Forum Klix.ba

callmethebreeeze wrote:

muha_sa wrote:

anais_nin wrote:odlicna tema pape
sada su svi heroji, ma ja mislim da najveci heroji su oni koji su izgubili cijelu familiju u jednom danu i sada sute e rade i nepricaju gluposti

cini mi se da oni koji bi imali najvise da kazu, vise nemaju rijeci

baš tako.
još nešto--90% onih koji bi imali šta reci nemaju ovu spravicu nit pristup internetu--oni sad kontaju kako djecu prehranit-odškolovat--dat ovoj zemlji cestite i poštene gradjane----rade po pijacama-praonicama auta i firmama predratne fukare a današnjih biznizmena. Rade i šute--ne popuju nit pametuju po raznoraznim forumima.

bravo muha:)

nokturno wrote:Evo da prvi odgovorim, ja sam u nju prestao vjerovati negdje u ljeto 93'.

Sto se nasih problema tice, nisu oni poceli sa politickom elitom koja nam je dosla na vlast 91'. Njihov dolazak na vlast nije uzrok vec posljedica.

Ja sam bezbroj puta (pod raznim nickovima ) govorio o tim uzrocima i ne ponavlja mi se. Uglavnom preveliko jugoslovenstvo a nikakvo bosanstvo, dovelo je do vakuma i dezorijentisanosti. Izmedju umiruceg "jugoslovenstva" i nerodjenog bosanstva, svoju priliku je iskoristilo muslimanstvo. Ovo onako pojednostavljeno.

Luke Perry wrote: svejkovi zasto se vani lazno predstavljate kao izbjeglice?

Fratris wrote:Necu navoditi imena ni ljudi ni mjesta u ovoj prici, ali mozda je neke lakse pogoditi nego sto meni izgleda.

Moj otac je u BiH bio od prvog ispaljenog metka do Daytona. Ja nisam. Ja sam s roditeljima odselio u Zagreb sada davne, univerzijadske 1987. Ni u skolu nisam bio krenuo. Nakon sto je rat izbio u Bosni, no prije nego li ce izbiti za pobornike SDA(znaci to je bilo u martu 1992.), moj stari uzima "bolovanje" u zagrebackoj gimnaziji u kojoj je radio i odlazi u rodni gradic organizirati otpor prema vojsci koja se poredala po brdima oko njega. Mozda on i ne bi otisao da je znao da ce sve to trajati 3 godine. Al' eto, otisao je. On je valjda nekakav Hrvat, ali grad je velikom vecinom bosnjacki. Pomaze u organizaciji TO, a nakon pada susjednih gradova, postaje komandant civilne zastite. Zbrinjava izbjeglice po skolama, kinima, kazalistima. 15.000 izbjeglica na opcinu od 40.000 ljudi. Radni dan mu je bio i po 16-20 sati. A posao, strava. Nije u rovu, pa mu ne prijeti neka fizicka opasnost, ali psiholoski uzas. Izmedju ostalog, on je taj koji je svako jutro dobijao listu poginulih boraca za prosli dan i morao osobno obavijestiti porodice. A pola poginulih su mu bili ucenici prije nego sto je otisao u Zagreb. Radi hrpu drugih stvari. Pokusava stvoriti mutli-etnicku obranu grada. Lokalne Srbe uposljava ispod sebe, vecinom kao lokalne straze ili u magazinu humanitarne pomoci. Dobri odnosi i jedno vrijeme cak zajednicka komanda s obliznjom jedinicom HVO-a. Sve funkcionira kako treba, manje vise. Linije koje su uspostavljene kad je on stigao se jos uvijek drze, cak i pomjerene na nekim mjestima u korist ABiH i HVO. Moj stari dobija od Armije cin majora u rezervi, i siri se njegov resor. Osim civilne zastite, dobija jos neke stvari.

No, krajem 1992. dolazi do nekih promjena. Pocinje radikalizacija. U grad dolaze ljudi iz Sarajeva, lojalni kadrovi SDA koji su zabezeknuti cinjenicom da u opcini u kojoj je SDA pobijedio 1991. na izborima, ratno vijece je potpuno nestranacko. Podrivanje i vojnih i civilnih vlasti pocinje u skoro istom trenutku. Za SDA kadrovima uskoro dolaze i dobrovoljci iz bratskih islamskih zemalja koji su potpuni levati sto se tice modernog ratovanja, ali koji zato maltretiraju sprske seljake i prijete da ce dignuti gradsku pravoslavnu crkvu u zrak. Moj stari u jednom trenutku mora slati vojnike da je cuvaju. Etnicki odnosi se postepeno kvare. Moj stari je u jednom trenutku otisao u Split u nabavku lijekova za bolnicu i kad se vratio saznao je da su svim Srbima u jednom obliznjem selu uzeti telefoni. Logicno, jer spijuni uvijek za svoja djela koriste najobicnije telefonske linije i aparate koje drze na zidu cim se udje u kucu. Stvari se jos vise pogorsavaju prvom polovicom 1993. kad se cijela regija nalazi u potpuno okruzenju. Ja sam tad bio premali da bi neke stvari shvatio, ali ja slijedecih 9 mjeseci oca nisam vidio jer nije mogao doci do Zagreba. Da sam bio stariji, mozda bih imao danas neke malo vece oziljke od tog. Sjecam se da se javljao svakih 10-15 dana a izmedju toga nismo pojma imali je li ziv ili ne.

Radikalizacija se sve vise nastavlja. Lokalni "serifi" maltretiraju preostale Srbe, koji sredinom godine pod pritiskom odlaze iz grada i okolice. Najveci pritsci dolaze od strane izbjeglica is susjednih gradova, koji se onda naseljevaju u njihove kuce. SDA puleni polako pridobijaju clanove ratnog vijeca, sve dok nisu pridobili polovicu plus jednog. Onda to vijece rasformira samo sebe, i dolazi stranacko vijece. Naravno, clanovi tog vijeca su ljudi koji su do prije malo vise od godinu dana vezali zastave i pravili rostilje sa funkcionerima obliznjih odbora SDS-a, i koji nisu prst digli da se grad obrani u onih prvih, najtezih par mjeseci rata. Moj stari gubi mjesto u vijecu, ali za sad zadrzava poziciju komandanta CZ. Za sad. U to vrijeme u drugim dijelovima BiH izbija rat izmedju HVO i ABiH, i u lokalnim novinama se pocinju pojavljivati clanci u kojim se "anonimni" autori pitaju zasto je jedan Hrvat na tako visokoj pozicij u jednom tako izrazio bosnjackom gradu i kraju. Pocinju i prijeteca pisma, pritisak od strane politickog vodstva, i dolazi do situacije da moj stari jednu noc, pod krinkom tame, mora sjesti u kombi od jednog prijatelja iz djetinjstva koji ga uspijeva kroz nekoliko punktova prevesti na teritoriju koju drzi HVO. Lokalni HVO i ABiH ne ratuju, niti ce ratovati, ali situacija je napeta. SDA kadrovi iz vana zastupaju ideju da ABiH treba razoruzati HVO, sto je suludo u situaciji kad su i jedni i drugi u potpunom okruzenju od strane VRS. Moj stari dolazi na slicnu poziciji u HVO-u na kojoj je bio u ABiH, radi sve da svojim autoritetom sprijeci sukob, nakon deblokade preko svojih veza isposluje da se ranjeni pripadnici ABiH lijece u Zagrebu od istih novaca kao i pripadnici HVO(preko zavicajnog kluba lokalnih Hrvata u ZG.) Zbog manjka "hrvatstva" dolazi jako brzo u sukob s lokalnim HDZ funkcionerima u novoj sredini, koji ga isto pokusavaju skinuti, ali kao skolski drug jednog vrlo, vrlo visoko rangiranog covjeka u Federaciji BiH, uspijeva se zadrzati.

Nakon Daytona, moj stari ostaje jos 5-6 mjeseci u BiH, radeci na obnovi i ponovnoj organizaciji civilne administracije. Nije dobrodosao ni kod lokalnih Hrvata niti Bosnjaka, ali uspijeva nekako pokrenuti par akcija, ukljucujuci ponovni pocetak normalne nastave u skolama. Nakon povratka u Zagreb, gdje ga vec 3 godine cekaju zena i dvoje male djece, odlucuje se na emigraciju zbog neslaganja s tadasnji vlastima i strahom da ce Tudjman odvesti HR do sankcija. Tako smo se skrasili u dijaspori, gdje i dan danas zivimo. Moj stari nekad prica o ratnim vremenima, i o svemu sto je prosao, ali ni jednom se nije pozalio. Ni jednom nije rekao da zali sto je 1992. otisao u BiH, sto je zivot stavio na kocku, i sto je svom gradu dao sve, a dobio nista nazad. Jos gore, dobio je da mu pljunu u lice. Dobio je da gleda covjeka koji je 80-ih godina bio dousnikeUDBE na svom radnom mjestu kako postaje nacelnik opcine i kako se slika s efendijama. Dobio je da vidi kako je ideja za koju se on borio izgubila. Dobio je da shvati da su mnogi njegovi sugradjani u stvari nisu borili za njegovu ideju, nego neke sasvim druge ideje. I opet, ni jednu rijec zalbe. I opet, kaze da bi da moze, sve ponovo isto napravio.

Al ja ga slusam, i gledam, i nekad mi ga toliko bude zao. Nije on nesretan u dijaspori. On je u stvari nevjerovatno puno asimiliran za covjeka njegovih godina. On je ovdje jako sretan, i ne bi se zelio vratiti ni u BiH ni u Hrvatsku. Ne, meni ga je zao kad ga slusam nekad kako prica o djetinjstvu. Kako prica o svom gradu kao idili i nekom malom raju. Onda mi ga bude zao jer shvatim da je on zasluzio bolje u zivotu. Zasluzio je da ode cesce u svoj grad i prodje livadama gdje se nekad igrao lopte, napije vode sa studenca, i sjedne i popije pivu sa jaranima iz djetinjstva. Jaranima od kojih su neki bili uz njega citavo vrijeme, a neki ga debelo razocarali. Naravno, danas je on s nekim u kontaktu preko interneta i neki su mu se cak i izvinuli za sve. Oni se danas lijece od ekstremizma i od SDA. Cesto su clanovi SBIH, sto dodje nesto valjda kao metadon. Zao mi ga je bilo i kad sam procitao jedan clanak nekad tamo '99. Pravoslavna crkva koju je moj stari prijetio da ce cuvati po cijenu ljudskih zivota je prezivjela rat netaknuta. Par gelera je pogodilo fasadu kad je VRS gadjala grad. I onda 4 godine nakon rata dolazi nekakav episkop i iz crkve odnosi ikone, neke cak iz 17. stoljeca. Objasnjenje je da u gradu vise nema Srba i da one nisu na sigurnom "medju Turcima." Nema veze sto u gradu i okolici jos uvijek ima stotinjak Srba kojim te ikone neizmjerno znace. Nema veze sto te ikone 2 godine nisu bile u crkvi nego u sefu iza fotelje mog starog, da ne bi slucajno sta se dogodilo. Ne, dodje pop i odnese on njih u Bijeljinu.

I opet kazem, moj stari be sve ponovo isto. Al zao mi ga, jebi ga.

pape wrote:

anais_nin wrote: cini mi se da oni koji bi imali najvise da kazu, vise nemaju rijeci

Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni usli u historiju.
Danas srecemo na sarajevskim i svim ostalim bosanskohercegovackim ulicama ljude u pohabanoj odjeci, zatamnjena pogleda, koji ni sami ne znaju sta oni u stvari znace u istoriji novoga doba. Idu skromno svojim putem, ne dosadjuju nikome, a ni njima ne dosadjuju novinari trazeci intervju.
Kad biste ih zapitali kako se zovu, odgovor bi vam jednostavno i skromno bio: "Ja sam Svejk, ..... vojnik Svejk."

Nas skromni Svejk nece da uzme ucesca u temi. Zasto?

Nece da uzme ucesca u ogoljevanju, ... razotkrivanju besmislenosti, surovosti i ludosti militarizma, a ima li istinitijeg i vjernijeg svjedoka od njega?
Stavili su mu masku priprosta covjeka, ali ... on je taj, bas kao i Hasekov Svejk, kojemu ne nedostaje mudrost.

Progovori Svejk, .... izvrni ih ruglu, bolje ne zasluzuju.
Neka ti ironija i sarkazam budu zamjena za onu pusku, koju si od zadnje crkavice kupio da branis celjad i mater.
Neka "nasi" politicari, ... "nase" vjerske vodze i "nasa" birokracija cuje sta i kako razmisljas o njima.

Progovori dobri vojnice Svejk!

Fratris wrote:Veliki japanski reziser Kurosawa ima jedan film koji se zove Sedam Samuraja. Fantastican film koji je poslije u Holywoodu preradjen kao Sedmorica Velicanstvenih. Kaubojstina neka, Yul Brynnera se samo sjecam iz ovog filma, ali mislim da je radnja identicna. Uglavnom, na pocetku filma banditi se spremaju napasti nekakvo selo, al kao kontaju da je bolje cekati nakon zetve jer ce biti vise plijena. Jedan od seljana ih cuje, i selo skupi nekako novac da plate grupi samuraja da ih zastite. Onda oni nadju jednog samuraja, koji onda skupi drugih sest i postaje vodja. Uglavnom, na kraju oni obrane selo uspjesno, ali trojica ili cetvorica od njih sedam poginu.

Al na pocetku filma, kad ovaj vodja samuraja okuplja njih sestoricu, on spominje kako nikad dosad nije dobio ni jednu bitku. I naravno, djeluje zbunjujuce jer je on stari iskusni ratnik. Kako je mogao prezivjeti i nauciti svoj posao ako je sve bitke izgubio? Na kraju filma, nakon sto su banditi pobijedjeni, i dok seljani proslavljaju i kraj zetve i pobjedu, on stoji nad tijelima te trojice poginulih drugova i jedan od prezivjelih mu kaze "Pobijedli smo." A on njemu odgovara "Pobijedili su seljani. Mi smo izgubili. Mi uvijek izgubimo."

I onda skontam zasto kaze na pocetku da nijednu bitku nije dobio.