Forum Klix.ba

trocadero wrote: ↑06/06/2020 18:22 Sad već postaješ sumnjiv...za koga radiš, ko te plaća
Nije taj lik bio kod Legije već u Ilidzanskoj gardi.
Za ostale informacije pošalji dopis:
TROKADERO TROKADEROVIĆ- TROKA
ŽRTAVA TRANZICIJE 13
71000 PODNO TREBEVIĆA

aldinjo wrote: ↑06/06/2020 16:28

Nekako s proljeća wrote: ↑06/06/2020 13:21

Tromblon wrote: ↑06/06/2020 13:19



I ti si čovjeka virtuelno znao i znaš da je bio kod legije. Umro prije 2 godine.

Kontam.

Ko je umro prije dvije godine?

PM72 wrote: ↑06/06/2020 21:31 Voćnjak ti je bivše poljoprivredno dobro prije Rakovice,na desnu stranu kad ideš od mostarskog raskršća -Gladno polje.
Od glavnog puta nekih kilometar,sad ga presjeca auto put.Tu je UPI imao voćnjak sa hiljadama sadnica koje su slabo uspjevale jer je to čista glina.Voćnjak se pominje iz razloga što je tu bio veliki restoran ili motel i tu se Brne uvalio sa svojom ekipom.U voćnjaku je bila i artiljerija kojom su bubali po gradu,nakon rata vidio sam stotine praznih čahura od haubica i topova.To je stajalo sve dok nisu sa radom počeli otpadi i onda ih je nestalo za heftu.

Na ovoj slici mi neobično da svi arkanovci nose papovke...

dječak sa šibicama wrote: ↑06/06/2020 20:56 Gdje je taj Vocnjak?

Naslusao sam se o Delijama sa Vocnjaka, valjda sami sebi udaraju reklamu, kako su jos u Vukovaru ratovali.

Nekako s proljeća wrote: ↑07/06/2020 20:03 Stari Grad, Zlatište 1992.

Sjećanje na osmi juni, najmanje spominjani dan
Tog dana je najdeblje izdanje smrtovnica u sarajevskim dnevnim novinama...

Piše:
Zvonimir Nikolić
Ratovalo je srce i hrabrost momaka protiv neprijateljske

Ima nekoliko dana u godini kada u dnevnim novinama najviše stranica zauzmu smrtovnice i sjećanja. Jedan od dana kada i Oslobođenje i Dnevni avaz imaju najdeblja izdanja, je i 8. juni.

To je u javnosti jedan od zaboravljenih datuma, ali duboko urezanom u sjećanje svakog Sarajlije.

Osmog juna 1992. godine je bio pokušaj prve deblokade opkoljenog Sarajeva. Osmog juna je poginulo najviše sarajevske mladosti u pokušaju da oslobode svoj grad.

Osmi juni je najmanje spominjani datum u odbrani Sarajeva. Zašto?

U jednom svom tekstu poznati novinar Sejo Omeragić je napisao da je nekoliko dana poslije u mrtvačnici sarajevske bolnice, lično izbrojao 157 tijela poginulih boraca Teritorijalne odbrane Bosne in Hercegovine. 157!

A niko nikada nije iznio podatak koliko tijela je poslije razmijenjeno, koliko nije ni pronađeno. Tužno je da se taj dan još uvijek spominje u ljudskim pričama iz Sarajeva, ali nema ga u značajnim datumima odbrane grada. Možda zato što bi neko trebao odgovarati za sve te mrtve? Možda zato što se nikada nije saznalo ko je naredio akciju ili možda zbog najvećeg pitanje od svih: Ko je naredio povlačenje sa osvojenih teritorija. I koja je onda uopšte bila svrha te akcije? Da li je iko i da li će iko odgovarati za širenje dezinformacija koje su taj dan zasipale grad sa svih strana?

Ljubav veća od mržnje
Da li se iko sjeća glasa koji je taj dan u radioprogramu iznosio „provjerene“ informacije da je sin ratnog zločinca Radovana Karadžića prešao u redove Teritorijalne odbrane i to čak uz riječi koje on nije nikad izgovorio, kako je njegova ljubav prema gradu Sarajevu mnogo veća od mržnje njegova oca, da četnici masovno bježe sa Grbavice i Ilidže, glasa koji je pozivao narod da iznesu zvučnike na prozore i puštaju patriotske pjesme našim borcima. Da im dodatno podignu moral i da oslobode još više teritorije i probiju blokadu oko grada.

Slabo. Niko to ne spominje. Kao da se nije ni dogodilo.

Taj dan je poginuo Vinko Šamarlić, momak koji je umjesto učestvovanja na Olimpijadi u Barceloni, izabrao ostanak i borbu sa svojim drugovima i saborcima. Taj dan je poginuo Muhidin Dino Magoda, kojem je poslije Hanka Paldum otpjevala pjesmu, taj dan je poginuo braneći Čolinu kapu i Sulejman Zolj, za kojeg kažu, da kada su ga teško ranjenog pokušavali prebaciti do Sarajeva, rekao svom saborcu: "Podigni me malo da još jedan put vidim svoje Sarajevo".

Taj dan je poginuo moj drug iz djetnjstva i mladosti Elvedin Dino Brkan, najmlađi od trojice braće Brkana. Najmlađi sin divne sarajevske porodice. Zbog tog dana je umrla i majka Džemila jer se nikada nije oporavila od smrti svoj najmlađeg sina.

Hum i Trebević
Taj dan je oslobođen plato brda Žuč. Brda za kojeg do početka rata nisam ni znao da postoji u Sarajevu. Kao što nisam znao da postoji Špicasta stijena, Grdonj i sl. Sve smo to saznali u ratu. Prije toga sam znao svako naselje u i oko grada. Brda me baš nešto nisu ni interesovala. Do tada su za mene postojali samo Hum i Trebević.

Sjećam se i jednog snimka na TV na kojem se vidi vojnik Teritorijalne odbrane čak ispred hotela na Ilidži. Oslobođen je i dobar dio Trebevića na potezu Vidikovac-Osmice-Zlatište.

Tih dana su Sarajevom kružile priče i o nekom brodskom topu kojeg je navodno Dajdža donio na Igman. Prve informacije su bile da je 205 mm, poslije je spominjano 305, a u nekim pričama i 405 milimetara, i da će kao od šale gađati Pale i sravniti sa zemljom Lukavicu sa tog lokaliteta. Neki su ga već nazvali Sultan. Naravno, od tog topa nije bilo ništa osim glasine.

Osmi juni 1992. je dan kada je poginulo najviše vojnika Teritorijalne odbrane, mladih momaka, patriota, boraca koji će mjesec dana kasnije zvanično postati Armija Bosne i Hercegovine. Osmi juni je jedan od najmanje spominjanih datuma, iako zaslužuje da bude puno više.

Pamte Sarajlije
Možda i zato što nikad niko i vjerovatno i neće, odgovarati za toliki broj mrtvih naših najboljih momaka, za nikada zvanično utvrđen broj poginulih, za pogrešne naredbe, za naivne dezinformacije i jeftinu propagandu i za naredbe povlačenja sa osvojenih teritorija.

Taj dan je ratovalo srce i hrabrost tih momaka protiv neprijateljske sile, ali i protiv nestručnosti, površnosti i propusta vlastitih komandanata i onih koji su rukovodili ovom akcijom. Taj dan je bio krvavi dan u Sarajevu.

Vlast slabo pamti.

Ali pamte Sarajlije.

I zato je taj dan najdeblje izdanje dnevnih novina.

Zbog smrtovnica i sjećanja na divne ljude.

PM72 wrote: ↑08/06/2020 11:53 Objekat MUP-a na Zlatištu zapaljen od strane agresora na samom početku rata ali kula pored bila je značajna za odbranu grada.Nju su odbranili pripadnici MUP-a Stari grad i njihovim delovanjem prekinuta je četnička komunikacija preko trebevićke ceste.
Čini mi se da je bio juni 1992...pripadnici MUP-a su kulu na Zlatištu predali jedinicama Armije BiH sa značajnom količinom oružja.Nije prošao ni dan a četnici su sa tenkom prišli do kule a vojska je pobjegla.MUP je pokušao kontra napada ali uzalud...
Ljudi su mi pričali da niko nije ni osmatrao trebevićku cestu.Nisu imali kad...od karti a kontali su da su sigurni iza zidina.

Tromblon wrote: ↑08/06/2020 13:14

PM72 wrote: ↑08/06/2020 11:53 Objekat MUP-a na Zlatištu zapaljen od strane agresora na samom početku rata ali kula pored bila je značajna za odbranu grada.Nju su odbranili pripadnici MUP-a Stari grad i njihovim delovanjem prekinuta je četnička komunikacija preko trebevićke ceste.
Čini mi se da je bio juni 1992...pripadnici MUP-a su kulu na Zlatištu predali jedinicama Armije BiH sa značajnom količinom oružja.Nije prošao ni dan a četnici su sa tenkom prišli do kule a vojska je pobjegla.MUP je pokušao kontra napada ali uzalud...
Ljudi su mi pričali da niko nije ni osmatrao trebevićku cestu.Nisu imali kad...od karti a kontali su da su sigurni iza zidina.

Ne znam šta znači pojam "značajna količina oružja". Ni MUP gore nije imao ništa. Ostavljena je ta zolja, šarac m53, 2 ili 3 tvoja nicka i nešto municije. Ništa značajno, ni specijalno da se može odbraniti neodbranjiv položaj koji nije bio ni ukopan, ni utvrđen. Nekoliko improvizovanih bunkera i kula i to je bilo to. Iz kule je bio slab pregled ceste prema Vracama. Tek dijelovi su se mogli vidjeti. Prema osmicama nešto bolje jer je bio relativno ravan teren. Čete u šumi preko ceste i sa lijeve i desne strane. Ljudi su boravili u podrumu mupovog objekta i odatle išli na stražu bez tranšeje. Zlatište nije imalo nikakvu šansu u tim uslovima.

Sjećanje na juni 92: U mrtvačnici na Koševu izbrojali smo 157 leševa poginulih pripadnika Armije

Bio je 8. juni 1992., dan kad je počela akcija za deblokadu Sarajeva. Danima prije toga, iza Higijenskog zavoda u centru Sarajeva gledao sam kako se postrojavaju borci neke nove brigade koju su zvali Istočnobosanskom. Bilo je to negdje oko 100 do 150 mladića koji su bili uredno vojnički obučeni. Bila je navodno tajna akcija, ali, rekli su mi odmah da se ta mladost sprema na deblokadu Sarajeva sa sjeverne strane preko Poljina.

Pridružit će im se još neke jedinice. Nije bilo tajne. Sve je tu nažalost, bilo javno. Znali su mnogi ljudi koje sam sretao više od mene. Iako sam bio novinar, neke osobe, obični ljudi pričali su mi o detaljima te operacije nazvane "Oluja 92".

U rano jutro počela je operacija "Oluja 92". U gradu se pričalo o masovnim žrtvama među borcima i potpunom krahu akcije. Nakon samo sat-dva vremena eksplozija i pucnjave grad je ostao u užasnoj tišini. Čulo se o brojnim poginulim borcima Armije i ubrzo zamuknulo.

Sedam do deset dana poslije te operacije pozvao me je moj kolega novinar M. Sreli smo se i on mi je predložio. "Hajde sa mnom i nemoj ništa pričati". Bio je sunčan dan. Peli smo se nekim uskim sokacima, pa glavnim ulicama prema Koševu i konačno stigli pred Klinički centar. Kolega M. mi je rekao da šutim i pustim njega da priča. Poslušno sam išao za njim ne znajući o čemu se radi. Došli smo pred ulaz u mrtvačnicu. Na vratima je stajao krupan čovjek, obučen u zelenu bolničku uniformu.

"Ne možete ovamo", rekao nam je oštro. Bio je to vjerovatno mrtvozornik. Moj kolega je promucao: "Čuli smo da su razmijenjena tijela naših poginulih. Došli smo na prepoznavanje našeg rođaka".

Mrtvozornik je odmah promijenio izraz lica i pustio nas. Ušli smo u dugu prostoriju popločanu bijelim pravouganim pločicama. Zapuhnuo nas je težak zadah raspadanja ljudskih tijela. I onda se ispred nas ukazao strašan prizor. Sa strana na nosilima podignutim dvadesetak centimetara iznad tla ležali su ljudski leševi. U toj prvoj prostoriji bilo je oko šezdeset mrtvih. Po trideset sa strane. Sjećam se da se moj prijatelj okrenuo od tih meita i pogledao me pozorno u oči. "Aaaaaaa", pustio je nekakav gorak uzdah.

Lice mu se nezdravo zarumenilo i gotovo poplavilo. Pojavio se onaj mrtvozornik u zelenom i mi smo počeli zagledati lica ubijenih. Bili su mlađi ljudi, između dvadeset pet i trideset pet godina. Primjetio sam da su tijela gotovo čitava, a da su lica tih ljudi upala, da im je dio oko nosa propao u lobanje. Kasnije ću od mrtvozornika saznati da je neko od četnika
tupim predmetom, možda čekićem, uništavao njihova lica. Vjerovatno da se teže prepoznaju.

Prošli smo tu prostoriju i u sljedećoj našli otprilike još oko 60 ljudi. U trećoj prostoriji smo vidjeli još tridesetak ljudi na istim nosilima. I iza jedne najlonske zavjese se čuo mlaz vode. vjerovatno je neko prao meite.

Moj kolega me je pogledao i upitao: "Šta je ovo"? Pogledao je izgubljeno ispod sebe i naparavio podužu pauzu. Naglo se okrenuo prema meni i opet upitao: "Šta je ovo"?

"Koliko ovdje ima mrtvih"? pitao me je. "Ne znam, nisam brojao", rekao sam mu i sam izgubljen. Sve vrijeme čuo sam zujanje u ušima i bio kao izvan ovoga svijeta. Odjednom me prenuo prijateljev glas: "Idemo na početak da prebrojimo ove ljude".

Krenuo sam opet poslušno za njim, potpuno izgubljen. Na vratima se iznenada pojavilo dvoje starih ljudi. Sitan starac poput paučka, francuzica na glavi, lice koščato, ispijeno. Obučen je u stari ishabani zelenkasti sako i nekakve tamne zgužvane pantalone. I pored njega sitna starica obučena u dimije i od istog platna u jednaku bluzicu.

Ruke je prebacila preko trbuha i povremeno nekom krpicom briše oči. Idu ispred nas, dok M. govori, ti broj desno, a ja ću brojati ove lijevo. Brojimo i govorimo cifre. Prijatelj sabira i tako prolazimo tri prostorije sarajevske mrtvačnice.

Ispada 155 mrtvih. M. je očajan. Govori mi: "Idemo opet brojati". Stao sam ispred njega, uzeo ga ispod ruke i rekao: "Hajdemo odavde prijatelju, molim te". Na izlazu smo opet sreli onog krupnog čovjeka u zelenoj uniformi. "Jeste li našli svog čovjeka?" pitao nas je. M. je rekao da nismo i upitao tiho mrtvozornika: "Koliko je ovdje mrtvih"? "Sto pedeset
sedam", rekao je jednako tiho i brzo se okrenuo od nas.

Spustili smo se u grad bez izgovorene riječi. Izgledalo je kao da smo zauvijek zanijemili. Moj prijatelj i kolega M. me je pogledao, podigao ruku i otišao prema svom stanu na Marijin Dvoru.

Sa mnom više nikad nije progovorio o ovome događaju. Kad zašutimo, vjerovatno mislimo na tu divnu, hrabru, žrtvovanu mladost.

goran16v wrote: ↑21/03/2014 20:28 Te zgrade su zapravo jedna zgrada u nekadasnoj Beogradskoj danasnjoj E. Bluma (crveno bijela) u kojoj su nasi drzali prvi ulaz od OHR-a i htjeli su miniranjem zidova proci dalje da prodju komsijama u Zagrebackoj iza ledja ali su zbog opisanog rukovanja ekspozivom srusili malo vise od planiranog pa su komsije cuvsi to sprijecile dalje napredovanje tako sto su srusile cijeli haustor. Elem akcija je bila ogranicenog dejstva, a ne da se oslobodi cijela Grbavica.
Evo ti autenticna fotografija, crveni dio je ulaz koji su drzali nas, plani dio su ulazi koji su drzali oni, a izmedju je rupa gdje je bio haustor koji su minirali.