izgleda kao teski sizofrenik (moje izvinjenje ljudima koji su oboljeli od ove teske bolesti), sto ona uostalom i jeste...
a za ostatak tipa "bila dobra riba" me mrzi da komentarisem, jer da je ona bila budala je znao svako iz moje generacije (i oni malo stariji

) u sarajevu... ne znam kako samo skrenusmo na tu maloumnicu, ali evo sta sasa hemon ima da kaze o njoj:
BOGDAN, BOKAN, NAJLON I BJELICA
--------------------------------------------------------------------------------
Pise: Aleksandar HEMON
JA SAM BIO SA ISIDOROM BJELICOM KAD
je upoznala Dragoslava Bokana, buduceg vodju "Belih orlova" i njenog buduceg "verenika". To je bilo, ja mislim, u februaru 1990, kada sam ja u funkciji "filmskog kriticara" izvjestavao sa Festa za Omladinski program. Isidora i ja smo otisli na dernek kod nekakvih beogradskih filmskih kriticara cija lica i imena su potpuno izbrisana iz mog pamcenja, ali koji su pripadali vrsti koja bi s ushicenjem pisala o porno filmovima ili najumobolnijim holivudskim produkcijama zato sto bi ovi, satro, narusavali misteriozne "zanrovske konvencije". Elem, Bokan je bio prijatelj te kriticarske porodice, buduci da se i on nekad bavio filmom. Bokan je netom dosao iz Amerike, gdje se susretao sa "srpskom imigracijom" i iz Amerike je donio odjevni predmet koji je meni izgledao kao bavarski kaputic - od cohe, zelen, sa okruglom kragnom i prosivenim rubovima. Bokan je onda bulaznio o tome kako su Srbi arijevska rasa i kako svijet polako preuzimaju Jevreji i masoni - narocito masoni - i ja sam shvatio da je bavarski kaputic bio povezan sa njegovom teznjom da izgleda arijevski. I, zaista, izgledao je kao Sicer iz Salasa u malom ritu, sa naocarima tankih oboda i tankim usnama i odsjecnim govorom, karikatura palanackog policajca. Bokan je ocigledno bio specijalni slucaj strebera, neko ko nikad nije mogao igrati lopte s ostalom djecom. Bio je tu i tip pod imenom Bogdan Zlatic, potomak "stare srpske porodice", toliko stare da su vec cetrdeset i kusur godina zdusno prezirali komuniste, te nisu dozvoljavali Bogdanu da radi za njih. Otud je Bogdan zavrsavao svoj treci fakultet - scenaristiku - sa diplomama iz prava i stomatologije. Bogdan je bio bucmast, sa bradom "intelektualca" - specijalni slucaj strebera - i pricao je sa neobaveznim entuzijazmom studentarije, osim sto je bio u ranim cetrdesetim godinama. Bokan i Bogdan su, podsjecajuci na Loleka i Boleka, citavu noc pricali o tome ko je mason u Srbiji i Jugoslaviji, a ko nije. Bilo ih je vrlo malo koji nisu bili masoni. Ja sam uglavnom gledao televiziju te veceri - na programu je bila izvrsna engleska serija The Singing Detective - i kad se zavrsila epizoda, Bokan i Bogdan su se, pjani, grlili i govorili jedan drugome: "Ja znam da si mason, al' dobar si covek!"
Nakon tog derneka, Isidora i ja smo se zgrazavali nad kolicinom gluposti koju su emitovali Bokan i Bogdan. Isidora mi je pricala o skupstini Udruzenja filmskih kriticara Srbije na kojoj je doslo do omanjeg skandala jer je jedan od imbecilnih kriticara zahtijevao amandman koji bi zabranio clanu Udruzenja da istovremeno bude i clan masonske loze. Tada mi je izgledalo da ona prepoznaje bezumlje u svemu tome, da je ta glupost zgrazava i da joj je jasno da su Bogdan i Bokan idioti - da su Bokan, Bogdan i masoni nevjerovatni, te tako nestvarni. Bio sam glup.
To su bila vremena kada sam se, kao i mnogi moji prijatelji, pravio da me se sve to ne dotice - da su glupost i bezumlje tako daleko od mene da jedino sto sam mogao da radim je da sve to prezirem sa arogantne distance. Ako se ljudi ne mogu prizvati pameti i vidjeti kako glupi i bezumni su Bokani i Bogdani i Radovani i Franje i Gojke, sta im ja mogu - ja koji sam bio permanentno prikljucen na pumpu pameti. To su bila vremena kad je jedan moj prijatelj pisao da se od najezde papaka i rata treba braniti plesom, kad smo mislili da se od sumskog nacionalizma i seljakluka branimo urbanim, urednim ispijanjem kafa u ugostiteljskom objektu znanom kao "Teatar".
Svi ljudi koje ja znam (oklijevam da kazem "svi mi", jer ne znam ko smo "mi") imaju jednog ili vise prijatelja "sa one strane". Ne sa one strane granice, nego sa one strane razuma, sa one strane dobra i zla. Ja sam se dopisivao sa svojim najboljim prijateljem iz gimnazije Zoranom K., koji je zavrsio u Beogradu nakon pocetka rata, sve dok nisam shvatio da je moj prijatelj nestao u tom bezumlju i da se ukazao neko drugi, bezuman. Nakon sto sam mu u jednom pismu iz Chicaga napisao da je Milosevic vrlo slican Hitleru, zato sto je nacional-socijalista, Zoran mi je napisao da je Hitler preporodio njemacki narod, ubrizgao mu samopouzdanje i samopostovanje. "Ali pri tome ostavljam po strani", napisao mi je Zoran, "Jevreje koji su ubijeni." Tu se nasa korespondencija zavrsila i nikad se nece nastaviti.
Isidora Bjelica je bila moja dobra prijateljica, sve dok nije presla na onu stranu pameti, dobra i zla, i pocela da misli da je rat umjetnicko djelo, da je genocid performans, da su ratni zlocinci romanticni heroji, da je fasizam seksi, da je bezumlje isto sto i strast. Moja je greska - s kojom nikako ne mogu da izdeveram i sebi oprostim, uprkos savjetima pametnih i cijenjenih ljudi - to sto nisam primijetio kad je presla na onu stranu. Bio sam previse zabavljen sobom i svojim ispraznim teorijama o individualnosti, pa sam propustio trenutak Isidorinog prelaska na drugu stranu. Da sam upratio taj trenutak, sad bih tacno znao u kom trenutku je poceo rat.
Nepotrebni povod ovom moraliziranju je autobiografski zapis Isidore Bjelice u beogradskom listu Dama. Citajuci ga, spopala me je blaga jeza, jer je to zapis koji dolazi s one strane. Ta jeza se, medjutim, neobjasnjivo oblikovala u sliku skupog namjestaja i tepiha, permanentno umotanih u najlon u kojem su dostavljeni u stan dobrostojece gospodje (iz neke "stare" porodice). Gospodja drzi svoj skupocjeni namjestaj u najlonu, jer je to, u mracnoj provinciji u kojoj zivi i izvodi performanse, jedini dokaz njenog aristokratskog statusa, a najlon usporava neizbjezni proces truljenja i stiti namjestaj od vulgarnih guzova.