zlatiborka wrote:debela wrote:Ljubitelj Zabara wrote:Za svojih x godina zivota u Sarajevu, jos nisam video nekoga da je stavio ruku na usta kad zeva.

mora da je i to nekako vezano za tvoj problem nezaposlenosti

To sto neko zijeva a da ne pokrije usta je najmanji problem. Ja to i ne primjecujem, iako sam nekoliko puta u tramvaju osjetila da neko "tiho pusti goluba" a onda se pocnu siriti miomirisi. Ni to nije tako strasno, mozda cojek ima probleme sa probavom, uzmes maramicu i zacepis nos dok se zrak ne iscisti i prezivi se i to.
Ali, kad u tramvaj ili trolejbus udje starije celjade, jedva hodajuci i stane pridrzavajuci se nekako za one kvake i drzace, a sva sjedista su zauzeta omladinom (cak se i sminkaju sjedeci, a o mobitelu da i ne govorim), niko od njih ne ustane da ustupi mjesto starijoj gospodji ili gospodinu. To je prava nekultura, jer ih ocigledno, roditelji nisu naucili da budu kulturni.
Ne samo kulturni nego i saosjecajni, pa jednom ce valjda i oni biti stari i nemocni!
Ili kad odes na neki salter da ganjas neke papire, pa ti sa one strane stakla neka nafrakana profuknjaca drsko rekne da nesto ne valja, osjecas se posran skroz naskroz. Jedva da se udostoji da ti kaze sta treba i uputi te sta da radis dalje. 'ebo te zivot, pa oni su tu debelo placeni da rade taj posao!
Tu je sustina problema kulture i ophodjenja prema drugim ljudima!
eh, da stariji, neko mlad može sjediti jel mu nije dobro, ne kažem da je to slučaj u večini, ali oni stariji što se izderavaju drugima da ustanu ili zamalo ne sjednu u krilo su horor, a to obavezno nisu nemoćni ljudi, oni šute i trpe, njih mi je žao..
meni se jednom desilo u troli, vraćam se sa puta, sjedam u trolu, i imam torbu sa sobom, blato pliva trolom, i ja sjednem na jedno mjesto, a torbu na drugo, dolazi meni neka žena, napirlitana prava i misli za sebe da je gospođa samo taka, i kaže makni tu torbu, zar ona treba imati sjedište, a da spustim torbu, spustila bi je u blato, koje bi ribala danima, ona meni kaže mene ne interesuje, ja sam se digla, torba je ostala sjediti

a o njezinom tonu i stavu da ne pričam..
ja znam jednu priču, koja možda nikoga ne dotakne, ali ja sam bila zaprepaštena kad sam je čula. cura, fina, sjedi u troli, ulazi neka žena srednjih godina, ova cura se ustane ženi da žena prođe, međutim žena sjedne a sa njom i njena kćerka šanerka na curino mjesto. ova govori ženi, pa ja sam se ustala vama, cura ne može da vjeruje, žena je ignoriše, nakon još jedne rečenice, počinju se i ona i kćerka smijati, a jedna žena koja je to sve posmatrala, isto srednjih godina, govori, pa kako možete tako da se ponašate prema djevojci, oni se još jače odvališe smijati.
tako da naučena kultura, bez ljudskih osjećaja je ništa, a nekada čovjek stvarno pomisli da ne živi među ljudima.