haubica_i_to_teshka wrote:Evo da pokusham, poshto sam jedan od ” hendikepiranih”...
Sarajevo, rat , granata.. .u sekundi svi moji djecacki snovi nestali, izbrisani, nema ih...
Noga amputirana, to vishe nisam ja , svijest ne prihvata da nikad vishe necu biti onaj stari, zaigrat na “male” , kosharke...Ne bole me toliko rane od ranjavanja nego to saznanje.Tada, nisam bio svjestan predrasuda nego sazaljenja, svi ti pogledi, rijeci ohrabrenja .. . Ne htijuci, mnogi su me povrijedili, od moje prve ljubavi (ako se to u 13-tim moze zvati), porodice, raje....Ta sjecanja i druzenja “ubijala” su me.
93 izlazimo iz Sarajeva (mama, sestra i ja) . Prvi susret sa tatom..., suze u njegovim ocima , nevjerica ,bol...u mojoj glavi koshmar, jer znam nikad necu biti njegov “Pape”. Kako me je to bolilo...
Najteze mi pada sho svako od njih preuzima odgovornost za ono shto se desilo (stari shto nije bio u Sarajevu, stara shto je taj dan otishla na posao, sestra shto mi nije zabranila da izadjem) Pokushavam da spasim porodicu, a ne znam shta cu sa sobom, uskoro krecem shkolu...Pun sam predrasuda jer nikog ne poznajem, ne znam kako da se” postavim’ i reagujem na provokacije ?!
Dragi Boze, daj mi snage bar za taj prvi dan...moram da idem zbog svojih da im pokazem da mogu, da me nije stid, da se nisam promijenio... A najradije bih se sakrio kod stare u krilo i plakao.
Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da nismo isti...da su i drugi (a ne samo ja) puni predrasuda. Sve je u redu dok ne saznaju/vide da nemam nogu.Tada se vidi i osjeti razlika, ma koliko se neki trudili da to ne pokazu.
Neke stvari, koje su za druge sitnice i normalne, za mene brana nepremostiva, Trudim se da ne pokazujem i da mi je svejedno. Ali nije. U dubini dushe , samo ja znam kako mi je.
Izlazim u rock clubove, diska , idem na utakmice, treniram neke sportove, kao vecina mojih vrshnjaka.
Nisam ruzan u faci, i sve je u redu dok ne prohodam. Bilo je” ljubavi”, na kraju svakog razlaza znam za razlog prekida, ne zamjeram ni jednoj. Da ne shupljiramo i da se ne lazemo to je bio jedini razlog. Nekad zbog pritiska porodice, mekad drushtva, a nekad i licnog ( valjda treba malo vremena da im se “ukaz”e buducnost, djeca...) Ne treba mi nicije sazaljenje niti da se neko opterecuje sa tim , najmanje da zbog toga zivimo zajedno, planiramo porodicu... To je istina, ma koliko se neki ne slagali sa ovim i pokushavali da mi kazu da nije u mom “nedostatku’ ,tako da prilikom novih upoznavanja prvo prohodam pa onda progovorim (shalim se malo).
Na kraju, da zavrshim optimisticno...
Naucio sam da zivim( ovakav kakav je) zivot , ne zalim se
Kao prvo da Ti(namjerno pišem velikim "T"jer vidim da i jesi veličina od čovjeka) se zahvalim na priči koju si podijelio sa nama.....ne mogu da ne priznam da sam osjetila čitajući Tvoju priču čovjeka koji kazuje dušom,osjećajima.Znaš baš ta duša,baš ti osjećaji su najbitniji.To vjeruj nema svako
....tijelo nam je dato da se njime koristimo,da sebi olakšamo život,ali ne i da nam tijelo bude jedini osnov za sretan i normalan život.Upravo ona duša i osjećaji od malo prije, nam daju sreću i zadovoljstvo.
Možda ja, koja recimo nemam takve poteškoće kao Ti,nisam adekvatna soba da kažem da osnov sreće i zadovoljstva životnoga,baš ona duša i osjećaji,...ali vjeruj i da ih imam znam da bi pronašla snage da se uhvatim u koštac s 'njima i sve ono drugo što je bitno i vrijedno istaknem prije tijela.Baš kao i Ti.
Vjeruj kad bi birala između svoje noge ili svoje ruke....i duše,osjećaja,srca...radije bi odabrala ovo troje posljednje.Sa dušom se mjeri čovjek,sa srcem se mjeri vrijednost,sa osjećajima ljubav... ...a tijelo kao tijelo,ma koliko nam bilo teško da se naviknemo bez nekog njegovo dijela ono nas ipak ne može udaljiti od nas sami koliko nas može udaljiti ono što se zove nedostatkom ljudskosti,čovječnosti,ljubavi....
Čitajući baš sad Tvoju priču,pokušavam da konstruišem slike budućnosti tih djevojaka sa kojima si bio u vezama,koje su završile razlazom.Kako su uopšte presudile da li sreće ima ili nema s'nekim, sa tim predrasudama?I vjeruj mi ono što me zanima je gdje su one sada,da li su sretne....da li baš imaju život kakav su kao klinke zamišljale?Da li je baš sreća ogledana u tijelu nekoga ili u duši?!Da li se ičija sreće može garantovati cijelim tijelom, izgledom,zgodnoćom,....ne može!!!
Ja se sjećam jedne rečenice koju mi je prijateljica rekla kad sam ja došla na njenu svadbu. Udavala za momka,koji je ostao invalid,nakon neke vojne akcije.Da podvučem oni su se ranije,prije njegova ranjavanja poznavali onako usput,iz društva,a kasnije se razvila ljubav,kasnije brak,djeca...On je šetao sa svojom djecom,bez obzira što je u kolicima,on se smijao s njima bez obzira što je bez obadvije noge,...on je bio i ostao čovjek,čovjek s' kojim je moja prijateljica sretna.(Istina danas već sa ortopedskim pomagalima hvala Bogu normalno se kreće.)
Eh,da rečenice koje su me fascinirale taj dan i natjerale suze na oči od veličine njene ljubavi.
Pitala me je samo jedno: da li je bitnije prespavati dan ili noć?
Ja sam ćutala.Ona mi je tad odgovorila:
Ja dan ne mogu prespavati,za dan mi treba neko da samnom razgovara,neko s 'kim mogu podijeliti misli nakon pročitane knjige,neko s'kim mogu popiti rahat kafu,neko ko jednostavno ima dušu i osjećaje,ko me razumije.....
A noć kao noć....pokrijem se dekicom i zzzzzzz,a to vala mogu i sama.....
U prvi mah mi je izgledala čudna,pripisivala sam to samo njenoj zaljubljenosti,ljubavi....a danas sa ovim godinama,sa ovom zrelošću znam definitivno je ono što mi je rekla imalo smisla.Upravu je,dan ne možeš provesti sam...a noć ionako provedeš zzzzzzzz....
Ja često znam te njene riječi uzeti kao svoje i kazivati ih,jer zapravo tu smo iste,zajedno odrasle,sa istim ljudima,koji nikad nisu poznavali ni termin "predrasuda".
Tebi prijatelji,želim sve najbolje.....ali ne zaboravi...čovjek je čovjek,sve dok ima dušu
...A predrasude,eh toga je bilo i biće,...do naše je čovječnosti i snage duše kako se s'njima nosimo
odnosno nisi dovoljno lijep nije ti dala nikakve sanse na osnovu tvog fizickog izgleda to je jedan banalan primjer.Svi imaju predrasude lijepi prema ruznim i obratno,debeli prema mrsavim i obratno,visoki prema malim i obratno kontate poentu samo nemojte mi onih otrcanih faza tipa ja djelim ljude na dobre i lose ili mene su moji roditelji vaspitali bolje i toga nije bilo u Jugi(ovo se malo zezam 
za temu
)
ljudi,zar ne 