Forum Klix.ba

Licno, nemam problema sa diskriminiranjem drugih jer su me roditelji i sredina u kojoj sam rastao naucili tome.

Djetinjstvo sam proveo igrajuci se sa djevojcicom mojih godina koja je bolovala od leukemije i zbog kemoterapije ostala bez kose. Niko iz naselja nije htio da joj se priblizi, upravo sto su im roditelji zabranili da se igraju sa njom, toboze mogli bi navuci bolest na sebe . Neki su cak i meni zamjerali na tome a ja (onako malo krupniji od drugih) sam uvijek raspravu zavrsavao psovkama ili batinama (ja i buraz, Bog i batina) . Sjecam se dugih razgovora sa mamom, svih objasnjenja zasto je neko drugaciji od ostalih, isto kao sto sam i ja od rodjenja (ali operacijom u 4. godini su mi odstranjeni dodatni palcevi na moju inicijativu iako su se roditelji protivili. No, dali su mi pravo izbora i moja je bila zadnja). Medjutim da se vratim na pricu o djevojcici, ako to nekoga zanima
2002 godine, komsinica (inace tetka od djevojcice sa bordo kapicom) poziva mene i brata da dodjemo kod nje jer ima jedno iznenadjenje za nas. Tako je i bilo. Djevojcica sa bordo kapicom je danas prelijepa djevojka bujne kose sa kojom bi se svi pozeljeli igrati (perverzen misli - STOP)
Zbog duzeg boravka u bolnici tokom operacija (navedenih iznad), imao sam priliku upoznati mnostvo malisana koji su prkosili toj zlobnoj bolesti - leukemiji. Iako je bilo davno, sjecam se nasih igara i autica na daljinsko upravljanje, zavlacenje ispod kreveta i igranja 'zmire' po bolnici. Unatoc svemu, oni su cinili taj boravak ugodnijim i bio sam sretan sto imam raju negdje gdje to niko ne bi ocekivao.
Druga situacija koja me naucila da ljude sa invaliditetom prihvatam kao i druge je surovost rata. Naime, ocev rodjak je tokom akcije na Nisickom polju nagazio na minu dok je izvlacio drugog saborca. Nakon sto smo to saznali, otisli smo u bolnicu da ga posjetimo i prvo sto sam vidio je njegova natkoljenica podignuta i vezana ali nije bilo potkoljenice. Preslusao sam pricu, sve sto se desilo, i taj dan sam bio predmet zestoke sprdnje od strane ocevog rodjaka. Rekao mi je da mu pocesem mali prst na desnom stopalu na sto sam ja odreagovao kao - pa gdje ti je? na sto se u cijeloj sobio prolomio smijeh (iako je situacija bila takva kakva je). Ostali slucajevi ranjavanja prijatelja i bliznjih te neizbjezne amputacije su prica za sebe...
Treca prica, pomalo simpaticna iako u isto vrijeme tragicna... Ljeto 2003. godine... Sarajevo na Kosevu docekuje Posusje, brat i ja se spremamo na tekmu i tada prolazi komsija sa Downovim sindromom, inace zakleti Pitar, i govori kako bi isao na tekmu ali ga otac ne pusta. Brat i ja mu kazemo da se spremi i pravac - Kosevo. Zezancije i provale sa tribina su nesto sto treba dozivjeti ali slag na tortu uslijedio je u trolejbusu. Krcat trolejbus, sve neka mrtve 'sminka' jer jos uvijek nemamo metro pa uskoce 'trola seksualci' neke curice se vracaju kuci iz grada, Dado (komsija) se okrece, gleda one cure i govori: "Joj dobrih cura, jos samo da su muslimanke, treba ih voditi u dzamiju i odmah zeniti" na sto su svi oplakali od smijeha.

Nakon svega sto sam naveo, svako bi se trebao zapitati, prije nego osudi nekoga drugog zbog nekog fizickog nedostatka, sta da sam ja na njegovom/njenom mjestu? mada ljudi o tome ne razmisljaju mnogo dok ih ista stvar ne snadje.

NekoIzMase wrote:Licno, nemam problema sa diskriminiranjem drugih jer su me roditelji i sredina u kojoj sam rastao naucili tome.

Djetinjstvo sam proveo igrajuci se sa djevojcicom mojih godina koja je bolovala od leukemije i zbog kemoterapije ostala bez kose. Niko iz naselja nije htio da joj se priblizi, upravo sto su im roditelji zabranili da se igraju sa njom, toboze mogli bi navuci bolest na sebe . Neki su cak i meni zamjerali na tome a ja (onako malo krupniji od drugih) sam uvijek raspravu zavrsavao psovkama ili batinama (ja i buraz, Bog i batina) . Sjecam se dugih razgovora sa mamom, svih objasnjenja zasto je neko drugaciji od ostalih, isto kao sto sam i ja od rodjenja (ali operacijom u 4. godini su mi odstranjeni dodatni palcevi na moju inicijativu iako su se roditelji protivili. No, dali su mi pravo izbora i moja je bila zadnja). Medjutim da se vratim na pricu o djevojcici, ako to nekoga zanima
2002 godine, komsinica (inace tetka od djevojcice sa bordo kapicom) poziva mene i brata da dodjemo kod nje jer ima jedno iznenadjenje za nas. Tako je i bilo. Djevojcica sa bordo kapicom je danas prelijepa djevojka bujne kose sa kojom bi se svi pozeljeli igrati (perverzen misli - STOP)
Zbog duzeg boravka u bolnici tokom operacija (navedenih iznad), imao sam priliku upoznati mnostvo malisana koji su prkosili toj zlobnoj bolesti - leukemiji. Iako je bilo davno, sjecam se nasih igara i autica na daljinsko upravljanje, zavlacenje ispod kreveta i igranja 'zmire' po bolnici. Unatoc svemu, oni su cinili taj boravak ugodnijim i bio sam sretan sto imam raju negdje gdje to niko ne bi ocekivao.
Druga situacija koja me naucila da ljude sa invaliditetom prihvatam kao i druge je surovost rata. Naime, ocev rodjak je tokom akcije na Nisickom polju nagazio na minu dok je izvlacio drugog saborca. Nakon sto smo to saznali, otisli smo u bolnicu da ga posjetimo i prvo sto sam vidio je njegova natkoljenica podignuta i vezana ali nije bilo potkoljenice. Preslusao sam pricu, sve sto se desilo, i taj dan sam bio predmet zestoke sprdnje od strane ocevog rodjaka. Rekao mi je da mu pocesem mali prst na desnom stopalu na sto sam ja odreagovao kao - pa gdje ti je? na sto se u cijeloj sobio prolomio smijeh (iako je situacija bila takva kakva je). Ostali slucajevi ranjavanja prijatelja i bliznjih te neizbjezne amputacije su prica za sebe...
Treca prica, pomalo simpaticna iako u isto vrijeme tragicna... Ljeto 2003. godine... Sarajevo na Kosevu docekuje Posusje, brat i ja se spremamo na tekmu i tada prolazi komsija sa Downovim sindromom, inace zakleti Pitar, i govori kako bi isao na tekmu ali ga otac ne pusta. Brat i ja mu kazemo da se spremi i pravac - Kosevo. Zezancije i provale sa tribina su nesto sto treba dozivjeti ali slag na tortu uslijedio je u trolejbusu. Krcat trolejbus, sve neka mrtve 'sminka' jer jos uvijek nemamo metro pa uskoce 'trola seksualci' neke curice se vracaju kuci iz grada, Dado (komsija) se okrece, gleda one cure i govori: "Joj dobrih cura, jos samo da su muslimanke, treba ih voditi u dzamiju i odmah zeniti" na sto su svi oplakali od smijeha.

Nakon svega sto sam naveo, svako bi se trebao zapitati, prije nego osudi nekoga drugog zbog nekog fizickog nedostatka, sta da sam ja na njegovom/njenom mjestu? mada ljudi o tome ne razmisljaju mnogo dok ih ista stvar ne snadje.

ko da sebe gledam ljudi mogu ali ne zele razmislajti o tome,prosto se iskljuce

Abacija wrote:

haubica_i_to_teshka wrote:Hendikepiran ili ne, niko nema pravo da se ponasha diskriminatorski prema drugom .Moja hendikepiranost neznaci da sam bolji covjek od drugih, daleko bilo. Karakter,ponashanje... me oslikava u drushtvu. Mada, neki znaju dobro da “koriste” nedostatke...Dosta puta prilikom zajednickih terapija, druzenja, uvjerio sam se kako to funkcionishe. Neki to koriste kao “odbrambeni mehanizam” jer ne mogu drugacije da izadju na kraj. Drugi ,iz sasvim drugih razloga i to je istina.
Bio sam diskriminiran, pa nisam mogao da upishem ni shkolu koju sam htjeo, koja mi je bila najbliza iz prakticnih razloga. Naravno, “zakonski” sam mogao, ali su nashli 1000 razloga (kao specijalni prilaz, shto je laz jer nisam bio u kolicima, te jezik i to su lagali jer sam poprilicno naucio za vrijeme terapija , trazio sam da me testiraju pa ako ne prodjem u redu...) Tek nakon “prijetnje” roditelja da ce zvati novinare , popustili su .Nije dugo trajalo, par mjeseci zbog tuce sa drugim studentom, izbacen sam samo ja, dok je on ostao . Znao sam da cekaju i najmanji razlog, ali bila je I moja krivica. Nisam vishe mogao da izdrzim provokacije.
Nakon toga moji odlucuju da me upishu u privatnu shkolu nadajuci se boljem tretmanu . Opet 1000 razloga protiv, jer kako cu ja iz neke Bosne da se mijesham sa “aristokracijim”, psihicki sam nestabilan zbog rata, vec izbacen iz jedne shkole, kako ce drugi roditelji reagovat... Pored svega trebam i test intiligencije (WISC) da uradim jer direktorica sumnja u moje intelektualne vrijednosti....
Moja mama nije osoba osoba koja moli. Ovaj put, zbog mene, je zamolila tatinog poslodavca ( inace brodovlasnika) suprugu, da ucini neshto. Samo jedan telefonski poziv( i predstavljanja doticne) koji je trajao manje od minute, bili smo primljeni i sestra i ja.
Pored drugih sitnih i “zlobnih” (malo sam koristio situaciju) najveca “osveta” direktorici bila je na pocetku 11-tog razreda kada sam joj rekao,” da je ova shkola prelagana za mene i da mi omoguce polaganje 11 i 12 razreda istovremeno je ovdjer samo gubim vrijeme “. Morala je da mi omoguci, polozio sam i zavrshio kao 3 student u generaciji
Nisam mogao da joj oprostim za “primitivce iz Bosne” kako nas je opisivala i onaj WISC test, nekad kad te “spuste” dobijesh extra moral da im vratish .Sad, na koji nacin, to je individualno, ja sam bio odabrao taj put, valjda poslije “lekcije” iz prve shkole.

Zar je direktorica otvoreno izjavila da ste ti i sestra "primitivci iz Bosne"?!

Sljedeci put kad neko zatrazi nesto sto zvuci izvan pameti, kao sto je taj test, ti zatrazi da zahtjev i obrazlozenje zasto ga traze predaju napismeno. Ako ti zatreba savjet sta da im odgovoris, javi se ovdje na temi pa cemo zajednickim snagama mi forumasi nesto pametno smisliti. Drzi se!

Otvoreno je rekla i dala nam do znanja da nismo pozeljni.
Ta izjava ostala mi je" urezana' u pamcenje za sva vremena. Sa WISC testom uvrijedila je mene kao licnost, ali sa tom izjavom uvrijedila je ne samo mene nego svu moju raju sa kojim sam odrastao, komshije, porodicu, sve one znane neznane shto su nevini poginuli, one shto su bili gladni, zedni,siromasni ali divni ljudi. Meni najdrazi.
E, to joj nisam mogao haliti ni oprostiti.

Prije svega pozdrav svima
Od avgusta 92. moj život se promijenio za 360 stepeni,jedna granata i ja više nisam ja, ni fizički ni psihički.12 dana kome.Od svih funkcija ljudskog organizma samo vid ostaje isti.Ne mogu pomjerati ruke,noge,u ušima zujanje od detonacije,ne mogu gutati tj.jesti,piti,lakše je bilo reći šta mi nije nego šta mi je.Slijedi borba za što bolji fizički oporavak,evakuacija vani i dvije godine boravka van BIH.Prije povratka u Sarajevo,zbog svega što se dešavalo u mom gradu,mislila sam da neću toliko "zapinjati" za oko ljudima.Ali prevarila sam se,jer ja jesam hodala,ali drugačije ne kao oni,ja jesam pomjerala ruku,ali opet drugačije.Tada nastupa period povlaćenja u sebe,ne želim izlaziti u grad,ići nekome, koliko silno sam sve to željela toliko je bio veći strah od pogleda,gurkanja,pokazivanja i sažaljevanja.Drugi su hodali,uživali,smijali se,ja sam sjedila u kući,tonula u depresiju,plakala. Tako je trajalo dok nisam počela voditi bitku sa samom sobom,a to je zaista najteže.POBIJEDITI SAMOG SEBE.
I sada ljudi gledaju,i brzo zaborave,jer prođe neko opet drugačiji(ima prekratku suknju,ljubičastu kosu,priča sam sa sobom,...),a mene više ne boli,ne smeta,jer to je moj život i ničije sažaljenje i okretanje za mnom neće mi ga još više uništiti i često pomislim niko ne zna šta ga sutra čeka i šta mu se može desiti.
Mogla bih ispisati čitavu stranicu o svom iskustvu,ali mislim da sam uspjela prevazići našu sredinu koja se nikada ,bar malo,neće osloboditi predrasuda prema bilo čemu što je drugačije od "normalnog",uobičajenog.
Pozdrav svim drgačijim i onim kod kojih drgačije nije

Kako je neko rekao najteze je pobijediti samog sebe!Isto tako je je jako tesko pokusati staviti se u kozu neke osobe sa hendikepom..mislim cak i nemoguce uz svu dobru volju.Ja sam upoznao par takvih osoba i sve su zatvorene na odredjeni nacin..valjda se ljudima ugradi neki specifican odbrambeni mehanizam sto je i razumljivo obzirom na sve ono sto prolaze kroz djetinjstvo i kasnije adolescenciju.Na Balkanu gdje je odrastanje teze i uslovno receno onim "normalnim"..gdje vlada kult podsmjeha prema "drukcijim" je jako tesko i da tako kazem pobijediti sam sebe.Onima koji su to uspjeli ja se iskreno divim..

Ja sam prije par godina imao jednu "situaciju"..elem u nekom klubu za sankom stoji djevojka..ono kad smo se pogledali zmarci su mi prosli kroz tijelo...ona slatka privlacnost na prvu!Jos sam jedno pet minuta kao cooliro..srce lupa 100 na sat i probijem se do nje..ono klasika male nespretnosti..upoznavanje i tak to Odmah mi je bilo nesto cudno ponasanje njenih prijateljica..saptanja na uho i sl. al nisam nesto obracao paznju.Tako jedno pola sata sve ok..smijeh.. zeza.. radim sve sto znam pitam je da izadjemo napolje ljeto je bilo i onda pocinje promjena raspolozenja da bi u jednom trenutku njena prijateljica me bukvalno stisnula nadlakticu iza ledja i rekla nesto kao ajd zajebi to..nemoj smarat nesto u tom fazonu,ja pogledam u nju ona sva zbunjena i suti..nista kulturno se pozdravim i odem...nakon mjesec-dva sretnem je po danu na ulici sa roditeljima..vidim cura ima onako primjetno kracu nogu i sav se sjebem.Ono vratim film i sve mi je izgledalo jasnije i jasnije..ne precjenjujem se i ne kazem da nije moguce da joj se jednostavno nisam svidio al nije tako uopste izgledalo..u tim nekim procjenama bar do tada nisam mnogo fulao.I onda kontam da mi uopste nije dala ni sansu da je bolje upoznam iz nekog straha od moguceg povredjivanja jer izgleda onako bas dobro i vjerovatno je imala neka iskustva te prirode...s druge strane nisam licemjer i ne znam kako bi to zavrsilo tada!Bio bi vjerovatno jako zbunjen u jednom trenutku
i mozda je htjela da nas oboje postedi moguce neugodnosti..uglavnom kljucna rijeci su "mozda" i "da je"..i onda se opet vracam na onu frazu "pobijediti samog sebe"...meni je licemjerno to traziti od nekoga obzirom na sva sranja koja su prosli u zivotu..al' se drugacije ne moze...

bina67 wrote:Prije svega pozdrav svima
Od avgusta 92. moj život se promijenio za 360 stepeni,jedna granata i ja više nisam ja, ni fizički ni psihički.12 dana kome.Od svih funkcija ljudskog organizma samo vid ostaje isti.Ne mogu pomjerati ruke,noge,u ušima zujanje od detonacije,ne mogu gutati tj.jesti,piti,lakše je bilo reći šta mi nije nego šta mi je.Slijedi borba za što bolji fizički oporavak,evakuacija vani i dvije godine boravka van BIH.Prije povratka u Sarajevo,zbog svega što se dešavalo u mom gradu,mislila sam da neću toliko "zapinjati" za oko ljudima.Ali prevarila sam se,jer ja jesam hodala,ali drugačije ne kao oni,ja jesam pomjerala ruku,ali opet drugačije.Tada nastupa period povlaćenja u sebe,ne želim izlaziti u grad,ići nekome, koliko silno sam sve to željela toliko je bio veći strah od pogleda,gurkanja,pokazivanja i sažaljevanja.Drugi su hodali,uživali,smijali se,ja sam sjedila u kući,tonula u depresiju,plakala. Tako je trajalo dok nisam počela voditi bitku sa samom sobom,a to je zaista najteže.POBIJEDITI SAMOG SEBE.
I sada ljudi gledaju,i brzo zaborave,jer prođe neko opet drugačiji(ima prekratku suknju,ljubičastu kosu,priča sam sa sobom,...),a mene više ne boli,ne smeta,jer to je moj život i ničije sažaljenje i okretanje za mnom neće mi ga još više uništiti i često pomislim niko ne zna šta ga sutra čeka i šta mu se može desiti.
Mogla bih ispisati čitavu stranicu o svom iskustvu,ali mislim da sam uspjela prevazići našu sredinu koja se nikada ,bar malo,neće osloboditi predrasuda prema bilo čemu što je drugačije od "normalnog",uobičajenog.
Pozdrav svim drgačijim i onim kod kojih drgačije nije

Hvala Ti na snazi koju si smogla da napishesh. Nije lako ni ovako preko comp. napisati jer znam iz iskustva kako boli svako slovo napisano...

@felipe, to je bio njen strah ,prvo od tvoje (moguce promjene i reakcije),a da se neshto tada desilo, strah bi ostao od buducnosti i shta ona nosi...

Putem interneta (chat na jednom portalu) upoznala sam jednog divnog covjeka, tetraplegicara. Ostao je nepokretan nakon jedne nesrece u mladosti.
Nas su od malih nogu ucili da se ne valja ni krivom drvetu narugati ... da uvijek i ti mozes biti na mjestu nekoga ko izgleda drugacije, ko je izgubio zdravlje ... pa i pamet. Ja zato ne osjecam odbojnost prema onima koji su na bilo koji nacin hendikepirani, ali cesto me na odstojanju drzi suosjecanje, a i strah... strah da ne pokazem neko sazaljenje koje bi moglo biti uvredljivo. A u stvari, za hendikepirane imam puno vise postovanja nego sazaljenja.

Upoznavanjem putem interneta mogla sam svoju prvu nelagodu ostaviti iza svog ekrana, i na njegovo stanje se navici jos prije prvog susreta. Mislim da bih se na njegovom mjestu jednostavno ugasila od tuge, a on - frca zdravim humorom, inteligencijom, plijeni ...
Nase prijateljstvo smatram velikom privilegijom. A ne znam kada bismo se i kako mogli upoznati da nije bilo ove mogucnosti upoznavanja - neuokvirenog njegovim hendikepom. Jedna od dobrih strana interneta

Ponos i predrasude...Ma ja necu da mnogo pametujem,znam da je haubica svjestan krutosti drustva i zalosno je da ma koliko napredna tehnologija i civilizacija bile planeta Zemlja ce uvijek biti u tami,polovicno...Mogu ti samo otvoriti novi post a to je bijes u svoj njegovoj oblicnosti,mada je to malo previse cak i od mene... Ja ti mogu navesti primjer iz licnog iskustva,moja prijateljica se udala za invalida(koliko se neko to ,uopste,osijeca) i vec godinama normalno funkcionisu ...ali predrasuda je ,svaki put,kada se pomene njeno ime dokone babe to komentarisu,a ona sto je to i to ... .btw,kolega pa sta ste vi zavrsili akademik,citam vas na svom postu ?za sve je kriv neznanje...kako reagovati...Ali ,ipak,dajem jedan novi primjer:Tatjana ,ukucanka Velikog Brata3...

Ehhh, djetetu, a kasnije i tinejdzeru, tesko pada kada ga gledaju s predrasudama... Najcesce su to tvoji "drugari" iz klupe... Sjecam se svojih magarecih godina, a i onih koji su prethodili....
Rodjena sam sa hemiparezom desne strane. To je manje-vise (barem u mom slucaju) kada ti misici jedne strane tijela rade mnogo slabije i slabije su razvijeni od one druge strane. U mom slucaju mi je desna strana (noga i ruka) nesto manja i niza od lijeve. To znaci da najcesce nosim dva razlicita para cipela, uglavnom ravne cipele sa uloskom. Ne smijem i ne mogu nositi stiklu. Desno rame mi je malo nize od lijevog. Ne mogu puno da trcim ni nesto pretjerano puno da hodam bez prestanka. U djetinjstvu su me zadirkivali, rugali mi se i smijali. Ne svi, naravno, ali bilo ih je.
U pubertetu sam mislila da u zivotu necu dozivjeti da imam momka, a kamoli da me neko pojlubi ili smatra zgodnom ili lijepom. Ne znam kako tacno, no negdje krajem srednje skole sam se prihvatila onakva kakva jesam. Pronasla sam neke svoje vrline, kako fizicki tako i karakterno te to pocela isticati umjesto da naglasavam svoje mane. Danas sa zadovoljstvom mogu reci da imam prijatelje koji me uopce vise ne gledaju kroz taj moj hendikep. Imam i predivnog decka kojem sam prelijepa i prezgodna i to mi daje nevjerovatnu snagu.

Zelim reci da se prevazidju neke stvari sto je covjek stariji, ali... djeca znaju biti okrutna. Roditelji znaju biti neupuceni i uskogrudni. Drustvo zna biti vrlo okrutno, pa bilo to Sarajevo ili Stockholm.

Dragi Pape,

Prelijepa i pretužna tema istovremeno, tema koja čovjeka tjera da zastane, preispita svoje stavove...Čitajući neke od sjajnih ljudskih ispovijesti ovdje, osjetio sam neku vrstu krivice....jer, cijelog se svog života plašim da nekoga ne uvrijedim riječju,gestom, pogledom, postupkom....Ali nisam siguran da u tome uvijek uspijevam...I nisam sretan zbog toga.... Ihhh, suze mi same teku

Samo navratih da dam podršku ljudima koji imaju snage da nam ispričaju svoje priče...ljudima koji imaju vjere u nas, kojima saznanje o njima neće stvoriti predrasude...

Hvala

Ahmmed wrote:Dragi Pape,

Prelijepa i pretužna tema istovremeno, tema koja čovjeka tjera da zastane, preispita svoje stavove...Čitajući neke od sjajnih ljudskih ispovijesti ovdje, osjetio sam neku vrstu krivice....jer, cijelog se svog života plašim da nekoga ne uvrijedim riječju,gestom, pogledom, postupkom....Ali nisam siguran da u tome uvijek uspijevam...I nisam sretan zbog toga.... Ihhh, suze mi same teku

Dragi Ahmedde,
puno mi znaci tvoja i podrska svih ostalih koji su uzeli ucesca na temi. Hvala svima.
Ako sam temom nekoga "natjerao da zastane", ... da preispita svoj stav, pa i da pusti suzu, ... to je pun pogodak. Sve su to reakcije svojstvene covjeku.
Ja nemam vidljivih tjelesnih ostecenja, ali ... "oziljaka" druge prirode imam, a .... i oni znaju boljeti.
Nakon rata, i jednog teskog perioda poslije svega toga, ... uspio sam povratiti svoj mir i samopouzdanje.
Svakodnevno preispitujem svoje stavove, cesto i grijesim, ali i priznajem i pokusavam korigirati svoje greske.
Ljudima sa tjesnim ostecenjima je apsolutno neprikladno ponuditi sazaljenje. Njima treba postovanje, podrska i osmijeh.
Od mene to bezrezervno imaju.

Pozdrav za haubicu
Prošao si ratni pakao na najgori mogući način kao i ja,dobro se razumijemo i u pravu si svako slovo je puno bola,ne očekujem da iko može razumjeti ko nije doživio slično,ali to je i normalno.Za sve ove godine shvatila sam da se "normalni" ne znaju postaviti prema nama,i oni se boje na neki način,izbjegavaju nas,a mi smo isto normalni često više od njih samih. Osjetite našu dušu i srce,ukoliko je to moguće u ovom mahnitom vremenu,budite nam podrška,oslonac i mnogo ćete dobiti za uzvrat od nas drugačijih.

Ja se divim svima vama koji imate snage pisati ovdje. Jedno veliko hvala!

Meni uvijek bude odvratno kada na predavanje dodje momak u kolicima, a ostatak kolega se onako pokvareno nasmije...cesto se zapitam sta je to s nama ljudima pa smo tako zli.

I na kraju, sto kaze @ pape, svako od nas ima neke oziljke, mozda ne tjelesne, ali onih druge prirode nikada ne fali...

haubica_i_to_teshka wrote:
Otvoreno je rekla i dala nam do znanja da nismo pozeljni.
Ta izjava ostala mi je" urezana' u pamcenje za sva vremena. Sa WISC testom uvrijedila je mene kao licnost, ali sa tom izjavom uvrijedila je ne samo mene nego svu moju raju sa kojim sam odrastao, komshije, porodicu, sve one znane neznane shto su nevini poginuli, one shto su bili gladni, zedni,siromasni ali divni ljudi. Meni najdrazi.
E, to joj nisam mogao haliti ni oprostiti.

Ako je to izjavila pred svjedocima ti mozes tu pricu dati u novine. Nekako moras zatvoriti krug - ili joj oprostiti i zaboraviti je, ili joj uzvratiti istom mjerom. Samo ces sebe patiti ako nista ne uradis.

Svim forumasima zelim sretnu i mnogo zdravlja i srece u novoj godini.
Dobra tema i kao sto Pape rece, i sama cinjenica da je neko poceo da preispituje svoje stavove ce doprinjeti mnogo boljem drustvu. Pozdrav.

moja mati je imala prijateljicu, a njen sin, stariji od mene, je rođen sa nekom vrstom retardiranosti. fizički je bio potpuno razvijen, ali mentalno je bio na nivou malog djeteta. Sakib. Sakib je bio jako drag, i moja mati ga je rado čuvala. Isprva mi je bio čudan, kako da razgovaram sa njim? Iako jako socijalan, društven, Sakib nije razumjevao neke osnovne pojmove. U razgovoru bi ponavljao istu stvar po deset i više puta. Vlastiti otac, koji se nikad nije pomirio sa prirodom svoga sina, bi se često iznervirao na njega i počeo da viče i pravi buku, što mu sin ne može kao drugi da se ponaša!? Ne krivim čovjeka, i sam ne znam kako bi reagovao na njegovom mjestu, i ne volim suditi drugima o nečemu sa čime sam nemam nikakvog iskustva. Svi se mi možemo praviti fini i dobri, ali niko ne zna kako bi uradio nešto kad bi već doživio nešto tako. Ali Sakib se nije puno brinuo, to što je bio kao dijete, ga je i najviše spašavalo tuđe frustriranosti. Sakib kao da nije ni razumio u čemu je stvar, okrenuo bi ploču i počeo valjati neke svoje gluposti, na šta bi mu se otac još više raspsovao, a ja nisam mogao da sakrijem smijeh.....
I kada god bih sreo Sakiba, sve mi je bilo običnije. Skontao sam da on ne traži da ga se zabavlja, kao što sam na početku mislio, već da on iako se ponaša kao malo dijete, nije malo dijete, i samo traži da budeš normalan sa njim. I kad bi ga poveo sa društvom da malo šutamo lopte ili šta već, osjetio sam kod drugova onu nelagodu, da ne znaju šta da govore i kako da se ponašaju. Rađe su htjeli da ga ne dovodim, ali, na kraju bi Sakib i njihova srca osvojio. Jer, Sakib nikad nije lagao. Što na umu to na drumu. Sakib nije mogao slagati pa da ga ubiješ! I nikome se nisam ismijao kao nekim od njegovih provala.
A pošto je Sakib, kao i svaki muškarac, volio žene, suptilnost mu nije bila jača strana. Dobrim curama bi zviždao i vikao prostakluke što je čuo od svojih vršnjaka i očevog društva, jednom je i zaradio šamar, ali Sakib je volio žene.
I što sam ga više upoznavao, uvidžao sam koliko on zaista i jeste svjestan. Ko bi mu se iskreno obraćao, pa makar i sa iskrenom nelagodnošću, Sakib bi otvarao i srce i dušu. A ko bi sa podsmijehom i zlobom mu se obraćao, Sakib nebi puno vremena na njih trošio. I išao je on trolejbusom sam u školu, i imao tamo neku djevojku, i kod kuće ništa nije volio više od Safeta Isovića i Halida Bešlića. Niko nije pjevao sevdalinke i ljubavne pjesme sa merakom kao Sakib. I kao da ga je sam Bog odabrao, jedini bi u svojoj kući postio cijele Ramazane, i ništa nije volio više od kad bi ga amidža Esad poveo u džamiju da klanja namaz. Ni otac ni mati mu nisu bili vjernici praktičari, ali Sakib je imao potrebu za vjerom u sebi.

I došao je i rat, i Sakib je morao napustiti rođeno Sarajevo, i kao i mogi poći na neznani put u bijeli svijet.

Danas, živi u Kanadi, zaposlen je i živi sa roditeljima. Najveća mu je želja da se oženi. Jako je plakao za Safetom Isovićem.

@haubica_i_to_teshka
Prvo te molim nemoj sebe nazivati hendikepiranim, jer po svemu što mogu izvući iz tvojih postova ti to sigurno nisi, ako ćemo tražiti neke nedostatke onda tvojoj bivšoj direktorici mnogo toga fali i ona je osoba vrijedna žaljenja i inače ne volim te neke nove kategorizacije kao ljudi sa posebnim potrebama, hendikepirani itd... jer mi to izgleda kao diskriminacija. Što se žena tiče ne sekiraj se takve su ti one, meni to rade cijeli život što si ti naveo (sad će mene optužiti za diskriminaciju ), šalim se naime ako želiš i tražiš naići će ona prava i sigurno joj neće ništa smetati, kao što si vidio u mnogo prijašnjih postova, tvoje ranjavanje neće biti nikakva prepreka za prave osobe, a za one koje to nisu, već će naći nešto po čemu će te diskriminirati i meni se to dešavalo milion puta iako nisam ranjavan kao ti, prema tome smatraj me sebi ravnim i obrnuto u svakom pogledu, ako si ti hendikepiran onda sam i ja i ima nas još dosta.

bina67 wrote:Pozdrav za haubicu
Prošao si ratni pakao na najgori mogući način kao i ja,dobro se razumijemo i u pravu si svako slovo je puno bola,ne očekujem da iko može razumjeti ko nije doživio slično,ali to je i normalno.Za sve ove godine shvatila sam da se "normalni" ne znaju postaviti prema nama,i oni se boje na neki način,izbjegavaju nas,a mi smo isto normalni često više od njih samih. Osjetite našu dušu i srce,ukoliko je to moguće u ovom mahnitom vremenu,budite nam podrška,oslonac i mnogo ćete dobiti za uzvrat od nas drugačijih.

Nikada vas nisam ni smatrao drugačijim niti ću.

@General_Jackson
Pozdrav za tebe i hvala na podršci

Svaka čast ljudima koji su svoju priču podijelili.
Samo kreten i debil može da gleda drugačije ljude sa hendikepom.Treba biti svjestan da se svakome od nas može sutra desiti i gore od onoga koga smo drugačije pogledali.

pusti ba mahalu, teško onom ko brine šta će mahala reći

Diskriminirati se mogu i ljudi na osnovu političkog ubjeđenja, a ne samo zbog stanja zdravlja i tjelesnog integriteta...ili sam možda u krivu?

Pera Trta wrote:Diskriminirati se mogu i ljudi na osnovu političkog ubjeđenja, a ne samo zbog stanja zdravlja i tjelesnog integriteta...ili sam možda u krivu?

Uopce nisi u krivu, ali isto tako, .... uopce nisi procitao ni uvodni post, ...

Pera Trta wrote:Diskriminirati se mogu i ljudi na osnovu političkog ubjeđenja, a ne samo zbog stanja zdravlja i tjelesnog integriteta...ili sam možda u krivu?

političko ubjeđenje biraš, pa i možeš prikriti, a hendikep niti biraš niti(ili teško) možeš prikriti.....

evo primer za nes sl.malopre otvori neko temu i odma neka bezsramna cura mila il kako se zvase odma pesimisticki i ironicno pise i reagira na njegov jezik pisanja, i ta licnost makne taj post.sramota za tu osobu klosarka jedna ko da njen jezik je bolji.glupaca