Forum Klix.ba

Sadiha Šahinović posvjedočila je da je 11. jula 1993., oko 14:00 ili 15:00 sati, sa svojom
prijateljicom Munirom Zameticom išla po vodu na rijeku Dobrinju. Snajperska pucnjava trajala
je cijeloga dana. Šahinovićeva je ispričala da se sa Zameticom i s grupom od još šest-sedam
ljudi sklonila ispod mosta uz rijeku. Nisu se usudili da priđu obali rijeke sve dok Zametica nije
prestala oklijevati i otišla do obale. Pogođena je dok je zahvatala vodu kantom. Bilo je
previše opasno da bi Šahinovićeva i Vahida Zametica, šesnaestogodišnja kćerka žrtve koja je
pritekla u pomoć nakon što je saznala za incident, napustile zaklon mosta. Žrtva je ležala
potrbuške u rijeci i krvarila iz usta. Vahida je čula kako se pucnjava nastavila i vidjela kako meci
pogađaju vodu nedaleko od njezine majke. Vojnici ABiH koji su prolazili pored mosta vidjeli su
šta se dogodilo, razmjestili su se na mostu iza vreća s pijeskom i otvorili vatru u pravcu pravoslavne
crkve. Žrtvu su izvukli iz vode i odveli je u bolnicu; umrla je kasnije toga poslijepodneva.
353. Odbrana tvrdi da žrtvu nisu mogli pogoditi s položaja "VRS-a" jer se ni rijeka Dobrinja ni
žrtva nisu odande mogli vidjeti; odbrana navodi da su vojnici ABiH na mostu imali utvrđene
položaje, da je u trenutku događaja bila u toku borba, te da je žrtvu pogodio zalutali metak.
354. Šahinovićeva je posvjedočila da su meci kojima je žrtva gađana ispaljeni iz pravoslavne
crkve na Dobrinji. Ona je, kao kćerka žrtve, navela da se na rijeku uvijek pucalo iz pravoslavne crkve. To se poklapa sa stranom mosta gdje su se sklonili oni koji su došli po vodu, kao i sa
opažanjima da se vatra nastavila zbog čega prisutni nisu mogli skloniti žrtvu sa obale. Nekoliko
svjedoka potvrdilo je da su se vatreni položaji SRK-a nalazili na tornju pravoslavne crkve i
obližnjim neboderima. Fotografije područja uvrštene u spis uvjerljivo pokazuju da je između
tornja pravoslavne crkve i tačke gdje je žrtva ustrijeljena postojala linija nišanjenja. Objašnjenje
svjedoka DP9 o tome zašto je malo vjerovatno da su vojnici SRK pucali iz pravoslavne crkve nije
uvjerljivo. Tvrdnju odbrane da između mjesta gdje je žrtva ustrijeljena i položaja VR-a nije
postojala linija nišanjenja osporavaju dokazi iz spisa, osobito fotografije mjesta događaja. U
trenutku kad je pogođena, žrtva se nalazila na sjeverozapadnoj strani mosta. Zbog dužine riječnog
toka koji je bio zaklonjen lukom mosta postoji ograničen broj položaja koji su mogli biti izvor vatre
i sa kojih je osoba ispod mosta mogla biti pogođena. To sužava područje s kojeg je do tačke ispod
mosta postojala linija nišanjenja. Toranj pravoslavne crkve nalazi se unutar tog uskog područja.
Dokazi o tome da se područje pravoslavne crkve odakle je vatra ispaljena nalazilo na području koje
je kontrolisala SRK nisu osporeni. Pretresno vijeće je uvjereno van svake razumne sumnje da su
područje pravoslavne crkve, Dobrinju IV, kontrolisale snage SRK-a.
355. Pretresno vijeće takođe odbacuje tvrdnju odbrane da su vojnici ABiH u to vrijeme na mostu
držali utvrđene položaje i da je žrtva ustrijeljena zalutalim metkom ispaljenim tokom borbe. Na
osnovu pouzdanih iskaza ustanovljeno je da su vojnici ABiH naišli nakon događaja i da su tek tada
uzvratili vatrom u pravcu pravoslavne crkve. U ovom slučaju, posao koji je žrtva tada obavljala,
činjenica da su civili redovno dolazili na to mjesto po vodu, te civilna odjeća žrtve bili su
pokazatelji njenog civilnog statusa. Sa udaljenosti od 1.100 metara (što je odredio Hinchcliffe),
počinilac je, ako je bio dobro opremljen, mogao primijetiti da Zametica - žena, civil stara 48 godina - izgleda kao civil, odnosno, ako nije imao optičkog nišana ili dvogleda, okolnosti su bile takve da
je zanemarivanje mogućnosti da je žrtva civil bilo bezobzirno Osim toga, počinilac je više puta
zaredom pucao na žrtvu, sprečavajući spasioce da joj priđu. Pretresno vijeće zaključuje da je
počinilac namjerno napao žrtvu. Sama činjenica da su na udaljenosti od 1.100 metara manje šanse
da se pogodi cilj ne mijenja ovaj zaključak. Sugestija odbrane da zbog nedostatka konkretnih
forenzičkih i ljekarskih informacija treba sumnjati u uzrok smrti takođe se odbacuje. Tok događaja
dovoljno dokazuje da je pogibija Zametice bila posljedica direktne vatre koja je na nju otvorena.
356. Pretresno vijeće konstatuje da je Munira Zametica, civil, namjerno pogođena sa teritorije
koju je kontrolisao SRK.

Svi stanovnici dijelova Sarajeva koje je kontrolisala ABiH i koji su stupili pred ovo
Pretresno vijeće posvjedočili su da se činilo kako nijedna civilna aktivnost i nijedan dio Sarajeva
pod kontolom ABiH nije siguran od snajperskog djelovanja i granatiranja s teritorije pod kontrolom
SRK-a. Većina je saslušala pouzdane iskaze o tome kako su civili gađani na sahranama, u kolima
hitne pomoći, bolnicama, tramvajima i autobusima, dok su se vozili autom ili biciklom, kod kuće,
dok su obrađivali vrtove, ložili vatru ili čistili smeće u gradu. Snajpersko djelovanje broj 22 na
Dobrinji i snajpersko djelovanje broj 24 u Novom Sarajevu o kojima se govori gore u tekstu
primjeri su za gađanje civila koji su se vozili javnim prijevozom tokom prekida vatre. Što se tiče
snajperskog djelovanja pod brojem 20, svjedok Akif Mukanović je detaljno opisao kako je metak
ubio njegovu ženu koja je bila kod kuće u naselju Hrasno. Što se tiče snajperskog djelovanja pod
brojem 18, žrtva je ispričala kako je pogođena dok se vraćala biciklom iz bolnice u Dobrinji; a u
pogledu snajperskog djelovanja pod brojem 15, žrtva je rekla Pretresnom vijeću da je pogođena dok
je, u pratnji UNPROFOR-a, sakupljala smeće u naselju Hrasno. Svjedoci G i K su posvjedočili
kako su u više navrata namjerno gađani na Kobiljoj Glavi. Drugi svjedoci su u svojim iskazima
govorili o civilima koji su pogođeni dok su prelazili ulicu na raskršćima u Novom Sarajevu,
Hrasnom, Dobrinji, Novom Gradu, Alipašinom Polju ili Starom Gradu. Slučajevi snajperskog
djelovanja navedeni u prilogu pod brojevima 23 (Mojmilo) i 25 (Alipašino Polje) primjeri su takvog
gađanja s teritorije pod kontrolom SRK-a. U svojim iskazima, stanovnici urbanih i ruralnih
područja Sarajeva rekli su da su pogođeni civili koji su išli po vodu i predočeni su detaljni dokazi o
primjerima takvog gađanja, poput snajperskog djelovanja broj 6 na Dobrinji IV, snajperskog
djelovanja broj 2 na Dobrinji C5, slučajeva snajperskog djelovanja u Novom Gradu pod brojevima
16 i 17, te snajperskog djelovanja broj 9 na Kobiljoj Glavi. Civili su gađani dok su bili u kupovini
(granatiranje broj 5 u Starom Gradu), okupljeni na trgu (granatiranje broj 4 na Alipašinom Polju) ili
za vrijeme sportskih događaja organizovanih na državni praznik (granatiranje broj 1 na Dobrinji).
Gađana su čak i djeca u školama ili dok su se igrala napolju, vozila bicikle, u blizini svojih domova
ili na ulici. Slučajevi snajperskog djelovanja pod brojevima 2 (Širokača), 8 (Sedrenik) i 27
(Hrasno), te slučaj granatiranja pod brojem 3 (Alipašino Polje), o kojima se govori gore u tekstu,
primjer su takvog gađanja. Čini se da su posebno najnaseljeniji dijelovi Sarajeva bili mete
neselektivnog ili nasumičnog granatiranja. U svom iskazu Hadžić je rekao da su svi dijelovi
Dobrinje, gusto naseljene četvrti, žestoko granatirani s teritorije pod kontrolom SRK-a. Stanovnik
Alipašinog Polja, Diho, posvjedočio je da su cijele fasade kuća u ulici Ante Babića, kao i druge
stambene zgrade koje su gađale snage SRK-a, bile "išaran[e]" zrnima i granatama svih kalibara.
Fotografije predočene kao dokaz pokazuju velike razmjere razaranja civilnih stambenih objekata u
Sarajevu u periodu na koji se odnosi Optužnica.
585. Snage SRK-a koristile su prirodna i urbana topografska obilježja grada Sarajeva, poput
litica i nebodera, kao pozicije s kojih su mogli gađati civile koji su se kretali po gradu. Pretresno
vijeće je saslušalo iskaze o tome kako su po cijelom Sarajevu postojala pojedina mjesta koja su
postala ozloglašena kao mjesta s kojih je na civile otvarana snajperska vatra. Za šire područje
Grbavice, svjedoci su posvjedočili da je iz raznih nebodera na južnoj obali Miljacke, u naselju
Grbavica koje je bilo pod kontrolom SRK-a, otvarana vatra na civile. Ti položaji, s kojih se pružao
vidik na pješake na raskršćima, te aute, autobuse i tramvaje koji su s istoka grada išli u zapadni dio
grada, omogućavali su vojnicima da "bukvalno poubijaju cijele ulice" u centralnom dijelu Sarajeva.
Glavna gradska arterija, čiji dio se naziva Bulevar maršala Tita, dobila je ime "snajperska aleja" jer
je bila naročito česta meta. Pretresno vijeće podsjeća na svjedočenje Van Lyndena, koji je rekao da
je SRK s Grbavice "u principu kontrolisao velik dio jedine ceste koja je vodila u zapadni dio grada.
Tako da si morao nabiti gas i projuriti tom cestom što si brže mogao". Na raskršća – poput onih u
blizini hotela Holiday Inn, te zgrada Predsjedništva i Energoinvesta – postavljeni su kontejneri kao
zaklon civilima od vatre koja je na njih otvarana s visokih zgrada u Grbavici. Opština Marindvor u
centru grada, a naročito trg Marindvor, takođe su često gađani s tog područja. Fuad
Šehbajraktarević, stanovnik tog dijela grada, posvjedočio je: "Dok ideš kroz Titovu, imao si zaštitu
zgrada, čim Marindvor kreneš, gotovo je, Grbavica puca na snajper ubi sve živo." Stanovnici
naselja Hrasno opisali su vatru iz pješadijskog oružja koja je na njih otvarana s područja pod
kontrolom SRK-a, iz Ozrenske ulice na brdu iznad Hrasnog i zgrade trgovačkog centra na Grbavici.
Svjedoci su naveli mjesta pod kontrolom SRK-a po cijelom sarajevskom podučju, kao što su to
Jevrejsko groblje, pravoslavna crkva i Škola za slijepe u Neđarićima, Špicasta stijena, planina
Trebević i stijena Baba te Orahov Brijeg kao mjesta s kojih je često otvarana snajperska vatra na
civile. U periodu na koji se odnosi Optužnica u svim dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH
postojao je isti obrazac redovne paljbe po civilima s položaja ili područja pod kontrolom SRK-a.
586. Dokazi u sudskom spisu, nadalje, pokazuju da civili, premda su se prilagodili
neprijateljskom okruženju tako što su zatvorili škole, živjeli noću a danju se skrivali u svojim
stanovima ili podrumu, kretali se po Sarajevu što je manje moguće, postavljali kontejnere i barikade
kao zaklone od snajperske vatre, ipak nisu bili sigurni od snajperske i minobacačke vatre s teritorije
pod kontrolom SRK-a. Svjedoci su ispričali kako su civili obrađivali zemlju, išli po vodu i
sakupljali drva noću ili u vrijeme kada je vidljivost bila smanjena, te smišljali alternativne puteve s
jednog kraja grada na drugi kako ne bi postali mete snajperske vatre koja je otvarana na civile koji
su se vidjeli s teritorije pod kontrolom SRK-a. Uprkos tome, ipak su ih vidjeli i gađali. Slučajevi
snajperskog djelovanja broj 5 (Novo Sarajevo) i broj 10 (Hrasno) primjeri su za gađanje civila koji
su zapaženi između kontejnera postavljenih po sarajevskim ulicama i avenijama i gađani s teritorija
pod kontrolom SRK-a. Svjedočenju Akira Mukanovića, vojnika ABiH, nije potreban komentar:
osjećao se sigurnije na liniji fronta nego bilo gdje drugdje u Sarajevu.
587. Iskaze stanovnika Sarajeva i žrtava napada potkrepljuju iskazi međunarodnih vojnih lica
koja su boravila u Sarajevu u periodu na koji se odnosi Optužnica i koji su svi od reda posvjedočili
da su civili u Sarajevu gađani iz pješadijskog oružja ili granatirani s područja pod kontrolom SRKa.
Većina podsjeća posebno na iskaz oficira UNPROFOR-a Hamilla, koji je bio u Sarajevu tokom
gotovo cijelog perioda na koji se odnosi Optužnica, da nije zapamtio pojedine incidente
granatiranja, nego "cijeli niz napada u kojima su smrtno stradavali civili". Jedan UNPROFOR-ov
izvještaj sadrži zaključak da je, s obzirom na neuobičajeno intenzivnu paljbu na području Starog
Grada (zabilježeno je 400 artiljerijskih i minobacačkih pogodaka) jednog dana 1993. godine,
sigurno da su gađani civili. Predstavnici UNPROFOR-a koji su sproveli istrage nakon granatiranja
na Dobrinji primijetili su da su meta granatiranja bile gusto naseljene ulice na Dobrinji.
588. Nadalje, novinari Ashton i Hvaal su obojica primijetili da su većinu meta koje su vidjeli
činili civili. Posvjedočili su da su gotovo svakodnevno viđali pogođene civile. U svom iskazu
Ashton je govorio o svom obilasku položaja SRK-a na kojima su artiljerci priznali da neselektivno
gađaju grad. On ni najmanje ne sumnja da su snage SRK-a gađale civile.
589. Međunarodna vojna lica, stanovnici dijelova Sarajeva pod kontrolom ABiH i osobe koje su
se zatekle u gradu često nisu mogli sa sigurnošću odrediti odakle se pucalo na civile. Većina
podsjeća da je sukob u Sarajevu bio uglavnom statičan: osim nekih izmjena, linije sukoba se
uglavnom nisu mijenjale tokom perioda na koji se odnosi Optužnica. Gotovo sva teritorija pod
kontrolom ABiH, uključujući veći dio grada, bila je okružena snagama SRK-a, a na nekim
mjestima su udaljenosti bile toliko male (vidi mapu 1 u Prilogu D ove Presude) da je jedna od
zaraćenih strana mogla pucati ne samo na teritoriju druge strane, nego i preko te teritorije na vlastite
položaje. Na suđenju su predočeni dokazi o tome kako su snage ABiH napadale vlastite civile.
Predstavnici UN-a stacionirani u Sarajevu posvjedočili su da su, za vrijeme sukoba, sakupljene
informacije da je moguće da su jedinice ili simpatizeri ABiH povremeno granatirali muslimansko
stanovništvo u Sarajevu. Uopšteno govoreći, postojala je mogućnost da su ti elementi svojim
postupcima dovodili civile na teritoriji pod kontrolom ABiH u opasnost kako bi izazvali
suosjećanje međunarodne zajednice. Većina ne može isključiti mogućnost da se ponekad pucalo
kako bi se privukla pažnja međunarodne zajednice. Razumno je, međutim, takvim postupcima -
koje bi ionako bilo teško izvesti ili duže vremena držati u tajnosti - pripisati samo neznatni dio napada na civile. Zakloni su bili okrenuti prema strani na kojoj je bio SRK. Većina takođe prihvata
da je moguće da su zalutali meci pogodili određeni broj civila. Ali opet, zalutali meci, čiji smjer je,
po definiciji, slučajan i koji nisu usmjereni prema meti, mogli bi objasniti tek neznatni dio
incidenata u kojima su stradali civili. Naposljetku, moguće je i da su neki od civila ustrijeljeni zato
što se za njih iskreno vjerovalo da su vojnici. Međutim, Većina, premda ne isključuje tu mogućnost,
zna za malo primjera borbe koji se u pogledu blizine kontakta mogu porediti sa sarajevskim
sukobom 1992.-1994. U tim okolnostima, u razmjerno skučenim uslovima borbe u Sarajevu, to što
su neki civili slučajno pogođeni nipošto ne daje potpunu sliku događaja u Sarajevu. Dokazi u
sudskom spisu definitivno dokazuju da je obrazac paljbe po Sarajevu bio obrazac neselektivne i
direktne paljbe s teritorija pod kontrolom SRK-a na civile u dijelovima Sarajeva pod kontrolom
ABiH, a ne borbenih dejstava u kojima su civili bivali slučajno pogođeni.
590. Paljba po dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH slijedila je i vremenski obrazac. Taj
grad je bio pod žestokom paljbom od septembra do decembra 1992. Ta paljba je bila još uvijek
značajna tokom 1993. godine – pri čemu su postojale dnevne i nedjeljne varijacije (dani kada se
malo pucalo smjenjivali su se s danima intenzivnih dejstava) - s periodom intenzivnije paljbe u
zimu 1993. godine, koji se završio poslije granatiranja pijace Markale u februaru 1994., kada je
paljba počela jenjavati. Većina podsjeća na svjedočenje Molea, koji je u Sarajevu bio od septembra
do decembra 1992., a koji je rekao da se u pozadini stalno čuo zvuk pješadijskog oružja,
minobacača i artiljerije. Svjedoci su naglasili da su ljudi koji bi se usudili izaći napolje gađani čak i
u periodima kada je vladalo relativno zatišje u granatiranju 1994. godine.
591. Većina se na osnovu dokaza u sudskom spisu uvjerila da su civili u dijelovima Sarajeva pod
kontrolom ABiH u periodu na koji se odnosi Optužnica bili neselektivno i direktno napadani s
teritorije pod kontrolom SRK-a, te da je to, u najmanju ruku, imalo za posljedicu pogibiju stotina i
ranjavanje hiljada civila.
592. Dokazi u sudskom spisu otkrivaju zašto su civili u dijelovima Sarajeva pod kontrolom
ABiH gađani s teritorije pod kontrolom SRK-a. Dokazi - i to posebno oni koji se odnose na prirodu
civilnih aktivnosti koje su bile meta, način na koji su vršeni napadi na civile, vrijeme i trajanje
napada na civile - dosljedno pokazuju da je cilj kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja u
Sarajevu bilo terorisanje civilnog stanovništva grada. Vojno osoblje UN-a koje je boravilo u
Sarajevu tokom perioda na koji se odnosi Optužnica i koje je posmatralo i analiziralo napade na
grad u kojima nisu gađani vojni ciljevi zaključilo je da je cilj tih napada bilo zastrašivanje civilnog
stanovništva. Mole je već početkom decembra 1992. primijetio da neselektivna paljba po Sarajevu
nije odgovor na vojna dejstva nego "zavođenje terora". Tucker misli da poslije decembra 1992. nije izvršen nijedan veći pokušaj da se zauzme Sarajevo. Uprkos tome, stalna granatiranja i snajperski
napadi na grad s ciljem terorisanja civilnog stanovništva nisu prestali. Henneberry, viši vojni
posmatrač UN-a i kasnije komandant UNPROFOR-a na sjevernoj strani Sarajeva LIMA u periodu
od jula 1992. do februara 1993., primijetio je da je često vatra otvarana u vrijeme večere bez
ikakvog povoda ili zato da bi se natjerali “ljudi da oprezno pretrčavaju od zgrade do zgrade”; on je
to smatrao “vođenjem psihološkog rata” protiv civila, a djelotvornost tog rata pripisivao je činjenici
da su “oni zaista bili zastrašeni i na rubu”. Prema svjedoku Y, snage SRK-a su "kod svakog
stanovnika Sarajeva pokušavale stvoriti osjećaj da niko nije zaklonjen ni zaštićen od [...] pucnjave i
da se nije pucalo na vojne ciljeve nego da bi se povećala bespomoćnost stanovništva”. Druga vojna
lica UN-a su istog mišljenja: Harding, Kolp, Hamill, Van Baal i Briquemont su svi posvjedočili da
je vojni vrh bosanskih Srba, snajperskim napadima i granatiranjem civila u Sarajevu koji su imali za
cilj zastrašivanje tog stanovništva, vršio psihološki pritisak na civilno stanovništvo u gradu. Van
Baal je čak naglasio da su glavne mete bile žene i djeca. Predstavnici medija, Ashton i Hvaal,
takođe su stekli utisak da su se zastrašivali civili. I na kraju, svjedok Y je naglasio da se paljbom po
stanovništvu Sarajeva nastojao prisiliti vrh ABiH na drukčije postupanje.
593. S obzirom na dokaze u sudskom spisu koje je Pretresno vijeće prihvatilo i ocijenilo, Većina
konstatuje da su izvršeni brojni napadi na civile, koji ipak nisu bili toliko intenzivni da bi ukazivali
na pokušaj SRK-a da postepeno zatre ili čak iskorijeni civilno stanovništvo. Ne razabire se da su
napadi na civile imali ikakvu vojnu svrhu. Bili su učestaliji u nekim periodima, a poruka koja se
njima slala bila je jasna: svim sarajevskim civilima prijeti opasnost - svugdje i u svako doba dana ili
noći. Iz dokaza se vidi da je SRK napadao civile, muškarce, žene, djecu i starije osobe i to posebno
tokom civilnih aktivnosti ili na mjestima na kojima se očekivalo da će se oni zateći, pri čemu je taj
obrazac ponašanja bio sličan po cijelom Sarajevu. Većina konstatuje da se, s obzirom na dokaze u
sudskom spisu, može razumno zaključiti jedino to da je osnovna svrha kampanje bilo zastrašivanje
civilnog stanovništva.
594. Ukratko, Većina zaključuje da je u periodu na koji se odnosi Optužnica s teritorije pod
kontrolom SRK-a izvršen niz vojnih napada na civile u dijelovima Sarajeva pod kontrolom ABiH s
ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom. Većina prihvata stanovište optužbe da su ti
napadi, kao takvi, izvršeni s konkretnim ciljem i da su predstavljali kampanju snajperskog
djelovanja i granatiranja usmjerenu protiv civila.

Richard Peti wrote:Ima li neko da mi objasni ovaj period rata i poziciju snajperiste.
Mislim da je pocetak rata i moguce na da je sanjperista na Marsalki.



Ne znam kako mi je ovo prije promaklo.



Evo jos linkova sa istom lokacijom, Vrazova.

un1ted wrote:@julisiz es grant

Nemoj stavljati slike na FB. Istekne "validnost" linka i onda se ne vide. Postavi na neki servis, tipa imgur.

pirpa wrote:Može li mi neko reći o kojoj vrsti optike se radi na ovom PASP-u...

Kataklinger wrote:Jedno offtopic pitanje, ali je usko vezano za rat. Čitao sam temu o Caci koja je zaključana i zadnji post je bio davne 2013. godine. Uglavnom većina komentara je tipa "zna se ko je i zašto poslao onih 9 vonika, znalo se unaprijed kako će oni okončati obzirom na položaj Cacine zgrade, zna se ko ga je ubio, sve se unaprijed isplaniralo, ko je odgovoran i ko stoji iza svega toga" itd. Mene sad interesuje, na stranu to što se nekim dijelom dokazao kao heroj, ko zapravo stoji iza čitavog tog "procesa" oko Cace? Zbog čega im je taj Caco bio toliki trn u oku? Šta je tačno radio na Kazanima, ubijao civile koje nacionalnosti? Ko je naručio ubistvo, ko je to poslao 9 vojnika u sigurnu smrt? I na kraju, ko je ohladio Cacu?

holowey wrote:

Richard Peti wrote:Ima li neko da mi objasni ovaj period rata i poziciju snajperiste.
Mislim da je pocetak rata i moguce na da je sanjperista na Marsalki.



Ne znam kako mi je ovo prije promaklo.



Evo jos linkova sa istom lokacijom, Vrazova.

prelistaj temu, objasnjeno je do detalja odakle je pucano po civilima na ovoj lokaciji...

Dinostula wrote:Koliko se sjecam snajperiste su u ratu bacali direktno sa zgrade na beton nisu ih zarobljavali.

Sarajmen wrote:Na 1:02, treći sprat. Moguće je i da je bljesak posljedica otvaranja vatre, istovremene antisnajperske vatre. Koliko sam mogao zaključiti iz komentara, 15 aprila 1995. se desio ovaj događaj kada je ubijen francuski vojnik Hardoin Eric iz Var-a, star 30 godina, oženjen i otac dvoje djece.

bilic wrote:

Sarajmen wrote:Na 1:02, treći sprat. Moguće je i da je bljesak posljedica otvaranja vatre, istovremene antisnajperske vatre. Koliko sam mogao zaključiti iz komentara, 15 aprila 1995. se desio ovaj događaj kada je ubijen francuski vojnik Hardoin Eric iz Var-a, star 30 godina, oženjen i otac dvoje djece.

Izgleda čudno.
Al me razuvjerilo kad sam vidio da je metak šajbu viljuškara pogodio sa druge strane .