Shoshana wrote:Ali mi smeta sto malo prebrzo donosis zakljucke. Mene da neko pozove na neki nas koncert - otisla bih, ne zato sto me zanima/ne zanima muzika, nego zato sto je to jedna od rijetkih prilika gdje mozes sresti naseg svijeta, i mozda - gle cuda - sresti nekoga koga bi zaista zelio sresti. Ovdje gdje sam ja naseg svijeta bas i nema... ili ih ja bar ne znam. Ne zalim se, uglavnom mi i ne nedostaju. Ne bih bila u stanju podnijeti onu vrstu druzenja kakvu smo nekad u domovini imali... s kafe na kafu, s traca na trac 24/7 i gdje svi znaju sve i sve svakoga zanima... Ali ne bi mi bilo mrsko sresti nase ljude tu i tamo i koju misao izmijeniti i na rodjenom jeziku. Mozda je i ona zeljela otici na taj koncert iz takvih nekih razloga?
Problem je što se na mjestima na kojim se skupljaju "naši" najčešće skuplja specifičan profil ljudi. Ja uopće ne mislim reći da Bosanci ne valjaju ili da ne mi smeta mentalitet. Smetaju mi ljudi koji ovdje žive 15 godina a nisu se asimilirali. Smetaju mi ljudi koji oblijepe auto zastavama i značkama jer je važno da svi znaju odakle su. Smetaju mi ljudi koji pričaju protiv Bošnjaka, ali im je najbolja jaranica Edina. Smetaju mi ljudi koji ležerno koriste riječi tipa balija, četnik, šiptar.
Rat je iz Bosne u svijet odveo mnogo njenih najboljih ljudi, ali njih nećeš vidjeti na koncertima turbofolk zvijezdi, Bosnian Party-ima, Srpskim Žurkama i svim sličnim manifestacijama. Meni je nevjerovatno kad vidim da neko može doći s 10 godina u sj. Ameriku i 15 godina kasnije nemati ni jednog bliskog prijatelja koji nije "naš." Kako se to može dogoditi osim da bukvalno biraš prijatelje samo na tom osnovu? U mojoj školi san na prste mogao nabrojati naše, na poslu nisam nikad radio s nekim našim. U mojoj ulici ne žive naši. Ja u Bosni ne živim već 23 godine, a na teritoriju bivše Jugoslavije 16. Naravno da su moji prijatelji svakakvog porijekla. I da, par Bosanaca. A ako neko namjerno bira prijatelje po tom što su naši, šta reći na to, osim da moraš imati duboko uvjerenje da su naši ljudi bolji od "njihovih." Krvava ironije, s obzirom da je većina "naših" u dijaspori upravo zbog takvog načina razmišljanja koji je doveo do pokolja.
Normalnom čovjeku etnička pripadnost i porijeklo nisu glavna stvar u životu. Na Balkanu mnogim jest, po principu "Ja sam Srbin, na čelu mi piše." Meni nacionalnost ne piše ni na čelu, ni u dokumentima, ni na autu, ni u kući na zidu. Meni nije važno u životu da se subotom navečer podnapijem i dernečim s ljudima istog etničkog porijekla. Volim i ja pojesti ćevape ponekad ili staviti Arsena Dedića i Zabranjeno Pušenje da mi svira. I nije me sramota odakle sam, niti sam na to ponosan. To je samo sreća. Ja sam isto tako mogao biti rođen Nijemac, Kinez ili Bušmen.
Naše ljude koji razmišljaju na isti način sam sretao samo slučajno, kao što sam i sve prijatelje upoznao slučajno. Oni se ne okupljaju u čoporu, niti idu "tražiti" naše. I izlazio sam s mnogo cure koje nisu naše i niti jednom se njihovi roditelji nisu raspitivali koje sam vjere, nacije, šta mi radi babo ili u kojoj je vojsci bio '92.-'95. A imao sam bukvalno iskustva gdje su me naše cure pitale za vjeru prije nego mi daju broj telefona.