gabonski udav wrote: ↑27/05/2025 01:21
A sto se tice ALica, on je samo jedan od psoljednjih primjera. Ali cak i u tom slucaju je puno puno vazniji komentar Baketa ili kako bi ti rekao "politicar visokog kalibra", a Izetbegovici su vec decenijama najjaca politicka familija u Bosnjaka. A po Baketu nije problem sadrzaj recenog vec je problem sto je to Alic rekao naglas sto je poptuno razumljjvo i to kazem najsikrenije. Nije Bake mozda brzomisleci lik, ali on jeste politicki veteram koji je svjestan razlike izmedju "volje i interesa" kod Amera. On zna da nije pametno da se naglas govori ono sto se stvarno misli pa da se bespotrebno cacka mecka u Vasingtonu pa da americka iz statusa nepokolebljiva podrska drzavi ne predje u status "postovanje demokratskog prava na samoopredjeljenje".
Kada se već potpisivao Dejton, jedini logican put dalje bio je rekoncilijacijski model pravde. Bilo ko sa mrvom znanja i grama iskustva mogao je tada naslutiti ono što danas živimo: da će većina zločinaca ostati neprocesuirana, da će kolektivna trauma ostati nezalijecena, i da će sistem pravde postati moneta za dnevno-politička potkusurivanja.
Retributivna pravda je pravda pobjednika. A mi nismo pobijedili. Mi smo se tek odbranili – i to samo djelomicno. Odrzali smo tek 23% teritorija. Cjelovitost drzave nije sačuvala Armija RBiH, već činjenica da se u međunarodnim okvirima još uvijek držalo do pravila "nema promjene granica silom". To je bilo nas jedini stvarni "ratni dobitak".
Bosna i Hercegovina je, slijedom dejtonskog potpisa, postala protektorat međunarodne zajednice. Ali i nešto gore: efektivni poluprotektorat Srbije i Hrvatske. Strani ambasadori su tutori, ali Beograd i Zagreb i dalje igraju ključne partije na terenu.
Uporedimo to s Ruandom. Ona jeste doživjela genocid, ali i ostvarila efektivnu pobjedu. Ipak, zbog masovnosti zlocina i brojnosti zlocinaca, vlasti su se odlučile za model tranzicijske, rekoncilijacijske pravde (Gacaca sudovi). Društvo je očišćeno kroz priznanje, oprost i simbolično izdržavanje kazni. Ruanda je već nekoliko godina nakon genocida (koji je bio 35 puta obimniji od onog u BiH) napravila korake naprijed – društveno, politički i ekonomski.
Nasuprot tome, BiH je ostala taoc nerazrjesenih trauma, podjela i lažnog osjećaja moralne nadmoći koji zapravo skriva duboki kompleks poraza.
Moram priznati da me sve više užasava zamisao o "građanskoj BiH" koja bi bila realizovana kao bošnjačka hegemonija. U tom imaginarnom poretku, "drugi" bi bili asimilirani ili dekorativni, dok bi dominantni "mi" nastavili njegovati sve društvene metastaze iz mračnih hodnika minderskog mentaliteta. Taj "novi Bosnjo" – istovremeno ultimativna žrtva i nadčovjek iznad "vlaških kmetova" – je zapravo proizvod neprobavljene traume i neartikulisane političke vizije.
Zavaravanje da su "drugi" gori od nas je utjeha za budale. Niti je politika stvar moralnog takmičenja, niti se društva grade na iluziji vlastite nevinosti. Ako nećemo (i ne znamo) priznati vlastite slabosti i zastranjenja, onda nismo ni zaslužili više od ove paralize u kojoj i dalje živimo.
Na kraju ovog minderskog pokusa, nismo dobili funkcionalnu državu, već psihološki eksperiment u kojem svi gubimo – polako, ali temeljito.
ako ti je tako lakše spavati, bujrum.
pa Džingis Kan ih nije pregazio za toliko. 
