Jedan jako zanimljiv tekst:
Načela za utemeljenje tekije
Piše:
Edin Urjan Kukavica
Pri odabiru mjesta i utemeljenju
tekije, osnivači su se rukovodili nekolicinom načela koja, sva, potječu iz osnova svete geografije i historije, a u skladu sa svetopovijesnim razumijevanjem i tumačenjem čovjekovog boravka na Zemlji, te se stoga u literaturi najčešće spominje formulacija ‘prirodno-graditeljska cjelina’. One su uvijek građevine uronjene u prirodno okruženje i potpuno otvorene prema njemu. Rijeka, stijena, klanac ili kanjon i brdo najčešće su oznake mjesta na kojima se tekije podižu, i, zavisno od njih, dobijaju ponekad značenja kapije grada.
Nekoliko načelnih odrednica
Derviši ne smatraju da svijet počinje od njih, niti da su oni posljednji ljudi na svijetu. Svjesni hijeropovijesnog toka, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svoga mjesta u svijetu i u odnosu prema svome Gospodaru i prema Njegovom stvaranju, derviši svijet posmatraju u skladu sa stvaranjskim načelima kozmološkog reda koji se predstavlja uglavnom
brojem, najčešće brojem sedam, jer je sedam simbolički znak cikličnosti procesa u svemiru i čovjekovom životu. Vjeruje se da označava trijumf duha nad materijom, sedam dana u nedelji, sedam boja u spektru, a Mjesec se primjetno mijenja svakih sedam dana; sedam je simbol učenja i mudrosti, sklada i ravnoteže na kozmičkom i duhovnom planu, nadahnuća i inspiracije, to je broj Tajne i apsolutni je broj koji združuje jedinstvo broja jedan i potpunost broja šest u cjelini koja predstavlja
um. Osim sedam nebesa i sedam zemalja, sedam dana u sedmici i sedam organa/dijelova tijela kojima se može počiniti dobro, ali i grijeh, te sedam otvora na glavi čovjeka, sedam je i vrlina (pokornost, milosrđe, nevinost, čovjekoljublje, umjerenost, blagost i marljivost), duhovnih sklonosti (mudrost, inteligencija, volja, snaga, znanje, smjernost i bogobojaznost). Broj sedam je simbol kontemplacije, čiste osjećajnosti, otmjenosti i plemenitosti što, gotovo sve nabrojano, ukazuje na znakovitu
svečanu osamljenost,
osamljenost u mnoštvu, što tekija implicite podrazumijeva. Broj sedam prema nekim tumačenjima predstavlja svojevrstan ‘akumulator’ kreativne energije i mudrosti, kao i naklonjenost ka intuitivnom i okultnom; podrazumijeva veliku maštovitost, ali i pasivnost, samozatajnost i studioznost, te logično intelektualnost.
S gore navedenim u skladu i proces izgradnje tekije odvija se u šest etapa, pri čemu je sedma sāmo postojanje i, ponovo, temeljem
sedam osnovnih geografskih načela… Naravno, ali i da bi se izbjegla bilo kakva zabuna i pogrešno tumačenje, u tekijama o čijoj izgradnji se vodilo računa, odnosno koje su podignute
na istihari, prisutna je znakovito složenija numerička simbolika koja podrazumijeva gotovo sve značajne brojeve – do broja 40 – ali i numeričke vrijednosti harfova, to jest slova arapskog alfabeta, za čije tumačenje ovdje objektivno nema prostora.
Prostorne osobenosti tekija u Bosni i Hercegovini
Prema Amri Hadžimuhamedović, prostor bosanskih tekija početno je određen sa sedam činitelja: kuća, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, mezar, pećina. Tih sedam činitelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda. Put je osovina usmjerenosti tekije i čovjeka. Put nije ravan i slijedi tri smjera: uzlazni, silazni i vodoravni – što odgovara smjerovima kretnji u obavljanju klanjanja. On zahtijeva sigurnost putnika i znanje o Cilju prema kome se kreće. Staza prema tekiji i kroz tekiju ima uzvodni smjer. Tako simbolizira stazu povratka Ishodištu svega i put koji iz pojavnog svijeta vodi u svijet neuvjetovanosti, što odgovara stupnjevima ili vratima srca na koja se ulazi sa znanjem svake od sedam riječi svjedočenja o Božjoj Jednosti.
1. Kuća, središnji dio tekije, smještena je s desne strane blage uzbrdice puta. Oni koji su se zaputili prema tekiji idu strmim putem. Prvo zaustavljanje na putu biva pred kućom. Tada se tragatelj okreće na desnu stranu i licem usmjeren prema kibli prolazi kroz prva vrata. Od vrata do avlije spuštaju se stepenice. Silaženje simbolizira osvješćenje, spuštanje iz svijeta zabluda i zapućenost prema početku. Kuću čine avlija i zgrada. Prostor kuće odijeljen je visokim zidovima bez otvora od puta. Avlija tekije, za razliku od avlije džamije, potpuno je izdvojen prostor za privatnost; ona je otvoreni dio kuće do kojeg ne dopiru pogledi iz vanjskog javnog prostora. Ni tekija, ni njena avlija u strukturi bosanskih gradova nemaju značenje javnih sadržaja. Tekijske kuće su zato potpuno okrenute prema unutarnjosti, izdvojene iz gospodarskog središta grada.
Sve poznate bosanske tekije sadrže građevine jednostavnih oblika, prostih konstrukcija; građene su materijalima iz njihovog neposrednog prirodnog okruženja, koji su najčešće drvo, kamen i zemlja. Obje tekije, tekija na Buni i Isa-begova tekija, korištene kao primjer, predstavljaju tip kuće “na L', što je određenje tlocrtno-prostornog rješenja mevlevijske tekije u Konji. Naizgled potpunom svedenošću graditeljskog iskaza, najvrednije zgrade bosanskih tekija upućuju na raskrivanje unutarnjosti, u kojoj je sadržana sva raskoš njihovog značenja. Usmjerenost svake prostorije, proporcioniranje, mnoštvo pojedinosti koje se u svojoj znakovnosti iskazuju – obrada i urešavanje zidova, oblici otvora, obrada stropova, odnos svjetla i tame, odnos poda i stropa, prožimanje vanjskog prostora i kuće, prisutnost boja u njihovom simboličkom značenju otkrivaju graditelja, učitelja – šejha, koji se sjeća Stvoritelja zidanjem kuće i njenim smještanjem na određeno mjesto prepoznato unutarnjim znanjem.
2. Stepenište se kao neovisan element, pojavljuje se dva puta, sugerirajući silazak. Prvi put je to silazak iz vanjskog javnog prostora ulice u avliju tekije. Drugi put se stepeništem spušta iz avlije do korita rijeke. Obje tekije su smještene uz rijeku i okrenute prema njoj. Spuštanje do rijeke je pad u svijet prolaznosti i promjenjivosti. To je kretanje iz koga je, nakon očišćenja, moguće uspravljanje. U silasku stepeništem sadržana je drama uspinjanja.
3. Voda. Rijeka je postavljena upravno na smjer kible, pa osovina vodoravne usmjerenosti tekije premošćava rijeku. Voda rijeke odražava neprekinutost toka stvaranja i stalnost mijena i obnavljanja. Simbolika tekuće vode sadržana je u izrekama Heraklita i Platona o istoj rijeci i uvijek drugoj vodi za svakog ko u nju uđe. I na Miljacki i na Buni je činjeno obredno pranje derviša. Rijeke su pritom simbolizirale i prepreku upućivanju središtu svijeta prije očišćenja, što je uporedivo sa simbolizmom šadrvana u džamijskim cjelinama. One su istovremeno, kao “druge vode za svakog ko u njih ude”, označavale promjenjivo i privremeno – ljudsko tijelo. Nekad su mirno zrcalo u kome se ogledaju kuća i tekija, označavajući uronjenost svega u neizmjenjivost dubine Objave. Nekad uzburkana, mutna, silovita voda, kad se oblak spaja s pjenom, kad se čestice najdublje mudrosti uzdizu u maglu znanja, kad se nezaustavljivost protjecanja vremena ogleda u stalnosti oblika. U bosanskim tekijama rijeke su naseljene brojnim vrstama riba, rijetkih životinja i bilja. Ribolov je bio zabranjen.
4. Stijena je dio bosanskih tekija. Ona se gotovo okomito uzdiže nad kućom, simbolizirajući uranjanje ljudske građevine u snagu Vječnog. Kuća se oslanja na stijenu, dijelom ulazi u nju. Stijena kao kupola natkriljuje kuću, i tako ponavlja simbolizam krova svijeta. Rijeka i stijena su dvoje koje se iskazuje i prepoznaje u suprotstavljenosti: čvrstina i nepromjenjivost naspram otjecanja. Mirovanje naspram nestalnosti. Tišina naspram šuma. U stijenama bosanskih tekija raslo je najpitomije i najneobičnije bilje – jorgovani i jasmini, smokve i šipci. Uz jorgovane i jasmine u stijeni Isa-begove tekije nastanjeno je mnoštvo drveća, grmlja i trava, od kojih se desetine ne mogu pronaći ni na jednom drugom mjestu. U stijeni tekije na Buni sklonište nalaze brojne rijetke ptice, među kojima su bili i orlovi. Tako se živo prepliće s neživim.
5. Vrelo. Peta stanica simbolizira snagu ispunjenja. I kao sto je Musa iz pustinjske stijene izbio vodu, tako u bosanskim tekijama iz stijena istječu vrela. Pristup vrelu Bune moguć je ako je tijelo potpuno uronjeno u vodu; pristup vodi na vrelu Ebu Hajat u Isa-begovoj tekiji moguć je samo ako je tijelo spušteno na sedždu, oslonjeno na sedam tačaka od kojih svaka pokazuje vezu sa dijelovima svjedočenja o Jednosti Božjoj. Vrelo simbolizira mogućnost, osigurava budnost, jer je izvor unutarnjeg života i slika duše. Kada je uronjeno u vodu, ponavljano je svjedočenje o cjelovitosti i jednosti, sabiranju i obuhvatanju sveg vanjskog i unutarnjeg. Kada je spušteno na sedždu, tijelo je oslonjeno na sedam tačaka, a svaka od njih pokazuje sedam ključeva za sedam razina značenja Cjeline, vezujući se za sedam dijelova svjedočenja o Božijoj Jednosti.
6. Mezar. Mezari sufijskih prvaka smješteni u tekiji, nekad u dijelu kuće (Blagaj), potvrđuje u trajanje života, smjenu stanja. U smrti je konačni povratak ishodištu. Zato grob simbolizira potpunu uspravljenost. Grobovi su mjesta kroz koja se otvara znanje o novom djelovanju. Grobovi sufija su mjesta radosti, jer podsjećaju na vraćanje u jedno, na konačnost i smisao života.
7. Pećina u stijeni uz tekiju na Buni i pećina na Šehovoj koriji u Isa-begovoj tekiji su sedma vrata. Povlačenje u osamu pećine predstavlja ponavljanje Poslanikovog običaja i sjećanje na početak spuštanja Objave. Simbol objavljenog Svjetla u tami pećinske udubine u strukturi bosanskih tekija daje pećini značenje glavnog mihraba tekije. To su najdublja vrata iza kojih započinje novi krug postojanja. To su vrata pred čijom udubljenošću put postaje čista okomica i uspinjanje. Tu se sustižu dubina i visina. Ona je najniža i najdublja tačka tekije u kojoj se postiže najviši položaj. Ona je slika srca, mjesto pod čijom se zakrivljenošću napušta svijet privida i ispunjava cilj, sposobnost objektivnog razumijevanja.
Simbolizam tlocrta
Prije svega obje građevine, zavija na Bembaši i tekija u Blagaju, izgrađene su na temeljima/tlocrtu u obliku latiničnog slova L, odnosno u obliku koji se u islamu naziva
‘lam-elif‘, naime, posljednih harfom arapskog alfabeta koji skrbi značajnu simboliku izvan i ponad okvira ove rasprave. Za ovu priliku izdvojit ćemo samo nekoliko natuknica. U najkraćem i najjednostavnije rečeno, nakon što je Bog, Uzvišeni, zaželio stvoriti svoje vrhunsko stvoriteljsko djelo – čovjeka, najprije je stvorio sve duše (
ruh) koje će vremenom biti spuštene na Zemlju, ispisao je harf
lam (ل) u
levh-i mahfuzu, u nj smjestio sve duše koje su još bile u potencijalitetu. Tek nakon što im je dodao Svoj elif ( ا), duše – sve stvari – postale su vidljive (
lahir) odnosno lam-elif. Slijedi, lam-elif jesu lam napose stanje potencijaliteta (mogućnosti!), a elif te Božansko Svjetlo kojim se stvoreno izvodi u stvaranje, pri čemu je simbolički prikaz stvorenog lam-elif. Ovaj dvoznak se izgovara kao
la – naime kao sam harf
lam – u značenju
ne, pri čemu se ne čuje izgovor
elifa, što neposredno implicira nepostojanost materijalnog svijeta, njegovu negaciju, postojanje samo Boga, Jedinog i približavanje Njegovoj uzvišenoj egzistenciji, ali i kao znak samo privremene (čitaj: prividne) odvojenosti Stvoritelja i stvorenja, kao i težnje ka konačnom ujedinjenju svjesnog stvorenja sa svojim Stvoriteljem. Pri tome se ‘postupnost’ stvaranja izražava parovima Bog/Muhammed, nevidljivo (
batin)/vidljivo (
lahir),
lam/elif, lam/lam-elif…
Geografsko – prostorni smještaj
Kao što smo već rekli, krajolik je dio ukupnog obrednog postupka i zato, i dio tekije… Toponomastički podaci i očuvana tradicija svjedoče da su se uz put od Isa-begove zavije do Šehove korije nalazila i druga mjesta koja su imala posebno sakralno značenje u duhovnom životu mjesnih derviša. To su vrelo Ebu Hajat, Šehov čair, pećina, jedna ili više njih u funkciji prostora
ćilehane ili ćelije. O ovoj pećini se zna vrlo malo. Hadžijahić navodi da su u njoj derviši provodili
erbeine, osamljivanje u trajanju od 40 dana. Preko puta pećine, ispod Šehove korije (preko rijeke Miljacke), nalazi se stijena Orlovača čiji dio okrenut rijeci Mošćanici nosi karakterističan naziv Šehovica. U tom dijelu danas se nalazi još jedna pećina. Sve ovo – s drugim nazivima – vrijedi i za tekiju u Blagaju. U oba slučaja radi se i o svojevrsnim prirodnim baščama sa rijetkim biljnim i životinjskim vrstama.
U skladu sa gore navedenim numeričkim odrednicama, načelno, prostor bosanskih tekija početno je određen sa sedam načela: kuća, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, mezar i pećina. Tih sedam činitelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda.
Nadalje, činjenica koja je često korištena protiv derviša u smislu prebacivanja i optužbi za unošenje sinkretističkih i heretičkih vjerovanja u islam, jeste i ta da su tekije građene na mjestima predislamskih svetilišta – pritom mislimo na mjesta koja su makar u našoj zemlji njeni stanovnici od pamtivijeka smatrali svetim. U stvari, radi se o jednostavnom ali posvećenićkom poštovanju hijeropovijesnih činjenica, prethodnih objava, te svih tradicijskih odrednica koje se ne kose sa islamom, što je jedna od preporuka Allahovog Poslanika (s.a.v.a.) pri upoznavanju naroda sa islamom. Stoga ne čudi da se u oba predmetna slučajeva u neposrednoj blizini naših objekata nalaze
ostaci naselja iz prahistorijskog i rimskog perioda – prahistorijske gradine, kasnoantička utvrđenja-osmatračnice te ostaci srednjevjekovnih gradina, što nedvojbeno potvrđuje kontinuitet postojanja želje i potrebe naseljavanja upravo tih mini-geografskih područja.
(Tekija u Blagaju na vrelu Bune)
”…Nad ovim strši u visini od 1200 stopa strmenita stijena Vranjević brda, okrunjen impozantnim ruševinama gradine Stjepan-grada. Terasa, koja nam ovaj slikoviti pogled dopušta spada jednoj teki (tekija ili tećija), jednom prebivalištu derviša. U povijest postanka ovog muhamedanskog samostana upliće se narodno predanje, kršćanski srednji vijek i muhamedansko novije doba i dobiva jedan čudan podsjećaj na starohelenski mit (priču) o Perzeusu i Andromedi. Naime, narod kaže, da je u provaliji iz koje Buna izbija nekoć živio jedan zmaj, koji je Zemlji jedan grozan danak (tribut) nametnuo: svake godine morala mu se izložiti jedna djevojka iz okolice za žderanje. Jednoć pogodi udes Milicu, lijepu kćer u Stjepan-gradu rezidirajućeg vojvode Stjepana. Sa teškom boli dade je otac. Ona je bila nad vrelom u pola visine stjenovitog zida izložena gdje se i danas nalaze još ostaci jednog zida. Tamo je navodno vodio jedan podzemni hodnik iz gradine. Ova neman primicala se već svome plijenu, da ga proguta, u to stiže u Blagaj pobožni derviš Sari (plavi) Saltik iz Sirije. Pun plemenite hrabrosti stupi u borbu sa zmajem i savlada ga buzdovanom. Zmaj se branio i svojim je repom tako jako oko sebe mlatio, da je velike komade iz stijene izbijao. Vojvodu Stjepana ovo je junačko djelo toliko razveselilo, da je hrabrom Saltiku dao svoju kćer Milicu za ženu i jedan mu samostančić sagradio, kome je on bio upravitelj (šeik). Povijest ovog događaja nalazi se još u jednoj samostana u rukopisu, pokraj groba šeika i njegovog sluge, na zidu visi buzdovan sa kojim je ubio zmaja i svečev mač. Zato mu uveče postavljaju vrč sa vodom. U jutro je navodno pod mokar, a vode je manje. Samostan je još dugo postojao, ali je postepeno propadao. Na poslijetku je bilo samo još derviša u njemu, a kuća u ruševnom stanju. Napokon dođe generalisimus Omer-paša (poznati Hrvat Mihajlo Latas) u Hercegovinu. Dražesni položaj Blagaja dade mu misao, da obnovi propali samostan. To se dogodilo oko god. 1862. Da svoga vjernoga, iz Indije potječućeg putnog i ratnog druga Muhamed-efendiju nagradi, učini ga šeikom ovoga lijepog i velikog manastira i oženi ga jednom djevojkom iz Nevesinja. I pokloni mu dva mlina, koja je Ali-paša u Blagaju podigao po njemačkim mlinarima. Novi sjaj samostana nije dugo trajao; 1871. pade dole jedan dio stijene i probi svod samostana. Od tada stoji opet ponovno porušen. Godine 1878. umrije Muhamed Effendi Hindija (Indijabac) kao zadnji Šeik Blagaja; njegova dva maloljetna sina žive od prihoda mlinova…”
Carl Peez, Mostar i njegova kultura, 1891, preveo Miroslav Loose, 1946. i 1951.
(
Tekija na vrelu Bune u Blagaju) Objekat musafirhane i turbeta je uklopljen u prirodni ambijent tako da zajedno sa liticama, vrelom Bune i mlinicama čini jedinstvenu cjelinu. Stijena iznad tekijskih građevina također je dio sakralne cjeline, ali istovremeno i dio objekta. Prema predanju, na višim dijelovima stijene obitavali su orlovi, a na nižim golubovi i sitnije ptice.
(Zavija na Bembaši)
„Pod gradom ima jedna stijena, koja se nadnijela zapadu. Kada je čovjek pogleda, misli da će se srušiti, a ispod nje je šupljina i iz te prazni izlazi iz goleme pećine šumom i hukom rijeka. Na mjestu gdje izvire ima pred spomenutom pećinom golem vrtlog koliko dva guvna. Dubok je tako da mu još niko nije našao dna. Oko ovoga dubokog vrtloga sazidao je uz litice mostarski mufti-efendija jednu halvetijsku tekiju, od koje je jedan veliki ćošak okrenut prema vodi.“ (Evlija Čelebi, Sejahatname, preveo Sejfudin Kemura)
(
Zavija na Bembaši) Kroz drvenu dvokrilnu kapiju koja je bila postavljena na visokom avlijskom zidu ulazilo se u prostor kaldrmisane avlije. Ulica Bembaša se nalazila na višem nivou od avlije, tako da je problem denivelacije bio riješen sa osam kamenih stepenika. Avlija je obuhvatala prostor od ulice pa sve do rijeke Miljacke, kojoj se prilazilo ispod zida semahane. Tekija je fasadama bila otvorena prema rijeci Miljacki, dok su zidovi koji su imali orijentaciju prema vanjskom svijetu, odnosno ulici, bili zatvoreni i bez ikakvih otvora. Donji prozori objekta bili su pravougaoni, dok su gornji imali završetak u vidu blago spljoštenog polukružnog luka. Prozori u donjoj zoni su imali željezne demire. Postepeno smicanje prostorija zavije u smjeru sjever-jug, sa ciljem postizanja orijentacije otvorenih dijelova objekta prema Kibli, rezultiralo je jednostavnom ali neuobičajnom prostornom kompozicijom objekta. Na istočnoj strani objekta nalazio se prostor pravougaone osnove, u kome su u prizemnom dijelu bili smješteni ostava i mejdan odaja, dok se na spratu nalazila jedna soba i prostor semahane. Na ovaj prostor se sa zapadne strane vezala prostorija manjeg hajata pravougaone osnove, a potom slijedi osnova mutvaka u prizemlju i divhane na spratu. Zgrada je imala drvenu verandu čija konstrukcija se oslanjala na bočne zidove zgrade i preko drvenog jastuka na samo jedan hrastov stup postavljen na kamenu bazu. Veranda je na spratu imala devet drvenih stupova koji su pridržavali krovnu konstrukciju objekta. Otvori verande bili su zatvoreni mušepkom.
Tekijska arhitektura interijer
Što se tiče unutarnjeg rasporeda prostora on je organiziran u skladu i uz poštovanje svih načela svete geometrije, pri čemu svaki element potrebuje i zahtijeva naknadno objašnjenje i obrazloženje u vidu zasebnog referata, a za što ovdje nemamo prostora, te ćemo se ograničiti samo na njihovo takstativno pobrojavanje ili tek spomen. Postojeće originalne derviške institucije (a to su, ponavljamo, samo Hadži Sinanova tekija i malim dijelom ponovo izgrađeni Gazi Husrev-begov hanikah) nisu dosljedno autentične u segmentu interijera i njegove opremljenosti, a uveliko i eksterijera, što je neminovna posljedica utjecaja historijskih i drugih okolnosti kroz koje su prolazili Bosna i Hercegovina, Sarajevo te neminovno i Hadži Sinanova tekija. Uprkos svemu samo je Hadži Sinanovu tekiju donekle bilo moguće analizirati na osnovu postojećeg stanja, jer ona je ponajbolje sačuvala svoju autentičnost, te samo ona odražava nekadašnju svoju prvobitnost. Glavna prostorija tekije naziva se
semahana i to je velika, središnja i glavna ćilimima prekrivena prostorija u kojoj derviši obavljaju svoj obred. Tu se nalazi i
mihrab. U tekijama se obično nalazi stan za šejha ili domaćina tekije. U većim tekijama je postojala i
musafirhana, mjesto gdje su besplatno noćivali šejhovi, derviši i drugi putnici.
Mejdan-odaja je prostorija za razgovor, mjesto gdje se izučavaju nauke i izoštravaju stavovi, mjesto mehabeta i sohbeta koji su nerazdvojivi dio tarikata i dervišluka, da ne kažem da predstavljaju njegovu osnovnu karakteristiku.
Ćilehana, halvetgah ili nepopularnije ćelije su prostori koji su imali funkciju osamljivanja šejha u koju se ovaj povlačio radi obavljanja meditacije. Njihova glavna odlika je da su ova mjesta uvijek odvojena od objekta zavije. Njihov karakter je ovisio o geografskom području, klimi, materijalnoj kulturi zemlje…. Za ove svrhe mogle su se upotrijebiti i pećine, što je u Bosni i Hercegovini često bio slučaj.
Neke tekije su bile prizemne, a neke su imale i sprat. Gradile su se od različitih materijala u zavisnosti od tradicije mjesta na kom se grade. Nadalje svaki detalj u tekiji ima svoju precizno određenu simboliku. Oružje na zidovima predstavlja znak da je borba sa samim sobom najviši izbor. Obavezna je i levha koja upozorava na vođenje računa o svome ponašanju –
Edep Ja Hu !, dok sablje okačene na zidu oko nje znače: u borbu se usključi cijelim svojim bićem. Luk i strijela koji vise na zidovima ukazuju na oprez u životu, na protok vremena i blizinu smrti, jer je vrijeme nepovratno kao i odapeta strijela. Jednako obavezan je i štap koji ima jaku simboliku u islamu i označava oslanjanje na tradiciju koja se prenosi stoljećima. Simbolika štapa je prilično opširna te bi nam samo spomen svakog od značenja uzeo previše prostora; stoga ćemo se zadržati samo na osnovnom i najpoznatijem u savremeno doba, značenju u smislu liječenja, izliječenja, te alkemijskom/alkemičarskom potencijalitetu pretvorbe bezvrijednog u iznimno vrijedno. Štap je simbol čuvanja, odbrane i sigurnosti (pastirski), vlasti i autoriteta (žezlo), neovisnosti i samostalnosti… S druge strane štap iz profila izgleda kao već spominjani harf
elif, a odozgo kao
tačka, zasigurno jedan od najtajanstvenijih derviških simbola.
Naime, ponovo ćemo se vratiti osporavanoj bosanskoj tradiciji i legendi. Nakon izgradnje Isa-begove zavije i njene predaje mevlevijskom šejhu na upravljanje, posljednji did Crkve bosanske je svoj štap, koji se prenosio sa generacije na generaciju kao simbol najviše duhovne ovlasti u Bosni i Hercegovini, predao na staranje prvom šejhu ove zavije. Prema nekim naporedim predajama
did je svoj štap predao osobno sultanu Fatih Mehmed-hanu, a ovaj mevlevijskom šejhu, što ne mijenja suštinu. Ovaj štap se gotovo pet stoljeća čuvao u tekiji na Bendbaši, da bi mu se nakon 1957. godine izgubio svaki trag.
Simbol štapa na nišanima u okolini Olova
Mendo ih doveo u tekiju u cipelama ... bolje ti im skini cipele 
ciganin sam majko .. al najlepsi
) i koji tek uvode 5 dnevnih namaza?
