Djetinjstvo sam proveo igrajuci se sa djevojcicom mojih godina koja je bolovala od leukemije i zbog kemoterapije ostala bez kose. Niko iz naselja nije htio da joj se priblizi, upravo sto su im roditelji zabranili da se igraju sa njom, toboze mogli bi navuci bolest na sebe
. Neki su cak i meni zamjerali na tome a ja (onako malo krupniji od drugih) sam uvijek raspravu zavrsavao psovkama ili batinama (ja i buraz, Bog i batina) 
. Sjecam se dugih razgovora sa mamom, svih objasnjenja zasto je neko drugaciji od ostalih, isto kao sto sam i ja od rodjenja (ali operacijom u 4. godini su mi odstranjeni dodatni palcevi na moju inicijativu iako su se roditelji protivili. No, dali su mi pravo izbora i moja je bila zadnja). Medjutim da se vratim na pricu o djevojcici, ako to nekoga zanima 
2002 godine, komsinica (inace tetka od djevojcice sa bordo kapicom) poziva mene i brata da dodjemo kod nje jer ima jedno iznenadjenje za nas. Tako je i bilo. Djevojcica sa bordo kapicom je danas prelijepa djevojka bujne kose sa kojom bi se svi pozeljeli igrati (perverzen misli - STOP)
Zbog duzeg boravka u bolnici tokom operacija (navedenih iznad), imao sam priliku upoznati mnostvo malisana koji su prkosili toj zlobnoj bolesti - leukemiji. Iako je bilo davno, sjecam se nasih igara i autica na daljinsko upravljanje, zavlacenje ispod kreveta i igranja 'zmire' po bolnici. Unatoc svemu, oni su cinili taj boravak ugodnijim i bio sam sretan sto imam raju negdje gdje to niko ne bi ocekivao.
Druga situacija koja me naucila da ljude sa invaliditetom prihvatam kao i druge je surovost rata. Naime, ocev rodjak je tokom akcije na Nisickom polju nagazio na minu dok je izvlacio drugog saborca. Nakon sto smo to saznali, otisli smo u bolnicu da ga posjetimo i prvo sto sam vidio je njegova natkoljenica podignuta i vezana ali nije bilo potkoljenice. Preslusao sam pricu, sve sto se desilo, i taj dan sam bio predmet zestoke sprdnje od strane ocevog rodjaka. Rekao mi je da mu pocesem mali prst na desnom stopalu na sto sam ja odreagovao kao - pa gdje ti je? na sto se u cijeloj sobio prolomio smijeh (iako je situacija bila takva kakva je). Ostali slucajevi ranjavanja prijatelja i bliznjih te neizbjezne amputacije su prica za sebe...
Treca prica, pomalo simpaticna iako u isto vrijeme tragicna... Ljeto 2003. godine... Sarajevo na Kosevu docekuje Posusje, brat i ja se spremamo na tekmu i tada prolazi komsija sa Downovim sindromom, inace zakleti Pitar, i govori kako bi isao na tekmu ali ga otac ne pusta. Brat i ja mu kazemo da se spremi i pravac - Kosevo. Zezancije i provale sa tribina su nesto sto treba dozivjeti ali slag na tortu uslijedio je u trolejbusu. Krcat trolejbus, sve neka mrtve 'sminka' jer jos uvijek nemamo metro pa uskoce 'trola seksualci' neke curice se vracaju kuci iz grada, Dado (komsija) se okrece, gleda one cure i govori: "Joj dobrih cura, jos samo da su muslimanke, treba ih voditi u dzamiju i odmah zeniti" na sto su svi oplakali od smijeha.
Nakon svega sto sam naveo, svako bi se trebao zapitati, prije nego osudi nekoga drugog zbog nekog fizickog nedostatka, sta da sam ja na njegovom/njenom mjestu? mada ljudi o tome ne razmisljaju mnogo dok ih ista stvar ne snadje.
ljudi mogu ali ne zele razmislajti o tome,prosto se iskljuce
Odmah mi je bilo nesto cudno ponasanje njenih prijateljica..saptanja na uho i sl. al nisam nesto obracao paznju.Tako jedno pola sata sve ok..smijeh.. zeza.. radim sve sto znam 
pitam je da izadjemo napolje ljeto je bilo i onda pocinje promjena raspolozenja da bi u jednom trenutku njena prijateljica me bukvalno stisnula nadlakticu iza ledja i rekla nesto kao ajd zajebi to..nemoj smarat nesto u tom fazonu,ja pogledam u nju ona sva zbunjena i suti..nista kulturno se pozdravim i odem...nakon mjesec-dva sretnem je po danu na ulici sa roditeljima..vidim cura ima onako primjetno kracu nogu i sav se sjebem.Ono vratim film i sve mi je izgledalo jasnije i jasnije..ne precjenjujem se i ne kazem da nije moguce da joj se jednostavno nisam svidio al nije tako uopste izgledalo..u tim nekim procjenama bar do tada nisam mnogo fulao.I onda kontam da mi uopste nije dala ni sansu da je bolje upoznam iz nekog straha od moguceg povredjivanja jer izgleda onako bas dobro i vjerovatno je imala neka iskustva te prirode...s druge strane nisam licemjer i ne znam kako bi to zavrsilo tada!Bio bi vjerovatno jako zbunjen u jednom trenutku
.btw,kolega pa sta ste vi zavrsili akademik,citam vas na svom postu 
), šalim se naime ako želiš i tražiš naići će ona prava i sigurno joj neće ništa smetati, kao što si vidio u mnogo prijašnjih postova, tvoje ranjavanje neće biti nikakva prepreka za prave osobe, a za one koje to nisu, već će naći nešto po čemu će te diskriminirati i meni se to dešavalo milion puta iako nisam ranjavan kao ti, prema tome smatraj me sebi ravnim i obrnuto u svakom pogledu, ako si ti hendikepiran onda sam i ja i ima nas još dosta.