Forum Klix.ba

valterbranisarajevo wrote:Matematika za početnike i poustaše

Otkriće masovne grobnice ratnih zarobljenika u starom njemačkom protutenkovskom rovu u Teznom, na gradilištu mariborske zaobilaznice na trasi autoputa Ljubljana-Lendava, rasplamsalo je opet polemike sa zbrajanjem mrtvih u Drugom svjetskom ratu, omiljenom matematičkom disciplinom Južnih Slavena. Sad već skoro cijeli jedan prosječni ljudski život oni broje mrtve, i ako mene pitate, teško da ima zaludnije potrošenog života. Brojimo mrtve dokle god smo živi i, čisto logički, rezultat je uvijek pogrešan. Zbroj izgubljenih života, naime, uvijek je manji za jedan: onaj naš

Počelo je kad je dr. Mitja Ferenc, voditelj istraživanja u Teznom, objavio kako su u potpunosti iskopana 72 metra njemačkog rova, u kojemu je pronađeno 1179 kostura pripadnika poraženih vojski, koje su Titovi partizani likvidirali u svibnju 1945. godine. Sondažama je ustanovljeno da se ostaci žrtava masovnih strijeljanja nalaze na još 950 metara rova, dakle na četrnaest puta duljoj trasi od one iskopane. Onih hiljadu i nešto mrtvih pomnoženo je sa četrnaest i dobijena je brojka od 15.000 žrtava, koliko ih se po svoj prilici nalazi u masovnoj grobnici u Teznom.

Petnaest hiljada je užasna, prestrašna brojka, taman da je riječ o zgaženim mačkama, a ne o ljudskim bićima. Cijele dvije Srebrenice muškaraca pobacane su u blatnjave rovove, ali to je hrvatematičarima malo: iako već samu metodu množenja prosječnih sedamnaest kostura po metru i sam dr. Ferenc oprezno naziva nepouzdanom, to nije smetalo pripadnike takozvanog Počasnog bleiburškog voda da na predavanju u Mariboru prebroje 18.000 kostura. Gdje su iskopali one tri tisuće viška, nije poznato. U Teznom nisu.

Osamnaest hiljada je užasna, prestrašna brojka, taman da je riječ o zgaženim mačkama, a ne o ljudskim bićima. Gotovo dvije i pol Srebrenice muškaraca pobacano je u blatnjave rovove, ali i to je hrvatematičarima malo: osamnaest hiljada je, naime, zgodna brojka, jer se da lijepo zaokružiti, pa su već u izvještajima s mariborskog predavanja hrvatski mediji objavili kako rovovi u Teznom kriju - 20.000 pobijenih Hrvata. Ne samo da je brojka uvećana, nego je pouzdanom DNK-metodom ustanovljeno i koliko je tu hrvatskih kostura. Ako se zna da partizani nisu likvidirali samo hrvatske ratne zarobljenike, već i četnike i bjelogardejce i ostale "domaće izdajnike", ukupni broj morao je biti veći. Valjda su zato tri dana kasnije jedne hrvatske novine iznijele podatak da je u Teznom pobijeno - četrdeset hiljada ljudi.

Četrdeset hiljada je užasna, prestrašna brojka, taman da je riječ o zgaženim mačkama, a ne o ljudskim bićima. Pet Srebrenica muškaraca pobacano je u blatnjave rovove, ali to je hrvatematičarima i dalje malo: izmjerili su da je rov u Teznom dugačak 2900 metara, pa su jednadžbi dodali i onih neistraženih 1800 metara, gdje po čvrstim indicijama i iskazima svjedoka nije bilo likvidacija, i broj ubijenih već je narastao na pedeset tisuća mrtvih.

Njemački protutenkovski rovovi bili su široki i do šest metara, a duboki četiri: golemi su to rovovi, i ako u njima ima mjesta za pedeset hiljada leševa, naći će se mjesta za još dvadesetak. Nekoliko dana kasnije glasnogovornik hrvatske Vlade Ratko Maček izjavljuje tako da je "po nekim špekulacijama u Teznom ubijeno 70.000 ljudi".

Sedamdeset hiljada je užasna, prestrašna brojka, taman da je riječ o zgaženim mačkama, a ne o ljudskim bićima. Desetak Srebrenica muškaraca pobacano je u blatnjave rovove, ali hrvatematičarima je to još uvijek malo: sedamdeset hiljada je, naime, zgodna brojka, jer se da lijepo zaokružiti, pa nakon Mačekove izjave desničarski gerilci na Internetu već barataju prilično pouzdanom računicom po kojoj rovovi u Teznom kriju ostatke okruglo 100.000 pobijenih Hrvata.

U svega nekoliko dana 1179 iskopanih, evidentiranih i sahranjenih leševa naraslo je u armiju od stotinu hiljada mrtvih. Devedeset i devet hiljada ljudi "pobili" su tako matematičari nacionalnih mitoloških instituta: 99.000 ljudi u par dana, takvu jezivu efikasnost nisu, bogami, pokazali ni Titovi egzekutori kad su zarobljene vezivali žicom, postrojavali iznad rovova i smicali mitraljezima.

Slavko Goldstein je u Jutarnjem listu upozorio da se radi o potpuno istoj metodi kojom su srpski mitolozi znanstveno dokumentiranih sedamdeset do osamdeset tisuća žrtava Jasenovca umnožili do milijun i pol. Počelo je, jednako kao u Teznom, množenjem kostura po kvadratnom metru sa kvadraturom logora, nastavljeno slobodnim zaokruživanjem po opskurnim paranaučnim forumima, a završeno množenjem s koeficijentima za dnevno-političku upotrebu. Istim matematičkim formulama i broj žrtava komunističkih egzekutora u Sloveniji i u Bleiburgu u službenim je dokumentima hrvatske parlamentarne komisije već dosegao brojku od 600.000!

Hrvati se tako ubijaju i šezdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Revnošću Ozninih komesara postrojavaju hrvatski mitomatičari nad jame i rovove po Sloveniji tisuće i tisuće novih nesretnika, i hladnokrvno ih likvidiraju kratkim rafalima iz digitrona. Domalo, sve će nas privesti nad rov u Teznom i pobacati unutra, i nitko neće ostati niti da nas prebroji.

Svi će Hrvati biti mrtvi, a na spomen ploči će pisati - Živjela Hrvatska!

Boris Dežulović na B 92

ima jedna zgodna digresija ne temu pogubljenja poslije drugog svjetskog rata za koja je pojam bleiburg " nitko od ubijenih u jasenovcu nije odgovoran za bleiburg, ali su mnogi ubijeni u bleiburgu odgovorni za jasenovac".

Nisam imao puno vremena ali evo malo da vam dam cinjenicne dokaze o cetnicko titovskom orgijanju kod nas u Bos. Krajini i u Srednjoj Bosni tacnije u Travniku ... Jezim se od komunisticke propagande i komunistickih neo potomaka !!!!!

Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:

Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.

Da vam ne spominjem Blajburg i ,,gusti i rijetki cesalj,, tako su zvali svoje operacije po Bos. Krajini u kojoj su djecu navlacili da kazu ko je kakvu uniformu imao kod kuce sa pismenim radom u skolama iz SH tadasnjeg pismeni rad se zvao ,, uniforma u omome ormaru,, no poslije su nase sluge komunisticke nazalost Bosnjaci bili cak u Dzamije ubacivani da slusaju vazove efendija i razgovor koji se odvijao ispred dzamije i oko dzamije, pa otimacina iako im nije malo bilo 50 godina da otimaju koja je na nasim prostorima dugo vremena vladala meli su se i zadnji kilogram,i zita sa tavana i djelili se srbima po okolnim mjestima navodno zadruzno a bosnjaci su se ostavljali gladni ... Otimali su ljudima cak i zadnju kravu (tad je krava bila veliko bogatstvo jer se od nje zivjelo). A da ne spominjem pracenja i optuzbe ..
Moj cilj je da se informisemo i da kad bi se moglo da se isto tako uvede zakon ako se ne smje velicati nacizam,, ustastvo ili nesto drugo zabraniti da se elica i titic i njegov komunizam, jer i to nekog debelo vrijedja ...

Moram primjetiti da ti je prva recenica nidje veze

I da li ti je cilj da i sam procitas stagod i informises se ili samo lupas bez ikakve namjere da procitas sta ti ko napise?

celavac27 wrote:Da vam ne spominjem Blajburg i ,,gusti i rijetki cesalj,, tako su zvali svoje operacije po Bos. Krajini u kojoj su djecu navlacili da kazu ko je kakvu uniformu imao kod kuce sa pismenim radom u skolama iz SH tadasnjeg pismeni rad se zvao ,, uniforma u omome ormaru,, no poslije su nase sluge komunisticke nazalost Bosnjaci bili cak u Dzamije ubacivani da slusaju vazove efendija i razgovor koji se odvijao ispred dzamije i oko dzamije, pa otimacina iako im nije malo bilo 50 godina da otimaju koja je na nasim prostorima dugo vremena vladala meli su se i zadnji kilogram,i zita sa tavana i djelili se srbima po okolnim mjestima navodno zadruzno a bosnjaci su se ostavljali gladni ... Otimali su ljudima cak i zadnju kravu (tad je krava bila veliko bogatstvo jer se od nje zivjelo). A da ne spominjem pracenja i optuzbe ..
Moj cilj je da se informisemo i da kad bi se moglo da se isto tako uvede zakon ako se ne smje velicati nacizam,, ustastvo ili nesto drugo zabraniti da se elica i titic i njegov komunizam, jer i to nekog debelo vrijedja ...

Nisu udbasi ubacivani u dzamije, vec su hodze bile udbasi i cvikali vlastima svoje vlastite vjernike.

A danas su sve tri religije te koje podrzavaju i cetnike i ustase i balije, bez pardona.

@celavac

Machak...
Neka su Tito i partizani ubijali, sve po zaslugama!
Moji su iz Bihaca, niko nikada nije bio ni u ustasama ni u domobranima ni u handzar diviziji, nego su bili protiv nacista, fasista, cetnika, nedicevaca i ostalih govana. Nisu bas nesto bili ni po partizanima, ali ih niko nije dirao jer nisu srali ko ova "nejac iz Blajburga i ostalih vukojebina".
E sada ako nekoga vrijedja sto je Tito ubijao domace izdajnike i saradnike okupatora, to je njihov problem. Pa ebote, oni isli, palili, zarili, klali, streljali, ubijali i sada je trebalo da ih se amnestira!
Ma jok, nego sto bi rek'o Radovan III, "da pobijem govna i gotova stvar!".
Jedno mu zamjeram, nije pobio sva govna koja je trebalo, sakrilo se olosha i shljama pa nam to zamalo i glave dodje![/b]

celavac27 wrote:: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo).

Ovo mi je malo tesko svariti. Ispada da je Travnik dobio haman k´o Drezden! Plus sto bi od 500 avio-bombi valjda trebalo biti vise od 120 zrtava, ako gledamo statisticki... U SA su stotine ginule za sedmicu od topovskih i tenkovskih granata a ne mogu zamisliti kol´ko bi bilo od avio-bombi.

MIŠICA wrote:

chuchumbamayumbe wrote:@celavac

Machak...
Neka su Tito i partizani ubijali, sve po zaslugama!
Moji su iz Bihaca, niko nikada nije bio ni u ustasama ni u domobranima ni u handzar diviziji, nego su bili protiv nacista, fasista, cetnika, nedicevaca i ostalih govana. Nisu bas nesto bili ni po partizanima, ali ih niko nije dirao jer nisu srali ko ova "nejac iz Blajburga i ostalih vukojebina".
E sada ako nekoga vrijedja sto je Tito ubijao domace izdajnike i saradnike okupatora, to je njihov problem. Pa ebote, oni isli, palili, zarili, klali, streljali, ubijali i sada je trebalo da ih se amnestira!
Ma jok, nego sto bi rek'o Radovan III, "da pobijem govna i gotova stvar!".
Jedno mu zamjeram, nije pobio sva govna koja je trebalo, sakrilo se olosha i shljama pa nam to zamalo i glave dodje![/b]

Svaka čast na ovako rečenom!
A zamjerka ti je na pravom mjestu,da je to urađeno kako je trebalo mnogo bi danas lakše i mirnije živjeli!!

BTW,
Moji rahmetli pranana i pradedo su zivjeli u Pokoju (odmah kod Bihaca, uz Unu).
Kada su nailazili ti NDH-ovci i ostala fasisticko-nacisticka govna, Srbi iz Jankovca (srpsko selo odmah preko Une) su bjezali preko Une u Pokoj kod Muslimana, gdje su ih ovi sakrivali, preoblacili u njihovu "muslimansku nosnju" i tako sacuvali mnoge komsije. Malo je ko najebo poslije rata, osim sina nekog lokalnog hodze...sin je bio na okupatorskoj strani. U to vrijeme (kao i danas) vjerovao ti ili ne, hodze su bile veoma utjecajni ljudi u selu (kao i ucitelj i ljekar) i mogao je hodza urgirati da mu puste sina jedinca, ali nije. Sina su mu streljali zbog saradnje sa okupatorom.
Mislim...

Što li ne navede izvor ?

da niječuveni kino bilten NDH - hrvatski slikopis sa temama kao -"hrvatski puk je sa radošću dočekao poglavnika na putu po Bosni"?

Znaju sve a spominju "izvjesnog" komandanta Šošu..


Ustaše "oslobađale" a partizani "okupirali"

valterbranisarajevo wrote:Što li ne navede izvor ?

da niječuveni kino bilten NDH - hrvatski slikopis sa temama kao -"hrvatski puk je sa radošću dočekao poglavnika na putu po Bosni"?

Znaju sve a spominju "izvjesnog" komandanta Šošu..


Ustaše "oslobađale" a partizani "okupirali"

Ma goni ih ba u PM, trebalo sve 45.-te vojnickom cizmom zgaziti i dobro utabati tenkovima!
Majku im nacisticku, izdajnicku...!

Ovo i jeste cilj ovakvih tema i sve ove harange..

Prvo se malo igra na emocionalnu kartu - spominju se nevine civilne žrtve, kada većina ljudi naravno osudi ubistvo nevinih žrtava, onda dolazi drugi čin.

Mijenja se karakter rata pa pobjednici postaju "poraženi i okupatori" a poraženi "pobjednici i oslobodioci".

naravno u zanosu se ne vide greške u koracima i srceparajuća priča o 6 ustaša koji su skinuti goli prije streljanja ili "tužna" priča o ustaškom načelniku policije u Prijedoru koji je za dlaku izbjegao "strašni" partizanski sud.

On je izbjegao, možda i sam pisao ova sranja a "zloglasna" Mira Cikotić ,u stvari Narodni heroj Mira Cikota je završila ovako:




Posljednje pismo Mire Cikote

Djevojčica ispod Kozare, Ljiljana Cikota, sada je profesor srpskohrvatskog jezika i veliki ljubitelj književnosti, predmeta koji predaje u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Ta ljubav traje već godinama, praćena ljubavlju prema Jasminki i Amiri, Džemili i Zoranu, odlikašima iz I-a, kome je razredni starješina.

Međutim, mi smo danas, na dan velikog kozarskog slavlja, s Ljiljom Cikotom zbog još jedne njene velike ljubavi.

Mira Cikota, predratni komunista i ratni sekretar Mjesnog komiteta Partije za Prijedor, uhvaćena je u ofanzivi na Kozari i osuđena na smrt vješanjem. Jedino dijete Mire i Bože Cikote, šestogodišnja djevojčica, doživjela je Kozaru i košmar koji se ne može zaboraviti. Zbog toga doživljaja danas smo s njom.

...Ona nezapamćena bitka na život i smrt počela je najprije na položajima oko sela Bistrice i Verića. Drum kraj koga su ležali Kozarčani sa benzinskim flašama i odvrnutim bombama podrhtavao je od tenkovske kolone što je nadirala prema Prijedoru. Obruč se sve više stezao oko zbjegova sabijenih i izranjavljenih u Bjelajcima, na Pašinim konacima i oko izvora Mlječanice. Ranjenici, njih 450, bili su razmješteni po dolini i vododerinama rječice. Nemoćni, okrenuti nebu, odbrojavali su posljednje kanonade i osluškivali onu zlokobnu huku koja nikako nije prestajala, i od koje se ni u zemlju nije moglo pobjeći. Borci, maskirani lisnatim granama, još za dana privukli su se položaju neprijatelja. U prvi sumrak počela je žestoka bitka. Iza partizanskog položaja prilegle su djevojke sa iskidanom odjećom za zavoje i mladići bez pušaka, kao zamjena za svakog poginulog ili ranjenog druga.

U toku stravične julske noći, za vrijeme proboja obruča, čitave jedinice su brisane iz brojnog stanja odreda. Tako je četa Ljubana Aćimovića ušla u bitku sa 150 boraca, a izašla sa 30. Lazo Banjac, komandir Omladinske čete, obavijestio je Šošu da je od 120 boraca na položaju ostalo još samo 80, ali dok je ijedan živ, Nijemci neće sastaviti rasječenu brešu. Ređali su se juriši, sve jedan od drugog silovitiji. Rascvjetali buketi bombi i raketa osvjetljavali su zbjeg koji je pokušavao da se odlijepi od kovitlaca, pa bilo na koju stranu. Rakete su stalno presjecale izmučene kolone što su se vukle od Dubičke ceste dublje u Kozaru, povijale su ih topovske i minobacačke granate, a mitraljeski rafali pržili ljude, drveće i tek požnjevene snopove raži u krstačama.

U jednoj dugoj i izlomljenoj koloni išla je i Mira Cikota sa svojom djevojčicom u naručju.

Već tada ranjenicima na Vitlovskoj, Mednjaku i Grabovu više niko nije mogao pomoći. Pljusak neprijateljskih granata šibao je po njima, po ženama sa djecom i zavežljajima, po grupicama osakaćenih koji su se vraćali sa drugog proboja obruča. Na jednoj uskoj stazi kraj izvora ležala je, pogođena, Draginja Knežević. U ruci je još pridržavala konopac od kravice koja je stajala iznad nje i tromjesečnog Milančića što je iščekivao da mu neko umuze gutljaj mlijeka.


Na tim stazama užasa bilo je mnogo stoke, ljudi i žena sa djecom, koji nisu znali kuda da krenu, jer je neprijatelj već bio zaposjeo padine na putevima daljeg povlačenja. Bolnicu na Vitlovskoj kosi progutao je plamen. Ljuban Šević i Milorad Vikalo jedva su uspjeli da izbjegnu smrt, a bolničarka Ratka to nije mogla. Ostala je u pepelu sa četrnaest svojih drugova. Blagoje Trkulja, borac sa Knežice, zagrnuo je lišćem, na brzinu, jednu široku kolijevku sa dvoje djece čiji plač je prekinuo rafal ustaškog šmajsera.

Na Goloj planini, ispod Kozare, 7. jula 1942, uhvaćen je zbjeg od 50 žena sa djecom. Prije toga, majke su pokušavale sve što je bilo u njihovoj moći da se sakriju, da spasu djecu. Jauk i vriska sa učestalom puščanom i mitraljeskom paljbom odjekivali su planinom. Iz uhvaćenog zbjega ustaše su izdvojile one koji su im se učinili sumnjivi, zajedno sa djecom. Mariju Kaus i Juliju Havić, Miru Cikotu i njenu malu Ljiljanu, vezali su konopcima oko vrata i tako vezane šibali čime su stigli i vukli bespućem kroz paprat i trnje prema Dubičkoj cesti. Sa uhvaćenim ženama bila je i Jelena Janjić, učiteljica iz Kozarca, sa svoje dvije kćerkice: Brankica je imala osam, a Dušanka šest godina. Korneliju Jugović — Nelu Bojanić, Slovenku, učiteljicu iz Lamovite, i njenu Brankicu, osmogodišnju djevojčicu, strijeljali su odmah, kao opomenu ostalima...

Tako je zapisano u sjećanjima Kozarčana iz ljeta 1942. Međutim, dokumenta o borbi i stradanjima kozarskog naroda još nisu sva objavljena. Kao njeni mali hroničari mi ćemo pažljivo prenijeti samo neke fragmente sa već požutjelih listića.

Miru Cikotu počeli su saslušavati još u Kozari, tukli su je i ispred Henjića dućana, usred prijedorske čaršije, i onda zatvorili u zgradu gdje je ranije bio sreski sud. Nije poznato kada su je prebacili u banjalučku „Crnu kuću“, stari zatvor sa visokim zidovima, odakle se nije moglo pobjeći. Na kraju istrage njen zapisnik o njenom saslušanju ostao je prazan. I presuda je bila kratka: osuđuje se na smrt vješanjem.

Mala Ljiljana nije bila zatvorenik „Crne kuće“. Nijemci su je odvojili od majke još u prijedorskom zatvoru i predali na čuvanje Ljubi Radoševiću, prijedorskom gostioničaru. Zašto su to oni učinili, da li za novac ili iz nekih drugih razloga, to se ne zna.

Danica i Glišo Pralica, roditelji Mire Cikote, koji su živjeli u Beogradu, nisu znali šta se dešava na Kozari. Prve vijesti, od kojih im je zastao dah, došle su iz Prijedora, od Leposave Brković. Ona je pisala: „Uzela sam dužnost da vas izvjestim o tužnom događaju koji se odigrao sa vašom kćerkom Mirom. Ona se nalazi ovdje u zatvoru i čeka dan odlaska u Banjaluku i ono najgore. Mala Ljiljana, koja je sa Mirom u Kozari mnogo iscrpljena, sada je bolesna i ima temperaturu. Požurite da se spasi dijete dok nije kasno.

Mira je poručila da vam se javi istina i meni to teško pada, ali ja moram da ispunim njenu posljednju želju“.

Šta sve stari Glišo nije preduzimao da spase kćerku iz ustaškog zatvora i putem posrednika, Nikice Gašića iz Zemuna, dovede unuku u Beograd! Ni sada se niko još ne usuđuje da pitanjima o ratu povrijedi staroj Danici stare rane. Nije ona to ispričala ni kćerkama Nadi i Lali, koje već imaju odraslu djecu, ni Ljiljani, svojoj najstarijoj unuci. Umjesto te priče, u kući se danas čuva, kao najveća relikvija, kopija onog Mirinog pisma koje je, u klupčetu vunice, krišom iznijela iz „Crne kuće“ Stana Oljača, skojevka, hapšena više puta zbog ilegalnog rada u okupiranim gradovima oko Kozare.

Za vrijeme jedne posjete engleske kraljice Elizabete Titu tj. ex Ju ona je izjavila da su nasi narodi za vrijeme 2.svjetskog rat vise ratovali izmedu sebe nego protiv svaba, pa istorija se ovdje stalno ponavlja.

Samo sada u 21. vjeku trebamo da hvatamo korak sa Evropom.

A kako se tek ja grozim đubradi koja radi ovoj zemlji što radi, a sve pod krinkom demokratije...
Nije baš ni Tito bio toliki idiot...znao je dobro s kim ima posla.

Oni koji su sjedili u titovim zatvorima cim izadose rasturise sve

bosank_a wrote:Oni koji su sjedili u titovim zatvorima cim izadose rasturise sve

Gdje su ono Milosevic i Karadzic lezali?

Velika je razlika u biografiji Milosevica s jedne, te Tudjmana i Izetbegovica s druge strane (mada su i ova dvojica sami za sebe imali razlicite puteve). Milosevic nikad nije bio u zatvoru, cijeli zivot je napredovao na ljestvici KPJ, sve sto je htio postigao je svojom ambicijom za moci. Tudjman i Izetbegovic su se decenijama borili za nacionalno pitanje svog naroda (mada je ovaj prvi prvo bio debeli komunista), obojica su zavrsili u zatvoru zbog toga. Dakle na jednoj strani je covjek kome je SFRJ sistem dao sve u zivotu i koji je navikao da pomocu njega sprovodi svoju moc, a na drugoj strani dvojicu ljudi kojima je upravo taj sistem uskratio mnoge stvari u zivotu i koji su se borili protiv njega.
Mislim da se u ovoj trojici ljudi ogleda i paradigma citavog ex-yu sukoba.

A Seselj ?

bosank_a wrote:A Seselj ?

Seselj je suvise lud da bi bio u stanju uraditi nesto smisleno.

Ali sjedi u Hagu

bosank_a wrote:Ali sjedi u Hagu

Pa?

jeza u ledja wrote:

bosank_a wrote:Ali sjedi u Hagu

Pa?

Pa nesjedi ni zbog cega.
lnace Seselja sam pomenula kao repliku na 3.post od dna na 16.stranici.

bosank_a wrote:Oni koji su sjedili u titovim zatvorima cim izadose rasturise sve

mnogi i ne izađoše...

Uglavnom, iz dostupnih sturih i amaterskih izvora, na podrucju Cazina, Velike Kladuse, Mrazovca i lijeve obale rijeke Une, inscenirana je pobuna seljaka, kao toboznji "Ustanak muslimana"!? O cemu se, tu, zapravo, radilo? Instruirani agenti UDB-e i nekih osvjedocenih "partijaca", "pomijesali" su se sa nezadovoljnim seljacima-"zitarima", a koji su se bunili protiv otimacine njihovih gospodarstvenih proizvoda i prisilnog prikljucenja "zadrugama" ( prekopiranim Staljinovim kolhozima ). Pripremljena je, odavno, UDB-ina kaznjenicka ekspedicija, pa je milicija i vojska opkolila svu tu oblast i…tako, cak i danas se pricaju po posijelima u Gornjim Podgradcima, da "neprijateljima drzave", ni kontraverzni partizanski pukovnik Husein Miljkovic, zvani Huska, nije mogao pomoci, iako je nadaleko bio cuven po svojoj hrabrosti, na "obje strane". Ipak, bilo je svjedoka.

Evo, recimo, sumnjivi komunista Djordje Gvojic (1923) iz Bosanske Gradiske, bio je u ceti koja je bila stacionirana u Kordunu i jedan je od onih koji je zaustavljao Cazinski ispad. Komesar Gvojic je kasnije, 1950., preko Divace, pobjegao iz JNA u Njemacku, ispricao prijateljima "da je svaki drugi covjek u tom izmontiranom i blazenom UDB-inom ispadu, bio strijeljan."

http://wiki.erdic.ba/index.php/Cazinska_Buna

baba wrote:O ulozi 13 SS "Handzar Divizije" i nasoj, (Muslimanskoj), ulozi u II svjetskom ratu mozete saznati vise ako procitate knjigu "Parergon" od Dervisa Susica. Knjiga se moze naci van BiH ili skrivena u nekoj prodavnici polovnih knjiga.

iz "parergona" necesh saznati ama bash nishta, osim mozhda shto se izmedju redova da naslutiti koliko su BiH-komunisti bili pritegli uzde u datom trenutku te na koji su nachin pokushali revidirati nekih 20 godina istoriografije koju su oni sami do tog trenutka podrzhavali i forsirali, te se vratiti na retoriku i koncepte iz ranih pedesetih. knjiga je nastala po partijskoj direktivi, a vrijednost kao istorijsko djelo joj je jednaka nuli.

ko hoce da se informishe o handzhar diviziji, jedina knjiga koju vrijedi prochitati, jer je bazirana na mnoshtvu primarnih izvora, kako iz njemachkih vojnih tako i iz saveznichkih arhiva, je: George Lepre - Himmler's Bosnian Division: The Waffen-SS Handschar Division 1943-1945.

uz odredjene rezerve, i ova: Enver Redzic, Muslimansko autonomastvo i 13. SS- divizija.
kazhem uz rezerve, jer se kroz knjigu ipak nazire da je pisana u doba dok je vladao ideoloshki diktat partije, tako da se neke redziceve interpretacije moraju uzimati jako oprezno.
sve u svemu, handzhar divizija je nakon povratka u BiH postojala svega 3-4 (!) mjeseca prije nego se raspala.

Ahmmed wrote:Ma,mislim da je najvažnije poći od činjenice šta bi se desilo sa BiH da nije bilo partizanskog pokreta....I da taj pokret nije pobijedio....

Šta bi bila alternativa? Kako bi u nekoj drugoj situaciji prošli Bošnjaci? (Evo, ja ću govoriti isključivo o Bošnjacima). Da li bi najveći broj pripadnika tog naroda dobio priliku za solidno obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu skrb, mogućnost za pristojan posao? Da li bi bošnjački narod, na kraju krajeva, imao pravo da se afirmira kao narod, između ostalog i u političkom smislu te riječi, da nije bilo Titove Jugoslavije?Da li bi Bošnjaci , u nekoj drugoj situaciji, imali svoju političku elitu, a sasvim sigurno su je imali u Titovoj Jugoslaviji, ma koliko je dugo trajala borba za nacionalno ime? Da li bi ga uopće imali, pa makar i ono sa velikim m, da nije bilo Titove Jugoslavije? Jer, treba biti pošten pa reći da bošnjačka politika, od dolaska Austro-ugarske, pa do drugog svjetskog rata, i nije bila politika u pravom smislu te riječi. Njezini predstavnici su se ( uz nekoliko izuzetaka) skoro isključivo bavili pozicijom svoga staleža, dakle jednim malim brojem ukupne muslimanske populacije. Glavni interes jeste bio posjed, suština odnosa sa Srbima i Hrvatima, ovisila je od njihovog odnosa prema agrarnom pitanju, što je otežavalo političko sazrijevanje Bošnjaka.Priča o vjerskoj i kulturnoj autonomiji, također je većim dijelom bila motivirana u svrhu zadržavanja staleških povlastica. Danas, na taj period gleda se odveć romantičarski....Pa su nam svi junaci: Počev od posljednjih decenija osmanske vlasti i Husein-kapetana Gradaščevića, koji je, ma koliko danas bio glorificiran, na hatoru najrpije imao svoj lični interes u borbi za autonomiju...Još niko se nije ozbiljno pozabavio analizom mogućega stanja običnog puka, u prvom redu muslimanskog, čak i da je autonomija uspjela.Iz istih su razloga, dakle ličnih, i Rizvanbegovići stali na stranu sultana. I Ali-beg Firdus, u prvom je redu imao na umu interes veleposjednika. Naravno, neke stvari jesu , barem dijelom olakšale poziciju muslimana nakon odlaska Osmanlija.Ne treba zanemariti ni pozitivan uticaj gore pomenute borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju. ALI,ovakav način razmišljanja doveo je do skoro potpunog odstustva bilo kakve afirmacije Bošnjaka kao naroda, jer su posjedi bili važniji od svega, a koketiranje sa Srpstvom i Hrvatstvom dio "strategije", koja je imala samo trenutačni efekat.Rahmetli Mehmed Spaho, pokušao je promijeniti stvari....Ako ništa, percepcija drugih o postojanju muslimana, a koji nisu ni Srbi ni Hrvati, postajala je konstanta,ma koliko se to velikosrpskom i velikohrvatskom projektu, još u taj vakat, nije sviđalo....

Kad je došla Titova Jugoslavija, došlo je i do nacionalizacije i još jedne eksproprijacije eksproprijatora...I ovdje se otvara pitanje koliko su danas pojedini Bošnjaci,zapravo spremni u drugi plan staviti lično i iskustvo njihovih obitelji sa komunističkom Jugoslavijom. Jer, ako se predstavljaš avangardom, onda , valjda, vodiš računa o općem interesu. Opći interes muslimana u Titovoj Jugoslaviji je, uz sve nedostatke, očuvan. Na toj činjenici treba se i graditi odnos prema tom periodu naše prošlosti.Ja nekako mislim, da poneki hektar i pet -šest dućana, ne mogu i ne smiju biti vrijedniji od cijelog naroda. I ovdje nije riječ o ideologiji i neslaganju s njom. Neslaganje je legalno, kao što je , ma kako to zvučalo, bilo legalno i obračunavanje Titove Jugoslavije sa svim ideologijama, koje su ugrožavale njen opstanak.

Već sam pisao, imao sam u svojoj porodici i osvjedočenih komunista i ljudi ideologije sasvim suprotne komunizmu i onih kojima je suština problema sa komunizmom bila u činjenici oduzimanja imovine. Rahmetli dedo je ,sa još devet begova, otišao Titu da se žali zbog oduzimanja zemlje, 2 pilane i 14 dućana, magaza i skladišta.Tito ih primio...Lijepo...."Zamolio" ih da uzmu ponuđeni novac....Oni uzeli, pa zasjeli , okrenuli janjad, pare bacili u vatru. Pravna država radila svoj posao, poslala ih u zatvor. A dedo o Titu, uglavnom, lijepo govorio.U Džemala Bijedića se zaklinjao. Rankovića mrzio iz dna duše. No o pokušaju pune realizacije "džentlmenskog sporazuma" sa Turskom,pedesetih godina prošlog stoljeća o iseljavanju muslimana, a čiji nje glavni akter bio Ranković,nekom drugom prilikom.

Naravno, ne žalim za onim što je prošlo. Ne plačem jer nisam nasljednik hektara i dućana. Iako je ponešto i ostalo ( Almasli grane i šorvane nisu dirali )Još manje plačem za Titom i njegovom Jugoslavijom. Koje se sjećam po djetinjstvu. Bezbrižnom.O današnjem vaktu,( ne mislim na Dayton ) koji je teorijski bio lijepo zamišljen, a u praksi izgleda kako izgleda, sve je rečeno....

ma ko da sam ja pisala :D osim da moj dedo nikad nije dospio do tite, a i da jeste, ovaj mu ne bi imao shta vratiti :D

vatrogasac wrote:

bosank_a wrote:Oni koji su sjedili u titovim zatvorima cim izadose rasturise sve

mnogi i ne izađoše...

Uglavnom, iz dostupnih sturih i amaterskih izvora, na podrucju Cazina, Velike Kladuse, Mrazovca i lijeve obale rijeke Une, inscenirana je pobuna seljaka, kao toboznji "Ustanak muslimana"!? O cemu se, tu, zapravo, radilo? Instruirani agenti UDB-e i nekih osvjedocenih "partijaca", "pomijesali" su se sa nezadovoljnim seljacima-"zitarima", a koji su se bunili protiv otimacine njihovih gospodarstvenih proizvoda i prisilnog prikljucenja "zadrugama" ( prekopiranim Staljinovim kolhozima ). Pripremljena je, odavno, UDB-ina kaznjenicka ekspedicija, pa je milicija i vojska opkolila svu tu oblast i…tako, cak i danas se pricaju po posijelima u Gornjim Podgradcima, da "neprijateljima drzave", ni kontraverzni partizanski pukovnik Husein Miljkovic, zvani Huska, nije mogao pomoci, iako je nadaleko bio cuven po svojoj hrabrosti, na "obje strane". Ipak, bilo je svjedoka.

Evo, recimo, sumnjivi komunista Djordje Gvojic (1923) iz Bosanske Gradiske, bio je u ceti koja je bila stacionirana u Kordunu i jedan je od onih koji je zaustavljao Cazinski ispad. Komesar Gvojic je kasnije, 1950., preko Divace, pobjegao iz JNA u Njemacku, ispricao prijateljima "da je svaki drugi covjek u tom izmontiranom i blazenom UDB-inom ispadu, bio strijeljan."

http://wiki.erdic.ba/index.php/Cazinska_Buna

U mom kraju mojima nije falila dlaka s glave.

Kako je koja vojska naisla trazili su samo da im se hrana da.

Ko zna sta je taj Djordje G. nalagao.

Opste je poznato da su muski bili masovno u ustaskoj ili cetnickoj vojsci, a zatim su prelazili u partizane. Ko zna kakvih je tu obracuna bilo.

A sto se tice gladi i branja trave, pa najsvjeziji nam je primjer ovaj zadnji rat.

A ako se ikad u BiH zivjelo dobro to je bilo za vrijem Austro-Ugarske i Tite.