"Iako su mi većina predaka iz Slavonije, barem koliko ja znam, s izuzetkom bake s mamine strane koja je bila mađarskog podrijetla, neka čudna sila me već dugo vremena vuče da se vežem za zavičaj baš onoga koji je došao iz Bosne. Odnosno za pradjeda koji je početkom prošloga stoljeća napustio kreševska brda u potrazi za boljim životom u Slavoniji, koliko god to danas nadrealno zvučalo. Priča kaže da je svaki mjesec slao vreću brašna svojima u Bosnu kako bi se prehranili. Poslije je otvorio ciglaru pored koje je moj otac sagradio kuću u kojoj sam odrastao. Nisam nikada upoznao pradjeda, neki kažu da je i bolje da nisam.
Onaj tko je odigrao ključnu ulogu u buđenju Bosanca u meni je svakako bio djedo Ivo, sin spomenutog pradjeda. Je li to bilo zbog sevdalinki koje je znao pjevati kad bi se vraćao iz vinograda? Ili zato što je često znao reći mašala kad bih mu rekao neku dobru vijest? Ili zato što je, onako glavat i smrknutoga lica, izgledao 'ko pljunut' našim preostalim bosanskim rođacima koje smo viđali svakih nekoliko godina? Ne znam točno, vjerojatno sve to pomalo i prvenstveno zato što je bio čovjek, u pravom smislu te riječi. Tvrdi marksist do svojih zadnjih dana. Vjerojatno nikada ne bih bio naginjao lijevo da nije bilo njega. Čak je sliku velikoga vođe vratio na zid nekoliko godina prije nego je preminuo. Mislim da je uklonjena na bakinu intervenciju idući dan. Bogami, kad dobro razmislim, bio je jedan od onih s kojima sam se mogao upustiti u intelektualnu raspravu na ovaj ili onaj način. Sve do onih zadnjih dana, kada sam mu izmučenom na samrtnoj postelji rekao - „pa djedo, mi počnemo umirati onoga trenutka kad se rodimo.“ Instantno i posve ozbiljno mi je uzvratio da se ne nadmudrujem s njim u tim trenucima. Jedna od bitnijih, ako ne i najbitnija lekcija koju sam naučio u životu.
Bosanske iskrice koje je djedo upalio u meni su se počeli razbuktavati kad sam upoznao bosanske franjevce. Prvi susret s njima je bio kroz časopis Jukić. Tako ljudsko, suviše ljudsko. U to vrijeme sam studirao filozofiju, i religijske znanosti jelte, kod isusovaca u Zagrebu. Provodio sam puno više vremena od ostalih studenata u ogromnoj usamljenoj čitaonici nakon svakodnevnih predavanja i dopali su mi u ruke razni časopisi koje bih zapazio krajičkom oka sa svoga stola. Tako sam jednom zapazio Jukića. Jedan od prvih brojeva koje sam otvorio je bio onaj iz 1980. A unutra na prvoj stranici velika posveta Titu nakon njegove smrti četvrtoga svibnja. Datuma na koji sam se rodio. Onda sam otvorio sekciju s poezijom, a unutra motivi vina i pijanstava, ženskih gaćica, bludništva, grijeha ovih ili onih. Bože mili, kud sam zašo! Budući da sam u to vrijeme studirao kod isusovaca, beskrajno pedantnih i opreznih učitelja nesklonih improvizaciji, otvoriti ovaj časopis je bilo kao ući u neki drugi svijet. Vječno zahvalan hrvatskim isusovcima na učenju asptraktnog mišljenja, religiju na ljudski način ipak ne bih znao bez bosanskih franjevaca."
http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-k ... -doma-4262
