Vidjeh, poput Grka, gradove ljudi pune,
Poslove, dane vedre tmurne i glad pored njiva;
Ne uljepšavam, da krivim imena ne umem,
Ali voyage o kom pričam, autour de ma chambre se zbiva.
Borgesovstina
Moderator: Chloe
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#1 Borgesovstina
Vidjeh, poput Grka, gradove ljudi pune,
Poslove, dane vedre tmurne i glad pored njiva;
Ne uljepšavam, da krivim imena ne umem,
Ali voyage o kom pričam, autour de ma chambre se zbiva.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#2
Pohvala Tami
Starost (tim imenom je drugi zovu)
može biti doba naše sreće.
Životinja je uginula ili skoro uginula.
Ostaje čovjek i njegova duša.
Živim među svijetlim i nejasnim obličjima
što tmina još nisu.
Buenos Aires,
koji se nekada cijepao na predgrađa
do neprekidne ravnice,
ponovo je Rekoleta*, Retiro*,
blatnjave ulice Jedanaestog kvarta
i trošne stare kuće
što ih još zovemo Jugom.
U mome životu stvari su uvijek bile prevelike;
Demokrit iz Abdere iskopao je sebi oči da bi mislio;
vreme je bilo moj Demokrit.
Ova polutama spora je i ne boli;
teče niz blagu padinu
i na vječnost liči.
Prijatelji moji lica nemaju,
Žene su ono što bijahu prije toliko godina,
raskršća su možda druga,
na stranicama knjiga nema slova.
Sve bi to trebalo da me plaši,
a radost mi čini povratak
Od napisanih tekstova što ih ima na zemlji
Samo malo njih ću pročitati.
samo ono što u sjećanju čitam,
čitam i mijenjam.
Sa Juga, Istoka, Zapada, Sjevera
sustižu se putevi koji su me vodili
tajnom središtu mome.
Ti putevi bjehu odjeci i koraci,
žene, ljudi, agonije, uskrsnuća,
dani i noći
polusnovi i snovi,
svaki najmajni trenutak jučerašjnice
i jučerašnjica svijeta,
pouzdani mač Danca i Mjesec Perzijančev,
postupci mrtvih,
uzvraćena ljubav, riječi,
Emerson i snijeg i tolike stvari.
Sada ih mogu zaboraviti. Stižem središtu svome,
algebri svojoj i svome ključu,
svome ogledalu.
Brzo ću saznati ko sam.
*Rekoleta – groblje u Buenos Airesu
*Retiro – gradska četvrt u Buenos Airesu
Starost (tim imenom je drugi zovu)
može biti doba naše sreće.
Životinja je uginula ili skoro uginula.
Ostaje čovjek i njegova duša.
Živim među svijetlim i nejasnim obličjima
što tmina još nisu.
Buenos Aires,
koji se nekada cijepao na predgrađa
do neprekidne ravnice,
ponovo je Rekoleta*, Retiro*,
blatnjave ulice Jedanaestog kvarta
i trošne stare kuće
što ih još zovemo Jugom.
U mome životu stvari su uvijek bile prevelike;
Demokrit iz Abdere iskopao je sebi oči da bi mislio;
vreme je bilo moj Demokrit.
Ova polutama spora je i ne boli;
teče niz blagu padinu
i na vječnost liči.
Prijatelji moji lica nemaju,
Žene su ono što bijahu prije toliko godina,
raskršća su možda druga,
na stranicama knjiga nema slova.
Sve bi to trebalo da me plaši,
a radost mi čini povratak
Od napisanih tekstova što ih ima na zemlji
Samo malo njih ću pročitati.
samo ono što u sjećanju čitam,
čitam i mijenjam.
Sa Juga, Istoka, Zapada, Sjevera
sustižu se putevi koji su me vodili
tajnom središtu mome.
Ti putevi bjehu odjeci i koraci,
žene, ljudi, agonije, uskrsnuća,
dani i noći
polusnovi i snovi,
svaki najmajni trenutak jučerašjnice
i jučerašnjica svijeta,
pouzdani mač Danca i Mjesec Perzijančev,
postupci mrtvih,
uzvraćena ljubav, riječi,
Emerson i snijeg i tolike stvari.
Sada ih mogu zaboraviti. Stižem središtu svome,
algebri svojoj i svome ključu,
svome ogledalu.
Brzo ću saznati ko sam.
*Rekoleta – groblje u Buenos Airesu
*Retiro – gradska četvrt u Buenos Airesu
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#3
Everything and Nothing
Nikoga ne bijase u njemu; iza njegova lica i njegovih rijeci, koje bijahu bogate, mastovite i uzbudljive, bilo je samo malo hladnoce, sna kojeg niko nije odsanjao. Isprva vjerovase da su svi ljudi kao on, ali zacudjenost jednog njegovog druga, kad mu uze tumaciti tu prazninu, otkri mu vlastitu pogresku i pomoze mu da, zauvijek, shvati kako pojedinac ne treba da se razlikuje od vrste. Ponekad je mislio da ce u knjigama naci lijek od svoje bolesti i zato nauci malo latinskoga i jos manje grckoga, kako rece jedan savremenik, zatim pomisli kako bi u jednom prvobitnom ljudskom obredu lako moglo biti ono sto je trazio, i dopusti da ga u to uputi Anne Hathaway, jednog dugog lipanjskog popodnevnog pocinka.
U dvadeset i nekoj dodje u London. Nagonski, vec se bijase izvjestio u navici da hini da je neko kako se ne bi otkrilo da nije niko; u Londonu nadje zanimanje za koje bijase predodredjen, zanimanje glumca koji u predstavi igra nekog drugog pred mnostvom ljudi sto glume da ga prihvacaju kao toga drugog. Glumacki ga poslovi naucise posebnoj sreci, mozda prvoj koju iskusi, ali, kad bi izgovorio posljednji stih i posto bi s pozornice bio odvucen posljednji mrtvac opet bi ga spopao mrski okus nestvarnosti. Prestao bi da bude Ferrex ili Tamerlan i opet bi postao niko. Progonjen, stade izmisljati druge junake i druge tragicne price. Tako, dok tijelo ispunjavase svoju tjelesnu sudbinu, u bludilistima i krcmama londonskim, dusa koja je boravila u njemu bijase Cezar, koji se oglusi na opomenu proroka, i Giulietta, koja zamrzi sevu, i Macbeth, koji u pustosi razgovarase s vjesticama. Niko ne bijase toliko ljudi kao taj covjek koji, poput egipatskog Proteja, mogase poprimiti oblik svega sto postoji.
Dvadeset je godina ustrajao u toj upravljanoj obmani, ali ga jednog jutra spopade gadjenje i uzas od toga da bude toliko kraljeva koji izgibose od maca i toliko nesretnih zaljubljenika koji se susrecu, rastaju i milozvucno umiru. Na taj isti dan odluci prodati kazaliste. Prije negoli se navrsi tjedan, vrati se u rodno mjesto, gdje iznova otkri stabla i rijeku svoga djetinjstva i ne povezivase ih s onima koje bijase slavila njegova muza. Morao je biti neko; postade povuceni kazalisni poduzetnik, koji stece bogatstvo i koga su zanimali zajmovi, parnice i sitna lihva. Obicavahu ga, u njegovoj povucenosti, posjecivati prijatelji iz Londona, i on preuzimase, zbog njih, ulogu pjesnika.
Prica dodaje da je, prije ili poslije smrti, stao sucelice Bogu i rekao mu: JA, KOJI SAM UZALUD BIO TOLIKO LJUDI, ZELIM BITI JEDAN I JA SAM.
Bozji mu glas odvrati iz vihora: NI JA NISAM; SANJAH SVIJET KAO STO I TI ODSANJA SVOJE DJELO, MOJ ŠEKSPIRE, A MEDJU OBLICIMA MOGA SNA NALAZIS SE I TI, KOJI POPUT MENE, BIJASE MNOGI I NIKO
Nikoga ne bijase u njemu; iza njegova lica i njegovih rijeci, koje bijahu bogate, mastovite i uzbudljive, bilo je samo malo hladnoce, sna kojeg niko nije odsanjao. Isprva vjerovase da su svi ljudi kao on, ali zacudjenost jednog njegovog druga, kad mu uze tumaciti tu prazninu, otkri mu vlastitu pogresku i pomoze mu da, zauvijek, shvati kako pojedinac ne treba da se razlikuje od vrste. Ponekad je mislio da ce u knjigama naci lijek od svoje bolesti i zato nauci malo latinskoga i jos manje grckoga, kako rece jedan savremenik, zatim pomisli kako bi u jednom prvobitnom ljudskom obredu lako moglo biti ono sto je trazio, i dopusti da ga u to uputi Anne Hathaway, jednog dugog lipanjskog popodnevnog pocinka.
U dvadeset i nekoj dodje u London. Nagonski, vec se bijase izvjestio u navici da hini da je neko kako se ne bi otkrilo da nije niko; u Londonu nadje zanimanje za koje bijase predodredjen, zanimanje glumca koji u predstavi igra nekog drugog pred mnostvom ljudi sto glume da ga prihvacaju kao toga drugog. Glumacki ga poslovi naucise posebnoj sreci, mozda prvoj koju iskusi, ali, kad bi izgovorio posljednji stih i posto bi s pozornice bio odvucen posljednji mrtvac opet bi ga spopao mrski okus nestvarnosti. Prestao bi da bude Ferrex ili Tamerlan i opet bi postao niko. Progonjen, stade izmisljati druge junake i druge tragicne price. Tako, dok tijelo ispunjavase svoju tjelesnu sudbinu, u bludilistima i krcmama londonskim, dusa koja je boravila u njemu bijase Cezar, koji se oglusi na opomenu proroka, i Giulietta, koja zamrzi sevu, i Macbeth, koji u pustosi razgovarase s vjesticama. Niko ne bijase toliko ljudi kao taj covjek koji, poput egipatskog Proteja, mogase poprimiti oblik svega sto postoji.
Dvadeset je godina ustrajao u toj upravljanoj obmani, ali ga jednog jutra spopade gadjenje i uzas od toga da bude toliko kraljeva koji izgibose od maca i toliko nesretnih zaljubljenika koji se susrecu, rastaju i milozvucno umiru. Na taj isti dan odluci prodati kazaliste. Prije negoli se navrsi tjedan, vrati se u rodno mjesto, gdje iznova otkri stabla i rijeku svoga djetinjstva i ne povezivase ih s onima koje bijase slavila njegova muza. Morao je biti neko; postade povuceni kazalisni poduzetnik, koji stece bogatstvo i koga su zanimali zajmovi, parnice i sitna lihva. Obicavahu ga, u njegovoj povucenosti, posjecivati prijatelji iz Londona, i on preuzimase, zbog njih, ulogu pjesnika.
Prica dodaje da je, prije ili poslije smrti, stao sucelice Bogu i rekao mu: JA, KOJI SAM UZALUD BIO TOLIKO LJUDI, ZELIM BITI JEDAN I JA SAM.
Bozji mu glas odvrati iz vihora: NI JA NISAM; SANJAH SVIJET KAO STO I TI ODSANJA SVOJE DJELO, MOJ ŠEKSPIRE, A MEDJU OBLICIMA MOGA SNA NALAZIS SE I TI, KOJI POPUT MENE, BIJASE MNOGI I NIKO
-
EliasVeskot
- Posts: 814
- Joined: 16/05/2007 11:02
#4
MAKBET
Naši postupci nastavljaju svojim putem koji nema kraja.
Ubih svoga kralja da bi Šekspir smislio svoju tragediju.
Naši postupci nastavljaju svojim putem koji nema kraja.
Ubih svoga kralja da bi Šekspir smislio svoju tragediju.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#5
Znam da sam izgubio toliko stvari da ne bih mogao izbrojati i da su ti gubici, sada, ono što je moje.
Moj otac je umro, a uvijek je pored mene.
Kada hocu da recitujem Strindbergove(?) stihove, ja to činim njegovim glasom.
Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili.
Ilijada traje u heksametru koji je oplakuje, Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja. Svaka pjesma vremenom postaje elegija.
Naše su žene one koje su nas napustile, kada nas ne muči iščekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja.
Nema drugih rajeva nego izgubljenih.
Moj otac je umro, a uvijek je pored mene.
Kada hocu da recitujem Strindbergove(?) stihove, ja to činim njegovim glasom.
Samo je onaj koji je umro naš, naše je samo ono što smo izgubili.
Ilijada traje u heksametru koji je oplakuje, Izrael je postojao kada je bio drevna čežnja. Svaka pjesma vremenom postaje elegija.
Naše su žene one koje su nas napustile, kada nas ne muči iščekivanje koje donosi strepnju, niti nemir i muke nadanja.
Nema drugih rajeva nego izgubljenih.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#6
DRUGA PJESMA O DAROVIMA
Zelim da zahvalim bozanskom
Lavirintu posljedica i uzroka
Za raznovrsnost zivih bica
Koja sacinjavaju ovaj cudni svijet,
Za razum, koji ce neprestance sanjati
O planu lavirinta,
Za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
Za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
Kao sto ih vidi bozanstvo,
Za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
Za algebru, palatu od dragocjenih kristala,
Za misticni novac Angelusa Silezijusa,
Za Sopenhauera,
Koji je mozda odgonetnuo svijet,
Za bljesak vatre
Koji nijedno ljudsko bice ne moze gledati bez straha iskonskog.
Za mahagonij, kedar i sandal,
Za hljeb i so,
Za tajnu ruze
Koja nudi boju a ne vidi je,
Za neke veceri i dane 1955,
Za tvrdokorne gonice stoke sto u ravnici
Pozuruju krdo u zoru,
Za jutro u Montevideu,
Za umjetnost prijateljstva,
Za posljednji dan Sokratov,
Za rijeci koje su jednog sutona upucene
Sa jednog krsta ka drugom krstu,
Za onaj san Islama koji je obuhvatio
Hiljadu i jednu noc,
Za onaj drugi san, o paklu,
Plamenoj kuli sto ociscuje
I slavnim sferama,
Za Svedenborga
Koji je na londonskim ulicama sa andjelima razgovarao,
Za tajnovite i drevne rijeke,
Koje se susticu u meni,
Za jezik kojim sam, prije toliko vijekova, govorio u Nortumbriji,
Za mac i harfu saksonsku
Za more, sto je blistava pustinja
I znamen stvari koje ne znamo,
Za muziku rijeci engleske,
Za muziku rijeci njemacke,
Za zlato sto se u stihovima presijava,
Za epsku zimu,
Za naslov knjige koju ne procitah: Gesta pei per Francos,
Za Verlena, neduznog kao ptice,
Za kristalnu prizmu i bronzani teg,
Za tigrove pruge,
Za visoke kule San Franciska i ostrva Menhetn,
Za jutro u Teksasu,
Za onog seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
A cije ime, kao sto bi i on zelio, ne znamo;
Za Seneku i za Lukana iz Kordobe
Koji prije spanskog jezika napisase
Citavu spansku knjizevnost,
Za geometrijski i otmeni sah,
Za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
Za ljekovit miris eukaliptusa,
Za jezik koji umije da oponasa mudrost,
Za zaborav koji brise ili mijenja proslost,
Za naviku
Koja nas ponavlja i potvrdjuje poput ogledala,
Za jutro koje nam daje iluziju novog pocetka,
Za noc, njenu tamu i njenu astronomiju,
Za hrabrost i srecu drugih ljudi,
Za otadzbinu, koja mirise u jasminu
Ili macu starinskom,
Za Vitmena i Franju Asiskog, koji su vec napisali pjesmu,
Za cinjenicu da je pjesma neiscrpna,
Da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
Da nikada nece stici do posljednjeg stiha,
I da se mijenja prema ljudima,
Za Frensis Hejzlem koja je molila djecu da joj oproste
Sto tako sporo umire,
Za trenutke pred san,
Za san i za smrt,
Ta skrivena blaga,
Za tajne darove koje ne nabrajam,
Za muziku, tajanstven oblik vremena.
Zelim da zahvalim bozanskom
Lavirintu posljedica i uzroka
Za raznovrsnost zivih bica
Koja sacinjavaju ovaj cudni svijet,
Za razum, koji ce neprestance sanjati
O planu lavirinta,
Za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
Za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
Kao sto ih vidi bozanstvo,
Za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
Za algebru, palatu od dragocjenih kristala,
Za misticni novac Angelusa Silezijusa,
Za Sopenhauera,
Koji je mozda odgonetnuo svijet,
Za bljesak vatre
Koji nijedno ljudsko bice ne moze gledati bez straha iskonskog.
Za mahagonij, kedar i sandal,
Za hljeb i so,
Za tajnu ruze
Koja nudi boju a ne vidi je,
Za neke veceri i dane 1955,
Za tvrdokorne gonice stoke sto u ravnici
Pozuruju krdo u zoru,
Za jutro u Montevideu,
Za umjetnost prijateljstva,
Za posljednji dan Sokratov,
Za rijeci koje su jednog sutona upucene
Sa jednog krsta ka drugom krstu,
Za onaj san Islama koji je obuhvatio
Hiljadu i jednu noc,
Za onaj drugi san, o paklu,
Plamenoj kuli sto ociscuje
I slavnim sferama,
Za Svedenborga
Koji je na londonskim ulicama sa andjelima razgovarao,
Za tajnovite i drevne rijeke,
Koje se susticu u meni,
Za jezik kojim sam, prije toliko vijekova, govorio u Nortumbriji,
Za mac i harfu saksonsku
Za more, sto je blistava pustinja
I znamen stvari koje ne znamo,
Za muziku rijeci engleske,
Za muziku rijeci njemacke,
Za zlato sto se u stihovima presijava,
Za epsku zimu,
Za naslov knjige koju ne procitah: Gesta pei per Francos,
Za Verlena, neduznog kao ptice,
Za kristalnu prizmu i bronzani teg,
Za tigrove pruge,
Za visoke kule San Franciska i ostrva Menhetn,
Za jutro u Teksasu,
Za onog seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
A cije ime, kao sto bi i on zelio, ne znamo;
Za Seneku i za Lukana iz Kordobe
Koji prije spanskog jezika napisase
Citavu spansku knjizevnost,
Za geometrijski i otmeni sah,
Za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
Za ljekovit miris eukaliptusa,
Za jezik koji umije da oponasa mudrost,
Za zaborav koji brise ili mijenja proslost,
Za naviku
Koja nas ponavlja i potvrdjuje poput ogledala,
Za jutro koje nam daje iluziju novog pocetka,
Za noc, njenu tamu i njenu astronomiju,
Za hrabrost i srecu drugih ljudi,
Za otadzbinu, koja mirise u jasminu
Ili macu starinskom,
Za Vitmena i Franju Asiskog, koji su vec napisali pjesmu,
Za cinjenicu da je pjesma neiscrpna,
Da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
Da nikada nece stici do posljednjeg stiha,
I da se mijenja prema ljudima,
Za Frensis Hejzlem koja je molila djecu da joj oproste
Sto tako sporo umire,
Za trenutke pred san,
Za san i za smrt,
Ta skrivena blaga,
Za tajne darove koje ne nabrajam,
Za muziku, tajanstven oblik vremena.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#7
GRIZODUSJE
Pocinio sam grijeh teze oprostiv
Od sviju grijeha sretan nisam bio.
Da prekrije me, tim sam zasluzio,
Ledenjak zaborava, bez milosti.
I mene ljubav roditelja rodi
Da blistavo proigram svoja ljeta,
Kao dar zemlji, zraku, vatri, vodi.
Al iznevjerih sve. Ne bijah sretan.
Neispunjena njina zelja osta.
Duh mi se oda krutim pravilima
Umijeca sto u nicem temelj ima.
Naslijedih vrijednost, al vrijednim ne postah.
Ne napusta me, vec me stalno prati
Sumnja da bijah jedan koji pati.
Pocinio sam grijeh teze oprostiv
Od sviju grijeha sretan nisam bio.
Da prekrije me, tim sam zasluzio,
Ledenjak zaborava, bez milosti.
I mene ljubav roditelja rodi
Da blistavo proigram svoja ljeta,
Kao dar zemlji, zraku, vatri, vodi.
Al iznevjerih sve. Ne bijah sretan.
Neispunjena njina zelja osta.
Duh mi se oda krutim pravilima
Umijeca sto u nicem temelj ima.
Naslijedih vrijednost, al vrijednim ne postah.
Ne napusta me, vec me stalno prati
Sumnja da bijah jedan koji pati.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#8
BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg . Nikog kraj tebe. Sinoć ubih čovjeka u bitci. Bijaše srčan i visoka rasta, iz glasovitoga roda Analfovog. Mač mu uđe u grudi, malo ulijevo. A on se skotrlja na zemlju i postade stvar, Gavranov plijen. Uzalud ćeš ga čekati, ženo koju vidio nisam. Neće ga prenjeti lađe što umakoše po žutoj vodi. U zoru, tvoja ruka će ga iz sna potražiti. Postelja ti je hladna. Sinoć ubih čovjeka kod Brunanbura.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#9
KOVANI NOVČIĆ
Evo kovanog novčića.
Pitajmo oba suprotna lika
i ona će biti odgovor na uporno pitanje
koje niko sebi nije postavio:
Zašto je čovjeku potrebno
da ga neka žena voli? Da vidimo.
U višim sferama se prepliću
četvorostruki svod koji drži potop
i nepromjenljive zvijezde planetarijuma.
Adam, mladi otac, i mladi Raj.
Veče i jutro. Bog u svakom biću.
U tome čistom labirintu je tvoj odraz.
Opet bacimo kovani novčić
koji je i čarobno ogledalo.
Njegovo naličje je niko ništa i tama i sljepilo.
To si ti. Oba kovana lika daju samo jedan odjek.
Tvoje ruke i tvoj jezik svjedoči su nevjerni.
Bog je neuhvatljivi centar prstena.
On ne hvali niti kudi.
Najbolje djelo: zaborav.
Zašto te nisu željeli voljeti?
U sjenci drugog tražimo svoju sjenku;
u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo.
Evo kovanog novčića.
Pitajmo oba suprotna lika
i ona će biti odgovor na uporno pitanje
koje niko sebi nije postavio:
Zašto je čovjeku potrebno
da ga neka žena voli? Da vidimo.
U višim sferama se prepliću
četvorostruki svod koji drži potop
i nepromjenljive zvijezde planetarijuma.
Adam, mladi otac, i mladi Raj.
Veče i jutro. Bog u svakom biću.
U tome čistom labirintu je tvoj odraz.
Opet bacimo kovani novčić
koji je i čarobno ogledalo.
Njegovo naličje je niko ništa i tama i sljepilo.
To si ti. Oba kovana lika daju samo jedan odjek.
Tvoje ruke i tvoj jezik svjedoči su nevjerni.
Bog je neuhvatljivi centar prstena.
On ne hvali niti kudi.
Najbolje djelo: zaborav.
Zašto te nisu željeli voljeti?
U sjenci drugog tražimo svoju sjenku;
u ogledalu drugog svoje sopstveno ogledalo.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#10
Znao sam da Orhana nece falit'
DIJALOG O DIJALOGU
A: Zaneseni razmatranjem besmrtnosti, dočekasmo večer ne upalivši svijeće. Nismo vidjeli lica jedan drugome. S ravnodušnošću i blagošću uvjerljivijom od gorljivosti, glas Macedonija Fernandeza ponavljaše da je duša besmrtna. Uvjeravaše me da je tjelesna smrt posve nevažna i da je umiranje najništavniji događaj koji se može zbiti čovjeku. Predložih Macedoniju da se ubijemo kako bismo mogli raspravljati neometani.
Z (podrugljivo): Ali, vjerujem da se na kraju niste usudili.
A (već posve mistično): Ne sjećam se, stvarno se ne sjećam jesmo li se te noći ubili.
DIJALOG O DIJALOGU
A: Zaneseni razmatranjem besmrtnosti, dočekasmo večer ne upalivši svijeće. Nismo vidjeli lica jedan drugome. S ravnodušnošću i blagošću uvjerljivijom od gorljivosti, glas Macedonija Fernandeza ponavljaše da je duša besmrtna. Uvjeravaše me da je tjelesna smrt posve nevažna i da je umiranje najništavniji događaj koji se može zbiti čovjeku. Predložih Macedoniju da se ubijemo kako bismo mogli raspravljati neometani.
Z (podrugljivo): Ali, vjerujem da se na kraju niste usudili.
A (već posve mistično): Ne sjećam se, stvarno se ne sjećam jesmo li se te noći ubili.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#11
Prijetnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali, kao i uvijek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje riječi koje je koristio oštri sjever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke sjeni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po tijelu.
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali, kao i uvijek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje riječi koje je koristio oštri sjever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke sjeni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po tijelu.
-
Kaza1
- Posts: 42
- Joined: 20/07/2006 21:25
#12
Trenuci
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#13
Svanuće
U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!
Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.
U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!
Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#14
Je l ovo prijevod prijevoda 
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Jorge Luis Borges
Pretnjarikardoreis wrote:Prijetnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali, kao i uvijek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje riječi koje je koristio oštri sjever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke sjeni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po tijelu.
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Jorge Luis Borges
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#15
Dvojnik
Natuknuta ili potaknuta odrazima u ogledalu i vodi, kao i blizancima, ideja o dvojniku zajednicka je mnogim zemljama. Vjerojatno su i izreke kao Pitagorina: Prijatelj je drugo Ja ili Platonova: Upoznaj sebe inspirirane njome. U Njemackoj se dvojnik zove Doppelgänger, sto doslovno znaci "dvostruki hodac". U Skotskoj to je fetch, koji dolazi po covjeka da ga odvede do njegove smrti; takodjer, skotska rijec wraith oznacuje pojavu za koju se misli da ju je neka osoba dozivjela u obliku svoje vjerne slike pred samu smrt. Prema tome, kobno je sresti samoga sebe. Tragicna balada "Ticonderoga" Roberta Louisa Stevensona govori o legendi na tu temu. Tu je zatim i ona cudna Rossettijeva slika ("Kako su sreli sami sebe") u kojoj ljubavnici nailaze na sebe u sumornom mraku sume. Takodjer mozemo navesti primjere iz djela Hawthornea ("Howeova maskarada"), Dostojevskog, Alfreda de Musseta, H. Jamesa ("Zgodni kutak"), Kleista, Chestertona ("Zrcalo ludih") i Hearna ("Nekoliko kineskih duhova").
Stari su Egipcani vjerovali da je dvojnik, ka, covjekov tocan pandan sto hoda sasvim kao on i nosi istu odjecu. Ne samo Ijudi vec i bogovi i zvijeri, kamenje i drvece, stolice i nozevi imali su svog ka, koji je bio nevidljiv, osim za odredene svecenike koji su mogli vidjeti dvojnike bogova, pa ih ovi darivahu poznavanjem stvari proslih i stvari buducih.
Za Zidove pojava necijeg dvojnika nije bila znak predstojece smrti. Naprotiv, bio je to dokaz zadobivanja prorockih sila. Tako to objasnjava Gershom Scholem. Legenda zabiljezena u Talmudu govori o covjeku koji je, trazeci Boga, sreo samoga sebe.
U Poeovoj prici "William Wilson" dvojnik je savjest glavnoga junaka. Ovaj je ubija i tako i sam umire. Na slican nacin, Dorian Gray u Wildeovu romanu probada svoj portret i pogiba. U Yeatsovim pjesmama dvojnici su nase drugo lice, nasi pandani, oni koji nas nadopunjuju, oni koji nismo, niti cemo ikada biti.
Plutarh pise da su Grci nazivali kraljevog ambasadora imenom Drugo Ja.
Natuknuta ili potaknuta odrazima u ogledalu i vodi, kao i blizancima, ideja o dvojniku zajednicka je mnogim zemljama. Vjerojatno su i izreke kao Pitagorina: Prijatelj je drugo Ja ili Platonova: Upoznaj sebe inspirirane njome. U Njemackoj se dvojnik zove Doppelgänger, sto doslovno znaci "dvostruki hodac". U Skotskoj to je fetch, koji dolazi po covjeka da ga odvede do njegove smrti; takodjer, skotska rijec wraith oznacuje pojavu za koju se misli da ju je neka osoba dozivjela u obliku svoje vjerne slike pred samu smrt. Prema tome, kobno je sresti samoga sebe. Tragicna balada "Ticonderoga" Roberta Louisa Stevensona govori o legendi na tu temu. Tu je zatim i ona cudna Rossettijeva slika ("Kako su sreli sami sebe") u kojoj ljubavnici nailaze na sebe u sumornom mraku sume. Takodjer mozemo navesti primjere iz djela Hawthornea ("Howeova maskarada"), Dostojevskog, Alfreda de Musseta, H. Jamesa ("Zgodni kutak"), Kleista, Chestertona ("Zrcalo ludih") i Hearna ("Nekoliko kineskih duhova").
Stari su Egipcani vjerovali da je dvojnik, ka, covjekov tocan pandan sto hoda sasvim kao on i nosi istu odjecu. Ne samo Ijudi vec i bogovi i zvijeri, kamenje i drvece, stolice i nozevi imali su svog ka, koji je bio nevidljiv, osim za odredene svecenike koji su mogli vidjeti dvojnike bogova, pa ih ovi darivahu poznavanjem stvari proslih i stvari buducih.
Za Zidove pojava necijeg dvojnika nije bila znak predstojece smrti. Naprotiv, bio je to dokaz zadobivanja prorockih sila. Tako to objasnjava Gershom Scholem. Legenda zabiljezena u Talmudu govori o covjeku koji je, trazeci Boga, sreo samoga sebe.
U Poeovoj prici "William Wilson" dvojnik je savjest glavnoga junaka. Ovaj je ubija i tako i sam umire. Na slican nacin, Dorian Gray u Wildeovu romanu probada svoj portret i pogiba. U Yeatsovim pjesmama dvojnici su nase drugo lice, nasi pandani, oni koji nas nadopunjuju, oni koji nismo, niti cemo ikada biti.
Plutarh pise da su Grci nazivali kraljevog ambasadora imenom Drugo Ja.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#16
Orhanowski wrote:Je l ovo prijevod prijevoda
nije nego prijevod prevoda prekucavam iz teke i knjige, bg izdanje...ne na ijekavicu zato sto mrzim ekavicu (naprotiv), vec iz navike valjda...neamm drugog objasnjenja...
p.s. ako ti nije sta, prebaci i one dvije sa prica ovamo, previse su dobre da bi falile ovdje
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#17
Asterionov Dom*
I kraljica donese na svijet sina
kome nadjenuše ime Asterion.
Apolodor*: Biblioteka, III, I
Znam da me optužuju zbog oholosti, i možda zbog mizantropije, i možda, zbog bezumlja. Te optužbe (za koje ću ih kazniti kad bude došao čas) smiješne su. Istina je da ja iz svoje kuće ne izlazim, ali istina je i da su njena vrata, čiji je broj beskrajan, otvorena danonoćno ljudima i zvijerima. Neka uđe ko hoće. Taj neće ovdje naći ženstvenu raskoš niti čudnu veleljepnost palata već mir i samoću. Naći će kuću kakve nema nigdje na zemljinom šaru. (Lažu oni koji tvrde da u Egiptu postoji slična*.)
Čak i klevetnici priznaju da u kući nema nikakvog namještaja. Druga smiješna tvrdnja je da sam ja, Asterion, sužanj. Treba li da ponovim da nijedna vrata nisu zatvorena, da dodam da nema nijedne jedine brave? Uostalom, jednog dana predveče izašao sam na ulicu. Ako sam se vratio prije no što je pala noć, učinio sam to zbog straha koji su mi ulila lica prostoga svijeta, lica bezbojna i pljosnata, kao dlan.
Sunce je već bilo zašlo, ali neutješni plač jednog djeteta i prostačko zapomaganje svjetine bili su znak da su me prepoznali. Ljudi su preklinjali, bježali, bacali mi se pred noge. Neki su se penjali ka hramu Dvostruke sjekire, neki su skupljali kamenje.
Jedan čovjek se, čini mi se, sakrio u moru. Mati mi nije bila kraljica uzalud; sa prostim svijetom se ne mogu miješati iako to moja skromnost želi.
Činjenica je da sam jedinstven. Ne zanima me šta jedan čovjek može da saopšti drugim ljudima; kao onaj filozof i ja smatram da se vještinom pisanja ništa ne može prenijeti. Za dosadne i proste sitnice nema mjesta u mome duhu, koji je predodređen za velike stvari. Ja nikad nisam zapamtio razliku između dva slova. Neko plemenito nestrpljenje nije mi dalo da naučim da čitam. Ponekad zažalim, jer noći i dani su dugi.
Naravno, meni zabave ne nedostaju. Sličan ovnu koji se sprema da nasrne, ja jurim po kamenim hodnicima sve dok se ne srušim, ošamućen. Krijem se u sjenci čatrnje ili na zavijutku nekog hodnika i zamišljam da me gone. Padao sam sa ravnih krovova i dizao se sav krvav. Često se igram praveći se da sam zaspao, zatvorim oči i duboko dišem.
(Neki put stvarno zaspim, neki put boja dana se promijenila kad otvorim oči.) Ali od svih igara najviše volim igru drugog Asteriona. Pravim se da mi on dolazi u posjetu, a ja mu pokazujem kuću. S velikim poštovanjem kažem mu:
- Sada se vraćamo na ono isto mjesto na kome se ukrštaju hodnici - ili:
- Sada ulazimo u drugo dvorište - ili:
- Znao sam da će ti se taj odvod dopasti - ili:
- Da vidiš čatrnju sa pijeskom - ili:
- Vidjećeš kako se podzemna galerija račva.
Neki put ja pogriješim i obojica se slatko smijemo.
Nisam samo izmislio te igre; razmišljao sam i o kući. Svi dijelovi kuće ponavljaju se mnogo puta, svako mjesto je drugo mjesto. Nema jedne čatrnje, jednog dvorišta, jednog pojila, jednih jasala; ima četrnaest (bezbroj) jasala, pojila, dvorišta, čatrnja. Kuća je po mjeri svijeta, tačnije: ona je svijet. Ipak, kada mi dosade dvorišta sa čatrnjom i prašnjave galerije od sivog kamena, ja izađem na ulicu i posmatram hram Dvojne sjekire i more.
To nisam shvatao sve dok mi noćna vizija nije otkrila da mora i hramova ima takođe četrnaest (bezbroj). Sve stvari postoje više puta, četrnaest puta, ali dvije stvari na svijetu izgleda postoje samo jednom: gore, mutno sunce; dole, Asterion. Možda sam ja stvorio zvijezde i sunce i ogromnu kuću, ali se toga ne sjećam.
Svakih devet godina u kuću ulazi devet ljudi da bih ih ja oslobodio svakog zla. Čujem njihove glasove u dnu kameih hodnika i veselo trčim da ih potražim. Ceremonija traje nekoliko minuta. Jedan za drugim padaju, a ja ne okrvavim ruke. Ostaju tamo gdje su pali. Njihovi leševi pomažu mi da razlikujem hodnike. Ne znam ko su, ali znam da je jedan od njih, u samrtnom času, prorekao da će doći moj spasitelj. Od tog vremena samoća mi ne zadaje bol, jer znam da moj spasitelj postoji i da će se jednom dići iz prašine. Kad bih mogao čuti sve šumove ovoga svijeta, razaznao bih njegove korake.
Volio bih da me odvede na neko mjesto gdje ima manje hodnika i manje vrata.
Kakav će biti moj spasitelj? pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda će biti bik sa ljudskim likom? Ili će biti kao ja?
Jutarnje sunce blistalo je na bronzanom maču. Na njemu nije bilo
tragova krvi.
-Hoćeš li mi vjerovati, Arijadna?–reče Tezej–Minotaur se gotovo nije branio.
* Asterion (grčki) – „Zvijezdani“, ime čovjeka – bika Minotaura.
* Apolodor – grčki istoričar i filolog iz II vijeka p.n.e. kome se pripisuje zbornik mitova Biblioteka, djelo koje je nastalo znatno kasnije.
* U Egiptu postoji slična – Herodot daje opis lavirinta u blizini Fajuma koji se pripisuje faraonu Amenemhetu II iz XII dinastije (oko 1849 – oko 1801.p.n.e.)
I kraljica donese na svijet sina
kome nadjenuše ime Asterion.
Apolodor*: Biblioteka, III, I
Znam da me optužuju zbog oholosti, i možda zbog mizantropije, i možda, zbog bezumlja. Te optužbe (za koje ću ih kazniti kad bude došao čas) smiješne su. Istina je da ja iz svoje kuće ne izlazim, ali istina je i da su njena vrata, čiji je broj beskrajan, otvorena danonoćno ljudima i zvijerima. Neka uđe ko hoće. Taj neće ovdje naći ženstvenu raskoš niti čudnu veleljepnost palata već mir i samoću. Naći će kuću kakve nema nigdje na zemljinom šaru. (Lažu oni koji tvrde da u Egiptu postoji slična*.)
Čak i klevetnici priznaju da u kući nema nikakvog namještaja. Druga smiješna tvrdnja je da sam ja, Asterion, sužanj. Treba li da ponovim da nijedna vrata nisu zatvorena, da dodam da nema nijedne jedine brave? Uostalom, jednog dana predveče izašao sam na ulicu. Ako sam se vratio prije no što je pala noć, učinio sam to zbog straha koji su mi ulila lica prostoga svijeta, lica bezbojna i pljosnata, kao dlan.
Sunce je već bilo zašlo, ali neutješni plač jednog djeteta i prostačko zapomaganje svjetine bili su znak da su me prepoznali. Ljudi su preklinjali, bježali, bacali mi se pred noge. Neki su se penjali ka hramu Dvostruke sjekire, neki su skupljali kamenje.
Jedan čovjek se, čini mi se, sakrio u moru. Mati mi nije bila kraljica uzalud; sa prostim svijetom se ne mogu miješati iako to moja skromnost želi.
Činjenica je da sam jedinstven. Ne zanima me šta jedan čovjek može da saopšti drugim ljudima; kao onaj filozof i ja smatram da se vještinom pisanja ništa ne može prenijeti. Za dosadne i proste sitnice nema mjesta u mome duhu, koji je predodređen za velike stvari. Ja nikad nisam zapamtio razliku između dva slova. Neko plemenito nestrpljenje nije mi dalo da naučim da čitam. Ponekad zažalim, jer noći i dani su dugi.
Naravno, meni zabave ne nedostaju. Sličan ovnu koji se sprema da nasrne, ja jurim po kamenim hodnicima sve dok se ne srušim, ošamućen. Krijem se u sjenci čatrnje ili na zavijutku nekog hodnika i zamišljam da me gone. Padao sam sa ravnih krovova i dizao se sav krvav. Često se igram praveći se da sam zaspao, zatvorim oči i duboko dišem.
(Neki put stvarno zaspim, neki put boja dana se promijenila kad otvorim oči.) Ali od svih igara najviše volim igru drugog Asteriona. Pravim se da mi on dolazi u posjetu, a ja mu pokazujem kuću. S velikim poštovanjem kažem mu:
- Sada se vraćamo na ono isto mjesto na kome se ukrštaju hodnici - ili:
- Sada ulazimo u drugo dvorište - ili:
- Znao sam da će ti se taj odvod dopasti - ili:
- Da vidiš čatrnju sa pijeskom - ili:
- Vidjećeš kako se podzemna galerija račva.
Neki put ja pogriješim i obojica se slatko smijemo.
Nisam samo izmislio te igre; razmišljao sam i o kući. Svi dijelovi kuće ponavljaju se mnogo puta, svako mjesto je drugo mjesto. Nema jedne čatrnje, jednog dvorišta, jednog pojila, jednih jasala; ima četrnaest (bezbroj) jasala, pojila, dvorišta, čatrnja. Kuća je po mjeri svijeta, tačnije: ona je svijet. Ipak, kada mi dosade dvorišta sa čatrnjom i prašnjave galerije od sivog kamena, ja izađem na ulicu i posmatram hram Dvojne sjekire i more.
To nisam shvatao sve dok mi noćna vizija nije otkrila da mora i hramova ima takođe četrnaest (bezbroj). Sve stvari postoje više puta, četrnaest puta, ali dvije stvari na svijetu izgleda postoje samo jednom: gore, mutno sunce; dole, Asterion. Možda sam ja stvorio zvijezde i sunce i ogromnu kuću, ali se toga ne sjećam.
Svakih devet godina u kuću ulazi devet ljudi da bih ih ja oslobodio svakog zla. Čujem njihove glasove u dnu kameih hodnika i veselo trčim da ih potražim. Ceremonija traje nekoliko minuta. Jedan za drugim padaju, a ja ne okrvavim ruke. Ostaju tamo gdje su pali. Njihovi leševi pomažu mi da razlikujem hodnike. Ne znam ko su, ali znam da je jedan od njih, u samrtnom času, prorekao da će doći moj spasitelj. Od tog vremena samoća mi ne zadaje bol, jer znam da moj spasitelj postoji i da će se jednom dići iz prašine. Kad bih mogao čuti sve šumove ovoga svijeta, razaznao bih njegove korake.
Volio bih da me odvede na neko mjesto gdje ima manje hodnika i manje vrata.
Kakav će biti moj spasitelj? pitam se. Hoće li biti bik ili čovjek? Možda će biti bik sa ljudskim likom? Ili će biti kao ja?
Jutarnje sunce blistalo je na bronzanom maču. Na njemu nije bilo
tragova krvi.
-Hoćeš li mi vjerovati, Arijadna?–reče Tezej–Minotaur se gotovo nije branio.
* Asterion (grčki) – „Zvijezdani“, ime čovjeka – bika Minotaura.
* Apolodor – grčki istoričar i filolog iz II vijeka p.n.e. kome se pripisuje zbornik mitova Biblioteka, djelo koje je nastalo znatno kasnije.
* U Egiptu postoji slična – Herodot daje opis lavirinta u blizini Fajuma koji se pripisuje faraonu Amenemhetu II iz XII dinastije (oko 1849 – oko 1801.p.n.e.)
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#18
Evo, prevodioce izvoli:
Jorge Luis Borges
LEGENDA
Avelj i Kain se susretoše posle Aveljove smrti. Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica behu vrlo visoki. Braća se sedoše na zemlju, založiše vatru i obedovaše. Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvezda koja još ne beše dobila ime. Pri svetlosti plamena Kain primeti na Aveljevom čelu beleg od kamena, ispusti hleb koji prinosaše ustima i zamoli da mu bude oprošten zločin.
Avelj odgovori:
- Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe? Ne sećam se više; opet smo ovde zajedno, kao nekada.
- Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati da zaboravim.
Avelj reče sporo:
- Tako je dok traje griža savesti, traje i krivica.
Things that might have been
Mislim na ono što je moglo biti a nije. Na raspravu o saksonskoj mitologiji koju Beda nije napisao. Na nezamislivo delo koje je Dante možda naslucivao pošto je vec ispravio i poslednji stih Komedije. Na istoriju bez predvecerja na Krstu i bez predvecerja sa kukutom. Na istoriju bez Jeleninog lica.
Na coveka bez ociju koje su nam omogucile Mesec.
Na pobedu Juga za tri dana Getisberga.
Na ljubav koju nismo podelili. Na prostrano carstvo koje Vikinzi nisu želeli da osnuju.
Na blagoslovenu pticu iz Irske koja je u isto vreme na
dva mesta.
Na sina koga nisam imao.
Jorge Luis Borges
izvoli: Jorge Luis Borges
LEGENDA
Avelj i Kain se susretoše posle Aveljove smrti. Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica behu vrlo visoki. Braća se sedoše na zemlju, založiše vatru i obedovaše. Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvezda koja još ne beše dobila ime. Pri svetlosti plamena Kain primeti na Aveljevom čelu beleg od kamena, ispusti hleb koji prinosaše ustima i zamoli da mu bude oprošten zločin.
Avelj odgovori:
- Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe? Ne sećam se više; opet smo ovde zajedno, kao nekada.
- Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati da zaboravim.
Avelj reče sporo:
- Tako je dok traje griža savesti, traje i krivica.
Things that might have been
Mislim na ono što je moglo biti a nije. Na raspravu o saksonskoj mitologiji koju Beda nije napisao. Na nezamislivo delo koje je Dante možda naslucivao pošto je vec ispravio i poslednji stih Komedije. Na istoriju bez predvecerja na Krstu i bez predvecerja sa kukutom. Na istoriju bez Jeleninog lica.
Na coveka bez ociju koje su nam omogucile Mesec.
Na pobedu Juga za tri dana Getisberga.
Na ljubav koju nismo podelili. Na prostrano carstvo koje Vikinzi nisu želeli da osnuju.
Na blagoslovenu pticu iz Irske koja je u isto vreme na
dva mesta.
Na sina koga nisam imao.
Jorge Luis Borges
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#19
tnx, rijetka ptico
MITSKO OSNIVANJE BUENOS AIRESA
Zar po ovoj rijeci snenoj i blatnoj
da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
Šareni čunovi išli su po talasima
između plovećeg bilja tamne matice.
Pretpostavićemo, dakle, poslije zrelog razmišljanja,
da je rijeka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
a mala crvena zvijezda označavala mjesto
na kome je Huan Dijas postio, a Indijanci mrsili*
Izvjesno je da je po hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispjelo
po moru pet uštapa širokom,
punom nemani i sirena
i magnetnih stijena što zaluđuju busolu.
Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijačuelu*,
no to su izmišljotine sa Ušća* .
U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu*.
Jedna skupina kuća ali usred polja
izložena zorama, kišama i vjetrovima.
U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
Ružičati dućan je kao naličje karte
zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko*,
ružičasti dućan se zakitio kavgadžijom
što se prsi na uglu, osion i grub.
Prvi vergl je horizont pozdravio
svojim varljivim raspoloženjem, habanerom*, svirkom nerazgovijetnom.
Cijelo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN*,
daleki klavir svirao je Saboridova tanga.
Trafika je zamirisala kao ruža
pustinjom. U jučerašnjici veče se sakrilo,
nestvarnu prošlost podijelili su ljudi.
Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
Pričaju mi da je Buenos Aires nastao:
smatram ga vječnim kao vodu i vazduh.
*Huan Dijas ( ? – 1516), španski moreplovac. Otkrio rijeku Rio de la Plata, za koju je mislio da je moreuz. Tu su ga uhvatili i pojeli Indijanci.
*Rijačuelo – rijeka i gradska četvrt u Buenos Airesu.
*Učće – riječ je o ušću rijeke Rijačuelo, južno od Buenos Airesa; tim imenom (La Boca) zovu živopisnu lučku četvrt.
*Palermo – elegantna četvrt u Buenos Airesu (sjeverni centar).
*Truko – popularna argentinska igra kartama, slična pokeru; za vrijeme igre recituju se i stihovi.
*Habanera – španska igra, vrlo popularna u XIX vijeku.
*Irigojen (Yrigoyen) – argentinski predsjednik
1916-1922 i 1928-1930.
MITSKO OSNIVANJE BUENOS AIRESA
Zar po ovoj rijeci snenoj i blatnoj
da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
Šareni čunovi išli su po talasima
između plovećeg bilja tamne matice.
Pretpostavićemo, dakle, poslije zrelog razmišljanja,
da je rijeka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
a mala crvena zvijezda označavala mjesto
na kome je Huan Dijas postio, a Indijanci mrsili*
Izvjesno je da je po hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispjelo
po moru pet uštapa širokom,
punom nemani i sirena
i magnetnih stijena što zaluđuju busolu.
Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijačuelu*,
no to su izmišljotine sa Ušća* .
U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu*.
Jedna skupina kuća ali usred polja
izložena zorama, kišama i vjetrovima.
U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
Ružičati dućan je kao naličje karte
zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko*,
ružičasti dućan se zakitio kavgadžijom
što se prsi na uglu, osion i grub.
Prvi vergl je horizont pozdravio
svojim varljivim raspoloženjem, habanerom*, svirkom nerazgovijetnom.
Cijelo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN*,
daleki klavir svirao je Saboridova tanga.
Trafika je zamirisala kao ruža
pustinjom. U jučerašnjici veče se sakrilo,
nestvarnu prošlost podijelili su ljudi.
Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
Pričaju mi da je Buenos Aires nastao:
smatram ga vječnim kao vodu i vazduh.
*Huan Dijas ( ? – 1516), španski moreplovac. Otkrio rijeku Rio de la Plata, za koju je mislio da je moreuz. Tu su ga uhvatili i pojeli Indijanci.
*Rijačuelo – rijeka i gradska četvrt u Buenos Airesu.
*Učće – riječ je o ušću rijeke Rijačuelo, južno od Buenos Airesa; tim imenom (La Boca) zovu živopisnu lučku četvrt.
*Palermo – elegantna četvrt u Buenos Airesu (sjeverni centar).
*Truko – popularna argentinska igra kartama, slična pokeru; za vrijeme igre recituju se i stihovi.
*Habanera – španska igra, vrlo popularna u XIX vijeku.
*Irigojen (Yrigoyen) – argentinski predsjednik
1916-1922 i 1928-1930.
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#20
smije li na engleskom...
The Circular Ruins
No one saw him disembark in the unanimous night, no one saw the bamboo canoe sink into the sacred mud, but in a few days there was no one who did not know that the taciturn man came from the South and that his home had been one of those numberless villages upstream in the deeply cleft side of the mountain, where the Zend language has not been contaminated by Greek and where leprosy is infrequent. What is certain is that the grey man kissed the mud, climbed up the bank with pushing aside (probably, without feeling) the blades which were lacerating his flesh, and crawled, nauseated and bloodstained, up to the circular enclosure crowned with a stone tiger or horse, which sometimes was the color of flame and now was that of ashes. This circle was a temple which had been devoured by ancient fires, profaned by the miasmal jungle, and whose god no longer received the homage of men. The stranger stretched himself out beneath the pedestal. He was awakened by the sun high overhead. He was not astonished to find that his wounds had healed; he closed his pallid eyes and slept, not through weakness of flesh but through determination of will. He knew that this temple was the place required for his invincible intent; he knew that the incessant trees had not succeeded in strangling the ruins of another propitious temple downstream which had once belonged to gods now burned and dead; he knew that his immediate obligation was to dream. Toward midnight he was awakened by the inconsolable shriek of a bird. Tracks of bare feet, some figs and a jug warned him that the men of the region had been spying respectfully on his sleep, soliciting his protection or afraid of his magic. He felt a chill of fear, and sought out a sepulchral niche in the dilapidated wall where he concealed himself among unfamiliar leaves.
The purpose which guided him was not impossible, though supernatural. He wanted to dream a man; he wanted to dream him in minute entirety and impose him on reality. This magic project had exhausted the entire expanse of his mind; if someone had asked him his name or to relate some event of his former life, he would not have been able to give an answer. This uninhabited, ruined temple suited him, for it is contained a minimum of visible world; the proximity of the workmen also suited him, for they took it upon themselves to provide for his frugal needs. The rice and fruit they brought him were nourishment enough for his body, which was consecrated to the sole task of sleeping and dreaming.
At first, his dreams were chaotic; then in a short while they became dialectic in nature. The stranger dreamed that he was in the center of a circular amphitheater which was more or less the burnt temple; clouds of taciturn students filled the tiers of seats; the faces of the farthest ones hung at a distance of many centuries and as high as the stars, but their features were completely precise. The man lectured his pupils on anatomy, cosmography, and magic: the faces listened anxiously and tried to answer understandingly, as if they guessed the importance of that examination which would redeem one of them from his condition of empty illusion and interpolate him into the real world. Asleep or awake, the man thought over the answers of his phantoms, did not allow himself to be deceived by imposters, and in certain perplexities he sensed a growing intelligence. He was seeking a soul worthy of participating in the universe.
After nine or ten nights he understood with a certain bitterness that he could expect nothing from those pupils who accepted his doctrine passively, but that he could expect something from those who occasionally dared to oppose him. The former group, although worthy of love and affection, could not ascend to the level of individuals; the latter pre-existed to a slightly greater degree. One afternoon (now afternoons were also given over to sleep, now he was only awake for a couple hours at daybreak) he dismissed the vast illusory student body for good and kept only one pupil. He was a taciturn, sallow boy, at times intractable, and whose sharp features resembled of those of his dreamer. The brusque elimination of his fellow students did not disconcert him for long; after a few private lessons, his progress was enough to astound the teacher. Nevertheless, a catastrophe took place. One day, the man emerged from his sleep as if from a viscous desert, looked at the useless afternoon light which he immediately confused with the dawn, and understood that he had not dreamed. All that night and all day long, the intolerable lucidity of insomnia fell upon him. He tried exploring the forest, to lose his strength; among the hemlock he barely succeeded in experiencing several short snatchs of sleep, veined with fleeting, rudimentary visions that were useless. He tried to assemble the student body but scarcely had he articulated a few brief words of exhortation when it became deformed and was then erased. In his almost perpetual vigil, tears of anger burned his old eyes.
He understood that modeling the incoherent and vertiginous matter of which dreams are composed was the most difficult task that a man could undertake, even though he should penetrate all the enigmas of a superior and inferior order; much more difficult than weaving a rope out of sand or coining the faceless wind. He swore he would forget the enormous hallucination which had thrown him off at first, and he sought another method of work. Before putting it into execution, he spent a month recovering his strength, which had been squandered by his delirium. He abandoned all premeditation of dreaming and almost immediately succeeded in sleeping a reasonable part of each day. The few times that he had dreams during this period, he paid no attention to them. Before resuming his task, he waited until the moon's disk was perfect. Then, in the afternoon, he purified himself in the waters of the river, worshiped the planetary gods, pronounced the prescribed syllables of a mighty name, and went to sleep. He dreamed almost immediately, with his heart throbbing.
He dreamed that it was warm, secret, about the size of a clenched fist, and of a garnet color within the penumbra of a human body as yet without face or sex; during fourteen lucid nights he dreampt of it with meticulous love. Every night he perceived it more clearly. He did not touch it; he only permitted himself to witness it, to observe it, and occasionally to rectify it with a glance. He perceived it and lived it from all angles and distances. On the fourteenth night he lightly touched the pulmonary artery with his index finger, then the whole heart, outside and inside. He was satisfied with the examination. He deliberately did not dream for a night; he took up the heart again, invoked the name of a planet, and undertook the vision of another of the principle organs. Within a year he had come to the skeleton and the eyelids. The innumerable hair was perhaps the most difficult task. He dreamed an entire man--a young man, but who did not sit up or talk, who was unable to open his eyes. Night after night, the man dreamt him asleep.
In the Gnostic cosmosgonies, demiurges fashion a red Adam who cannot stand; as a clumsy, crude and elemental as this Adam of dust was the Adam of dreams forged by the wizard's nights. One afternoon, the man almost destroyed his entire work, but then changed his mind. (It would have been better had he destroyed it.) When he had exhausted all supplications to the deities of earth, he threw himself at the feet of the effigy which was perhaps a tiger or perhaps a colt and implored its unknown help. That evening, at twilight, he dreamt of the statue. He dreamt it was alive, tremulous: it was not an atrocious bastard of a tiger and a colt, but at the same time these two firey creatures and also a bull, a rose, and a storm. This multiple god revealed to him that his earthly name was Fire, and that in this circular temple (and in others like it) people had once made sacrifices to him and worshiped him, and that he would magically animate the dreamed phantom, in such a way that all creatures, except Fire itself and the dreamer, would believe to be a man of flesh and blood. He commanded that once this man had been instructed in all the rites, he should be sent to the other ruined temple whose pyramids were still standing downstream, so that some voice would glorify him in that deserted edifice. In the dream of the man that dreamed, the dreamed one awoke.
The wizard carried out the orders he had been given. He devoted a certain length of time (which finally proved to be two years) to instructing him in the mysteries of the universe and the cult of fire. Secretly, he was pained at the idea of being separated from him. On the pretext of pedagogical necessity, each day he increased the number of hours dedicated to dreaming. He also remade the right shoulder, which was somewhat defective. At times, he was disturbed by the impression that all this had already happened . . . In general, his days were happy; when he closed his eyes, he thought: Now I will be with my son. Or, more rarely: The son I have engendered is waiting for me and will not exist if I do not go to him.
Gradually, he began accustoming him to reality. Once he ordered him to place a flag on a faraway peak. The next day the flag was fluttering on the peak. He tried other analogous experiments, each time more audacious. With a certain bitterness, he understood that his son was ready to be born--and perhaps impatient. That night he kissed him for the first time and sent him off to the other temple whose remains were turning white downstream, across many miles of inextricable jungle and marshes. Before doing this (and so that his son should never know that he was a phantom, so that he should think himself a man like any other) he destroyed in him all memory of his years of apprenticeship.
His victory and peace became blurred with boredom. In the twilight times of dusk and dawn, he would prostrate himself before the stone figure, perhaps imagining his unreal son carrying out identical rites in other circular ruins downstream; at night he no longer dreamed, or dreamed as any man does. His perceptions of the sounds and forms of the universe became somewhat pallid: his absent son was being nourished by these diminution of his soul. The purpose of his life had been fulfilled; the man remained in a kind of ecstasy. After a certain time, which some chronicles prefer to compute in years and others in decades, two oarsmen awoke him at midnight; he could not see their faces, but they spoke to him of a charmed man in a temple of the North, capable of walking on fire without burning himself. The wizard suddenly remembered the words of the god. He remembered that of all the creatures that people the earth, Fire was the only one who knew his son to be a phantom. This memory, which at first calmed him, ended by tormenting him. He feared lest his son should meditate on this abnormal privilege and by some means find out he was a mere simulacrum. Not to be a man, to be a projection of another man's dreams--what an incomparable humiliation, what madness! Any father is interested in the sons he has procreated (or permitted) out of the mere confusion of happiness; it was natural that the wizard should fear for the future of that son whom he had thought out entrail by entrail, feature by feature, in a thousand and one secret nights.
His misgivings ended abruptly, but not without certain forewarnings. First (after a long drought) a remote cloud, as light as a bird, appeared on a hill; then, toward the South, the sky took on the rose color of leopard's gums; then came clouds of smoke which rusted the metal of the nights; afterwards came the panic-stricken flight of wild animals. For what had happened many centuries before was repeating itself. The ruins of the sanctuary of the god of Fire was destroyed by fire. In a dawn without birds, the wizard saw the concentric fire licking the walls. For a moment, he thought of taking refuge in the water, but then he understood that death was coming to crown his old age and absolve him from his labors. He walked toward the sheets of flame. They did not bite his flesh, they caressed him and flooded him without heat or combustion. With relief, with humiliation, with terror, he understood that he also was an illusion, that someone else was dreaming him.
The Circular Ruins
No one saw him disembark in the unanimous night, no one saw the bamboo canoe sink into the sacred mud, but in a few days there was no one who did not know that the taciturn man came from the South and that his home had been one of those numberless villages upstream in the deeply cleft side of the mountain, where the Zend language has not been contaminated by Greek and where leprosy is infrequent. What is certain is that the grey man kissed the mud, climbed up the bank with pushing aside (probably, without feeling) the blades which were lacerating his flesh, and crawled, nauseated and bloodstained, up to the circular enclosure crowned with a stone tiger or horse, which sometimes was the color of flame and now was that of ashes. This circle was a temple which had been devoured by ancient fires, profaned by the miasmal jungle, and whose god no longer received the homage of men. The stranger stretched himself out beneath the pedestal. He was awakened by the sun high overhead. He was not astonished to find that his wounds had healed; he closed his pallid eyes and slept, not through weakness of flesh but through determination of will. He knew that this temple was the place required for his invincible intent; he knew that the incessant trees had not succeeded in strangling the ruins of another propitious temple downstream which had once belonged to gods now burned and dead; he knew that his immediate obligation was to dream. Toward midnight he was awakened by the inconsolable shriek of a bird. Tracks of bare feet, some figs and a jug warned him that the men of the region had been spying respectfully on his sleep, soliciting his protection or afraid of his magic. He felt a chill of fear, and sought out a sepulchral niche in the dilapidated wall where he concealed himself among unfamiliar leaves.
The purpose which guided him was not impossible, though supernatural. He wanted to dream a man; he wanted to dream him in minute entirety and impose him on reality. This magic project had exhausted the entire expanse of his mind; if someone had asked him his name or to relate some event of his former life, he would not have been able to give an answer. This uninhabited, ruined temple suited him, for it is contained a minimum of visible world; the proximity of the workmen also suited him, for they took it upon themselves to provide for his frugal needs. The rice and fruit they brought him were nourishment enough for his body, which was consecrated to the sole task of sleeping and dreaming.
At first, his dreams were chaotic; then in a short while they became dialectic in nature. The stranger dreamed that he was in the center of a circular amphitheater which was more or less the burnt temple; clouds of taciturn students filled the tiers of seats; the faces of the farthest ones hung at a distance of many centuries and as high as the stars, but their features were completely precise. The man lectured his pupils on anatomy, cosmography, and magic: the faces listened anxiously and tried to answer understandingly, as if they guessed the importance of that examination which would redeem one of them from his condition of empty illusion and interpolate him into the real world. Asleep or awake, the man thought over the answers of his phantoms, did not allow himself to be deceived by imposters, and in certain perplexities he sensed a growing intelligence. He was seeking a soul worthy of participating in the universe.
After nine or ten nights he understood with a certain bitterness that he could expect nothing from those pupils who accepted his doctrine passively, but that he could expect something from those who occasionally dared to oppose him. The former group, although worthy of love and affection, could not ascend to the level of individuals; the latter pre-existed to a slightly greater degree. One afternoon (now afternoons were also given over to sleep, now he was only awake for a couple hours at daybreak) he dismissed the vast illusory student body for good and kept only one pupil. He was a taciturn, sallow boy, at times intractable, and whose sharp features resembled of those of his dreamer. The brusque elimination of his fellow students did not disconcert him for long; after a few private lessons, his progress was enough to astound the teacher. Nevertheless, a catastrophe took place. One day, the man emerged from his sleep as if from a viscous desert, looked at the useless afternoon light which he immediately confused with the dawn, and understood that he had not dreamed. All that night and all day long, the intolerable lucidity of insomnia fell upon him. He tried exploring the forest, to lose his strength; among the hemlock he barely succeeded in experiencing several short snatchs of sleep, veined with fleeting, rudimentary visions that were useless. He tried to assemble the student body but scarcely had he articulated a few brief words of exhortation when it became deformed and was then erased. In his almost perpetual vigil, tears of anger burned his old eyes.
He understood that modeling the incoherent and vertiginous matter of which dreams are composed was the most difficult task that a man could undertake, even though he should penetrate all the enigmas of a superior and inferior order; much more difficult than weaving a rope out of sand or coining the faceless wind. He swore he would forget the enormous hallucination which had thrown him off at first, and he sought another method of work. Before putting it into execution, he spent a month recovering his strength, which had been squandered by his delirium. He abandoned all premeditation of dreaming and almost immediately succeeded in sleeping a reasonable part of each day. The few times that he had dreams during this period, he paid no attention to them. Before resuming his task, he waited until the moon's disk was perfect. Then, in the afternoon, he purified himself in the waters of the river, worshiped the planetary gods, pronounced the prescribed syllables of a mighty name, and went to sleep. He dreamed almost immediately, with his heart throbbing.
He dreamed that it was warm, secret, about the size of a clenched fist, and of a garnet color within the penumbra of a human body as yet without face or sex; during fourteen lucid nights he dreampt of it with meticulous love. Every night he perceived it more clearly. He did not touch it; he only permitted himself to witness it, to observe it, and occasionally to rectify it with a glance. He perceived it and lived it from all angles and distances. On the fourteenth night he lightly touched the pulmonary artery with his index finger, then the whole heart, outside and inside. He was satisfied with the examination. He deliberately did not dream for a night; he took up the heart again, invoked the name of a planet, and undertook the vision of another of the principle organs. Within a year he had come to the skeleton and the eyelids. The innumerable hair was perhaps the most difficult task. He dreamed an entire man--a young man, but who did not sit up or talk, who was unable to open his eyes. Night after night, the man dreamt him asleep.
In the Gnostic cosmosgonies, demiurges fashion a red Adam who cannot stand; as a clumsy, crude and elemental as this Adam of dust was the Adam of dreams forged by the wizard's nights. One afternoon, the man almost destroyed his entire work, but then changed his mind. (It would have been better had he destroyed it.) When he had exhausted all supplications to the deities of earth, he threw himself at the feet of the effigy which was perhaps a tiger or perhaps a colt and implored its unknown help. That evening, at twilight, he dreamt of the statue. He dreamt it was alive, tremulous: it was not an atrocious bastard of a tiger and a colt, but at the same time these two firey creatures and also a bull, a rose, and a storm. This multiple god revealed to him that his earthly name was Fire, and that in this circular temple (and in others like it) people had once made sacrifices to him and worshiped him, and that he would magically animate the dreamed phantom, in such a way that all creatures, except Fire itself and the dreamer, would believe to be a man of flesh and blood. He commanded that once this man had been instructed in all the rites, he should be sent to the other ruined temple whose pyramids were still standing downstream, so that some voice would glorify him in that deserted edifice. In the dream of the man that dreamed, the dreamed one awoke.
The wizard carried out the orders he had been given. He devoted a certain length of time (which finally proved to be two years) to instructing him in the mysteries of the universe and the cult of fire. Secretly, he was pained at the idea of being separated from him. On the pretext of pedagogical necessity, each day he increased the number of hours dedicated to dreaming. He also remade the right shoulder, which was somewhat defective. At times, he was disturbed by the impression that all this had already happened . . . In general, his days were happy; when he closed his eyes, he thought: Now I will be with my son. Or, more rarely: The son I have engendered is waiting for me and will not exist if I do not go to him.
Gradually, he began accustoming him to reality. Once he ordered him to place a flag on a faraway peak. The next day the flag was fluttering on the peak. He tried other analogous experiments, each time more audacious. With a certain bitterness, he understood that his son was ready to be born--and perhaps impatient. That night he kissed him for the first time and sent him off to the other temple whose remains were turning white downstream, across many miles of inextricable jungle and marshes. Before doing this (and so that his son should never know that he was a phantom, so that he should think himself a man like any other) he destroyed in him all memory of his years of apprenticeship.
His victory and peace became blurred with boredom. In the twilight times of dusk and dawn, he would prostrate himself before the stone figure, perhaps imagining his unreal son carrying out identical rites in other circular ruins downstream; at night he no longer dreamed, or dreamed as any man does. His perceptions of the sounds and forms of the universe became somewhat pallid: his absent son was being nourished by these diminution of his soul. The purpose of his life had been fulfilled; the man remained in a kind of ecstasy. After a certain time, which some chronicles prefer to compute in years and others in decades, two oarsmen awoke him at midnight; he could not see their faces, but they spoke to him of a charmed man in a temple of the North, capable of walking on fire without burning himself. The wizard suddenly remembered the words of the god. He remembered that of all the creatures that people the earth, Fire was the only one who knew his son to be a phantom. This memory, which at first calmed him, ended by tormenting him. He feared lest his son should meditate on this abnormal privilege and by some means find out he was a mere simulacrum. Not to be a man, to be a projection of another man's dreams--what an incomparable humiliation, what madness! Any father is interested in the sons he has procreated (or permitted) out of the mere confusion of happiness; it was natural that the wizard should fear for the future of that son whom he had thought out entrail by entrail, feature by feature, in a thousand and one secret nights.
His misgivings ended abruptly, but not without certain forewarnings. First (after a long drought) a remote cloud, as light as a bird, appeared on a hill; then, toward the South, the sky took on the rose color of leopard's gums; then came clouds of smoke which rusted the metal of the nights; afterwards came the panic-stricken flight of wild animals. For what had happened many centuries before was repeating itself. The ruins of the sanctuary of the god of Fire was destroyed by fire. In a dawn without birds, the wizard saw the concentric fire licking the walls. For a moment, he thought of taking refuge in the water, but then he understood that death was coming to crown his old age and absolve him from his labors. He walked toward the sheets of flame. They did not bite his flesh, they caressed him and flooded him without heat or combustion. With relief, with humiliation, with terror, he understood that he also was an illusion, that someone else was dreaming him.
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10147
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#22
''You will have there whatever you wish''danas wrote:"I have always imagined that paradise will be a kind of library."
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#23
danas wrote:"I have always imagined that paradise will be a kind of library."
fascinirajuca je ta njegova erudicija, njegova prepustenost knjigama koje je uzdigao na nivo bozanstva...procitano mu je vaznije od dozivljenog...
Plemeniti Neprijatelj
Magnus Baford* godine 1102. krenu
na vojnu da potpuno pokori
kraljevstva Irske; vele da je na dan
uoči pogibije primio ovaj pozdrav
od Mujkertaka, kralja u Dablinu:
Neka u tvojim četama vojuju zlato i nepogoda, Magnuse Baforde.
Neka sutra, na poljima kraljevstva moga bude srećan ti boj.
Neka tvoje kraljevske ruke izatkaju, strašne, platno mača.*
Neka budu hrana labudu crvenom* oni što se tvom maču suprotstave.
Neka te zasite slavom tvoji bogovi mnogobrojni, neka te zasite krvlju.
Neka budeš pobjednik u zoru, kralju što gaziš zemlju Irsku.
Neka među tvojim mnogobrojnim danima nijedan ne zablista kao
sutrašnji dan.
Jer on će biti posljednji. Kunem ti se kralju Magnuse.
Jer prije no što se ugasi njegova svjetlost, pobjediću te i
ugasiću tvoj život, Magnuse Barfode.
*Magnus Barfod ili Barfot (bosonogi) – norveški kralj. Vladao od 1093. do 1103.
*platno mača (smrt) i *crveni labud (gavran) – keninzi (metafore) preuzeti iz skandinavske epske poezije.
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#24
smije...ako bas morasdanas wrote:smije li na engleskom...
...naime, moja baba, odnosno nena, nije bila Engleskinja kao Borgesova -
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#25
nije ni mojarikardoreis wrote:smije...ako bas morasdanas wrote:smije li na engleskom...
ali kad nema nista drugo... osim na spanskom 
ako budem imala vremena, potrudim se da prevedem stagod...