Katastrofalne posljedice za non-kovid pacijente. Zaboravljeni, odbačeni, bez pristupa adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti. Korona je jedina bolest. Ostali, snalazite se, pocrkajte, ko vam je kriv što nemate koronu, vi se ne brojite jer keš je trenutno u koroni!
Postali bolnica za Covid, pa u dva sata raspustili Kliniku za psihijatriju: Poslije 15 sati smijemo se uvući u bolnicu, kao žohari, onda kada svi odu
https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/p ... u-20201005
Iva Rakoš, psihijatrica s Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Dubrava, na svom je profilu na Facebooku opisala što se događalo s tom klinikom otkako je proglašena bolnicom za Covid
Prisjeća se kako su u ožujku, kada je počela epidemija i kada je KB Dubrava proglašena bolnicom za Covid, u dva sata iselili cijelu Kliniku za psihijatriju.
'Naša kuća više ne misli da smo mi njezin dio. Gazda naše kuće čudi se da je psihijatrija uopće dio medicine. U našoj kući mi smo sada uljezi. A takve se mora ukloniti. I ne može biti lakše jer - korona je kriva, nitko drugi! Zbog korone smo u ožujku iselili cijelu našu zgradu od tisuću kvadrata. Za dva sata izbrisao se svaki naš trag, kao da nas tamo nikad nije ni bilo. Poslušno i naivno, bez trunke otpora, jer takvo je stanje, ova zgrada je idealna za pozitivne na Covid, postajemo respiratorni centar za cijelu Hrvatsku, pobogu, budimo solidarni... Za dva sata otpustili smo sve pacijente, s odjela i iz dnevnih bolnica, natrpali aute svojim najbitnijim stvarima i knjigama, i u šoku, grčevito stišćući u rukama teglice s cvijećem, gledali kako čupaju vrata naših soba uz urlike - sve što ostane ćemo spaliti', piše Rakoš na Facebooku.
A gdje će Klinika za psihijatriju? Nitko nije pitao. Kako ćemo bez Referentnog centra za psihotraumu u doba neviđenog stresnog perioda koji je pogodio apsolutno sve? Ni spomena. Kad je cijeli svijet izdavao smjernice za borbu s koronom, gdje su na prvoj liniji infektolozi, intenzivisti i PSIHIJATRI, naša bolnica nije smatrala da nas treba. Kad se na sva usta pričalo o mentalnom zdravlju u ovoj strašnoj pandemiji, mi našoj kući nismo bili nimalo bitni. Gledali su nas kao smetnju. Bili smo gnjavaža kad smo tražili da nas negdje smjeste, kad smo rekli da želimo i trebamo raditi, kad su nam jedva dali sobu s telefonom. Pa onda još jednu, pa još jednu... Čudili su se kako se ne damo, šalili se da metastaziramo po bolnici. I svim silama su se trudili ostaviti dojam da smo upravo to, tumor koji su probali odstraniti, ali evo ga opet, sad se razbacuje uokolo nekim 'sekundarizmima'. A mi smo se nekako pokušali izdići iz tih poniženja i raditi dalje punom parom. Ugurali se na neki prazni odjel, osvojili sirotih osam kreveta. Radili. Normalizirali stvari. Radili. Bili poslušni. Radili. Sjedili kako su rekli, samo po dvoje za stolom na ručku. Radili. Nosili maske. Distancirali se. Dezinficirali. Fakturirali. Prihodili', nastavlja.
Kaže kako su početkom listopada opet 'protjerani'. Dozvoljeno im je da rade nakon 15 sati.
'Ali danas su se bolnici vratili važniji od nas. I mi smo opet protjerani. Naše sestre razmještene drugdje. I naši pacijenti opet otpušteni. Traumatizirani, depresivni, anksiozni... Vulnerabilni ljudi. Ostavljeni. A poruka je da budemo zahvalni. Za sve one sobe s telefonom. I za one koje ćemo još dobiti. Ali poslije 15 sati! Kad se smijemo uvući u bolnicu, kao žohari, onda kad svi odu, i kad nikome nismo na putu, da održimo ono malo pacijenata u ambulantama koji se čudom nisu razbježali drugdje', piše psihijatrica.
