Da... htjedoh odgovorit Bafakkaru i vidjeh Fatamorganov odgovor koji mi uze rijec.
Dakle kakogod okrenes odabir religije automatski povlaci sa sobom i odabrane argumente. Nema tu nepristranog arbitriranja jer je pretpostavka za to nepripadanje nijednoj religiji (sto jeste svojstvo ateista) ali sa druge strane taj arbitar mora vjerovati da je jedno ot tih tumacenja zaista istinito, (sto nije svojstvo ateista).
Ostaje dakle agnosticizam kao kompromisno, odnosno univerzalno vjernicko stanje.
Sa jednakom ubjedjenoscu da je Bogocovjek dokaz o neispravnosti krscanstva, krscani sa nista manje ubjedjenja smatraju Isusa pravom i nedvojbenom manifestacijom bozjeg prisustva.
Ipak, ja da sam vjernik sa naslijedjenom bilo kojom abrahamskom religijom ne bih mogao tek tako biti iskljuciv i kazati - moja je religija prava, druge su u krivu, jer je pobogu svima jasno da se radi o naslijedjenoj stecevini a u takvim stvarima ne moze se biti objektivan. Svi cemo reci da je nasa majka najbolja majka na svijetu, ali sumnjam da postoji ijedan covjek kojemu se nije desilo da je u drugoj osobi prepoznao majku, oca, brata, dijete... i sigurno ste se tad zamislili u ulozi sina, brata, oca... nekoga ko vam nije otac, majka, dijete.
Dakle takva jedna imaginacija nije uopce grijesna niti losa. Mi time zapravo vjezbamo elementarnu prirodnost najplemenitije vrste. Raznjezimo se kada vidimo kako se pas i macka maze, kako se ljudi igraju sa lavovima itd...
Dakle ima li ista lakse i ljepse nego sebe zamisliti u rodbinstvu sa nerodbinom?
Pa u cemu je onda problem zamisliti sebe u drugoj religiji ?!
Cudno, veoma cudno...