Forum Klix.ba

...

...

Jessie B wrote:

dawn_upon_dawn wrote:ima ovdje (barem je bilo) u rs-u komplet citav za 20 KM, bas taj ja nisam otisla nikad da kupim

Prosto ne mogu da skontam sta mi je najperverznije u ovom sto si napisala

ni meni nije jasno da neko cita pisce iz RS

Jessie B wrote:

dawn_upon_dawn wrote:
hoces da ti crtam?

Budalastina, ne kontam cemu taj ton. Svejedno, necu kvariti temu daljom prepiskom u ovom tonu.

cuj kvariti temu pa tek sad i postaje zanimljiva...

Jessie B wrote:

dawn_upon_dawn wrote:
hoces da ti crtam?

Budalastina, ne kontam cemu taj ton. Svejedno, necu kvariti temu daljom prepiskom u ovom tonu.

hm, a ti kazes, nicim izazvana, da ne znas sta je (ni manje ni vise nego) perverznije u jednoj mojoj kratkoj recenici izvini, ali ja sam samo prihvatila tvoj ton.

ricardo, drug, izvini, prestajem zachatavati temu.

hej, ljudi, nemojte tako siguran sam da Jessie nije mislila nista lose, pogotovo to nesto u vezi prebivalista...

@dawn, zbog tvoje zaboravnosti sad bih te strijeljao onako, u stlilu kakvog diktatora juznoamericke banana republike


@jesssie b.
naravno da nikad nije kasno...samo je bitno da prave stvari dodju.
sad kad si ponosni vlasnik te knjige uljudno zamoljavam
da, povremeno, nastavis s prekucavanjem...naravno, gledaj nesto krace tekstove ili poeziju, da se ne mucis...
ova tema zivi, izmedju ostalog, i zbog mog drugog prijatelja, koji nema nista od Borgesa i redovno cita i printa...
mrcina prisustvuje forumu kao gost, a obecao je da ce se nekad uclaniti (nece mi reci pod kojim nickom) i onda me frontalno napasti negdje... ocekujem na muzici, ebo li ga morrisey njegov (dečače iz vode, printaj i ovo )


p.s. kupio sam neki dan onu Sabatovu knjigu, pa kad mi se bude dalo, otkucam onaj dio gdje napada Borgesa...

Hebes umjetnost koja ne izazaziva konflikte :D

edit posta, poenta: nisam reagirala kako sam reagirala zbog RS-a (nidje veze) nego zbog izraza i to sad nije uopce vazno.

hajd zivjeli.

Jessie B wrote:izbjegavam mudrace i ljepotice na ostalim podforumima

dawn_upon_dawn je osjetljivo celjade

JEDNE SUBOTE

U praznoj kući jedan čovjek slijepi
s mukom se kreće znanim smjerovima,
dodirujuć' zidove što se šire
i hladna stakla unutarnjih vrata
i hrapave uveze brojnih knjiga,
sad uskraćenih njegovih ljubavi,
i srebrninu davno naslijeđenu
i slavine i istake na zidu
i nekoliko novčića kraj ključa.
Sam je i nikog nema u zrcalu.
Naprijed i natrag. Ruka pipa rubom
police prve. Bez nauma čvrstog,
ostade on u svom samotnom logu
te osjeća da sve što sada čini,
u sumraku bez kraja i bez konca,
odgovara jednoj neshvatljivoj mu
igri, koju Bog neki mračni vodi.
Naglas ponavlja ritmičke ulomke
klasičnih djela i kuša oblike
pridjeva i glagola, da napiše
slabije ili bolje, ovu pjesmu!

Pravednici


Čovjek koji obrađuje svoj vrt, kako je zahtijevao Voltaire. Onaj tko je zadovoljan da na zemlji postoji glazba. Tko s užitkom otkrije neku etimologiju. Dvojica namještenika što u periferijskoj kafani šutljivo igraju šah. Keramičar koji razmišlja o obliku i boji. Slagar koji ispravno slaže ovu stranicu, premda mu se, možda, ne sviđa. Jedna žena i jedan čovjek koji čitaju završne tercine nekog spjeva. Tko gladi zaspalu životinju. Tko opravdava, ili želi opravdati, zlo koje su mu nanijeli. Tko je zadovoljan da je postojao Stevenson. Tko više voli da drugi imaju pravo. Takve osobe, koje se međusobno ne poznaju, spasavaju svijet.


Jorge Luis Borges


(Moglo bi se ovdje svasta nesta komentarisati al...)

Orhanowski wrote:Pravednici


Čovjek koji obrađuje svoj vrt, kako je zahtijevao Voltaire. Onaj tko je zadovoljan da na zemlji postoji glazba. Tko s užitkom otkrije neku etimologiju. Dvojica namještenika što u periferijskoj kafani šutljivo igraju šah. Keramičar koji razmišlja o obliku i boji. Slagar koji ispravno slaže ovu stranicu, premda mu se, možda, ne sviđa. Jedna žena i jedan čovjek koji čitaju završne tercine nekog spjeva. Tko gladi zaspalu životinju. Tko opravdava, ili želi opravdati, zlo koje su mu nanijeli. Tko je zadovoljan da je postojao Stevenson. Tko više voli da drugi imaju pravo. Takve osobe, koje se međusobno ne poznaju, spasavaju svijet.


Jorge Luis BorgesJebi ga,@Orhane,ako ima opravdanja i objasnjenja za zlo koje smo mi pretrpjeli,onda,uceraj mu,jarane..."To i nije bog,kojeg sam znao"...


(Moglo bi se ovdje svasta nesta komentarisati al...)

ARGUMENTUM ORNITHOLOGICUM
Zatvaram oči i vidim jato ptica. Vizija traje jednu sekundu, možda i manje; ne znam koliko sam ptica video. Da li je njihov broj bio određen ili neodređen? Taj problem obuhvata i problem postojanja Boga. Ako Bog postoji, broj je određen, jer Bog zna koliko sam ptica video. Ako Bog ne postoji, broj je neodređen, jer niko nije mogao da ih izbroji. U tom slučaju video sam, recimo, manje od deset, a više od jedne ptice, ali nisam video devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri ili dve ptice. Video sam broj između deset i jedan, koji nije devet, osam, sedam, šest, pet i tako dalje. Taj celi broj je nezamisliv; dakle Bog postoji.

(Sreca pa je Nietzsche mrtav )

Godine 1517. fra Bartolome de las Casas gorko se sažalio nad Indijancima koji su skapavali u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V da uveze crnce koji će skapavati u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata.
Zahvaljujući toj neobičnoj filantropskoj varijaciji uslijedila su nebrojena zbivanja; Handyjevi blues, uspjeh što ga je u Parizu postigao veleučeni urugvajski slikar Pedro Figari, razbarušena proza još jednog Urugvajca Vicentea Rossija, mitološka veličina Abrahama Lincolna, pet stotina tisuća mrtvih u ratu Sjevera i Juga, tri milijarde trista milijuna utrošenih na vojne mirovine, kip legendarnog Falucha, uvođenje glagola linčovati u trinaesto izdanje Rječnika Španjolske Akademije, uzbudljiv film Aleluja, odvažni Solerov juriš prsa u prsa na čelu njegovih Pardos i Morenos kod Cerrita, ljupkost te i te gospođice, crnac kojeg je ubio Martin Fierro, očajna rumba El Manisero, uhićeni i zatočeni napoleonizam Toussainta Louverturea, križ i zmija s Haitija, krv koza zaklanih mačetom papaloija, tango porijeklom iz Havane, condombe.
...

SREĆA

Onaj što grli ženu je Adam. Žena je Eva.
Sve se dešava prvi put.
Vidio sam nešto bijelo na nebu. Kažu mi da je to
Mjesec, ali
šta mogu učiniti sa jednom riječi i jednom mitologijom.
Pribojavam se drveća. Tako je lijepo.
Mirne životinje se približavaju da im kažem njihova
imena.
Knjige u biblioteci nemaju slova. Kada ih otvorim,
naviru.
Kad prelistavam atlas, ocrtavam oblik Sumatre.
Onaj koji pali šibicu u mraku pronalazi vatru.
Iz ogledala nas gleda onaj drugi.
Onaj što posmatra more vidi Englesku.
Onaj što izgovara Lilijenkronov stih ušao je u bitku.
Sanjao sam Kartaginu i legije koje su je opustošile.
Sanjao sam mač i vagu.
Blagoslovljena neka je ljubav u kojoj nema onoga koji
posjeduje ni one koja je posjedovana, već se oboje
jedno drugom predaju.
Blagoslovljen neka je ružan san koji nam otkriva da
možemo stvoriti pakao.
Onaj što siđe na rijeku sišao je na Gang.
Onaj što gleda pješčani sat vidi raspadanje carstva.
Onaj što se igra bodežom sluti Cezarevu smrt.

Onaj što spava je svi ljudi.
U pustinji sam vidio mladu Sfingu koju tek što su
isklesali.
Nema ničeg starog pod suncem.
Sve se događa prvi put, ali na vječni način.
Onaj što čita moje riječi izmišlja ih.
(1981)

PROLOG – „ŽUDNJA ZA BUENOS AIRESOM“ (1923)

Nisam iznova napisao ovu knjigu. Ublažio sam njene barokne pretjeranosti, izgladio nespretnosti, uklonio prenemaganja i općenitosti, pa sam tokom takva, katkad zahvalnog a katkad neugodnog rada osjetio kako je onaj mladac što je 1923.to pisao već u biti bio – a šta to znači: u biti? – ovaj čovjek koji se sada miri s tekstom i ispravlja ga.
Obojica smo isti; podjednako sumnjičavi prema porazu i prema uspjehu; prema književnim školama i njihovim dogmama; obojica volimo Shopenhauera, Stevensona i Whitmana. Meni žudnja za Buenos Airesom naznačuje sve što ću kasnije učiniti.
...
U ono sam vrijeme tražio sutone, predgrađa i nesreću; danas više volim jutra, središte grada i spokoj.

J.L.B.
Buenos Aires, 18.08.1969.


BUDUĆEM ČITATELJU

Ako se na stranicama ove knjige dogodio poneki
uspjeli stih, neka mi čitatelj oprosti
neuljudnost što sam ga ja, prije njega,
prigrabio. Naša se Ništa malo razlikuju;
sporedna je i sasvim slučajna okolnost
što si ti čitatelj ovih okušaja a ja
njihov sastavljač.

Šetnja

Mirisna poput snažnog matea
noć obuzima divlje daljine
i prazni ulice
što prate moju samoću,
spravljene od širokih crta i neodređena straha.
Povjetarac donosi slutnju polja,
slatkoću ladanja, spomen topola...
...
Tišina je također u predvorjima.
U gustom mraku
satovi blistave ponoći
pretaču vrijeme, raskošno i široko,
obilato vrijeme
od kojega svaki san dobiva svoju građu,
vrijeme duševne širine, sasvim drugačije
od škrtih međa kojima se mjere
poslovi dana.
...

OPIJELO NA JUGU*

Leticiji Alvarez de Toledo

Zbog smrti
- tajne kojoj prazno ime znam i kojoj ne uspijevamo
pojmiti zbiljnost –
do zore je otvorena jedna kuća na Jugu,
kuća neznana, koju zacijelo neću ponovo vidjet,
ali me ove noći čeka
s budnom svjetlošću u kasnim satima sna,
ispaćena teškim noćima, drugačija,
podrobna od zbilje,
ispunjena pojedinostima stvarnosti.

Krećem prema tome bdjenju, smrću potaknutom,
ulicama jednostavnim poput sjećanja,
obilnim vremenom noći,
u kojoj jedini život odaju
nejasne prilike starih znanaca pored mračne krčme
i pokoji zvižduk usamljen na svijetu.

Lagana koraka, obuzet čekanjem,
stižem u ulicu, u kuću i na otvorena vrata što ih tražim,
i primaju me ozbiljno, kako to nameće okolnost,
ljudi koji su dobi mojih predaka,
te izjednačavamo sudbine u preuređenoj sobi što gleda na patio- patio podređen noći, njezin dio –
i pričamo, zato što je stvarnost jača, o sporednim stvarima
i nehajni smo i srebrnasti u zrcalu,
a zajednički mate broji isprazne sate.

Ganut sam sitnim mudrostima,
što se gube nakon svake smrti;
- navada na pokoju knjigu, ključ, tijelo
među ostalim tijelima –.
Znam da svaka povlastica, makar mutna, izvire iz čuda,
a gotovo da nema veće od sudjelovanja na tome bdjenju,
oko nečega nepoznatog: oko Pokjnika,
kojemu smo pratnja i straža
u prvoj noći smrti.

A pokojnik, nevjerojatan, što s njime?
Njegova zbilja je pod raznovrsnim cvijećem.
Njegova posmrtna gostoljubivost poklonit će nam
dodatno sjećanje za vrijeme,
i opjevane ulice Juga, što postupno postaju bliske
i taman lahor na pognutu čelu u povratku,
i noć koja nas oslobađa od najveće muke:
prebujne zbilje.


* Izuzmem li „Prisnost“, „Opijelo na jugu“ možda je prva autentična pjesma koju sam napisao.Borges

poceo sam se osjecat' na ovoj temi ko Aleko niko da se pridruzi...
još ova i allahimanet, Šerifa

TROFEJ

Kao onaj koji šeta obalom
zadivljen obiljem mora,
obradovan svjetlom i raskošnim prostranstvom,
ja promatrah tvoju ljepotu
jednoga dugog dana.
Rastali smo se u sumrak
i u postupnoj samoći,
prolazeći ulicom, čija te pročelja ne poznaju,
pomračila se moja sreća pri pomisli
da će mi od tako plemenite nakupine uspomena
preostati slučajno tek jedna ili dvije
da budu ukrasom duši
u besmrtnosti njezina trajanja.

hehe, ko da se nabavilo nesto na sajmu, jessie


pred kraj života Borges je izjavio:

"Počnio sam strašan grijeh! Nikad nisam bio sretan!"

This interview—which has never appeared before in English—was conducted in 1984 by Professor of Philosophy Tomás Abraham, associate professors Alejandro Rússovich and Enrique Marí, and their students in the Psychology Department of the University of Buenos Aires.

...
Each author has a masterpiece. What is yours?

I think that this is an error, that some work is the masterpiece; any work could be.

I believe that it depends on the manner in which an author is read. If you read something in a diary, you read it with an eye toward obscurity, if you read it in a book, you read it with an eye toward remembering it. If the author is famous you go along with more respect, but the text could be the same, it could be equally valid or equally fallible. I don’t believe that definitive books exist. Furthermore, perhaps you have to see that each generation rewrites the great old books, with its own dialect and footprint.

We’re going to suppose that there are ten or twelve plots for a story, each one has to tell itself in its own way, with slight variations that are, of course, precious. Supposing that everything has already been said is an error.

Moreover, these books have been enriched by generations of readers. Without a doubt Alonso Quijano is more complex now than when Cervantes imagined him, because Alonso Quijano has been enriched, we say, by [Miguel de] Unamuno. Without a doubt Hamlet is more complex now than when Shakespeare originated him; [Hamlet] has been enriched by Coleridge, by Bradley, by Goethe, by so many people. That is, the books live on posthumously. Each time that anyone reads them, the text changes, even if slightly, and the fact of being read with respect makes us see the riches in them ignored by the author. Perhaps a good book never corresponds with everything the author set out to do. Cervantes wanted to make fun of books on chivalry, and actually, if anyone remembers Palmarín de Inglaterra, Amadís de Gaula, Tirante Blanco, it’s because Cervantes laughed at them. Hernández wrote Martín Fierro to protest the levy, to oppose the conquest of the desert, and actually these themes fall by the wayside, and here is Martín Fierro as a man that lives, that suffers, that continues living and suffering far beyond what Hernández thought about him. I almost have the conviction that every good book has been modified, has been enriched by the history of cultures…

I can’t talk about my books. I have written them and tried to forget them. I have written once, and readers have read me many times, no? I try to think of what I wrote, it’s very unhealthy to think about the past, the case of elegies is very sad, as much as the case of complaints.
...