Duka Dizel II wrote: ↑05/10/2020 06:40
Nikola Testa wrote: ↑04/10/2020 22:03
Nisam mislio da će Srbi i Hrvati odjednom postati Bošnjaci, a ni postepeno, niti je to bila suština priče. Ja govorim o zajedničkom identitetu koji nije zasnovan na mitovima, legendama, ratovima, vječnim neprijateljima i sve to zaokruženo vjerskim nebulozama.
Ja govorim o potpuno redefinisanju identiteta, gdje tvoje srpstvo u Bosni i Hercegovini neće biti ugroženo bosanstvom, već će ga nadopunjavat.
Ne smatram da je to realnost već da postoji potencijal u Bosni da se u cilju očuvanja mira bosanski Srbi pomire sa postojanjem Bosne i Hercegovine.
Zato Dodik i velikosrpska politika svakodnevno ponižava bilo kakvo približavanje Srba i Bošnjaka, jer imaju megalomanske ciljeve.
Nema potrebe uopšte redefinisati taj identitet.
On već postoji.
Svaki Srbin iz Bosne za sebe će reći da je Bosanac. Kad je recimo u Srbiji, čak će to i isticati.
Ja sam odrastao u okruženju nekoliko generacija ljudi koji su poreklom iz Bosne. I onih što su došli u Vojvodinu posle onog rata, a ima ih dosta koji su došli posle ovog poslednjeg.
Svi oni imaju taj neki bosanski sentiment. I vole pesme tipa "Bosno moja, jabuko u cvijetu" ili "Vraćam se majci u Bosnu".
Retko ili nikad čujem da neko od njih kaže "Idem sutra u Republiku Srpsku", već kaže "idem zabosnu ili ubosnu"". Ili isticati tvrdu glavu bosansku i slično...
To je istina jer ta razlika kad odeš u Srbiju a iz Bosne si je jako vidljiva u mentalitetu, govoru, historijskom razvoju koji je specifičan za svaku srpsku zajednicu zavisno od zemlje gdje su živjeli ili žive. Međutim to bosanstvo u političkom smislu nema nikakav značaj, taj dio identiteta se sistematski krenuvši od Radovana pa do danas zatire da ne bi slučajno nekome palo na pamet da dugoročno gradi bilo kakvu političku zajednicu sa Bošnjacima. Taj dio srpskog identiteta je zapravo prijetnja iz vizure velikosrpske politike a ne nešto što treba njegovat. Zbog toga Dodikovo bljuvanje vatre u tom smislu, mijenjanje naziva gradova, komedija kad pojedini srpski zvaničnici pričaju ekavicu, doduše toga danas ima minimalno ali je u ratu bilo bilo izraženije.
Cilj je da to bosanstvo uvijek ostane na nivou folklora, a da nikad ne dobije bilo kakvu dugoročnu političku perspektivu. Zato se svakodnevno Srbe podsjeća kroz medije, obrazovanje, entitetske institucije da je BiH privremeno stanje, da se samo malo treba strpiti, da ne postoje bosanski Srbi već samo Srbi. Država Bosna i Hercegovina traje već duže od Kraljevine SHS, zamisli da potraje još 50 godina, možda bi narodi u BiH to bosanstvo počeli doživljavati kao potrebu svih nas ovdje da sačuvamo mir, kao važan dio našeg dijela kolektivnog identiteta koji nam služi da preživimo na turbulentnom prostoru, da žrtvujemo 10 posto srpstva, hrvatstva i bošnjaštva zarad očuvanja upravo spomenutih identiteta. Jebo ti to srpstvo ako te ono i kad nisi ugrožen tjera u borbu zarad obećanog raja gdje će samo teči med i mlijeko (svi Srbi u jednoj državi). To mi liči na vjernika koji će žrtvovat ovaj zemaljski život da bi zaslužio vječni koji niko nikad nije dokazao da postoji. Srbi nikad nisu živjeli u jednoj srpskoj državi jer Jugoslavija nije bila srpska država u pravom smislu te riječi. Kakva je to srpska država gdje imaš 70% drugih naroda.
Ja sam siguran da dio političke elite bosanskih Srba razmišlja na ovaj način ali to niko neće glasno reći.
Još izraženije je to kod Hercegovaca. Valjda zato što ih je manje, pa se grupišu i drže se medjusobno.
Nije baš tačno već je razlog što ih Bošnjaci previše podsjećaju na bosanstvo, u slučaju pojma "hercegovac" nemaju tu vrstu averzije.
Problem su također prejake emocije kod svih naših naroda, nevjerovatno je koliko su ovdje emocije ispred razuma, zato imamo konstantno sranje. Mi ovdje u političkom smislu nikad ne sazrijevamo emotivno. Uvijek na nivou desetogodišnjeg djetata.
A u BiH je bio krvav rat, zbog kojeg su Srbi stigmatizovani.
To kod Srba stvara otpor jer ratne priče i krivica Srba se stalno provlače kroz dnevnu politiku.
Srpsko rukovodstvo je samo odgovorno za to, zločini koje su proveli nisu sporadični osim u par situacija, uglavnom plansko "čišćenje" teritorija ko da sutra ne postoji, ko da to neće nikad doći na naplatu. Cijena tih zločina je opstanak Bosne i Hercegovine pa makar i ovakve.
Stigmatizacija je politički pritisak jer i i sam zločin imao politički značaj. Ako odlučiš zbrisat s lica zemlje ubistvima, protjerivanjem i masovnim egzekucijama čitavu bošnjačko stanovništvo Podrinja šta je to nego politički čin obračuna s protivnikom samo drugim sredstvima.
Sad imaš politički odgovor gdje se taj zločin koristi u političkoj borbi protiv Srba, po meni sasvim logično naročito ako srpsko rukovodstvo danas 25 godina nakon rata genocid u Srebrenici i zločine u Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu itd, opravdava upadima u srpska sela oko Srebrenice. Naravno prvih 10 godina su tvrdili da se ništa nije desilo.
Da ima pameti među Srbima prekopali bi grobove Koljeviću, Krajšniku, Beari, a Radovana i Ratka bi pljuvali svaki dan na RTRSu kao što pljuju "političko Sarajevo". I bez fanatičnog ubijanja Bošnjaka u julu 95 Srbi bi dobili Republiku Srpsku, apsolutno nerazumno, bolesno, retardirano, monstruozno. Razlog je bio strah od bošnjačke demografske ekspanzije i oporavka u slučaju da Bošnjaci podrinja ostanu na svojim ognjištima, protjerati ih nije bilo dovoljno, već ostavit trajnu traumu tom narodu tamo da se nikad ni ne pomisli vratit. Ja sam siguran kad Dodik interno priča o tome svjestan je ovoga što sam napisao ali iz političkih razloga to neće niti smije reći.
