Ti nikada kao dijete nisi pustila maštu da "divlja" pa zamišljala da si u nekoj avanturi, pa si se zavukla ispod kreveta da istražuješ, skloniš se od snijega jer zamišljaš da si neki istraživač koji je upao u nevrijeme itd. I onda, dok čekaš da se "vrijeme popravi" zaspiš jer si se cijeli dan igrala i umorila se?
Situacija 1:
Kada smo mlađi brat i ja bili mali, nismo imali ni 10 godina, brat se nešto naljutio na mene, mislim da je bila neka ljubomora zbog igračaka, isplakao se i zaključao u stanu. I nakon nekog vremena zvonim mu ja da otključa ne javlja se, lupam na vrata, zvonim, ništa, Uplašio se mu da se nije nešto desilo, pozovem komšiju koji provali vrata (tada nisu postojala ova protivprovalna vrata

), mama bila na poslu, uđemo u stan, a brat od plača čvrsto zaspao i nije čuo lupu i zvono.
Situacija 2:
Otišli kod rodbine u drugi grad, ja izašao u dvorište da se igram i dvorište, ulica itd i izgubio se. Frka, policija, komšiluk traži i nađu me sa druge strane kuće. Ni 5 metara od kuće.
Tako da kada su djeca u pitanju ne mora nikakvo nasilje, nema disfunkcionalne porodice, nikakvi porodični problemi. To su normalne stvari sa djecom, dešavale su se i dešavaće se uvijek.
Majke mi, ova nova vremena samo neki strah, panika, sve neke zavjere, otmice, trgovine ljudima, organima itd. Kada sam ja bio dijete, kada se dijete izgubi svi pomisle dijete se zaigralo i izgubilo. I u 99 % slučajeva tako i bude, nađu ga na manje od 50 metara od kuće. Ako je baš avantursita, možda 500 metara. Niko nije pomišljao na neke otmice i slično.
Fakat su ovaj internet i sloboda da svako piše šta hoće, da svako bude "novinar", "stručnjak" itd doveli do toga da se plašimo i sopstvene sjene i u svemu gledamo babaroge i zlo.
Sa druge strane niko, ni bog ko u njega vjeruje, ne garantuju 100 % sigurnost. Sranja se dešavaju. Neko naprosto nema sreće. Ali kada se podvuče crta, takvi su u ogromnoj manjini i nisu razlog za ovoliki strah koji imamo.
Treba nam, fakat, neki reset, ode ovo dovraga.