Tako u defteru od1469. zabilježeno je u 10 kristian-sela 113 (obiteljskih) kristian-kućanstava (hane) i 5 kristian-neoženjenih (mudžered
Ako uzmemo u obzir turske deftere, koji su nepobitan dokaz da je islamizacija bila spor proces, koji je trajao stotinjak godina, onda nam ovaj podatak govori o malobrojnosti krstjana u vrijeme osmanskog osvajanja, utoliko da ovaj popis spominje svega 10 njihovih sela. Katoličke misije i progoni Stjepana Tomaša i njegovog sina učinili su svoje. U Bosanskom Kraljevstvu, kada se odbije onih 100.000 robova koje je Mehmed II odveo u Anadoliju (kakav primjer humanosti), zatečeni su uglavnom rimokatolici, koji su zatim - opet podaci iz osmanskih deftera - bili preplavljeni vlaškom, tj. srpskom masom, koju su osmanlije sistematski naseljavale, a koja je u dobrom dijelu prešla na islam.
Sto znaci da su Turci vidijeli da ti ljudi vjeru dozivljavaju na slican nacin kao sto to muslimani rade. A muslimani vjeru dozivljavaju na skroman nacin :"Ovaj svijet je prolazan i trebas skromno zivijeti i umrijeti."
Ta skromnost bosanskih krstjana je davno oboren historijski mit. Ako čitamo testament gosta Radina, onda ćemo vidjeti da je dotični imao ogroman imetak, gomilu novca i skupocijenu odjeću. Nikakvo čudo, kada su klerici crkve bosanske bili ljudi od povjerenja na velikaškim dvorovima, a to nije prošlo bez naknade. I sačuvani stećci, npr. gosta Mišljena i gosta Milutina svjedoče da su bili takvog imovinskog stanja da su sebi mogli priuštiti bogato ukrašene nadgrobnike, za razliku od sirotinje koja se morala zadovoljiti grubo obrađenim sandukom bez ikakvih natpisa ili ukrasa.
Tako su Turci vidijeli da se samo Bosanski krscani ne moli kipovima; nemaju ogromne crkve sa zlatom okicene
Teologija Crkve Bosanske bila je identična rimokatoličkoj i pravoslavnoj. U svojim tekstovima zazivaju svece i Bogorodicu i prizivaju Svetu Trojicu (trebam li citirati?), a u pogledu ogromnih "zlatom okićenih" bogomolja, ne vidim kakvu su sličnost sa krstjanima mogli u tom slučaju vidjeti Osmanlije koje su upravo zidali gigantske zlatom okićene džamije? Bosanski velikaši bliski Crkvi Bosanskoj se kunu "časnim i živtovornim krstom".
S obzirom na terminologiju dokumenta iz travnja
1203. te na imena starješina i istaknutih članova Crkve
bosanske sadržana u glosama Evanđelja tepčije Batala
iz 1393. (Dragič, Lubin, Dražeta) podudarna s imenima
nekih protagonista događaja iz 1203. (Dragice, Lubin,
Drageta), ne može se zanijekati mogućnost kontinuiteta
između kršćana s Bolina Poila i Crkve bosanske poznate
iz izvora XIV. i XV. st., pogotovo s obzirom na povezanost
ove šizmatičke Crkve s istočnim monaštvom u tradiciji sv.
Bazilija. Ta okolnost govori u prilog opciji
da su u pitanju
bili redovnici koji su živjeli po pravilima sv. Bazilija. Tako
je to shvatio i Mavro Orbini (u svome djelu Kraljevstvo
Slavena tiskanom u Italiji 1601), koji za Radina Gosta, velikodostojnika
Crkve bosanske i dvoranina hercega Stjepana
Vukčića, tvrdi da je bio
“redovnik Svetog Bazilija i
Stjepanov ispovjednik”.
O bazilijanskoj orijentaciji Crkve bosanske svjedoči i
učeni isusovac Daniel Farlati koji spominje
metropolita
ili igumana mileševskog bazilijanskog manastira u ulozi
osobe koja je 1377. godine okrunila kralja Tvrtka I.
(S. M. Džaja - Dubravko Lovrenović, Srednjovjekovna Crkva Bosanska, http://www.svjetlorijeci.ba/pdf/prilogSCB.pdf)
A ocigledno su katolici i pravoslavci toliko odmakli od izvorne vjere (mole se krizu i kipovima; imaju Isusa Boga i Sina Bozijega) da su ih jednostavno smatrali "ne krscanima" nego nevjernicima.
Va ime tvoje prečista Trojice. Gospodina gosta Milutina bilig, rodom Crničanin. Pogibe ino, nego li milosti božijeji. Žitije: A žih u časte bosanske gospode. Primih darove od velike gospode i vlasteo i od grčke gospode. A vse vidomo (znano)!
(Stećak gosta Milutina, Humsko kod Foče, oko 1318)
Va ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. A sye se
knyge napisaše ot’ ruky Hvala kr’stiěnina na
po čtenie slavnomu g(ospodi)nu Hr’voju hercegu
splět’skomu i knezu ot’ Dol’nih’ Krai i inim’
mnogim’ zemlam’. Tym’že molu vi, bratye, kto
budu pročytati sie pismo, ašte česo ne umyl’ budu
s’vr’šiti v’ siem’ pisanii, prostyte, a čtušte pominaite
toga komu se pisaše, a pisara toliko koliko
(j)e vam’ razumyti ot’ toga meštar’stva. A pisaše se
i dosvr’šiše v’ lěto rožd’stva H(risto)va 1404 lěto, v’
dny epyskup’stva i nastavnika i s’vr’šytela cr’kvy
bosan’skoi g(ospodi)na děda Radoměra.
(Zapis krstjanina Hvala na kraju
njegova Zbornika (1404))