p206 wrote: ↑03/01/2021 19:34
Realno je da nikad više novca nije bilo u BiH nego sada, samo što je taj novac pokraden i nesrazmjerno podijeljen, za razliku u Jugoslaviji.
Moj otac kao vodoinstaleter Unioninvesta nikad ne bi mogao napraviti kuću koju je napravio, da je radio u BiH nego je gledao da što više ide na teren, pa su ga prvi put poslali u Prištinu, plata mu bila manja nego kad je bio u Sarajevu, kasnije gledao da ide na more, pa je radio u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i kratko u Zagrebu...sa tom platom je mogao dići kredit i praviti kuću...nešto kasnije 83 je otišao u Irak i tu su ih plaćali u dolarima i to su prve veće pare koje je zaradio. Kao i 1990 u Rusiji.
Ja sad, sa poslom koji je plaćen iznad prosjeka u Sarajevu, ne mogu okrečiti što je on napravio. Jer je recimo građevinski materijal skup za plate koje se zarađuju u glavnom gradu, a vidim kako je u manjim mjestima jer često odem da obiđem ta mjesta iz znatiželje.
Takođe danas je nesigurnost glavni razlog odlaska ljudi, jer danas radiš sutra ko zna...u Jugoslaviji su uprave firmi imale pameti da uvežu sistem i da zadrže radna mjesta. Da nema te nesigurnosti , i pod cijenu manjih plata, sigurno 70% ljudi ne bi ni pomislilo da ide vani.
Onaj sistem ne bi mogao ostati do danas naravno...ali kad vidim da predsjednici ovih banana država ne mogu otići u Kongo ili Eritreju da ugovore izvoz bilo kojeg proizvoda dođe mi da povraćam... Niko im to u kapitalizmu ne brani..i sam Trump ode kod Arapa pa im uvali robu od nekog svog pajdaša.
Pa problem tranzicijskih zemalja je oligarhija koje ni BiH nije lišena, nismo baš kao u neke zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, ali je ima.
Manja mjesta su probujala, nakon rata, ne sva, ali jedan značajan dio, pogotovo ona koja su bila vezana za neki regionalni centar. Najveći dio sela je vidio, asfalt, rasvjetu i komunalne usluge tek nakon rata, a jedan dobar dio manjih gradova u ZDK i TK se dobro razvio nakon rata. Tešanj i Gračanica su napravili više industrijskih zona i proširili postojeće.
U Jugoslavij, upravo najbolje je prolazio stalež radnika vleikih preduzeća, njih je bilo mnogo, ali nisu bili većina, ali upravo su oni mogli ostvariti neke benefite i živjeti lijepim životom jedne solidne srednje klase. Priče o dodjeli stanova, odlasku na more i 13. plati su upravo priče koje je ovaj stalež društva proživljavao.
Ovaj stalež je ujedno bio i pismen, pa je tako i ostala uspomena na ovaj, poprilično lijep život za to vrijeme. Život ljudi na selu (ne svakom naravno) je bio znatno drugačiji, skromniji, jednostavniji i sa manje modernih benefita. Moguće je naravno bilo, napraviti nešto više od života, ali masovna jugoslovenska emigracija je upravo sa sela odlazila u zemlje Zapadne Evrope.
To je dio koje ljudi kojima je bilo dobro ne vide u cijeloj toj priči, a sama činjenica da prosječan Jugosloven i nije baš mnogo putovao, poznavao život izvan svoje zemlje, jednostavno nije mogao znati za bolje, pa mu je i u Jugoslaviji bilo sasvim dobro.
Što se tiče ideja o prodaji proizvoda Eritreji i Gani, to je teško, jer te zemlje i nemaju baš novca, pa Trump prodaje oružje bogatim Arapima, a ne siromašnim zemljama. S druge strane, naše kompanije još uvijek posluju sa inostrastvom i to baš one koje su ostale iz Jugoslavije, recimo 2017. godine, Energoinvest je dobio posao izgradnje dalekovoda u dužini od 114 kilometara.