnje Hassanovo pokajanje ništa ne koristi. Allahovu moć i vlast niko ne može umanjiti niti uvećati. Sve je samo u Njegovim rukama. Hassan se potpuno vratio Allahovoj vjeri. Iz dana u dan povećavao je ibadet Uzvišenom Allahu. Jedan dan, došao je starom babi i rekao: "Oče moj! Ja imam jednu molbu i molim vas da mi je ne odbijete." -"Reci sine šta ti treba"-babo mu kaže. -"Oče moj! I sam znaš koliko imam grijeha. Sam znaš koliko sam i kakve grijehe činio. Mislim da ništa ne može obrisati te grijehe, osim da za svaki grijeh pustim po jednu kap krvi iz svoga tijela. Oče moj! Želim da se borim na Allahovu, subhanehu ve te'ala, putu! Želim da uzdižem Allahovu, subhanehu ve te'ala, riječ! Molim vas da mi tu borbu na Allahovu putu ne zabranite!" -kaže Hassan. Stari babo iznenađen Hassanovom molbom kaže: "Zar sada sine da ideš? Zar sada da nas ostaviš? Obradovao si nas svojim povratkom! Obradovao si nas svojim islamom! Zar sada da nas ostaviš?!" Hassan kaže: "Oče moj! Ako me volite molim vas da me ne spriječavate! Molim vas da se ne uplićete između mene i moje pogibije na Allahovu putu!" Stari babo reče: "Dobro, ali pod uslovom da stara majka pristane." Hassan je otišao do stare majke i zatražio dozvolu od nje. Rekla je: "Zar sada sine da nas ostaviš, sada kada si nas obradovao svojim islamom i povratkom?" Hassan je odgovorio: "Majko moja! Molim vas, ako me volite, da se ne uplićete između mene i moga šehadeta!" -"Dobro, sine - stara majka kaže - tebi pripada ono što tražiš, ali pod uslovom da se sutra na Sudnjem danu zauzimaš za nas! Uslov je, da, ako preseliš kao šehid, budeš naš zagovornik na Sudnjem danu!" Hassan je otišao u borbu. Otišao je da uzdiže i promiče Allahovu, subhanehu ve te'ala, riječ. Nakon obuke od mjesec dana Hassan je postao iskusan i vješt borac. Došao je dan Hassanove pogibje. Došao je dan Hassanova susreta sa svojim Gospodarom, Allahom, subhanehu ve te'ala. Taj dan Hassan je mnogo klanjao, učio Kur'an, usluživao svoju braću mudžahide. Taj dan Hassan je osvanuo kao postač nadajući se Allahovoj milosti ... Allahovoj milosti i iftaru kod Njega Uzvišenog. Akcija je otpočela. Neprijatelj je istresao sve što je mogao po muslimanskim položajima. Subhanallah! Subhanallah! Sve ijedna granata je zakazala. Nije pogodila cilj, osim ... osim Hassanove granate. Brat koji nam prenosi o Hassanovoj pogibji priča: "Sišli smo s kote na kojoj smo bili ukopani. Primjetili smo da nam nedostaje Hassan. Svi smo bili na broju, izuzev Hassana. Vratili smo se do njega. Zatekli smo ga kako sav u krvi donosi tesbih na svoga Gospodara, slavi i veliča svoga Gospodara. Krv je izlazila iz svakog djelića njegova tijela -baš onako kako je to Hassan i priželjkivao - bila je to avionska granata. Upitali smo ga: 'Hassane! Hassane! Kako se osjećaš?' Nasmijao nam se blagim osmijehom i rekao: 'Ušutite! Tako mi Allaha, ja, uistinu, sada čujem glas hurija kako me dozivaju iza ovog brda!'" Subhanallah! Hassan, koji je nekada govorio: "Ja sam Hassan! I džehennemska vatra nije stvorena osim za mene!" Sada tog istog Hassana dozivaju prelijepe hurije i raduju se susretu s njim.

"Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju: oni koji obavezu prema Allahu ispunjavaju i ne krše obećanje; i oni koji poštuju ono što je Allah naredio da se poštuje i Gospodara svoga se boje i obračuna mučnog plaše; i oni koji trpe da bi postigli naklonost Gospodara svoga, i koji molitvu obavljaju, i koji od onoga što im Mi dajemo i tajno i javno udjeljuju, i koji dobrim zlo uzvraćaju - njih čeka najljepše prebivalište, edenski vrtovi u koje će ući oni i roditelji njihovi i žene njihove i porod njihov - oni koji su bili čestiti - i meleki će im ulaziti na svaka vrata: 'Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!' A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji - njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!" (Prijevod značenja Er-Ra'd, 19-25)

[Sulejman-beg]

Ovo je priča jednog stanovnika Medine Munevvere. ''Imam trideset i sedam godina. Oženjen sam i imam djecu. Sve što je Uzvišeni Allah zabranio, ja sam činio. Što se tiče namaza nisam ga obavljao u džematu s drugima, osim u nekim posebnim prilikama, a i tada sam to činio kako bih se prikazao i dodvorio drugima. Družio sam se sa lošim društvom. Uglavnom, onaj koji se najviše družio sa mnom i najviše provodio vremena uz mene, bio je šejtan. Pored ostale djece imao sam sina Mervana, sina od sedam godina. Bio je gluhonijem. Međutim, majka vjernica, zadojila ga je mlijekom imana i spoznaje.

Te večeri bio sam zajedno sa svojim sinom Mervanom u kući. Razmišljao sam i kovao plan gdje da idem sa svojim prijateljima. Bilo je to poslije akšam namaza. Odjednom, moj sin Mervan, počeo mi je govoriti svojim pokretima: "Oče! Zašto ti ne klanjaš?" Zatim je podigao svoju ruku prema nebesima govoreći mi da me Allah vidi. Predamnom je počeo da plače. Stavio sam ga pored sebe, međutim, ustao je i pobjegao. Nakon kratkog vremena, otišao je do kupatila i abdestio se. Taj abdest je naučio gledajući svoju majku dok bi se ona pripremala za namaz. Moja supruga, koja je bila hafiza Kur'ana, mnogo me je savjetovala, ali bez koristi. Moj sin Mervan, gluhonijemi Mervan, došao je pred mene i svojim pokretima mi rekao da malo sačekam. Stao je ispred mene i klanjao. Nakon što je obavio namaz, izašao je iz sobe i brzo se vratio s Mushafom u ruci. Stavio je Mushaf pred mene i odjedanput, bez ikakvog prevrtanja stranica, otvorio ga je i stavio prst na jedan ajet. To je bio 45. ajet sure Merjem: "O oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug". (Prijevod značenja) Zatim je prsnuo u plač. I ja nisam više mogao da izdržim. Plakao sam sa svojim sinom Mervanom. Nakon kraćeg vremena ustao je i počeo mi brisati suze. Poljubio me je u glavu, a zatim rekao svojim pokretima: "Oče moj! Klanjaj prije nego li te spuste u zemlju!" Tako mi Svevišnjeg Allaha, samo On Uzvišeni zna koliko sam se tada prepao. Skočio sam i počeo paliti svjetla po kući. Mervan me je pratio iz sobe u sobu. Gledao me je začuđeno i svojim pokretima govorio: "Pusti sada svjetla. Hajdemo u veliki, Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžid." Rekao sam mu da ćemo ići u mesdžid

koji je pored naše kuće, u komšiluku. Odbio je, osim da ide u Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžid. Otišli smo na jaciju namaz. Bio sam mnogo uplašen, a Mervan nije skidao pogleda s mene. U Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžidu bilo je mnogo ljudi. Progurali smo se nekako do Revde. Uspostavljena je jacija. Prvi rekat! Kad!!! Imam je počeo da uči riječi Uzvišenog, kao što stoji u prijevodu značenja: "O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna." (Prijevod značenja En-Nur, 21) Nisam mogao da se suzdržim od plača. Mervan pored mene, vidjevši me da plačem, počeo je plakati. U toku namaza, izvadio je iz moga džepa maramicu i počeo mi brisati suze. Nakon namaza nastavio sam da plačem, a on da briše moje suze. Tako smo proveli cijeli sahat, nakon čega mi je Mervan rekao: "Dobro je oče. Ne boj se!" Vratili smo se kući. Vidjevši nas uplakane, supruga i ostala dječica su počeli plakati. Mervan ih je razveselio svojim pokretima govoreći: "Naš babo je klanjao jaciju namaz u Haremu!" Ispričao sam svojoj supruzi šta mi se desilo i u ime Allaha Svevišnjeg je upitao: "Jesi li mu ti zabilježila mjesto u Mushafu, pa mi ga je otvorio pokazujući onaj ajet?" Tri puta se zaklela Allahom da to nije učinila, a zatim mi je rekla: "Zahvaljuj Allahu na ovoj uputi!" To je bila moja najljepša noć!

Sada, hvala Allahu, ne propuštam namaz u džematu. Napustio sam loše društvo. Osjetio sam slast vjere. Kada bi me vidio to bi primjetio na mome licu. Nastavio sam da u sreći, slozi i razumijevanju živim sa svojom suprugom i dječicom, posebno sinom Mervanom, kojeg sam mnogo zavolio. Kako i ne bih, kada me je Allah uputio na njegovim rukama?!''

[Sulejman-beg]

Sestra Nura bila je izrazito blijedog lica, mršava tijela. Mnogo je učila Kur'an. Tragala bih za njom i nalazila bih je u njenoj sobi na ruku'u ili sedždi. Nalazila bih je visoko podignutih ruku prema nebesima. Molila je svoga Uzvišenog Gospodara za milost. Ovakvo je bilo njeno stanje jutrom i večeri, naročito u zadnjim časovima noći. Ja sam mnogo čitala časopise, mnogo gledala televizor i video, toliko da sam postala i poznata po tome. Svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu nisam izvršavala. Namaz nekada bih i klanjala ... često i ostavljala. Naveče, nakon puna tri sahata, gasila bih televizor i video. Začuo bi se ezan iz obližnjeg mesdžida, a ja bih odlazila u postelju. Nura, sa svoga mjesta gdje bi klanjala, dozivala bi me: "Nemoj spavati prije nego što klanjaš sabah namaz!" Odgovarala bih joj: "Uh! Ima još vremena. Ovo je prvi ezan za sabah namaz." Govorila bi mi: "Pripazi! Ima još sahat vremena. Nemoj da prespiš!" Ovako bi me dozivala sve dok je nije pogodila teška bolest i oborila je na postelju. Jedno veče me je pozvala da sjednem pored nje. Sjela sam pored nje i upitala: "Šta ti treba?" Proučila mi je riječi Uzvišenog Allaha: "Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje." (Prijevod značenja Alu Imran, 185) Ušutjela je na kratko a zatim me upitala: "Zar ne vjeruješ u smrt?" Odgovorila sam: "Svakako, ali, Allah mnogo prašta i Samilostan je!" Upitala me je: "Zar ne vjeruješ da ćeš biti za svaku, malu i veliku stvar pitana?" Rekla sam: "Vjerujem, ali Allah mnogo prašta i Samilostan je, a i život je dug, ima vremena." – "Zar se ne bojiš iznenadne smrti?! Zar nije Hind bila mlađa od tebe a poginula je u saobraćajnoj nesreći?!" – upitala me je. Odgovorila sam joj: "Bojala sam se mraka, a sada si me ti uplašila i smrću! Kako ću da spavam?! Mislila sam da ćeš me obavijestiti kako si odlučila da ideš s nama ove godine na putovanje!" rekla je tihim, prigušenim glasom koji je zaparao moje srce: "Hana! Možda ću ja ... možda ću ja ove godine ići na daleko putovanje! Možda ću putovati na drugo mjesto! Hana! Možda ja ove godine ..." Ušutjela je na kratko a zatim rekla: "Naši životi i naša smrt su u Allahovim rukama!" Plakale smo zajedno. Doktori su u tajnosti obavijestili babu da Hanin život na ovom svijetu neće još dugo potrajati, ali ... ko je to njoj došapnuo, ko ju je obavijesti o tome, ili ... ili je ona nešto predosjetila. Odjednom mi je rekla: "Nemoj da misliš da ovo kažem zato što sam bolesna! Možda ću ja duže živjeti od tebe! Možda bolesnik živi i po dvadesetak godina na postelji i možda zdrav insan zanoći ali ne i osvane. -A ti dragi brate i cijenjena sestro možda živiš još 20, 30 ili 50 godina i šta nakon toga? Nema razlike svi ćemo jednog dana putovati s ovog svijeta: ili u džennet ili ... ili u džehennem.- Nastavlja Hana: krenula sam u svoju sobu da spavam a Nura me je dozvala i rekla: "Nemoj zaboraviti da ustaneš na sabah!" Ujutro u 8 sahati čula sam kucanje na mojim vratima. Subhanallah! Ovo nije vrijeme moga ustajanja! Čula sam povišene glasove. Čula sam plač. Bože moj, šta se desilo?! Obavijestili su me da se Nurino stanje pogoršalo i da ju je baba odvezao u bolnicu. Rekla sam: "Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un! Ništa od putovanja ove godine. Izgleda da nam je određeno da ove godine odmor provedemo kod kuće." U 1 sahat poslije podne baba nas je nazvao iz bolnice i rekao: "Možete doći u posjetu Nuri." Došli smo u bolnicu. Ima se šta i vidjeti. Ovaj se spotiče u hodu. Onaj urliče. Treći ne znaš je li od stanovnika dunjaluka ili ahireta. Ne znaš je li živ ili mrtav. –Ne zna čovjek vrijednost zdravlja sve dok ga ne izgubi.- Popeli smo se do Nurine sobe. Medicinska sestra nas je obavijestila da se Nurino stanje popravlja. Međutim, nisu nam dozvolili, osim da pojedinačno, svako ponaosob uđe kod Nure. Došao

je red i na mene. Ušla sam i upitala: "Kako si Nuro? Tvoje stanje sinoć je bilo dobro. Šta ti se desilo?" Odgovorila mi je: "I sada sam,el-hamdu lillah, dobro." Rekla sam: "El-hamdu lillah, ali tvoja ruka tako je hladna! Šta ti je?" Moja druga ruka bila je kod njene potkoljenice. Odjednom je skupila svoje noge. "Halali mi što sam te skučila na ovom krevetu" – rekla sam joj. Odgovorila mi je: "Ništa! Ništa! Razmišljala sam o riječima Uzvišenog Allaha: "I (kada) se noga uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti!" (Prijevod značenja El-Kijama, 29-30) Rekla mi je: "Hana, uči dovu za mene! Možda, za nekoliko trenutaka otpočeće moji prvi ahiretski dani. Moje putovanje je dugo. Opskrba za taj put slaba. Smrt me doziva. Imam mnogo grijeha, grijeha kojih se i ne sjećam, ali ih je Uzvišeni Allah tačno pobrojao i Njegovi meleki zapisali. Hana, uči dovu za mene!" Kada sam to čula suze su mi navrle na oči. Plakala sam. Nisam mogla da se suzdržim od plača. Babo se mnogo uplašio za mene. Nikada prije nije me vidio da plačem. Sve do akšama toga dana našom kućom vladala je mukla tišina. Svi smo isčekivali vijesti iz bolnice. Odjednom ... kod mene je ušla moja tečišna, zatim, moja amidžišna. Narod je počeo da pristiže. Glasovi su se pomiješali s plačom. Jednu stvar ... samo jednu stvar sam shvatila ... Nura ... Nura je umrla . Nisam mogla da razaberem ko mi je sve prilazio, niti šta mi je ko sve govorio ... bila sam sva izgubljena ... Odjednom su me protresli i rekli da babo želi da se zadnji put oprostim sa sestrom Nurom. Prekrivena do glave ležala je na postelji. Dok sam je ljubila u čelo, prisjetila sam se kako izgovara riječi: "I (kada) se noga uz nogu savije!" (Prijevod značenja El-Kijama, 29) Tada sam shvatila pravo značenje tih uzvišenih riječi: "Toga dana će Gospodaru tvome priveden biti." (Prijevod značenja El-Kijama, 30) To veče otišla sam u Nurinu sobu i sjela na njeno mjesto gdje bi obično obavljala namaz, padala na sedždu svome Uzvišenom Gospodaru. Prisjećala sam se Nure, s kojom sam se zajedno rodila. Nas dvije ... nas dvije, bile smo bliznakinje ... Prisjećala sam se Nure koja bi me često razveseljavala i razvedravala, savjetovala me kako da riješavam svoje probleme ... Prisjećala sam se Nure koja bi molila Uzvišenog Allaha za moju uputu. Koliko li je samo suza prolila opominjujući me na smrt, Sudnji dan i ono što nas čeka od iskušenja na taj dan. Ovo je njena prva noć u kaburu! Allahu, Gospodaru moj! Smiluj joj se! Allahu moj, oprosti joj! Allahu moj, prosvijetli joj kabur! Pogledala sam oko sebe. Tu je njen mushaf kojeg bi često čitala. Tu je njena sedžada na kojoj bi dugo stajala moleći se svome Gospodaru. Tu je i njena posteljina ... sva ... sva od ruža. Govorila bi: "Čuvat ću je za svoju udaju!" U sve to sam gledala i plakala. Nisam mogla da se suzdržim od plača. Molila sam Uzvišenog Allaha da je učvrsti u kaburskim iskušenjima ... odjednom ... upitala sam se: "Šta bi bilo da sam ja umrla umjesto Nure? Šta bi bilo da je ovo moja prva noć u kaburu?" –Da. Cijenjena sestro! Postavi sebi ovo pitanje. Šta da si ti ta o kojoj večeras pričamo? Gdje bi bio tvoj završetak? Odgovor ... Odgovor ostavljam tebi.- Kaže Hana: Iz plača me prenuo glas mu'ezzina: "Allahu Ekber, Allahu Ekber." Po prvi put osjetila sam rahatluk i smiraj duše. Ponavljala sam riječi mu'ezzina. Obukla sam ogrtač i klanjala sabah namaz. Nakon namaza dugo sam molila Uzvišenog Allaha. Allahu moj, oprosti mi! Allahu moj, smiluj mi se! Allahu moj, priključi me karavani pokajnika! Preuzeto sa predavanja „Odabrali smo za vas“ od uvaženog šejha Halida Rašida

[Sulejman-beg]

"U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zovem se Se'id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam dosao u period puberteta sanjao sam - kao i ostali moji vrsnjaci tada - o tome kako cu postici dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma vaznim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srecom i pokusavao doci do nje na bilo koji nacin. Poceo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajuci manje priloge u pauzama izmedju nekih programa. Zatim sam uznapredovao i poceo realizirati posebne programe, stekavsi tako dobro iskustvo na tom planu.

Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika - sto je najvise do cega moze dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se cuo u svakoj kuci.

Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U dusi sam se jako tjeskobno osjecao, pa sam rekao sam sebi: Mozda cu srecu pronaci u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kracu pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam usao u svijet muzike, postigavsi ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na trzistu su se pojavile hiljade muzickih kaseta sa mojim glasom.

Medjutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjecao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dz.s., govori istinu kada kaze: "Onome koga Allah zeli da uputi - On srce njegovo prema islamu raspolozi, a onome koga zeli da u zabludi ostavi - On srce njegovo stegne i umornim ucini kao da cini napor da na nebo uzleti."

Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! - pa sam htio da i ja ucestvujem u toj sreci. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, ucestvujuci u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta licnost u drzavi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjecu. Drustveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije licnosti, emiri i drugi. Isao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Medjutim, ipak, osjecao sam da nisam ostvario srecu kojoj sam tezio.

I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduzi intervju. Izmedju ostalog, pitao me je: "Gospodine Se'ide ez Zijani, koincidencija je da vase ime oslikava vas zivot: vase ime je Se'id (sretan), a vi i jeste sretni. Sta kazete na to?"

Ja sam mu odgovorio: "U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa'j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to." Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine... Imao sam starijeg brata koji je odavno zivio u Belgiji. Bio je prosjecan covjek, samo sto se od mene vise pridrzavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naisao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se jos vise vratio vjeri. Razmisljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu ucinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje sirom svijeta.

Tako sam otputovao u Belgiju i posjetio svoga brata. Medjutim, potpuno sam se iznenadio njegovim drugacijim izgledom i novim nacinom zivota i, sto je najvaznije, srecom koja je zracila iz njegove kuce i njegovog zivota. Sve sto sam vidio ostavilo je snazan dojam na mene. Uz sve to, zadivio sam se cvrstim vezama koje su vezivale muslimansku omladinu u tom gradu. Oni su me prigrlili, docekali na najljepsi nacin i pozvali me da prisustvujem njihovim skupovima i sastancima, kako bi ih dobro upoznao.

Odazvao sam se pozivu, jer sam se osjecao cudno dok sam sjedio s njima. Osjecao sam veliku srecu koja me je ispunjavala, a koju prije toga nikad nisam osjecao. Nakon odredjenog vremana produzio sam vizu kako bih se nastavila ta sreca koju do tada ne nadjoh gdje god da sam za njom tragao.

Tako sam uz te vrjedne ljude osjacao srecu, koja se svakodnevno povecavala, a tjeskoba, brige i nespokoj su se stalno smanjivali, sve dok mi se dusa nije ispunila svjetlom imana i dok nisam spoznao put ka Allahu, s kojeg sam bio skrenuo zajedno sa svojim kapitalom, bogastvom i ugledom. Tada sam shvatio da sreca nije u tim prolaznim vrijednostima, nego u pokornosti uzvisenom Allahu: " Onome ko cini dobro, bio muskarac ili zena, a vjernik je, MI CEMO DATI DA PROZIVI LIJEP ZIVOT, i, dosita cemo ih nagraditi boljom nagradom nego sto su zasluzili." (En-Nahl, 97)

" A onaj ko se okrene od sjecanja na Mene, TAJ CE TESKIM ZIVOTOM ZIVJETI i na Sudnjem danu cemo ga slijepa ozivjeti." (Taha, 124)

Nakon sto sam kod brata ostao vise od dvije godine, poslao sam pismo onom novinaru koji me je pitao o sreci, i napisao mu: "Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Zelim te podsjetiti na intervju u okviru kojeg si me upitao o sreci. To se desilo tog i tog datuma. Odgovorio sam ti tako i tako i obecao ti da cu ti javiti kada pronadjem slovo D u svome imenu. Pa eto, zadovoljstvo mi je i cast obavijestiti te da sam konacno nasao slovo D, s kojim sam upotpunio svoje ime. Nasao sam ga u vjeri islamu, te sam tako uistinu posta sretan."

[Sulejman-beg]

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Zelim vam ispricati moju zivotnu pricu, pricu o tome kako sam izasla iz mraka na svjetlost, kako bi se mozda neko okoristio ovom pricom, inshaAllah: Imam 20 godina i oduvijek sam bila taj tip covjeka koji uvijek nesto istrazuje i koji je zainteresovan za mnoge stvari. Citala sam o raznim religijama: krscanstvu, budismu itd., zatim pshioloske teorije i filozofije, ali nista od toga nije bilo privlacno mom intelektu, odnosno ni sa cim od ovih stvari nisam mogla zivjeti jedan duzi vremenski period jer jednostavno nisu pasale mojoj fitri (urodjenoj priorodi). Zelim naglasiti da sam imala "sve": dobar posao, novac, svoj stan, ali i pored tih materijalnih stvari osjecala sam prazninu u dusi, neku prazninu u sebi. Osjecala sam potrebu...

da moram nekoga obozavati, velicati, trebala sam neki smisao u zivotu jer mi se nekako cudno cinilo da je smisao zivota samo da bi radili, zgrtali pare, napravili kucu, zatim jednog dana se vjencati, dobiti djecu i na kraju umrjeti!! Pitala sam se da li postoji neki veci cilj zbog cega smo na Zemlji? Sta se desava s nama kad umremo?

Jednog dana sam odlucila da odem do biblioteke da posudim Kur'an kako bi nesto saznala o islamu, jer sam pocela interesovati za ovu vjeru, a istovremeno sam promatrala zene muslimanke koje bih vidjala u gradu. Osjecala sam da je nesto specijano sa tim zenama, jednu vrstu casti koje nisam mogla da vidim kod zena sa zapada koje ne postuju same sebe.

Sjecam se prvog dana kada sam dosla kuci iz biblioteke, da sam se tada tusirala, obukla bjelu odjecu i pocela citati Kur'an. Kako sam sve vise citala Kur'an, bivala sam sve vise i vise ubjedjena da postoji Tvorac ovog univerzuma. Upoznala sa jednu muslimanku, koju sam nazvala jedan dan, i ispricala joj da ja vjerujem u Boga i da zelim s njom popricati vise o tome. Zakazali smo sastanak za jedan odredjen dan, dan koji sam sa nestrpljenjem cekala. U medjuvremenu sam usnila san koji mi je govorio o poslaniku Muhammedu, saws.

Napokon dodje i taj dan kada sam srela tu muslimanku. Pricale smo satima o islamu, a naposljetku sam osjetila da sam spremna da primim islam, jer sam bila ubjedjena da smo stvoreni da budemo pokorni Uzvisenom Allahu i da Ga velicamo. Otisla sam u kupatilo, okupala se, a zatim sam izgovorila moj sehadet: "ESHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH, WE ESHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH"!!! Poslije toga smo klanjali dva rekata namaza zajedno. Prije nego sto smo se rastali, ova sestra muslimanka, mi je poklonila jedan dzilbab i jedan hidzab, odjecu koja je obavezna svaka muslimanka da nosi.

Prelaskom na islam sam spasena tame i izvedena sam na svjetlost, hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, na tome! Od tada praktikujem i proucavam islam. Udala sam se i imam jednu divnu kcerkicu.

Svaka zahvala pripada Uzvisenom Allahu.

[Sulejman-beg]

Zovem se Iman i muslimanka sam oko dvije godine. Ranije sam bila Jehovin svjedok i bila sam ubjedjena da su oni na istini. Isla sam od vrata do vrata narodu i pricala im o krscanstvu, a takodje sam isla vise puta u sedmici na krscanske skupove. Jednog dana sam srela jednog muslimana u kojeg sam se zaljubila. Prijatelji iz Jehovinih svjedoka su mi govorili da je pogresno sto se vidjam s njim i da, u slucaju da se udam za njega, da to nece dugo trajati.

Ali ja sam ipak nastavila da se vidjam s njim pa su mi, zbog toga, prijatelji okrenuli ledja. Poslije sest mjeseci smo se vjencali i evo cetiri je godine kako smo se uzeli. U pocetku sam pomalo pocela da citam o islamu i tada sam otkrivala da mnostvo onoga sto sam cula o islamu nije istina, da mnoge stvari izrecene na Kur'an nisu bile istinite i tacne. Osjetila sam da je Kur'an Bozija knjiga, odnsosno da su to Allahove rijeci, rijeci istine.

Malo po malo je raslo moje znanje o islamu, citajuci i iduci na razne kurseve o islamu, da bi u novembru 2006 presla na islam. I mogu reci da je to nesto najbolje sto mi se desilo u zivotu i jako sam zhvalna Allahu sto je odredio da sretnem mog muza, koji mi je govorio o islamu. Moja zelja je da svi ljudi predju na islam, i na taj nacin da nadju smiraj i srecu u zivotu.

[Sulejman-beg]

Po zavrsetku osnovne skole u Bosanskoj Krupi u jednom manjem selu, upisao sam srednju skolu u gradu Bihaću. Bio sam mlad i dijete sa sela, meta za određene ljude koji su mi zeljeli sve osim dobro. Počeo sam sve vise vremena provoditi vani, "tulumareći" sa ljudima koji su bili stariji od mene i ogrijezli u činjenju grijeha, pa su polako i mene uvlacili u svoj svijet. Poceo sam konzumirati alkohol,cigarete i zinaluk....

Majka mi je umrla kada sam bio mali tako da moj odgoj je zavisio iskljucivo od mene, jer otac nije imao vremena da mi da neki savjet a mozda i nije htio, tako da sta sam smatrao da je dobro radio sam to bez ikakvog straha ni od koga. U dzamiju sam isao, ali samo radi komsija jer nisam znao klanjati, ustvari znao sam ja nekad ali nisam nikad klanjao tako a sam bio i zaboravio. Uglavnom bio sam nezadovoljan svojim zivotom, uvijek povucen u sebe, usamljen, osjecao sam sa ne pripadam nikom, da sam sam i to mi je bila glavna misao.

I, jedne posjete dzamiji, na teravih namaz, ustvari to je bila moj prvi teravih namaz u Bihaću, vidio sam da neki ljudi klanjaju na neki drugi nacin, pa sam ja u nekom neobjasnjenom razlogu pobjegao iz dzamije i rekao sm sebi da necu vise tu dolaiziti. I bas nisam isao u džaamiju u Bihacu tri godine, i po zavrsetku srednje skole, nastupio je mjesec Ramazan i 27-a noc. Pala mi je na pamet ideja da odem u dzamiju, jer ima prigodna manifestacija u cast objave Kur'ana, ali me je ometalo sjećanje na prijasnje iskustvo pa sam ja odustao i legao spavati. Legao sam spavati necist i u neko doba noci probudio sam se tesko disuci i u tegobama. Imao sam potrebu da se okupam, ustvari kao da mi je neko naredio da se okupam - takav sam imao osjecaj.

Tako sam i napravio. Malo su me tegobe popustile i smirio sam se nastavio spavati, ali nakon par sati ponovo sam se probudio i iste tegobe, ali sad nisam imao potrebu da se vjerski okupam, nego sam jednostavno pohrlio dzamiji. Trcao sam cestom jedva disuci, neobaziruci se na promet i na sirene od auta koja su me gotovo udarila.
Kada sam dosao u dzamijsku avliju, poceo sam normalnije disati...i usao sam u dzamiju. Kad sam vidio prizor, kad sam vidio kako mladici i pokrivene cure imaju neku svjetlost na licu, kako se lijepo druze, kako su tu samo zbog jednog razloga, da velicaju Allaha dž.š. Osjetio sam se kao da sam covjek koji je proveo stotine godina u kufru, a ne dvadesetak godina, i poceo sam plakati iz sveg glasa...ne obaziruci se na ljude okolo sebe, kao da sam sam bio u dzamiji s Allahom. Ponavljao sam sam sebi kako i ja nisam jedan od ovih ljudi koji se ovako bezuvjetno vole i koji ne mare ni za kakvu korist osim korist kod Allaha dž.š. Plakao sam, a ljudi su pohrlili da mi pomognu, a meni je bilo jos gore,jer ja da sam bio na njihovom mjestu ne bih si pomogao. Pao sam na sedžu Allahu i samo sam pomisljao na velicinu vremena koje sam proveo u odsustvu od Allahu dž.š., o vremenu koje sam izgubio i kako sam mogao biti tako slijep.

Kasnije sam otisao kuci i nisam bio isti, mucili su me mnogi problemi, mnoga pitanja, a nisam iimao koga da pitam, i odlucio sam da hocu biti jedan od ljudi koji padaju na sedždu Allahu dž.š. Poceo sam klanjati. Klanjao sam tako da sam sebi napisao sta se kad uci na veliki papir i stalno klanjao tako dok nisam naucio kako da klanjam.
Svi problemi su nestali, osjecao sam pripadnost, napokon, po prvi put u zivotu. Kajem se Allahu za svaki pocinjeni grijeh, za svAku ruznu misao i molim da mi pomoge i da me prihvati k Sebi.

Nadam se da ce moja prica bar nekoga potaknuti da se okrene sebi da vidi kud njegov put ide i da li ce nakon svega ucinjenog i dalje biti zadovoljan sam sa sobom.

[Sulejman-beg]

Ovaj osjecaj necu lahko ispustiti

Probudio sam se sav uplakan, jednostavno, duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguce opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Medutim, sa Allahovom pomoci uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah namaz osjecao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjecao sam se tako cist da sam rekao sam sebi da ovaj osjecaj necu tako lahko ispustiti."

Michael Jackson još uvijek nije prihvatio Islam, ali covjek koji je nekada imao nadimak "jugoslovenski Michael Jackson" zasigurno se vratio Islamu. Taj covjek se zove Senad Sarac i bio je jedan od najboljih plesaca u bivšoj državi, što je potvrdio i na državnom takmicenju, koje se održalo 1988. godine u Cavtatu, osvojivši prvo mjesto.

Pored toga veoma uspješno se bavio gimnastikom, atletikom i skijaškim skokovima, gdje je stekao mnoga priznanja i diplome. Medutim, sva ova sjajna karijera ima i drugu stranu medalje koja i nije baš tako sjajna. Iz tog i još mnogo drugih razloga Senad Sarac je danas potpuno novi covjek.

OD GNIJEZDA DO ZVIJEZDA

Svoju veoma intresantnu životnu pricu zapocinje sjecajuci se djetinjstva: " Od malena sam se poceo baviti plesom, još od osnovne škole, tada sam vec zadobio simpatije ondašnjih ucitelja i nastavnika. U školama su se tada održavale igranke i uvijek sam ja bio taj koji je te igranke pocinjao i završavao, da bi se kasnije u sedmom-osmom razredu u "Trasi", u mjesnoj zajednici Skenderija, poceo održavati tzv. "Disko matine" gdje sam uvijek prodavao karte i, naravno, plesao. Tada su se još uvijek plesali neki disko-plesovi, sve dok nije došao "break dance" 1984. godine, a ja sam taman tada upisao prvi razred srednje škole. S obzirom da sam vec tada imao neke osnove za bavljenje plesom, poceo sam sakupljati literaturu o "break dance" o tome kako je nastao, da je potekao iz Afrike i nastao od ritualnih plesova kojim su dozivali kišu itd. Od tad sam "break dance" vježbao dan i noc, stalno. Da sam toliko Kur’an ucio, hafiz bih postao.

Naravno, u školi sam odmah popustio tako da sam drugi razred Srednje mašinske škole morao obnavljati. Nakon tog danonocnog treniranja poceo sam postizati zapaženije rezultate. Prva takmicenja su bila po mjesnim zajednicama i gdje god bih došao, osvajao bih prvo mjesto. Vremenom sam ucestvujuci na takmicenjima stekao odredeni renome i popularnost, narocito kod ljudi koji su se bavili plesom. Davao sam cak i neke intervjue. U tom periodu sam ucestvovao na jacim takmicenjima, koja su se održavala u Skenderiji, da bi 1987. godine prvi put poceo raditi u plesnoj školi."

Od tada pocinje Senadov uspon u šou biznisu tadašnje države. Nakon vec spomenutog takmicenja u Cavtatu slijedi period koga se on i ne sjeca baš " sa ponosom", kako je sam rekao, ispunjen takmicenjima, turnejama širom ex-Jugoslavije, a u to vrijeme je otvorio i svoju privatnu plesnu školu.

NA PLES SA BISMILLOM

Kakav je tada bio njegov odnos prema Islamu nije teško pretpostaviti, a Senad to pojašnjava rijecima: "Ja sam, kao dijete, išao u mekteb u Bužimu kod nane, gdje sam obicno provodio ljetni raspust, tako da je to ipak ostavilo nekakvog traga na meni, i kasnije, kad sam poceo plesati, uvijek sam pocinjao sa bismillom, molio Allaha da ne pogriješim, sada to možda izgleda i smiješno ali ja drugacije tada nisam znao. Tad nisam znao da su muzika i ples po Islamu zabranjeni, što je i normalno, jer odvode od Allahovog puta."

Agresiju na BiH docekao je spremno, ucestvovao je u osnivanju štaba Teritorijalne odbrane na Skenderiji, gdje je živio, a kratko vrijeme iza toga, zbog dobre fizicke spremnosti, prelazi u poznatu specijalnu jedinicu MUP-a, koju je tada vodio Dragan Vikic, gdje biva postavljen za komandira protuoklopnog odjeljenja.

" U decembru 1992., u akciji na Azicima, teško sam ranjen u obje noge i ruku. Dobro se sjecam da sam prije akcije uzeo abdest, ucio šehadet i cak imao namjeru da klanjam sebi dženazu, što u to vrijeme nije bilo nimalo cudno, jer su tada svi osjecali potrebu da se na bilo kakav nacin vežu za vjeru. Tog dana, kada sam ranjen, ostao sam osam sati u cetnickom okruženju i sam se izvlacio. Izgubio sam neke prijatelje u toj akciji, svega se nagledao i svašta preko ruku prenio.

Cudno je kako život ide, od lagodnog života i uživanja jednog plesaca, do rata i svega šta on sa sobom donosi. Nakon ranjavanja stvari su se promijenile nagore. Psihicki sam popustio, iako sam tada, što se materijalnog stanja tice, imao sve, kada gotovo niko drugi nije, cak mi se tada i velika želja ispunila, dobio sam vlastiti muzicki studio. Na inicijativu MUP-a 1994. godine odlazim na lijecenje u Njemacku, gdje se nisam baš dobro snašao, nastavio sam živjeti kao i prije agresije, pa cak i gore, jer zapad, ustvari, nije nudio ništa drugo."

ISKRA ISLAMA

" To je sve trajalo negdje do 1996. kada sam upoznao Damira Mešica koji je došao iz Bosne, gdje je naucio dosta o Islamu i pridržavao se toga. Moj prvi susret sa njim bio je iskra koja je otvorila moje srce prema Islamu, zapanjio me svojom smirenošcu, lijepim ophodenjem, koje je bilo totalna suprotnost mom razuzdanom ponašanju. Od njega sam dobio i prve knjige o Islamu i jednostavno sam tada vidio da nema izlaza osim u Islamu, poceo sam klanjati i pridržavati se onoga što sam znao, a to nije bilo mnogo, i trajalo je osam mjeseci.

Nakon tih osam mjeseci ponovo me je džahilijet povukao i vratio na ono cega sam se vec bio odrekao. To mi je bio najteži period u životu, nisam se mogao smiriti, kad god bi otišao u kafanu da pijem, uvijek bi mi u tom trenutku na um padao namaz, Kur’an, sve što sam ucio, jednostavno nikako nisam imao mira, ali društvo je bilo to što me je držalo u takvom stanju još neko vrijeme. Sve do jedne noci kada se prelila caša, stijesnilo mi se u prsima, nisam više mogo podnijeti, inace sam imao nemirne snove i nisam mogao spavati. Probudio sam se sav uplakan, jednostavno duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguce opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Medutim, sa Allahovom pomoci uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah-namaz, osjecao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjecao sam se tako cist da sam rekao sam sebi da ovaj osjecaj necu tako lahko ispustiti."

Nakon toga, sve je krenulo svojim tokom, islamska literatura, predavanja i potpuno novo društvo uticali su da se Senad još više ucvrsti u Islamu, a ubrzo je slijedio i povratak u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi, sretno oženjen. Zasigurno, Senad više nije "jugoslovenski Michael Jackson" i vjerovatno su ga svi koji su ga kao takvog znali vec zaboravili, ali nije mu žao, on je našao ono što je tražio, smirenost i srecu u Islamu i osjecaj koji, kako je sam rekao, "nece lahko ispustiti."

[Sulejman-beg]

Rodio sam se, od oca katoličkog svećenika, u američkom gradu Čikagu. Tu sam, u jednom američkom obdaništu, naučio čitati i pisati. Išao sam u crkvu. Otac je veliku pažnju poklanjao mom obrazovanju. Stalno me je vodio u crkvu i odredio čovjeka koji me je učio i odgajao. Otac bi me ostavljao u crkvenoj biblioteci da čitam dječije časopise i slikovnice s kršćanskim pričama.

Svecenikov sin

Znao sam ga od ranije. Iznova smo se susreli u avionu koji je letio iz Džedde u Pariz. Bio je naslonjen na jastuk sjedišta. Želio je malo dremnuti… Rekoh mu: „Es-Selamu alejkum, Ebu Muhammede. Gdje si ti, čovječe? Lijepa je slučajnost što te srećem u avion, neću ti dozvoliti zaspati. Nema vremena za spavanje. Zar ne vidiš goste kojima trebaju da'va, savjet i uputa?! Ustani, možda Allah uputi nekoga tvojim sebetom, pa ti to bude bolje od velikog bogatstva. Zar mi nismo ummet da've? Zbog čega spavati? Nema spavanja nakon današnjeg dana!“ Podigao je glavu i upro pogled prema meni. Nije me poznao dok nije ustao.

Tada mi reče: - Doktor Serhan, nemoguće! Nisam te mogao vidjeti na zemlji, pa te nađoh na nebu. Dobro došao! Nisam očekivao da ću te vidjeti u avionu. Ali, istina, razmišljao sam o tebi. Očekivao sam da ću te vidjeti u Francuskoj ili Južnoafričkoj Republici. Radiš li i dalje kao direktor Rabitine kancelarije? Reci mi, kakvi su ovi lijepi trenuci u kojima te vidim pred sobom u avionu? Ne mogu vjerovati svojim očima!

- Vjeruj, brate, vjeruj! Zar me ne vidiš da pred tobom stojim glavom i bradom. O čemu si razmišljao, vidim da si zamišljen?
- Da, razmišljao sam o jednom desetogodišnjaku koga sam susreo u Johanesburgu. Primio je islam, a otac mu je svećenik, nije prihvatio islam.

- Šta, dijete je primilo islam, a otac mu je svećenik? Molim te, ispričaj mi tu priču. Osjećam da se radi o lijepoj priči, punoj pouka. Hajde, tako ti Gospodara, ispričaj mi. To je priča nevjerovatnija od bajki, ali kada Allah nešto hoće On to i omogući! U Njegovoj ruci je vlast nad svim i On upućuje onoga koga hoće.

- Bio sam u Johanesburgu i klanjao u jednoj džamiji. Vidio sam desetogodišnjeg dječaka kako nosi bijelu arapsku odjeću. Na leđima je imao ogrtač koji se nosi u zemljama Zaljeva, a na glavi saudijsku mahramu. Začudio me je njegov izgled, jer se stanovnici Južnoafričke Republike ne oblače tako. Oni oblače pantalone i košulju, a na glavi stavljaju kapu; nose se slično indijskim i pakistanskim muslimanima. Prošao je pored mene i pozdravio me islamskim pozdravom.

Odgovorio sam mu na selam i upitao ga:
- Jesi li ti Saudijac?
- Ne, ja sam musliman i pripadam svim muslimanskim zemljama.
- Zbog čega, onda, nosiš odjeću karakterističnu za stanovnike Zaljeva?

- Ponosim se ovom odjećom, jer je odjeća muslimana.“
Pored nas je prošao njegov prolaznik koji mi reče: „Pitaj ga kako je prihvatio islam.“ Začudila me je ova opaska, te ga upitah: „Zar nije bio musliman?“ Zatim se okrenuh djetetu i upitah ga: „Zar od ranije nisi bio musliman i zar nisi iz muslimanske porodice?“ Pitanja se počeše gomilati, ali mi dijete reče: „Ispričat ću ti šta se dogodilo, od početka do kraja, ali, prvo reci odakle si?“

Rekoh da sam iz Mekke. Što je dijete čulo da sam iz Mekke, pohrlilo je k meni želeći me poljubiti i uzvikujući: „Iz Mekke, iz Mekke! Kako sam sretan što vidim čovjeka iz Mekke, Allahovog svetog grada. Želim vidjeti Mekku!“ Začudile su me dječakove riječi, te rekoh: „Tako ti Allaha, ispričaj mi svoju priču.“ Dječak poče pričati:

„Rodio sam se, od oca katoličkog svećenika, u američkom gradu Čikagu. Tu sam, u jednom američkom obdaništu, naučio čitati i pisati. Išao sam u crkvu. Otac je veliku pažnju poklanjao mom obrazovanju. Stalno me je vodio u crkvu i odredio čovjeka koji me je učio i odgajao. Otac bi me ostavljao u crkvenoj biblioteci da čitam dječije časopise i slikovnice s kršćanskim pričama.

Jednog dana, dok sam sjedio u biblioteci, ruka mi otiđe prema jednoj knjizi s police. Vidio sam naslov: Evanđelje. Knjiga je bila toliko stara da se skoro raspadala. Želio sam je prelistati. I, što sam je otvorio, pogled mi je pao na jedan red. Pročitao sam stih koji bi, ukratko, glasio: „Mesih je rekao: 'Nakon mene će doći arapski vjerovjesnik čije ime je Ahmed.'“ Puno me je začudila ova rečenica.

Požurio sam ocu, jednostavno, ali začuđeno ga pitajući:
- Oče, oče, jesi li pročitao ovu rečenicu u Evanđelju?
- Šta to?
- Ovdje, na ovoj stranici, nalaze se čudne riječi. Mesih kaže da će nakon njega doći arapski vjerovjesnik. Oče, ko je vjerovjesnik za koga Mesih kaže da je arapski vjerovjesnik, da će doći nakon njega i da će Mu ime biti
Ahmed? Da li je on već došao?

Vjerujte mi braćo, poželio sam da se putovanje oduži kako bih čuo čitavu priču. Rekoh:
- Ebu Muhammede, nastavi, vremena je malo!
- Nemoj me prekidati, ako želiš da završim priču.
- Polahko, Ebu Muhammede, želim što prije saznati kako se priča završava.
Ebu Muhammed je nastavio priču: „Otac je vikao na nevino dijete:
- Gdje si našao tu knjigu?
- Oče, našao sam je u crkvenoj biblioteci, u tvojoj privatnoj knjižnici.
- Pokaži mi je, pokaži mi tu laž i potvoru na Mesiha.
- Ali, oče, to je tu! Napisano je u knjizi, u Evanđelju, zar ne vidiš?
- Šta ti imaš s tim? Ti to ne razumiješ, još si mali. Idemo kući.

Otac me je povukao za ruku i odveo kući. Počeo je vikati i prijetiti da će mi uraditi razne stvari ako se ne okanim. Znao sam da postoji neka tajna, koju otac želi sakriti. Ali, Allah me je uputio da istražujem sve što je vezano za Arape i da tako dođem do cilja. Tražio sam neke Arape želeći ih pitati o ovome, našao sam jedan arapski restoran u našem gradu. Ušao sam u njega i pitao vlasnika za arapskog vjerovjesnika, a on me je uputio u džamiju gdje će mi bolje objasniti. Otišao sam u džamiju i pitao ima li Arapa.

Jedan od njih me upita:
- Zašto ti trebaju?
- Želim pitati za arapskog vjerovjesnika Ahmeda.
- Izvoli, sjedi. Šta želiš znati o arapskom vjerovjesniku?
- Pročitao sam u Jevanđelju, koje sam našao u crkvenoj biblioteci, da je Mesih rekao da će nakon njega doći arapski vjerovjesnik po imenu Ahmed. Da li je to istina?
- Da li si stvarno to pročitao? Sinko, ono što si rekao je istina. Mi muslimani smo sljedbenici tog vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Kur'anski ajet spominje to što si ti sada spomenuo.

Dijete je uzviknulo kao da je našlo izgubljenu stvar:
- Zar je to istina?
- Da, istina je. Sačekaj trenutak.
Čovjek donese primjerak prijevoda Kur'ana. Pročita ajet iz sure Saff u kojem Uzvišeni Allah kaže: I da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.

Dječak je uzviknuo:
- Pokaži mi ga! Čovjek mu pokaza prijevod ajeta. Kada vidje, dječak uzviknu:
- Bože, isto kao u Evanđelju! Mesih nije slagao, već je moj otac. Šta trebam uraditi da bih postao sljedbenik ovog vjerovjesnika?

- Reci: Svjedočim da nema božanstva osim Allaha; da je Muhammed Allahov rob i poslanik; i da je Mesih Isa, sin Merjemin, Allahov rob i poslanik.
- Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik i da je Mesih Isa, sin Merjemin, Allahov rob i poslanik. Donio je radosnu vijest o vjerovjesniku Muhammedu. Ovo je moj najsretniji dan. Otići ću ocu i obradovati ga.

Dječak sav radostan odjuri ocu svećeniku: „Oče, oče, spoznao sam istinu! Arapi žive u Americi, muslimani žive u Americi! Gledao sam Kur'an i vidio da spominje isto što i Evanđelje. Prihvatio sam islam. Oče, ja sam sada musliman. Hajde, prihvati i ti islam kao i ja, moraš slijediti vjerovjesnika kog je Isus najavio u Evanđelju!“ Svećenika kao da je ošinula munja. Dohvatio je sina i uvukao ga u sobu. Zatvorio ga je u tom sobičku i uskratio mu blagost, zahtijevajući isto i od drugih ukućana. Tako ga je držao više nedjelja. Donosili su mu hranu i piće, a zatim ga ponovo zatvarali.

Kada se pobojao da bi vlasti mogle saznati, nakon što se škola, u koju je dječak išao, počela raspitivati o njegovom odsustvu, i poslati ga u zatvor, odlučio je svoje dijete poslati roditeljima u Tanzaniju u Africi. Rekao je ocu da se ne odnosi blago i milostivo prema dječaku, a ako bude bilo potrebno da ga čak i ubije. U Africi ga neće niko tražiti. Dječak je otputovao u Tanzaniju, ali nije zaboravio islam. Počeo je tragati za Arapima i muslimanima dok nije našao džamiju. Ušao je i ljudima unutra ispričao šta mu se dogodilo.

Oni su se sažalili i počeli ga podučavati islamu, ali je njegov djed to otkrio. Uzeo ga i zatvorio kao što je to uradio i njegov otac, a zatim ga i mučio. Nije uspio dijete odvratiti. Zbog toga mu je pooštrio uvjete zatočeništva i mučenja.

Na kraju ga se želio osloboditi, te mu je u hranu stavio otrov. Međutim, Allah mu se smilovao. Kada je pojeo malo hrane, osjetio je bolove u crijevima i stomaku, te je to povratio. Zatim je pobjegao preko balkona i bašče i brzo otišao u džamiju. Džematlije su mu pružile neophodno liječenje, te ga je tako Uzvišeni Allah spasio. Nakon toga, dječak je zatražio da ga zaštite. Kasnije su ga prebacili u Etiopiju. Zaslugom ovog dječaka, desetine Etiopljana je prihvatilo islam.

- Šta, njegovom zaslugom je desetine ljudi prihvatilo islam?
Ebu Muhammed me je upozorio da, ako želim čuti priču do kraja, da šutim.
- Dječak mi je rekao: ,,Muslimani su se pobojali za mene, pa su me poslali u Južnoafričku Republiku, i sada sam ovdje. Prisustvujem predavanjima učenjaka i da'vetskim aktivnostima gdje god se nađem. Pozivam ljude islamu… Ovo je vjera istine, prirode, vjera koju nam je Allah naredio da slijedimo, posljednja vjera, vjera o kojoj je Isa, a.s., donio radosnu vijest da će nakon njega doći vjerovjesnik Muhammed i da ga svi trebaju slijediti.

Kada bi kršćani slijedili ono što je došlo u istinskom kršćanstvu, uspjeli bi i na ovom i na Budućem svijetu. Ovo poručuje Evanđelje koje nije iskrivljeno i koje sam ja našao u crkvenoj biblioteci u Čikagu. Uzvišeni Allah me je uputio na ovaj stih prvom stranicom koju sam otvorio i prvim redom koji sam pročitao. U ovoj knjizi sam pročitao: ,Mesih je rekao: 'Arapski vjerovjesnik će doći nakon mene i njegovo ime je Ahmed'“ ,,.Gospodaru, kako si Milostiv, kako si Veličanstven! Uputio si me odakle se i ne nadam, jer sam ja sin svećenika koji ovo negira!''

- Doktore, moje oči su zasuzile dok sam slušao to dijete. To je keramet… U tim godinama! Uzvišeni Allah ga je uputio kerametom koju ne mogu oslikati. Prešao je tolike prostore bježeći sa svojom vjerom. Poslušao sam ga, rukovao se s njim i poljubio ga. Rekao sam mu da će Allah, akobogda, preko njega dati veliko dobro. Dječak me je ispratio i vratio se u džamiju. Nisam zaboravio ono lice obasjano svjetlom i imanom, lice tog dječaka koji je sebe nazvao Muhammedom.

Ja sam se tada obratio Ebu Muhammedu:
- Čovječe, ostavio si utjecaj na mene! To je neobična priča. Probudio si mi želju da se vidim s tim dječakom.
Nisam ni završio, a službenik nas obavijesti da zauzmemo mjesta, jer uskoro slijećemo na pariški internacionalni aerodrom Šarl de Gol. Sjeo sam na svoje mjesto i ponavljao Allahove riječi: Ti ne možeš uputiti onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje onoga koga On hoće.

Kasnije sam otputovao u Južnoafričku Republiku. Slika dječaka Muhammeda je i dalje bila u mojim mislima. Raspitivao sam se za njega, ali mi je rečeno da je otišao u drugi grad pozivati ljude u Allahovu vjeru. Puno sam želio se sresti s njim, i jednog dana, ako nam Allah dadne dug život, sresti ću se. Želite li se i vi sresti s njim?

[Sulejman-beg]

Ljubav u ime Allaha
"Zovem se Ahmed. Radim u fabrici auta, u naselju zvanom "Sesti oktobar". Kada sam posao u srednju skolu, osjetio sam da mi se zivot kojim zivim nikako ne svidja. Zato od tada moj zivot postaje drugaciji. Poceo sam pusiti cigare, a pokusaji mojih roditelja da me odvrate od toga nisu urodili plodom. Prosjek ocjena u skoli mi je oslabio, a u moj zivot ulaze novi prohtjevi: izlasci van kuce i provodjenje...

noci sa drustvom. Isao sam na putovanja sa drustvom, imao sam oko sebe malu skupinu prijatelja. Upisao sam Vojnu akademiju. Tamo sam stalno pravio probleme nadredjenima i starijim kolegama. Nakon
dvije godine imao sam jasnu odluku: napusticu Akademiju. U isto vrijeme, porodica me je ubjedjivala da nastavim, obecavajuci da ce mi osigurati sve sto mi je potrebno samo da nastavim skolovanje.

To ubjedjenje je na mene utjecalo pa nisam napustio Akademiju. Ali je moj zivot jos vise tonuo u ponor i poceo uzimati drugi pravac do te mjere da su mi drugovi dali nadimak Sejtan, zbog mojih stalnih razmisljanja o tome kako da sto vise skrenem sa Pravog puta. Znaci, bili smo zaokupljeni alkoholom, drogom, izlascima, djevojkama do te mjere da smo stigli do granice kada smo sebe pitali: "Koji to haram jos nismo pocinili?"

Pa smo vidjeli da nismo jos probali uzimati kamatu, pa smo poceli i to raditi, kako bismo u narednima danima dobili sto vise novca. Ovim smo isprobali skoro sve harame (grijehe). Za nas je bilo vazno da sami sebi dokazemo da smo svaki grijeh pocinili. Nakon Akademije upisao sam Trgovacki fakultet i odlucio sam da se ne brinem za diplomu, pa makar je i nakon deset godina uzeo. Polozio sam prvi semestar, ali sam pao na kraju.

Istina, poceo sam osjecati gadjenje prema svom zivotu. Stalno sam osjecao dosadu. Nije nista postojalo sto bi moglo unijeti srecu u moj zivot ili bilo koju vrstu zadovoljstva. U drugoj godini sam se malo poceo interesovati za fakultet. Razmisljao sam o tome da se malo smirim. Udaljio sam se od svog drustva, cak nisam volio ni da se sretnem sa nekima od njih. Jedino sam ostao u kontaktu sa prijateljem po imenu Ihab, koji je stanovao u mom komsiluku i isao je sa mnom na Univerzitet.

Njegov otac je radio u Saudijskoj Arabiji, pa je on otputovao kod njega polovinom ramazana i vratio se potpuno drukciji od onog Ihaba prije putovanja. Poceo je ici u dzamiju. Nacin govora je promijenio. Poceo mi je objasnjavati da se u potpunosti promijenio i da se njegov nacin zivota promijenio. Sto se tice mene, ja sam sve to shvatao kao salu, govoreci: "To ti je nesto sad palo napamet, promijenit ces se ti polahko." Ali nase prijateljstvo je doslo do granice prekida.

Sto se tice mog zivota kada bih ucio, imao sam pored sebe kasetofon, na kojem bih slusao muziku, ili bih ukljucio televizor, ne obracajuci paznju na ono sto emitira. Odjednom su mi dosadile sve kasete koje sam imao kod sebe, pa sam nasao jednu, a nisam znao sta je na njoj, kad ono nesto kao Kur´an. Saznao sam da je to bila dova, veoma lijepa, lijepog znacenja "plac", a koju prvi put cujem.

Jednog dana sam otisao u dzamiju da obavim ikindiju - namaz. Naravno, svi su se cudili otkud ja u dzamiji? Nakon sto sam klanjao namaz osjetio sam kako me neko miluje po kosi, a potom me poljubi u glavu. Zacudio sam se. Pogledah, kad ono covjek iz komsiluka, prijatelj moga oca. Osjetio sam neko cudno strujanje u sebi, kao da mi tijelo drhti, a oci suze. Osjecanje koje do tad nisam imao. Hvala Allahu, klanjao sam i aksam i jaciju tog dana u dzamiji, a imam je ucio ajete iz zadnje cetvrtine Kur´ana, iz sure Ez-Zumer: "Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prasta i On je milostiv."

Kada sam cuo ovaj ajet, imao sam osjecaj da o meni govori. Dobio sam volju. Izlazeci iz dzamije, iznenadio sam se kada sam ugledao svog prijatelja Ihaba ispred sebe. Cekao me je ispred dzamije. Zagrlio me je takvom toplinom koju nikada necu zaboraviti dok sam ziv. Poljubio me je i rekao veoma lijepe rijeci: `Budi siguran da gdje god da odes neces naci smiraj, osim na ovom mjestu, i da ces se njemu ponovo vratiti.`

Od tada osjecam da sam se povratio, i necu zaboraviti blagodat Allaha Uzvisenog sto mi je poslao prijatelja Ihaba, koji je, cak i kada sam Allahu bio nepokoran, bio strpljiv prema meni i upucivao me. Cak je ostavljao dzamiju u kojoj je volio klanjati teravih-namaz i isao bi sa mnom u neku drugu dzamiju, u kojoj bih ja volio klanjati zbog blizine. Kada bismo obavili namaz, on bi se brzo vratio nazad. Kasnije sam saznao da je isao u dzamiju u kojoj je volio klanjati da dovrsi namaz.

Ihab, da ga Allah pocasti, je pokusavao da mi pronadje zamjenu za prijasnje drustvo. Poceo me je upoznavati sa svojim prijateljima sa fakulteta - mladicima meni veoma cudnim, jer sam ja mislio da onaj ko se pridrzava vjere mora biti star, sa bradom, naboranog lica, obucen u galabiju - ali sam nasao da su ovi mladici odlicni: pridrzavaju se vjere, a u isto vrijeme izlaze u grad, bave se sportom, vesele se, uzimaju sve sto im zivot nudi, ali uz uvjet da to bude u ime Allaha Uzvisenog i u skladu sa Njegovim zakonima.

Na kraju sam nasao drustvo koje je zamijenilo moje staro drustvo i zajednicu u kojoj sam zivio. Poceo sam se u toj novoj zajednici osjecati sigurnim, pa nisam vise trazio drustvo i zajednicu iz proslosti. Sto se tice mog starog drustva, budem nekada sa njima, pricamo, smijemo se, jer ako bih im okrenuo ledja, bilo bi o meni stosta kazano. Kod mene sada postoje druga pravila po kojima mjerim svoja djela i potupke: Bratstvo u ime Allaha i ljubav u ime Allaha."
*********************************
Bio sam mrtvac u liku ziva covjeka

"Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Egipcanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca:

Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nazalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja.

Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli: `Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.` Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce.

Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam?

Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade.

Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim.

Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.`

Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca.

Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci: `Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.`

Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla - kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je besnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud.

Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.`

Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatut-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu.

Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevab i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu.

Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu. Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!`

Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije.

Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam: `Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti."

[Sulejman-beg]

Heidi
Mnogo ljudi, koji su presli na islam, su trazili neke odgovore u svom zivotu, zeljeli su znati zasto postoje i sta je svrha zivota na ovom svijetu, pa su te odgvore nasli u islamu. Medjutim ja nisam trazila te odgovore niti sam uopste bila zainteresovana za bilo kakvu religiju. Smatrala sam da su religiozni ljudi osobe sa ispranim mozgovima, da su sve religije izmisljene od strane ljudi, a bila sam skroz ubjedjena da su ljudi nastali od majmuna.

Odrasla sam u jednoj obicnoj, svedskoj porodici, majka, otac i dvije mladje sestre. Niko od roditelja ili sestara ne vjeruje u Boga. Mozda, kao i vecina familija u Svedskoj, vjeruju u neku visu silu ali ne direktno u Boga. Ne mogu da se sjetim da se ikad u nasoj kuci spomenula rijec "Bog".

Jednog jesenjeg dana 2006-te sam otisla na svoj posao i prije nego sto je pocela moja smjena, sjela sam za kompjuter i malo pocela surfati po internetu. Ne sjecam se kako i zasto, ali odjednom otvori mi se internet stranica o islamu na svedskom jeziku (islamgiuden.com). Pocela sam citati jedan tekst o Kur'anu i nauci, pa sam, tako citajuci taj tekst, naisla na jedan Kur'anski ajet, sa prevodom na svedski jezik.

Kada sam procitala taj ajet, osjetila sam da je se citav moj zivot srusio i okrenuo u meni. Sve mi je postalo tako jasno i cisto, kao da sam cijeli svoj zivot bila slijepa i odjednom mi je dat vid! Sjedila sam i razmisljala: "Ovo je istina, ovo je istina!" To je bio jedan neopisiv osjecaj.

Poslije ovog dogadjaja, kada mi je Allah dz.s. otvorio srce prema ovoj plemenitoj vjeri, pocela sam citati vise o Islamu. Upoznala sam nekoliko muslimanki koje su mi dale adrese od nekoliko islamskih stranica na internetu. Sto sam vise citala, sve sam vise bila ubjedjena da je islam istina, tako da sam, odprilike mjesec dana poslije, izgovorila sehadet i postala muslimanka. Elhamdulillah!

Moja familija je dozivjela manji sok kada sam im rekla moju odluku. Hidzab sam pocela nositi nekoliko dana poslije mog pristupanja islamu i to je ono sto je najvise smetalo mojim roditeljima i prijateljima. Kada me je otac prvi put vido sa hidzabom na glavi, krenuo je da mi ga skine, ali nisam dopustila. On je mogao nekako prihvatiti da sam postala muslimnka, ali da to cuvam u svom srcu i da ne pokazujem javno. Medjutim to je nesto sto je suprostavljeno islamu, zbog toga sto je islam vjera koja se prakticira u svakom djelu ljudskog zivota.

Postoji jako mnogo pozitivnih stvari s tim sto sam presla na islam, ali ono sto je najvaznije da sad znam zasto postojim, odnosno zasto zivim i sta je smisao mog zivota. Znam odakle dolazim i kuda idem. Prije nego sto sam postala muslimanka nikad nisam razmisljala o ovim stvarima, niti sam sebi postavljala ova pitanja.

Zivjela sam, jednostavno, kao robot. Islam me je promjenio u potpunosti, jer to je vjera koja se nosi i prakticira u srcu a i u ljudskim vanjskim radnjama. Islam me je naucio da se lijepo ophodim prema ljudima, prvenstveno prema mojim roditeljima, komsijama, prijateljima pa cak i prema zivotinjama.

Naucila sam se da je zena zena i da je perfektna takva kakva je. Zena ne mora biti kao muskarac da bi bila vrjedna nesto, jer islam nas uci da su covjek i zena razlicito stvoreni, sa svojim razlicitim osobinama, ali da su oboje jednako vrjedni. Allah swt nas je stvorio i zna sta je najbolje za nas, pa zar bi nam, onda, On dao religiju koja ne pase ljudskoj prirodi. Nikada!

Ako iskreno proucavas islam, neces nikad naci nesto sto ne odgovara ljudskoj prirodi ili ljudskom karakteru. Islam je perfektna vjera bez imalo mane ili greske u sebi, s tim da postoje ljudi koji grijese i pripisuju to islamu. Ali islam je jedno, a djela nekih ljudi nesto sasvim drugo.

Ja se zahvaljujem Allahu svaki dan sto je moje srce uputio vjeri islamu. To je najljepsi i najbolji poklon sto jedan insan moze da dobije.

[Sulejman-beg]

Zovem se Sara, imam 26 godina, a na islam sam presla prije 4 godine. Ja sam uvijek bila ubjedjena da postoji jedan Bog, Koji je stvorio mene i sva druga ziva bica, ali je proslo mnogo godina dok nisam shvatila da je islam istina i da islam odgovara mom shvatanju istine. Postoji toliko mnogo nedostataka u krscanstvu, da sam osjecala, i pored toga sto sam kao mlada bila aktivna u crkvi, da krscanstvo nije istinita religija. Onaj Bog u kojeg sam vjerovala, nije rodjen i nije mogao imati nekog sina. Bog je, za mene, bio nesto sto mi ljudi, sa svojim mozgovima, nismo mogli poimiti.

Smatrala sam da mi nismo slucajno dosli na ovaj svijet, nego da mora biti neka svrha tome, pa sam aktivno pocela citati o razlicitim vjerama kad sam imala 18 godina. Sto sam vise citala o islamu, sve sam vise shvacala da islam odgovara mom poimanju Boga kojeg sam imala od svojih malih nogu. Poslije mnogo citanja, predavanja i diskusija presla sam na islam, elhamdulillah, i to je nesto najbolje sto se desilo u mom zivotu.

Osjecam zadovoljstvo i mir u sebi i osjecam se sretnom sto sam nasla put koji vodi nazad u islam, jer svi smo mi rodjeni u islamu (ovdje sestra misli na hadis od Poslanika saws gdje se kaze da su svi ljudi rodjeni u cistoj vjeri, islamu, ali da ga poslije njegovi roditelji okrenu u neku drugu vjeru).

Moj savjet onima koji razmisljaju da predju na islam je da ne trebaju da postavljaju prevelike zahtjeve na sebe. Ne trebate sljediti odjednom sve propise u pocetku, jer covjek se razvija u islamu. Ne postoji prisila u islamu, nego uzmite ono vrijeme koje vam treba da bi poceli primjenjivati sve duznosti. Ako osjecas da ti je tesko odmah staviti hidzab, onda sacekaj u pocetku, Allah, swt, zna tvoje namjere i zna kako se osjecas.

Najvaznije je da volis Allaha i da radis onako kako najbolje znas. Mi smo ljudi i mi radimo greske, ali je najvaznije da prihvatis istinu jer ona ce biti tvoj spas, i islamski nacin zivota ce te sacuvati od mnogih grijeha. Vazno je da se tezi srednjem putu, ne budite previse strogi prema sebi (striktni) ali ne i previse slabi (popustljivi). S vremenom ce sve doci na svoje mjesto.

Dajte svojim roditeljima i rodbini vremena da se priviknu na vasu novu vjeru i budite blagi. U pocetku se lahko moze desiti da insan bude previse striktan, ali ne zaboravite da kad se radi o islamu da je to vjera strpljenja i ljubavi. Naravno da covjek zeli svojim najblizim da saznaju istinu, ali to ne ide silom i tako sto ce insan biti grub. Citajte puno o Poslaniku Muhammedu, saws, kakav je on bio prema nevjernicima, koliko je stpljenja i blagosti imao. On je nas uzor i mi treba da sljedimo njega i njegov metod.

Na kraju, ne boj se da ucinis taj korak i da prihvatis islam, Allah, swt, ce ti olaksati i osjetices snagu kao nikad ranije. Sto se mene tice, islam je najljepse sto mi je se desilo u zivotu i ja se zahvaljujem Allahu, swt, u svakoj mojoj dovi, sto me je uputio na pravi put, elhamdulillah.

[Sulejman-beg]

Ja sam presla na islam prosle godine u toku mjeseca ramazana. Htjela sam da testiram post u mjesecu ramazanu iz ciste radoznalosti, a isto tako sam bila odlucila da u toku posta naucim da klanjam. Kada sam kombinirala ove dvije stvari, mashaAllah, dobila sam jedan preljep osjecaj koji se neda opisati.

Osjetila sam smirenost i zadovoljstvo kao nikad ranije. Inace sam bila jako uzrujana osoba, ali moja dusa je osjetila smirenost u toku tog vremena. Upravo tada sam osjetila zelju da predjem na islam, sto sam i uradila krajem ramazana. Ali sam imala velikih problema sa familijom i prijateljima koji nisu mogli da prihvate tu moju odluku.

Ponekad sam se osjecala jaka, a ponekda slaba i zalosna, ali sam znala da me Allah swt stavlja na iskusenje sa ovim stvarima, kako bi ojacala i kako bi pokazala cvrstinu mog imana. Ipak nisam jos pocela da nosim hidzab, medjutim, inshaAllah, i to ce doci uskoro.

Isla sam na razna predavanja o islamu, i jedna stvar sto mi se, kao novoj u vjeri, ucinilo tesko, jeste to sto sam cula razlicite stvari o islamu od strane samih muslimana. Skoro sam procitala Kur’an, i osjecam da to nisam uradila , da bi svima vjerovala o onome sto su mi pricali, kao sto sam to radila u pocetku.

Ono sto zelim reci svakom pocetniku u islamu je da trazi put u Kur’anu, i da ne slusa svakog kad prica o vjeri, jer mnogi mjesaju svoju tradiju i kulturu sa islamom, a sto u stvarnosti nema nikakve veze sa preljepom vjerom islamom.

Ja se zahvaljujem Allahu svaki dan na Njegovoj uputi, na tome sto me je uputio i moje srce okrenuo ovoj lijepoj vjeri. Vi, koji ste rodjeni i odgajani kao muslimani od malehna, bi trebali jos vise da se zahvaljujete Allahu swt, jer vi ste postedjeni, u svom zivotu, da lutate i da prolazite kroz mnoge tjeskobe dok ne nadjete pravi put. Vi ste ovu vjeru dobili vec od rodjenja i sa njom odrastate, a mi drugi tumaramo drugim putevima da bi tek poslije naisli ovaj put. Ali, elhamdulillah, meni je se Allah smilovao i ukazao na pravi put.

[Sulejman-beg]

Dr. Ali Blucin, ruski kovertit u islam: Bio sam svecenik 16 godina, a prije toga profesor filozofije komunizma . Zovem se Ali Blucin i doktor sam filozofije komunizma, a pored toga imam i diplomu politickih nauka. Radio sam kao profesor filozofije u doba Sovjetskog Saveza (SSSR-a), ali u stvarnosti nisam bio ubijeden u ispravnost komunisticke misli i vjerovao sam u to da postoji odredjena manjkavost u toj ideji. Znao sam da ovaj kosmos mora imati svoga Stvoritelja, stoga sam se poceo upoznavati sa krscanstvom i studirati ga sve dok...

nisam pristupio crkvi i postao svecenik. Crkva me je kandidovala da budem njen predstavnik u prvom Ruskom parlamentu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tako sam postao poslanik u Ruskom parlamentu s cetverogodisnjim mandatom. Nakon sto sam zavrsio svoj posao u parlamentu i vratio se u crkvu, poceo sam istrazivati i citati o svim krscanskim pravcima, istocnim i zapadnim. Tu sam uvidio postojanje cudne kontradikrornosti, posebno kada se radi o licnosti Mesiha, alejhis-selam (Isusa- neka je Allahova milost i mir na njega), njegovog bozanskog porijekla i pitanja trojstva.

Shvatio sam da je takvo ubjedenje oprecno monoteizmu i razumu. Tako sam se poceo udaljavati od krscanstva i postepeno sam, dolazio do cvrstog ubjedenja i vjere u to da krscanstvo nije ispravna vjera, te se vise nisam smatrao krscaninom, nego sam sebe vidio kao monoteistu, ali i nista vise od toga. Cinjenica je da je ova odluka bila za mene izuzetno teska, a donio sam je nakon studioznog i detaljnog istrazivanja i dubokogn razmisljanja, jer to nije nimalo lahko za onoga koji je sesnaest godina proveo sluzeci crkvi i istinski vjerujuci u to da je prava istina u krscanstvu.

U tom periodu nije mi bilo poznato da na svijetu postoji vjera koja poziva vjerovanju u jednog Boga. Do tada nisam procitao niti jednu knjigu o islamu, a sto se tice prijevoda znacenja Kur'ana na ruski jezik koji je uradio Karacovski, on mi nije bio jasan niti razumljiv. Jednog dana Ruska televizija prikazala je program obiljezavanja Kurban-bajrama u kojem su govorili o islamu i njegovim principima, te da je to vjera koja poziva jednoci Allaha, dz.s. Ta emisija me osvijestila i nakon nje sam osjetio da je koprena koja je zastirala moj razum nestala, a da su se moja prsa u potpunosti otvorila za ovu vjeru.

Tako sam sebe poceo smatrati muslimanom i napisao sam clanak u jednom casopisu u kojem sam obznanio svoje prihvatanje islama. Nakon izlaska tog broja casopisa osjecao sam veliku radost i ushicenje. To se desilo prije sedam godina. Taj clanak je izazvao ogromnu buku, posebno u crkvenim krugovima jer sam ja bio poznati svecenik koji je imao veliki ugled i povlasten polozaj u crkvi. Bio sam i poslanik u parlamentu u ime crkve, a povrh svega toga i predsjednik Vijeca za pitanja vjera.

Printani mediji su prenosili intervjue sa mnom, tako da nije bilo casopisa niti novina koje nisu pisale o meni i mom prelasku na islam, bilo da su me branili ili osudjivali. I tako sam spontano postao islamski misionar (da'ija) od prvog dana, pa sam pozvan i u TV-emsiju da bih govorio u vjerskom programu koji je trajao puna dva sahata. Pravoslavna crkva donijela je odluku u kojoj priziva prokletstvo na mene i sedam generacija mojih potomaka, a pozvali su sve moje rodzake i zatrazili ocl njih da prekinu sve svoje veze i kontakte sa mnom. Cinjenica je da je to imalo prilican utjecaj na moju psihu, tako da sam se osjecao usamljen nakon sto je moja rodbina prekinula sve kontakte sa mnom, zatim sam se navikao na to novo stanje, i, hvala Allahu koji mi je nakon toga taj nedostatak nadoknadio boljim, mojom bracom u islamu.

Moje informacije o islamu bile su vrlo skromne i sture. Nisam tada znao ni kako namaz da obavim, niti sam znao da je post obligatna duznost. Ja sam presao na islam ne poznavajuci muslimane koji bi mi mogli objasniti vjeru i ne procitavsi niti jednu knjigu o islamu. Jedino sto me je privuklo islamu je cista vjera u jednog Allaha (tevhid). Medjutim, nakon toga sam poceo uciti citajuci knjige i uz pomoc nekih muslimanskih da'ija.

Kasnije sam napisao knjigu koja nosi naziv "Pravi put koji vodi Allahu". U njoj sam objasnio svoju pricu o prelasku na islam kao i razloge mog prihvatanja islama. Ova knjiga je dozivjela nekoliko izdanja i stampana je u sto hiljada primjeraka. Necu pretjerati ako kazem da su hiljade osoba koje se sluze ruskim jezikom presle na islam nakon sto su procitale ovu knjigu.

U svojoj drugoj knjizi "Prethodnice (Pretpostavke) mnogobostva" sam objasnio tevhid i opovrgao sirk. Ta knjiga namijenjena je intelektualnom sloju drustva. Treca i posljednja knjiga je pod naslovom "Biblija u ocima novoobracenog muslimana (konvertita)". Ona naucnom metodom odgovara na ono sto se nalazi u Bibliji, navodeci citate krscanskih autoriteta i ucenjaka. Pored tih knjiga napisao sam i objavio na destine clanaka.

Vodim islamsku organizaciju "Es-Siratul-mustekim" (Pravi put) cije sjediste je u Moskvi i ona je specijalizirana za da'vetske aktivnosti koje se odnose na nemuslimane kao i za rad sa novoobracenima u islam. Takodjer, imamo i svoju web-stranicu. Pored toga, ja sam predsjednik Udruzenje novinara muslimana u Rusiji i savjetnik vrhovnog muftije Rusije za pitanja vjera.

[Sulejman-beg]

Tada sam imala dvanaest godina. Od Islama nista nisam poznavala. Vjezbala sam gimnastiku i ponekad ucestvovala u gradskim takmicenjima. Sve sam imala i nista mi nije nedostajalo. Medutim, i pored toga, osjecala sam nezadovoljstvo. Srce mi je bilo prazno. Jednog dana u putu me presrela pokrivena zena. U razgovoru sa njom, saznavsi za moje stanje upitala me:

"Zbog cega ne obavljam namaz?" Zacudila sam se: ''Zar sam ja obavezna da klanjam?" Nas otac nas je poducavao da smo stvoreni od vode. Poducavao nas je da je ovaj svijet nastao iz nicega i da mi sa smrcu zavrsavamo svoj zivot. Ali, ja sam duboko osjecala da se iza svih stvorenja stoji Stvoritelj, Allah, subhanehu ve te'ala. Uoci petka, odlucila sam da obznanim svoj islam. Zamisliti nisam mogla sta me ceka.

Prvo cime sam bila kaznjena od strane svoje porodice jeste cijepanje Kur'ana pred mojin ocima i njegovo bacanje u korpu za smece. Ove rijeci vam pisem sesnaest godina nakon ovog dogadjaja. I sada, dok pisem, gledajuci : tu sliku ispred sebe, moje srce se kida. Moja, majka je pristupila kaznjavanju moga tijela. Uze mi je prebacila preko vrata i toliko jako ga zategnula da mi je krv udarila na usta.

Allah, subhanehu ve te'ala, je svjedok da nista u ovome ne pretjerujem i ne uvelicavam! Uskratila mi je hranu i pice i privezala u jedan ugao sobe. Niko od ukucana nije razgovarao samnom. Pocela sam tihim sapatom da ucim Kur'an. Nisam znala napamet mnogo od Kur'ana! Nisam znala nista drugo do Ajetut-Kursi! Majka mi je prisla i trazila od mene Kur'an. Mislila je da ga krijem kod sebe. Udarala bi me kablom od struje. I to je tako potrajalo cijeli mjesec dana! Subhanallah!!!

Sto se i moje kaznjavanje povecavalo to bi i moja vjera bivala jacom. Sve dok se moja majka nije umorila od kaznjavanja! Tako mi Onoga u cijoj je ruci moja dusa, majka se umorila od kaznjavanja svoje kcerke, ni zbog cega drugog, osim zbog toga sto je njena kcerka odlucila da zivi cedno i cestito. Odlucila sam da pobjegnem od kuce. Medjutim, sigurno mjesto, u potpunosti, nisam poznavala. Bila sam na ulici sve dok se mrak nije poceo spustati.

Podigla sam pogled prema nebesima i prosaptala sam: »Gospodaru moj! Ja nisam izasla osim radi Tebe Uzvisenog! Nema utocista osim kod Tebe! Na Tebe se oslanjam, pa mi podari ono cime si Ti zadovoljan!" Odlucila sam se vratiti kuci i svoju stvar sam prepustila Allahu Svevisnjem. U povratku do kuce, prosla sam pored kuce sestre koja me je prva pozvala u slam. Bilo je kasno.

Pokucala sam na vrata. Vrata su se otvorila i na njima sam ugledala osobu koja me je Allahovom dozvolom poducila pravom zivotu. Obavjestila sam je sta mi se desilo. Obavjestila sam je da sam pobjegla sa svojom vjerom. Njena majka unutar kuce pocela se raspitivati ko je to na vratima u ovako kasnim satima. Kada je cula o cemu se radi upustita me je u kucu. Zagrlila me poput brizne majke. Nikad to necu zaboraviti. Donijela je odjecu svoje kcerke i odjenula me njome.

Prvi put sam stala na namaz, potpuno slobodna, bez straha da mi neko nece otvoriti vrata i ugledati me. Po prvi put klanjala sam koliko sam htjela. U toj vjermckoj kuci ostala sam i da zvim. Isla sam na predavanja, skupove. Ucila sam Kur'an. Sestre moje! Zahvaljujte svome Sospodaru!

Znajte da je mnogo onih kojima je danas pridrzavanje za vjeru poput drzanja zeravice na dlanu. Zivjela sam u toj kuci sve dok nije doslo vrijeme moje udaje, o kojoj cu vam, ako Allah da, pisati nekada kasnije. Sada, Allahu hvala, imam petero djece. Svi oni, osim male kcerkice od sedam mjeseci, pamte mnogo od Kur'ana. Dvije kcerkice, jedna od sest, a druga od sedam godina, pokrivene islamskim hidzabom.

Tako mi Allaha, pored kojeg drugog boga nema, to one cine samovoljno. Ne rukuju se sa muskarcima i svoje poglede obaraju. Sestre moje! Allaha molim da vas ucvrsti u vasoj vjeri i da radost vasih ociju ucini namazom! Allahu neka je sva hvala! Nema snage niti moci osim sa Allahom! Vasa sestra Ummu-Sara

[Sulejman-beg]

Vijest o svom prelasku na islam poslala je medicinska sestra iz Amerike pod naslovom : ”Dobrocinstvo prema roditeljima me je povuklo da primim islam”. Ona kaze: ” Prvi put sam cula o islamu dok sam pratila neki televizijski program. Smijala sam se podacima koje sam slusala. Nakon toga…

proslo je godinu dana otkako sam prvi put cula za islam do mog sljedeceg susreta s njim. Medjutim, gdje? U bolnici u kojoj sam radila. Dosla su dva bracna druga i u njihovoj pratnji starica, tesko bolesna. Bila je to majka, njen sin i snaha. Snaha bi sjedila pored majke i stalno gledala u nju. Ja, dok bih obavljala svoju duznost posmatrala bih ovu djevojku. Gledala bih je kako stalno place, brise svoje suze, pa place, brise suze i tako neprestano.

Jednom sam je upitala za razlog tog njenog silnog placa, pa me je obavjestila da je zajedno sa svojim suprugom dosla iz druge drzave da potraze za njegovu majku lijeka. Dok je pricala sa mnom plakala je i molila za ozdravljenje stare majke. Mnogo sam se zacudila njenom slucaju. Dolazi iz druge drzave sa svojim muzem kako bi pronasli lijeka za njegovu majku?!”

Ova amerikanka kaze: ” Tada sam se sjetila svoje majke. Gdje je moja majka? Nisam je vidjela vec cetiri mjeseca! I jos uvijek razmisljam o svojoj posjeti njoj! Nisam cesto posjecivala rodjenu majku , a sta bi bilo da je to majka mog supruga?! Zadivio me je postupak ovih bracnih drugova, jer je starica bila u teskom stanju, bila je blize smrti nego zivotu. Ali, vise me je zadivio postupak snahe! Sta nju briga za majkom njenog covjeka?! Zar da sebe slama zbog starice, a bila je preljepa djevojka?! Zbog cega sve ovo?

Zamisljala sam sebe na mjestu ove starice, kako bih voljela i kako bih bila presretna da mene moja djeca ovako paze! Mnogo sam zavidjela ovoj starici na ljubavi njene djece! Bracni drugovi su sjedili uz staricu cijelo vrijeme, nisu je napustali. Dolazili su joj pozivi izvana, vjerovatno ostala djeca ove majke raspituju se za njeno stanje.

Jednog dana usla sam u salu za cekanje u kojoj se nalazila i ova mlada djevojka, snaha bolesne majke, pa sam iskoristila priliku da je upitam o onome sto sam htjela. Pricala mi je o pravima roditelja u islamu. Zadivio me polozaj koji islam pridaje roditeljima, nacin ophodjenja s njima na koji islam podstice! Nakon nekoliko dana starica je umrla. Njen sin i snaha mnogo su plakali, kao da su ostali sirocad iza svoje majke.

Mnogo sam razmisljala o postupku ovo dvoje mladih i onome sto sam saznala o pravima roditelja u islamu. Poslala sam zahtjev jednom od islamskih centara trazeci od njih literaturu o pravima roditelja. Nakon citanja ove literature osjetila sam nesto u svojim prsima kao nikada do tada. Zamisljala sam sebe kao majku! Zamisljala sam svoju djecu kako me vole, raspituju se i brinu za moje stanje sve do kraja mog zivota!

Ovaj lijepi osjecaj podstaknuo me je da iskazem svoju pripadnost islamu! Ovaj lijepi osjecaj ponukao me je da izgovorim: ”LA ILAHE ILLALLAH, MUHAMMEDUN RESULULLAH”, a od islama sam poznavala samo dobrocinstvo prema roditeljima! Hvala Allahu, udala sam se za covjeka koji je, takodje, primio islam. Rodila sam djecu i Allaha molim za njihovu uputu. Ja sam danas Ummu Abdul-Melik! Molite Allaha za mene i moju djecu, za nasu postojanost u vjeri!”

[Sulejman-beg]

stinita prica iz knjige Amra Halida "KAZIVANJA POKAJNIKA" -koja je u pripremi
Moja priča je priča oca koji briše suze propasti i kajanja nakon sna u kome sam vidio moju mladu kćerku koja je umrla prije kratkog vremena. Vidio sam kćerku kako gleda u mene i govori mi: „Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitinik.“ Ponavljala je puno te riječi. Obuzela me je vatra i upitao sam je: „Kćeri, protiv koga ti je dovoljan Allah, da te osvetim?“ Ona mi je rekla: „Oče, protiv tebe, koji si me zanemario i prema meni...

... nemaran bio, koji si prekršio emanet i bio uzrok ovakkvog mog stanja, protiv tebe mi je Allah dovoljan.“
Začudio sam se ovome, pa sam je upitao: „Gdje si ti sada, kćeri?“ Odgovorila mi je: „Zar ne znaš gdje sam? Njeno lice, do tada blistavo i puno živosti, postalo je jezivo i strašno. Njene oči postale su poput žeravica iz kojih bljuje plamen. Rekla je: „Ja sam sada u vatri džehennemskoj.“ Upitao sam je zbog čega, a ona mi je rekla: „Zar ne znaš? Ti si razlog tome. Gledao si mene i sestru kako gledamo filmove do pola noći, a nisi pokušao odvratiti nas od toga.

Gledao si kako prespavamo sabah, a nisi pokušao probuditi nas. Štaviše i ti si nas vodio tamo gdje se prodaju filmovi. Taj trgovac bi nam govorio vulgarne riječi od kojih se koža ježi, a mi nismo obraćali pažnju. Čak smo se i smijali. Izlazile smo u grad otkrivene i namirisane kako bismo privlačile mladiće. A ti ništa nisi kontrolisao niti o čemu brinuo. Ti nisi...“

U tom trenutku san se prekinuo i ja sam vrisnuo zbunjen. Vjerujte mi, uprkos tome što sam bio žalostan zbog svega što se dogodilo mojoj kćerki, želio sam da se ne probudim sve dok ne čujem šta sve ima da mi kaže. Želio sam da greške koje sam napravio u odgoju sa ovom kćerkom ispravim kod drugih kćeri i da ih odgojim ispravnim islamskim odgojem.

Sada molim svakog onoga ko pročita ovu moju priču da podigne svoje ruke prema nebesima i zamoli Allaha za oprost grijeha moje kćerke koja je, nakon Allaha, bila uzrok moje upute."

[Sulejman-beg]

Mlada hrvatica


Rodjena sam 1977. godine, u pobožnoj katoličkoj obitelji u Tuzli. U djetinjstvu sam pohadjala redovnu katoličku vjeronauku i proučavala Bibliju i mnoge stvari u Starom Zavjetu, tj. 5 knjiga Mojsijevih. Naravno kao Kršćani i Katolici morali smo naučiti 10 Zapovijedi i prva od tih zapovijedi je da je Gospod Bog jedan i da mu se klanja (licem na tlo pada i služi). Druga stvar ili zapovijed je: "Ne gradi sebi lika rezana onog sto je...

... na nebu ni na zemlji nit mu se klanjaj nit mu sluzi", itd. Čovjek kad se nalazi u crkvi i pogleda oko sebe, šta vidi? Vidi ikone likova Isusova i Marijina i križeve i njima se molitve obavljaju. Zapitala sam se gdje je tu logika? Druga stvar koja je spomenuta je ta o padanju licem na zemlju, a mi smo obavljali molitvu stojeći; opet pitanje zašto ne padamo licem na tlo prilikom molitve?

Zatim doktrina Trojstva koja uopće nema logike, zatim predskazanje u knjizi proroka Izaije koja govori o viziji u kojoj vidi dva jahača, jahača na magarcu, a iza njega jahača na DEVI!!! Ta vizija se odnosila na Isusa Krista, tj. na Isaa a.s. jer je on u Jerusalemu ili Qudsu ujahao na magarcu, međutim iza njega se pojavljuje jahač na devi i pitanje je tko je taj poslanik iza Krista? Ja kao Kršćanka sam tada učila da je Isus ili Isaa a.s. pečat poslanika, da iza njega nema poslanika, medjutim proročanstvo kaže da ima - jahač na devi.

Razmišljala sam o tome i postavila pitanje svećeniku na šta mi je bilo odgovoreno - 'sveta tajna'. Nakon toga, naravno čitajući Bibliju detaljno, uvidjela sam proturiječnosti u Novom Zavjetu (Matej, Marko, Luka, Ivan) i kad bi se nabrajalo mozda bi se knjiga o tome mogla napisati. Željela sam se ispravno moliti Bogu, a u svojoj religiji to nisam našla, jer sam vidjela da nešto nije u redu. Čovjek ako malo razmisli, postavlja sebi mnoga pitanja na koja tu ne nalazi odgovora...

A Allah uputi onoga koga On hoće. Allahu Ekbar!

Bio je mjesec Ramazan i otišla sam kod prijateljice koja je bila muslimanka. Sjedili smo u dnevnom boravku i na polici sam ugledala knjigu na čijim koricama je bila slika dva čovjeka (jahača na devi) u sahari, a iznad njih je velikom slovima pisalo: MUHAMMED A.S. Pogled mi se zadržao na toj knjizi, u glavi mi je bila misao: JAHAČ NA DEVI!

Zamolila sam prijateljicu da mi pozajmi knjigu, a ona je bila jako iznenađena. Tad sam se zvala Nataša. Rekla mi je: "Nataša, to je knjiga o Islamu, ne znam jesi li sigurna da želiš da je čitaš?" Odgovorila sam: "Da, molim te da mi je pozajmiš." Uzela sam knjigu i krenula k doma i tu noć sam je pročitala. Knjiga je govorila o životu našeg časnog Poslanika s.a.w.s.

SubhanAllah!

[Sulejman-beg]

Odgovori na moja pitanja! Našla sam odgovor na pitanje ko je iza jahača na magarcu (Isaa a.s.) jahač na devi: Muhammed s.a.w.s. Zatim, molitva Allahu dž.š. padanjem licem na tlo (sedžda), zabrana ikona i slika... Da, da, da, to je to što tražim, to je prava vjera.

Nakon toga je počelo moje proučavanje islama. Učila sam namaz, posjećivala mesdžid, srce mi se svakim danom sve više otvaralo ka islamu. Napustila sam crkvu i roditeljima navela neki izmišljeni razlog. Učila sam Islam tajno. Bilo mi je oko 17 godina i plašila sam se njihove reakcije. Pomagao mi je jedan imam i učio me islamskim šartovima. 1995. sam zvanično primila islam i stavila hidžab.

Nakon toga roditelji su me naprosto izbacili iz kuće zato što sam stavila hidžab i napustila vjeru svojih predaka. Sjetila sam se iskušenja kroz koja je prosao naš Poslanik s.a.w.s, koji je bio odbačen od najbližih zato sto je svjedočio o Islamu. Da, muslimani su imali jaka iskušenja i bili odbačeni od najbližih.

A hidžab je farz, ja volim Allaha i kako da izlazim bez hidžaba i da ne udovoljim Allahovim propisima? Nisam mogla podnijeti da zanemarim taj farz i stavila sam hidžab i bila izbacena iz doma. A Allah ne ostavlja njemu predane robove!

Nakon toga sam prešla u Sarajevo. Pomogla mi je jedna muslimanska obitelj, bila sam kod njih k doma. Nakon toga Allah mi je dao da nađem posao i mognem da iznajmim sobu. Učila sam o islamu sve više i naravno imala sam i dalje teška iskušenja nakon kojih mi se iman sve vise povećavao.

Pokušala sam stupiti u kontakt sa roditeljima jer mi Allah dž. š. propisuje da poštujem roditelje iako nisu muslimani. A islam je i to da musliman svojim ponašanjem pokaže ljudima islam. Rekla sam sebi: ako im se ne javim reći će da me tako moja vjera uči, a ako im se javim i pokušam možda, možda da počnu razmišljati o islamu. Uglavnom, bilo je problema, ali sam uspjela stupit sa njima u kontakt.

Danas se alhamdulillah nalazim u Jordanu. Allah mi je dao blagodat koju sam uvijek željela, a to je ta da naučim jezik Kur'ana kako bi više naučila o islamu. Hvala Allahu koji ne zaboravlja niti ostavlja svoje robove, a nas džihad je u tome da se borimo za islam pa makar morali ostavit svoje zemlje i roditelje na tom putu.

Allah mi je, elhamdulillahi, dao i familiju koja me pomaže i kod kojih sam trenutno i koji me školuju, da ih Allah nagradi nagradom koju najviše žele. Molim Allaha dž. š. da uputi sve one koji su zalutali i da očvrsti iman onih koji su se vratili Islamu i da ojača i sačuva sve muslimane u svijetu i uputi one koji su zalutali. Promijenila sam ime Nataša u Sadžida (Ona koja na sedždu pada) i tim imenom sam označila svoju pripadnost Islamu.

[Sulejman-beg]

Njemacki daija



Pierre Vogel, bivsi prvak Njemacke u boksu koji je prije nekolko godina prihvatio islam i cijim je radom samo u zadnje dvije godine islam primilo cak dvije hiljade i sedam stotina Nijemaca. Otac mu je protestant, a majka katolkinja. Interesantno je da se uvijek zanimao za religiju, a zavrsio je srednju katolicku gimmnaziju u kojoj je...

...program zasnovan na jakom katolickom odgoju. "Hvala Allahu, puno sam se okoristio od te skole" prica nam Vogel i dodaje: "U toj su skoli veliku paznju poklanjali lijepom odgoju i moralu." Trudio sam postati sto bolji vjernik. Nakon velikog broja procitanih katolickih vjerskih knjiga i nakon velikih i zucnih rasprava sa svojim profesorima i katolickim svecenicima, naisao je na veliki broj nepravilnosti i kontradiktornosti u krscanstvu.

"Na primjer, u Bibliji pise da se Juda ubio objesivsi se o konopac, a u knjigama apostola pise da je on pao na zemlju i umro. Takodjer sam u Bibliji nasao nelogicna objasnjenja sto se tice stvaranja Zemlje. Poznato je da je Crkva ubijala ljude koji su tvrdili da je Zemlja okrugla i da se okrece. Crkva nije imala nikakve sumnje u to da je Zemlhja ravna ploca, a da nije okrugla. Nakon sto sam naisao na ta proturjecja u svetim krscanskim knjigama, postao sam vrlo tuzan.

Mnogo sam razmisljao i pitao se sta je smisao zivota. Ako nema Boga, onda cemu sluzi nas zivot, ima li ovaj svijet razloga i svrhe da postoji. Nije bilo vise smisla biti krscanin. I onda sam prestao vjerovati. Nisam vjerovao u tu vjeru i zivio sam samo onako, da bih zivio, zivotom bez cilja", kazuje nam o svojoj mladosti Vogel.

Kao i vecina njegovih vrsnjaka Vogel je poceo redovno posjecivati diskoklubove i druga slicna zalazista mladih. To je ujedno bio period kad pocinje sa intezivnim treniranjem boksa. "Zelio sam postati najbolji bokser. I nakon teskog i mukotrpnog rada, postao sam juniorski prvak Njemacke u svojoj kategoriji. Volio sam taj sport i imao sam izvrsne rezultate. Odlucio sam da postanem profesilonalni bokser, sto mi je i uspjelo. Imao sam sedam profesionalnih borbi i nijednom nisam bio porazen", s ponosom istice Vogel.

Jednog dana sjedio je u povecem drustvu kad im je prisao pripadnik organizacije Jehovinih svjedoka. Taj je covjek ruzno govorio o islamu i psovao poslanika Muhammeda, saws, Kur'an i sve vezano za islam. Nas sagovornik o tom susretu kaze:" Toliko je ruzno govorio o Kur'anu da sam odlucio da ga licno procitam i uvjerim se u istinitost njegovih rijeci. Moja sestra je imala Kur'an preveden na njemacki. Uzeo sam ga i u jednom dahu procitao. Napominjem da samo prije toga procitao Bibliju, Stari i novi zavjet.

Ali kunem vam se da nisam nasao knjigu koja ljepse opisuje Boga. U katolickim knjigama se na dosta mjesta govori ruzno o Bogu, na pr. u knjizi o Mojsiju (Musau, a.s.) u trideset drugom poglavlju Starog zavjeta pise da se Bog hrvao s Jakubom i kako ga je Jakub nadhrvao!? U Kur'anskoj suri El-Maide u sedamnaestom ajetu pise:" Nevjernici su oni koji govore: "Bog je- Mesih, sin Merjemin!" Reci "Ko moze sprijeciti Allaha da, ako hoce, unisti Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome sto je izmedju njih; On stvara sta hoce, i Allah sve moze." (prijevod znacenja El-Maide, 17) ; pa onda pogledajte u Ajetul-Kursiju, zatim u suru El-Ihlas.

U svim tim ajetima Allah se opisuje najljepsim i najuzvisenijim svojstvima. Konacno sam procitao knjigu koja me ubjedila da zaista postoji Bog i da zaista ovaj nas zivot ima smisla i ima svoj cilj. Kur'an govori o tom cilju: "Ljude i dzinne sam stvorio samo da Mi robuju." Od prvog citanja sam zavolio Kur'an. Ali nisam odmah htio da prihvatiti islam, zelio sam biti ubjedjen u istinitost islama i njegovu velicinu. Jer, ranije sam vjerovao u Bibliju, a nasao sam u njoj mnogo gresaka.

Rekao sam sebi, ovu knjigu moram jos jednom procitati da bih bio potpuno siguran. Procitao sam jos jednom sve svete knjige, Bibliju, Toru, Zebur, a onda opet Kur'an od pocetka do kraja. Onda sam jos jednom procitao Novi zavjet, i opet Kur'an. Sve dok nisam postao ubjedjen da je Kur'an istina. U isto vrijeme citao sam knjige svih religija, cak i hinduske. U svim knjigama sam nasao greske, osim u Kur'anu. Kao sto Allah kaze u suri En-Nisa u 82. ajetu : " A zato oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu nasli mnoge proturjecnosti. "

[Sulejman-beg]

Mlada srpkinja


Bilo mi je 22 godine i vec sam postala tipicni primjer žene karijeriste zapadnog društva; završila dobru školu, imala stan i auto, posjedovala vlastiti frizeraj... Dotle je za mene Svijet bio u redu, jer napokon takav se ljudima servira. A onda je izbio rat na Balkanu. Ovo me je jako pogodilo s tim da sam ja rodjena srpkinja (Srbijanka). Nisam o tome puno znala, niti sam u prvom momentu razumila, jer za mene...

... nije postojala Bosna, Srbija, Hrvatska, niti razlicitost religija, za mene je sve bila Jugoslavija. Bila sam šokirana da je i danas, nakon toliko znanja i iskustva sa prijašnjim ratovima, moguce voditi rat i to u srcu Evrope. Ubrzo su u Austriju, zemlju u kojoj sam odrasla i provela svoje djetinstvo i mladost, pocele pristizati izbjeglice iz Bosne. U gradu u kojem sam živjela upoznala sam brata i sestru koji su bili muslimani i tek pristigli u izbjeglištvo.

Grizla me je savjest, iako ja licno nisam imala nikakve veze sa ratom niti sam ga podržavala, a jednostvano nisam znala kako da se postavim. Uprkos ovoj barijeri, ja sam se sa njima upoznala i nakon kraceg vremena jako zbližila. Skupa smo proveli mnogo lijepih trenutaka. Cudno je to da mi nikada nismo pricali o ratu. Ipak tragovi rata su bili na njima primjetni. Živjeli su jednostavno bez cilja i nade, ravnodušno tragajuci za bilo kakvim legitimitetom.

Vremenom su oni, a naravno i ja poceli da podpadamo pod uticaj medija, kao i mišljenja naših familija i prijatelja. Za mene je sve postajalo teže, jer odjednom sam i ja kao Srpkinja postala zlocinac i agresor. Meðutim, stanje je bivalo gorim od momenta kada sam uspostavila vezu sa prijateljem izbjeglicom, koja je bila više od prijateljske. Njegovi roditelji to nisu mogli prihvatiti, jer sam ja u njihovim ocima Srpkinja i kao takva njihov neprijatelj. Za mene je ta zabrana bila neshvatljiva, jer nisam rasisticki odgojena, niti sam imala takve poglede.

Možda i zbog mog prijašnjeg posla koji je zahtijevao cešci boravak u inostranstvu, zbog cega sam stekla razumijevanje prema drugim kulturama, religijama i tradicijama. Nisam se osjecala gorom, a niti boljom od njih.

Takodjer sam se suosjecala sa njima i pokušavala da na bilo koji nacin budem od pomoci. I pored toga su me odbacivali. Meni i mom prijatelju je postajalo iz dana u dan teže. Morali smo kriti našu vezu. I tako je to neko vrijeme potrajalo, sve dok me jednoga dana nije nazvala njegova sestra sa kojom se dugo vremena nisam vidjela. Saopštila mi je da se povratila vjeri i da se udala. Iz dubokog vjerskog ubjedjenja se odlucila staviti hidžab.

Pošto se dugo vremena nismo vidjele, s tim što je ona izbjegavala kontakt sa mnom, pretpostavljam da je ocekivala odbojnu reakciju ili cak kritiku, no njena odluka je za mene bila uredu, jer je moje mišljenje bilo da svako treba ciniti onako kako njemu odgovara. Nakon odredjenog vremena pozvala me je da joj dodjem kuæi u posjetu.

Naravno, ja sam taj poziv rado prihvatila i otišla sam joj kuci. Taj dan je kod nje bila jedna mlada bosanka, takodjer pokrivena. Sjedile smo i pricale o mnogim stvarima i naravno nametnulo se pitanje žene muslimanke i njenog pokrivanja. Mene su jednostvano mnoge stvari interesovale, jer nisam znala da se žene dobrovoljno pokrivaju.

Smatrala sam da muslimanke to cine zbog prisile. Naravno, njih dvije su mi bile primjer dobrovoljnog pokrivanja, a osim toga, bile su tako ponosne i hrabro zastupale svoje mišljenje. Iskoristila sam priliku da ih ispitam o stvarima po pitanju islama koje se redovno plasiraju na medijima. Bila sam zadivljena njihovim odgovorima, a posebno tom mladom djevojkom koja je ostavila jak dojam na mene.

Njeni pogledi na život su mi tada izgledali strogi i teški, ali s druge strane ipak jednostavni i razumljivi. Možda sam tako bila njome oduševljena zbog same èinjenice da je, iako tako mlada, svojim razmišljanjem izgledala mnogo starije i zrelije.

Ova djevojka je u ratu izgubila svog petnaestogodišnjeg brata. Ubijen je samo zbog toga što je imao muslimansko ime. Imala je dovoljno razloga da ne razgovara sa mnom, meðutim, naprotiv ona me je pozvala da je jednom posjetim, kao i da prisustvujem islamskoj vjeronauci koju je ona držala bosanskoj djeci u jednoj turskoj džamiji.

Pozivu sam se rado odazvala i tako došla u bliži kontakt sa islamom. Bila sam fascinirana i oduševljena jednostavnošæu i realitetom ove religije. Zadivio me je meðusobni odnos muslimana i èinjenica da su muslimani braæa i sestre, iako to u prvom momentu nisam mogla shvatiti.

Primjetila sam da njih nešto veže, neka posebna ljubav koja je meni bila nedokuèiva, jer znam da na Zapadu nema brata, nema prijatelja, nema ljubavi, samo interes. Poèela sam osjeæati posebnost te vjere, ali moram priznati èinjenicu da je presudna odluka za moje interesovanje bila promjena moga prijatelja. On se odjednom poèeo na bolje mijenjati.

Nisam znala šta ga je tome ponukalo, ali sam bila sretna zbog toga, jer je poèeo napuštati mnoge loše navike, kao što je prestao pušiti, piti alkohol i na kraju napuštati loše društvo. Nakon kraæeg vremena i on je poèeo da mi prièa o islamu i objašnjava zbog èega je napravio promjene u svome životu. Napokon, uvidjevši mnoge pozitivnosti, odluèila sam da se i sama dublje informišem o toj vjeri, koja me je uistinu poèela oduševljavati.

Nabavila sam literaturu o islamu i nakon iskrenog ubjeðenja u ispravnost ove vjere, prešla sam, hvala Allahu, 1995. godine na islam. Put do hidžaba, posta i drugih obaveza prema Allahu, bio je težak, ali ipak uz Allahovu pomoæ savladiv. 1997. godine sam se udala za svog izabranika, s kojim sam skupa još više urasla u islam. Molim Allaha Svemoguceg da nagradi sve one koji su mi na ovome putu bili saputnici i pomagaci i molim Allaha Uzvišenog da uputi sve one koji tragaju za istinom. Amin.

[Sulejman-beg]

Bogati amerikanac


Dosao je jedan sejh u ameriku da odrzi predavanje muslimanima, pa kaze kad smo obavili namaz u mesdzidu, prije predavanja dosao nam je jedan mladic musliman sa jednim covjekom koji nije klanjao sa nama, pa sam upitao mladica muslimana, ko je ovaj covjek, pa mi je odgovorio:" Ovo je jedan amerikanac koji zeli da izgovori sehadet, hoce da primi islam". Onda sam ja rekao: "MashaAllah, to je dobro, ali mozeli prije toga da nam isprica kako je dosao do istine." Pa je mladic musliman poceo da prica: "Ovo je bogatas, covjek koji ima...

...svoje tvrtke, koji ima svoje firme u americi. Ja sam bio kod ovog covjeka u njegovoj kuci, koja je sva od stakla, cija je jedna strana na moru druga na kopnu, a u njoj ima sve sto se na dunjaluku moze pozeljeti, medjutim on nije bio srecan. Jednog dana dosao je na moje radno mjesto, a ja radim u njegovoj firmi, i zatekao me je da perem noge u toku abdesta, pa me je upitao: "Sta to radis, zasto peres noge na radnom mjestu?" Pa sam mu rekao da sam se abdestio, da sam oprao ostale dijelove tijela i da su ostale jos noge. "A sta je abdest?" - upitao me je, pa sam odgovorio da je to ciscenje prije namaza. "A sta je namaz? -"To je molitva". "Kome?" - upita. "Allahu" odgovorih. "A ko je Allah?"

Onda sam mu govorio o Allahu i islamskim propisima, pa je rekao: "Cudno je to, ja te uvijek zateknem srecnog, kad god dodjem ti si zadovoljan i trijezan, nikad nisi pijan. Objasni mi zasto je to tako?" - Pa mu odgovorih: "Sto se tice toga da sam uvijek trijezan, Allah swt nam je zabranio alkohol, hoce da budemo svijesni ljudi, da iskoristimo razum za ono za sto ga je Allah swt stvorio. A sto se tice da sam srecan ja cu ti spomenuti hadis od poslanika Muhammeda saws u kojem kaze: " Cudna je stvar mumina, njemu je uvijek dobro, ako ga zadesi dobro on zahvaljuje Allahu i dobro mu je, a ako ga zadesi kakav musibet, on se strpi (nadajuci se Allahovoj nagradi) i opet mu je dobro i nije tako niskim osim sa muminom". Pa me upita : "Bili ja bio srecan ako bi primio islam, ako bi radio to sto ti radis?" - "Bi, tako mi Allaha" - odgovorih mu.

Evo okupao je se i dosao je u mesdzid da izgovori sehadet." Kada je poceo da izgovara sehadet, ljudi su gledali u njega, a on je poceo da se grca od suza. Plakao je tako da su ljudi dosli oko njega da ga tjese, da ga bodre, medjutim rece im sejh: "Pustite ga da se isplace". Kada je se isplakao i zavrsio, rece sejh: "Pitajte ga zasto je plakao." pa amerikanac odgovori: "Kada sam izgovorio sehadet, osjetio sam da mi se prsa sire i osjetio sam zadovoljstvo sa sehadetom."

Covjek koji ima ogromno bogastvo, koji moze imati sve sto pozeli, ali dusa se ne smiruje osim sa istinom. Rekao je Allah swt u Kur'anu: " Onaj koji okrene glavu od knjige Moje (Kur'ana) taj ce teskim zivotom zivjeti, i na Sudnjem danu cemo ga slijepim ozivjeti."