Nićifor wrote:
Pa ako baš hoćeš, Bosna je u vrijeme Osmanlija bila jedini pašaluk, vilajet itd koji je zadržao svoje predosmansko ime, i bila izuzetak u pravilu da su pašaluci nosili ime po glavnom gradu istog. Takođe, usprkos svim teritorijalnim izmjenama, Bosna je imala manje više stalnu teritoriju, od Srednjeg vijeka, pa naovamo, dakle i u vrijeme Osmanskog carstva. U vrijeme Austro-Ugarske, BiH je bila tzv. corpus separatum, i nije imala jednak status Austriji ili Ugarskoj, ali je ostala u svojim granicama, i imala je više samostalnosti od bilo koje druge pokrajine carstva. Bošnjaci-muslimani, su imali više prava u vrijeme Austro-Ugarske kao narod, nego u vrijeme SFRJ, a o Osmanskom periodu da ne pričamo. Jedina prednost koju je SFRJ dala Bošanjcima je mogućnostda Bošnjak bude "glavni". Ali, to je pravo pojedinca,koji je između ostalog morao da dokaže "lojalnost" ideji komunizmabratstva i jedinstva, a koje se mahom ogledalo, u većoj mržnji i progonu Mladih muslimana i njima sličnih, nego što su to činili i Srbi i Hrvati.
Ovaj komentar stvarno zaslužije jednu analizu, jer je pun izvrtanja činjenica i romantičarskog odnosa prema prošlosti.
Prva konstatacija o posebnosti Bosne u Otomanskom carstvu je smiješna, jer Turci nisu uopšte bili dobar domaćin u Bosni.
Prvo nikada nisu priznali Bosance (stari naziv Bošnjane, op.a. Bošnjak je izmišljen pojam), već su nas podjelili na muslimansku i hrišćansku raju, činili zločine posebno nad pravoslavcima, ali katolicima pa čak i muslimanima. Turci su bili nosioci sloma bosanskog nacionalnog buđenja, borbe Bosne za autonomiju i prvi koji su uništili bosansku inteligenciju. Posljedice toga osjećamo i danas, jer je upravo to dovelo do jačanja srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta u BiH, koji je bosanskim pravoslavcima i katolicima nudio oslobođenje na jednoj strani, te doveo do gušenju nacionalne ideje kod bosanskih muslimana i njihovog svođenja na vjersku grupu. Posljedica tog raslojavanja je bio i bosansko - hercegovački ustanak 1875. godine, koji su podigli pravoslavci i katolici, te naposljetku i muslimani u različitim krajevima Bosne. Turska nas je tri godine kasnije prodala za par miliona groša i predala na upravu Austro-Ugarskoj, koja je još više produbila podjele u Bosni i Hercegovini, ukinula je njeno historijsko ime i stvorila od nas koloniju. Nemoj mi odmah navoditi argument kako nas je ona izgradila, jer sve što je u Bosni uradila, uradila je radi sebe. Posebno se moram osvrnuti na famozni
corpus separatum, koji nije uveden zbog nas, već zbog sukoba oko podjele Bosne između Austrijskog i Ugarskog dijela monarhije. Dalje kakav su to muslimani imali status u Austrougarskoj, šta je njih 150 - 200 000 nagnalo na prebjeg u Tursku, zašto su se borili muslimani za prosvjetno-vjersku autonomiju. Austrougraski pokušaj stvaranja bošnjačke nacije je dugoročno podjeli bosansko stanovništvo na Srbe, Hrvate i Muslimane. Jer Austrougarska pristranost katoličkim interesima i pritiskanje pravoslavaca i muslimana ih je okrenulo prema Srbiji, odnosno Turskoj, što je konstituisalo novu etničku diferencijaciju u Bosni. Nakon aneksije Austrougarska ukida bosanski jezik, provodi represiju nad bosanskim Srbima i još više jača taj identitet, podržava katolička društva i pravi razdor među bosanskim narodom.
U Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji niko nije imao prava, vladala je glad i postojao je sukob između srpskih nacionalista i unitarista, hrvatskih i slovenačkih nacionalista, te bosanskog begovata putem JMO-a. Na prvi mah Bosna je sačuvala svoj teritorijalitet, koji je narušen šestojanuarskom diktaturom i sporazumom Cvetković-Maček. Zatim i Bosnu nezabobilazi Drugi svjetski rat, koja potpada pod vlast NDH koja počinje provoditi genocid nad Srbima, zatim antifašističkog ustanka, prodora četničkih jedinica koje provode genocid nad muslimanima i haosa koji na našu sreću završava pobjedom partizana. U jeku antifašističkog pokreta Bosna i Hercegovina je obnovila svoju državnost i postala državotvorna jedinica Demokratske federativne Jugoslavije, što je potvrđenu Ustavom FNRJ i Ustavima SFRJ. Jeste da je muslimansko pitanje ostalo nerješeno 2,5 decenije, jer se smatralo da muslimani vode porijeklo od Srba i Hrvata koji su prihvatili islam. Međutim zahvaljujući Hamdiji i Džemalu, koji su dokazali postojanje autohtone muslimanske kulture i običaja u Bosni, Muslimani su priznati kao narodnost 1963. godine, te narod 1974. godine. U SFRJ se Bosna od polu-feudalne države, razvila u srednje industrijski razvijenu državu, dobila je svoje nacionalne institucije, univerzitete, svoje brendove u sportu, kulturi, privredi, ekonomiji, školstvu i međunarodnu afirmaciju sa XIV olimpijskim igrama. Međutim sa gubitkom nacinalne ravnoteže Jugoslavija upada u krizu koja je nazaustavljivo vodi ka raspadu. U toj situaciji umjesto da se podrži Durakovićev prijedlog o zabrani političkog organizovanja na narodnoj, etničkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnoci, muslimanski intelektualci iz SDA ruše to i otvaraju put za dolazak okorjelih srpskih i hrvatskih nacionalista na vlast u BiH. A ta odluka je bila kobna po Bosnu jer je na marginu društva stavila političke snage koje su promovirale zajedništvo, a u prvi plan stavila nacionalnu isključivost, što nas je neminovno vodilo u rat.