Naučnik Igor Rudan: Dva ekstremna scenarija protiv koronavirusa i ključne odluke u narednim danima
Hrvatski naučnik Igor Rudan aktivno se oglašava kada je riječ o praćenju stanja pandemije koronavirusa. Svojim istupima javnosti pokušava racionalno prenijeti sliku ozbiljnosti stanja, ali bez dizanja panike i neprovjerenih informacija.
Na početku naglašava da je dijeljenje javnosti na Facebooku u tabore koji idu iz krajnosti u krajnost totalno deplasirane.
"Idemo sada malo podići nivo s kojeg gledamo na sve što se zbiva, kako bih vam pokazao koliko je deplasirana većina rasprava trenutno na HR-fejsu, a posebno ono dijeljenje na tabore 'ovo je nova kuga' i 'ovo je samo gripica'. Nazvao sam ovaj post 'kontrast je majka jasnoće'. Njime ću vam nastojati objasniti pitanja koja su DOISTA bitna vlastodršcima koji u idućih 48 sati moraju donijeti političke odluke bez presedana u novijoj povijesti svijeta", napisao je Rudan na Facebooku.
Poručuje kako se mnogi čude kako može biti toliko ležeran kada piše i priča o ovoj pandemiji.
"Ali to je kao da se nekome ko profesionalno razminirava minska polja čudite kako se ležerno šeće kroz njih. On ponešto zna o razminiravanju, dok ćete vi, šećući se sami kroz minsko polje, misliti da vam je svaka sekunda posljednja. Slično se zbiva i ovdje sada. Epidemiolog se ne boji epidemije, jer zna da svaku epidemiju može vrlo efikasno suzbiti, pitanje je samo drastičnosti mjera. To sam i rekao u svojim prvim izjavama za medije - ako se situacija pogorša, imamo barem još nekoliko zaštitnih mreža koje možemo aktivirati. Danas ću objasniti što sam mislio pod tim, jer došao je prigodan trenutak i za to", poručuje.
Dakle, kada bi to htjela, Hrvatska bi mogla postati "svjetski prvak" u borbi s COVID-19, ističe Rudan i obrazlaže scenarij.
"Za manje od dva mjeseca mi bismo mogli proglasiti Hrvatsku coronavirus-free zonom. Ukupan broj slučajeva vjerovatno ne bi prešao 1.000, a broj umrlih bio bi doista vrlo mali. I zato su sve rasprave o težini simptoma COVID-19 i gripe deplasirane, jer to nije ono što epidemiologa primarno brine. Epidemiologu je važno suzbiti epidemiju. Svaka epidemija bit će na sigurnom putu iščezavanja kada svaka zaražena osoba zarazi PROSJEČNO MANJE od JEDNE zdrave osobe. Također, bit će na sigurnom putu eksponencijalnog širenja kada svaka zaražena osoba zarazi PROSJEČNO VIŠE od JEDNE zdrave osobe. Bez protuepidemijskih mjera ovaj se novi koronavirus širi sa svake zaražene na barem 2,2 nove zdrave osobe, pretežno u fazi inkubacije, dok zaražena osoba još ne pokazuje simptome. Sve što treba učiniti jeste smanjiti nekako taj broj ispod 1 i epidemija će se polako ugasiti, a to se može postići strogim karantinom. Pročitajte to još jednom, jer to je ključ svega za epidemiologa. Inače bi se moglo reći da je bjesnilo "puno opasnije od gripe", jer kod njega čak 100% zaraženih umire, i to na puno gori način. Ali, za epidemiologa to nije važno, jer je posljednji autohtoni slučaj bjesnila u Hrvatskoj zabilježen, vjerovatno, još tamo 1964. A za sve lovce koje ugrize bijesan vepar, lisica ili pas, može se lako provesti imunoprofilaksa, dakle epidemiolog zna što učiniti. Tako je sada već polako i s koronavirusom. Sada već znamo da ga možemo suzbiti strogim karantinom", naglašava.
Nastavlja da je za epidemiologa opasnija ona bolest od koje će ove godine umrijeti više ljudi, bez obzira na to kakve simptome imali pred smrt, to ga ne zanima toliko.
"A ako doista želimo, koronavirus možemo suzbiti i kontrolirati strogim karantinama, kao što su učinili Kinezi za šestinu populacije svijeta, uz manje od 3.200 umrlih trenutno na milijardu i četiristo miliona ljudi. Znači, kada bi Hrvatska danas donijela odluku da želi biti 'svjetski prvak' u borbi protiv koronavirusa, trebala bi primijeniti sljedeće mjere sprečavanja širenja virusa - nazvat ćemo to 'ekstremno lijeve i planske' mjere. Trebala bi:
- potpuno zatvoriti i nadzirati sve svoje granice, sprečavajući bilo kome ulaz i izlaz;
- sve hrvatske državljane koji se žele vratiti u Hrvatsku primiti, ali ih držati u karantinu barem 30 dana prije no što ih se pusti kućama (tolika je otprilike najdulja zabilježena inkubacija);
- svima narediti boravak u kućama i stanovima iduća dva mjeseca (za to vrijeme bi svi zaraženi oboljeli pa zarazili druge ukućane, dok virus ne bi više imao na koga skočiti, pa bi nestao);
- radila bi samo samoposluživanja i apsolutni minimum javnih službi (toplane, elektrane, telekomunikacije, TV i radio);
- dopuštati samo najmlađem članu kućanstva da ode do samoposluživanja jednom u svaka tri dana (najmlađem, jer djeca imaju najmanji rizik od umiranja), noseći masku i rukavice i samo ako nema nikakve simptome;
- svim starijim ljudima organizirati susjeda koji će za njih ići u nabavu, a namirnice im zatim dostavljati noseći masku i rukavice;
- gotovo sve oboljele liječili bi mobilni liječnički timovi koji bi dolazili u kućanstva, s prijenosnim respiratorima; nastojalo bi se po svaku cijenu izbjeći dovođenje zaraženih u bolnice, kako ne bi izazvali bolničke epidemije koje bi imale puno veću stopu umiranja od epidemija u zajednici;
- bankama, mobilnim operaterima, te ostalima trebalo bi naložiti da NE naplaćuju rate kredita tokom ta dva mjeseca, već da sve to naplate kao dodatak na redovne rate tokom idućih 12 mjeseci", navodi Rudan.
Uz ovakve radikalne mjere i potpuno nepropusne granice, Hrvatska bi se riješila koronavirusa vjerovatno unutar dva mjeseca, s obzirom na trenutno stanje, uz doista minimalan broj umrlih.
"Apsolutno je ključno, pritom, spriječiti unos koronavirusa na bolničke odjele koji nisu specijalizirani za zaraze. To je bio glavni uzrok užasnih brojki s početaka epidemija u Wuhanu i Lombardiji. Međutim, kao i svaka zanimljiva priča, i ova ima svoj neočekivani obrat. Posljedice ovako drastičnih mjera bi za nacionalnu ekonomiju bile katastrofalne. Dva izgubljena mjeseca rada, da bismo prije svih drugih postali slobodni od virusa, negdje sredinom maja. Taman za turističku sezonu. Ali problem je što drugi to ne bi uspjeli do tada. Zato i dalje ne bismo smjeli nikoga primati u Hrvatsku. I tako, agonija za ekonomiju nastavila bi se i cijelo ljeto. A zbog katastrofe za ekonomiju narast će broj nezaposlenih i nelikvidnih, ljudi se odavati alkoholizmu, biti depresivni, patiti od nesanice, raspadat će se brakovi, rast će stope smrtnosti od raka i kardiovaskularnih bolesti. I na kraju, oni koji su spašeni od koronavirusa nastradat će od bolesti koje će biti posljedica novog vala siromaštva i recesije. Samo, te bolesti i smrti neće se događati pred kamerama i za njih niko neće kriviti vlastodršce. A za doslovno svaku smrt od koronavirusa hoće", poručio je.
Ako ste sve ovo ispratili do sada, objašnjava Rudan, razumjet ćete da su u ovom scenariju oba ishoda, zapravo, loša.
"Ali obuzdavanjem epidemije vlastodršci će izgledati kompetentnije, a niko ih kasnije neće kriviti za možda i više smrti i problema koji će kasnije nastati kao posljedica recesije. Drugi ekstremni pristup mogli bismo nazvati 'ekstremno neoliberalnim'.
A šta bi to zapravo značilo?
"Moguće je da o njemu trenutno intenzivno razmišlja Donald Trump, ali vjerovatno i barem još neke zemlje. Naime, može se pustiti da se virus slobodno proširi. Pritom bi se na virus testiralo što manje ljudi, kako bi se što više umanjio broj umrlih pripisivih koronavirusu, posebno među vrlo starim ljudima. Pristalo bi se, možda, na stopu umiranja do 1% među svim zaraženima, ali spasilo bi se ekonomiju i izbjeglo taj "naknadni val" umrlih. Jer, u ovom ekstremnom scenariju umirali bi pretežno stariji. To bi, s nekog radikalno neoliberalnog gledišta, čak i 'rasteretilo' mirovinske fondove i zdravstveni sistem. Spašeni bi, pak, bili mnogi ljudi u najproduktivnijoj dobi za društvo, koji bi inače bili većinske žrtve recesije.
Problem u tom pristupu jeste, međutim, što bi se trebalo vrlo tačno moći procijeniti koliko će ljudi umrijeti, tj. kockati se sa sigurnošću koju naučnici imaju u stopu umiranja od virusa u zajednici. Ja sam procijenio da je ona 0,5 do 1%, a to je stavlja taman na rubnu granicu oko koje se može razmišljati o takvom pristupu, a da broj umrlih od epidemije približno odgovara predviđenom broju naknadno umrlih zbog recesije. Moguće je da Trump trenutno čeka izvještaje s američkog tla o tim stopama umiranja i želi imati što veću sigurnost u njih. Ovo je za njega kao partija šaha s Kinom. Ali naletio je na nepredviđenu zapreku, a ta je što s ovim sojem virusa u Italiji kao da nešto nije u redu. Možda je zbog toga danas Trump naredio obustavu ulaska Evropljana u SAD, osim Britanaca. Možda ima svoj plan kojim želi ispasti pametniji od svih, ali zna da mora biti siguran da "njihov" virus u SAD-u ubija manje od 1% zaraženih, a pritom bi se mogao dodatno kockati i s mogućnosti nestanka virusa u kasno proljeće. Ali muči ga, kao i sve nas, što za ovaj italijanski virus više niko nije siguran u stopu umiranja. Dakle, stvari su ipak ponešto kompliciranije no što većina HR-eksperata na fejsu misli. Trumpov najveći problem su, međutim, mediji i reakcija javnosti. A najgori mogući izbor je oklijevanje između ove dvije krajnosti, pa odlučivanje za "nečinjenje" i puštanje da se virus jako proširi, ali kada ljudi počnu umirati, pod pritiskom javnosti i medija prekasno uvođenje karantina. Jer, to bi onda bila katastrofa i za ekonomiju, i za javno zdravstvo. Umrlo bi puno ljudi, a karantini bi nakon takve odluke potrajali znatno dulje, dok virus ne bi nestao", istakao je Rudan.
Procijenio je već za Hrvatsku da bi "ekstreman lijevi i planski" pristup odmah i sada mogao zauzdati epidemiju kod nas možda i na samo do hiljadu slučajeva i mali broj umrlih, kad bi baš sve išlo savršeno po planu - to je baš idealno, "best case scenarij" za Hrvatsku.
"No, vremenom bi kasnije posredno umrlo nekoliko tisuća ljudi zbog posljedica ekonomske recesije. Vjerovatno bi bili srednje i starije dobi, a spasilo bi se od koronavirusa možda podjednak broj prosječno starijih ljudi. Ekonomija bi se unazadila, ali mediji bi povoljno ocijenili poteze vlastodržaca. S druge strane, 'ekstreman neoliberalni' pristup slobodnog puštanja virusa da se proširi naišao bi na silnu osudu medija i javnosti u Hrvatskoj. Umrle bi možda i tisuće ljudi od epidemije, ali život bi se nastavio. Umjesto oko 60.000 umrlih u 2020. Hrvatska bi imala oko 70.000 umrlih. Ali, samo uz uvjet da smo tačno procijenili stopu umiranja od virusa i da ništa ne krene nepredviđeno. Odluka naših vlastodržaca, ali i onih u drugim državama, bit će negdje između ova dva ekstremna pristupa - rigoroznog karantina i potpunog nečinjenja. Mislim da ovaj drugi ekstrem postaje sve manje vjerovatan izbor baš zbog ovako intenzivnog fokusa medija na pandemiju. Zato se sada mnoge zemlje Evrope međusobno pogledavaju i čekaju koja će i kada što učiniti, jer ne radi se o imalo jednostavnoj odluci. Nadam se da vam je sada jasnije što su, trenutno, pitanja koja su bitna ljudima koji moraju donijeti odluke tokom iduća dva ili tri dana, a koje će odrediti živote sviju nas tokom idućih mjeseci. Dva scenarija, 30 sati. Kao u filmu", zaključio je.
