Kao što reče @Callahan44, dobrim dijelom se mogu složiti sa ovim mišljenjem. Recimo, mene osobno zna iznervirati kada čujem nekog našeg veoma obrazovanog profesora kako priča o problemima muslimana u svijetu, o neki globalnim pitanjima, itd. a mi, obična raja, imamo vrlo malo koristi od toga u našim konkretnim problemima sa kojima se suočavamo svaki dan, pa tražimo odgovore na njih. Ma kako njima to izgledalo banalno ili smiješno.kojeime wrote:Azurhal,
Nesto je ocigledno poslo veoma krivo kada je postalo potrebno da religija (bilo koja) koja bi trebala da bude razumljiva svim ljudima (njenim sljedbencima) mora biti tumacena od strane ljudi koji su zavrsili vjerske fakultete. Da li to znaci da je religija postala elitisticka, to jeste u potpunosti razumljiva samo relativno malom broju inteligentnih i visoko obrazovanih ljudi, a ostali puk ko sljivi. Sta oni imaju da razumiju religiju i Boga, oni ima da slusaju i da rade ono sto im ovaj mali krug elitista kaze. Pa se onda namece pitanje da li ta vecina slijedi propise Boga i religije ili slijedi propise (i interese) elitista koji kao opravdanje za osvoje tumacenje propisa kazu da je to Bozija rijec koju su oni samo preveli na jezik razumljiv obicnom puku i samo to i nista vise. Jer, zaboga, obican covjek ne razumije ni Kur'an ni Bibliju, pa mu neki intelektualac elitista mora objasniti sta je to u stvari Bog rekao i sta to u stvari Bog zeli.
A ako morala bez Boga nema, a Bog je postao (da oprostite na izrazu) jaran elite, kakav je to onda moral?
Međutim, valja istaknuti i još jednu stvar: vjera je jednostavna. Za muslimana postoji jedna minimum kojeg on treba da zna ili praktikuje, i taj minimum ne može izmjeniti niko, i niko ne treba da ga posebno pojašnjava. To je ono vjersko znanje koje staje u malu knjižicu koja se zove ''Ilmihal''. I to je istina. Svaki čovjek na svijetu, bio musliman ili ne, može pročitati ''Ilmihal'' i saznati sve ono što mu je potrebno (od vjerovanja i djelovanja) - ono osnovno. I to je svakom čovjeku dovoljno. Tu nikome ne treba ni reis, ni muftija.
Ukoliko bih ja, sa tim osnovnim znanjem, otišao da živim na sjevernom polu, ne bi mi trebao ni reis niti ikakav islamski učenjak, imao bih Boga vazda.
To je isto kao kad bi neki ateista usvojio par maksima o moralnom djelovanju, shvatio ih i srcem prihvatio, pa mu poslije svejedno da li neki filozof to još dublje objašnjavao i tumačio.
Opet, da se družiš sa mnom, da hodaš po mjestima na kojima se raznoliki muslimani okupljaju, mogao bi da vidiš kako kod nas stvari stoje sa autoritetima, gdje čovjek koji redovno klanja i izvršava sve osnove vjerske dužnosti kaže:''' 'ta će muftija meni pričat, ja mu klempe udaro..'' i slične stvari. Ovo samo kao izmišljeni primjer
Ja se nikako ne mogu složiti sa ovim primjer o ne/štetnosti krađe, odnosno preljube. Mislim, složio bih se da smo mi neko društvo robota ili kiborga koji nemaju sve one emocije koje čovjeka čine čovjekom.E sad, ateisticki moral. Eto, nema ga. Moral je zamijenjen zakonom. A zakon je donesen (trebao bi) takav da omoguci funkcionisanje drustva. Tu moral postaje bespotreban. Na primjer, ne treba razmisljati da li je ukrasti ili ubiti nemoralno iz prostog razloga sto ubistvo ili kradja nanosi stetu onome nad kojim je to djelo ucinjeno, nanosenje stete clanovima drustva steti drustvu u cjelini, tako da drustvo mora sprijeciti stetna djelovanja. Pa donese zakon.
Sa druge strane, preljuba ne nanosi stetu pojedincu niti drustvu u cjelini (ako me moja zena prevari ja imam povrijedjen ego i to je sve, ali i dalje mogu funkcionisati kao produktivan clan drustva) i zato takve stvari ne treba drustveno sankcionistati. Tu moral opet postaje bespotreban, jer povrijedjeni ego je privatna stvar, ne drustvena.
Pitanje preljube, pogotovo ako se radi o trajnoj pojavi kod nekog pojedinca, udara na same temelje društva. Ne znam ima li čovjeka, bio muškarac ili žena, kojem bi to bila jednostavna stvar. Zbog preljube, zbog onog što ona izaziva kod prevarenog bračnog partnera - a imajući na umu da smo ljudi - dolazi do raspada braka ili čitave porodice, a šta je veća kriza za nekog čovjeka i društvo u cjelini od toga? Krađa auta? Pogotovo ako neko ko čini preljubu ima i djecu u braku, pa i djeca saznaju, pa onda i oni trpe to, pa trpe razvod braka, stvara se nepovjerenje među ljudima, rađaju se traume, u najgorem slučaju - samoubistva ili ubistva. Nije to tek stvar povrijeđenog ega koje trpi u samoći.
Može biti, i to sasvim opravdano, iz ugla nekog ateiste. Iz ugla nekog vjernika je skroz druga priča.A moral danas ovakav, sutra onakav. Zato je velika prica o moralu besmislena.
Ovdje se stvar vraća na ona pitanja koja je @Callahan44 postavio: šta je temelj morala? šta je osnov svakog osnova?
I imamo dva suprotstavljena odgovora, dva suprostavljena stava koja nas vode sasvim različitim putevima.
Onaj čovjek koji ne vjeruje u Apsoluta, on ne vjeruje niti išta smatra apsolutnim. Sve je u stalnoj mijeni, sve se mijenja (''Sve je promjenljivo, samo promjena traje''). Sve je, dakle, relativno. Pa jest, kada se zanegira Bog, to je sasvim logičan slijed. I ja to mogu razumjeti, mogu shvatiti takvo razmišljanje.
Ukoliko se, dakle, zanegira Bog, time se zanegira i Objava. Time objava, recimo Kur'an, nije nikakva Uputa od Boga Koji Jest, Koji je oduvijek i zauvijek. Time se Kur'an ne smatra Božijom Riječi koja bi, ako je od Boga, trebala biti savršena i nepromjenljiva, i koja bi trebala da traje do Kraja svijeta.
Pogotovo kada su u pitanju moralne norme, moralni okviri.
Ako se, dakle, zanegira Bog, ako se, posljedično tome, odbaci Njegova Riječ - šta ostaje? Ostaje čovjek kao temelj vlastite mjere vrijednosti, stvarnosti, morala.
Prof. dr. Ivan Foht, filozof, čuveni profesor, komunista, partizanski obavještajac, jedan od najjačih profesora estetike na područje bivše SFRJ, veli kako je najveća nepravda ljudskom rodu nanešena od strane sofista Stare Grčke. Naime, do pojave sofista, filozofi i znanstvenici Stare Grčke (Tales, Anaksimandar, Anaksagora, Heraklit, Pitagora, Demokrit..) su nastojali da daju odgovor na pitanje: šta je Prapočelo svega? Jedan je tvrdio i dokazivao da je to voda, drugi da su homeomerije, treći da je broj, četvrti da je atom, itd. Ovo razdoblje se zove, obično, kosmološko razdoblje u grčkoj filozofiji.
Kada su se pojavili sofisti oni su rekli: mi nemamo božansko očište kojim bismo mogli dokučiti Prapočelo svih stvari, mi možemo znati samo ono što je naše, dakle - čovjek je mjera svih stvari, one koje jesu kako jesu i one koje nisu kako nisu (Protagora).
Prof. Foht veli kako je ovim stavljanjem čovjeka, koji je tek sićušni djelić cjelokupnog univrzuma, u njegov centar, u središte univerzuma, čitav univerzum počovječen. Ovo što su uradili sofisti će svoj pravi zamah dobiti tek u novom vijeku, pojavom humanizma i renesanse. Zašto? Zato što je kršćanstvo u međuvremenu, vraćanjem Boga u središte svega a ne čovjeka, zaustavilo taj sofistički razvoj. Dakle, novi vijek ponovo pravi konekciju sa sofistima i čovjeka stavlja u centar svega, izbacujući Boga. Kako se to tada desilo, to se na Zapadu razvijalo do današnjih dana. Sofisti su, prema istraživačima tog razdoblja starogrčke kulture, bili utemljivači demokratije koja se razvijala do današnjih dana.
Ako nije Bog Suveren i Gospodar, ko je onda? Čovjek, makar to čovjek i ne priznao, makar to ne formulisao tako. Ako Bog nije Zakonodavac, koji je Svoje zakone objavio Svojim poslanicima - ko će donositi zakone? Ljudi, naravno. Po svojoj mjeri i svom shvatanju istine. Bez obzira kako se ta istina mijenjala, jer je, bez Apsoluta, sve promjenljivo i traži stalnu izmjenu i prilagodbu svega - i zakona, i morala, itd.
Za razliku od takovog poimanja i redanja stvari, vjernik je onaj koji vjeruje u Apsoluta, u Boga koji je vječan. Vjernik vjeruje u Njegovu objavu čovječanstvu, u božansko samoočitovanje ljudskom rodu kroz poslanice, kroz knjige, a preko poslanika Božijih, alejhimu-selam.
Neko ko vjeruje u savršenost Božjih riječi, Njegovih univerzalnih uputa koje treba da vrijede za čovječanstvo dok tog čovječanstva ima, ne može pristati na onu prvu varijantu.
Vjernik, dakle, za temelj svekolikog svog djelovanja ne uzima čovjeka, kao mjeru stvari, nego uzima božansku Uputu. Vjernik, također, zna, i to baš iz te same Upute, da će većina čovječanstva okrenuti leđa toj Uputi. I danas, evo i ovdje na forumu, stalno čujemo zahtjeve kako je islam ok, ali mu treba p r i l a g o d b a! Treba reformisati Kur'an, izmjeniti neke stvari, prilagoditi to savremenom dobu, prilagoditi čovječanstvu, prilagoditi čovjeku koji je mjera stvari, a ne Kur'an.
Jednostavno: da bi Bog danas bio in, treba da se On prilagodi čovječanstvu koje Ga negira, u cjelosti ili djelomično.
U toj razlici poimanja praosnova svega leži sukob između nekog ko vjeruje u Boga i onog koji Ga ne vjeruje. I to je sasvim logično.
