Mogy87 wrote: ↑13/07/2020 21:08
Zašto vam se znanstvena saznanja o koroni čine kontradiktorna, pa čak i čudna?
Zadnjih pola godine smo svašta pročitali - i puno toga što govori znanost vam djeluje čudno, neobično i kontradiktorno. Jednom jedno, par tjedana poslije drugo, maske ne štite, maske štite, ide ovako, ide onako. Stvar je tu tome što znanost upravo tako napreduje. I što se u školi kod nas znanstvena spoznaja ne uči pa mnogima djeluje neobično i zbunjujuće. No, krenimo redom. Posložim ovo kao pitanja i odgovore.
Zašto se pojavila korona?
Jednostavno je - korone su česte kod životinja (pitajte svog veterinara) i poznato je da zadnjih 20-tak godina prelaze na ljude. Zašto? Zato što smo ušli u životinjska staništa. U nekim dijelovima svijeta se doslovno čiste stotine hektara te se grade gradovi.
Zašto o tome malo znamo?
Nakon što su pobijeđeni MERS-CoV i SARS nije se dovoljno nastavilo s istraživanja, čak su znanstvenici ostali bez fondova. Takva istraživanja koštaju, a ne donose političarima neposrednu dobit. Jednostavnije - bolje pred izbore svakome podijeliti 100 kuna, nego dati četiri milijarde za labos.
Zašto baš sada?
Zato jer nas ima 7,8 milijardi i avionski prijevoz nikada nije bio širi i dostupniji i jeftiniji. Netko zaražen s drugog kontinenta se zakašlje u djutiću aerodroma u Frankfurtu i evo vam doslovno bolesti istu večer u susjedstvu.
Zašto su znanstvenici lutali?
O virusu se znalo vrlo malo, a vrlo je teško raditi istraživanja na nečemu što napada ljude i nepoznato je. Nemate ni kontrolnu skupinu, ne znate ni tko je zaražen, a traži se objektivno istraživanje. Dodatno, mnogi postupci trebaju vremena.
Svašta se objavljivalo.
Da, svašta se objavljivalo - kako je stvar dovela do posljedica do kojih je već dovela, časopisi su da bi istraživanja bila brža objavljivali i objavljuju članke i prije recenzije. To znači da se svašta moglo provući kao istraživanje, dobronamjerno ili čak zlonamjerno loše. Dodatno su i novinari koji nisu uvijek stručnjaci znali pogrešno prenijeti zaključke.
Recenzije?
Da, znanost danas napreduje temeljem recenziranih znanstvenih članaka. Znači, pošaljete članak u časopis, dvojica (najmanje) dobiju taj članak na provjeru.
Pri tome oni ne znaju tko je poslao članak, obvezno se skidaju imena, pa čak i one informacije o autorima koje automatski uključuje Office. Također, autor ne zna tko ga je recenzirao. Znači, recenzent ne zna je li članak poslao student ili akademik. Gleda se samo je li članak dobar.
Ima li loših znanstvenih članaka?
O, da naravno. Ali, danas se zato podaci istraživanja često odvojeno objave u integriranom obliku pa svatko može provjeriti barem statistički ako i nije stručnjak, a naravno može i svojim člankom pobiti navode drugog članka. U slučaju da se dokaže prevara - članak se povlači.
Ja mislim da znam ali nisam formalno stručnjak!
E, pa ljepota u sustavu je upravo to da recenzenti ne znaju koga recenziraju, pa amater ili student uredno može pobiti stavove vodećeg akademika.
Big pharma sigurno plaća ove i one?
Naravno, uvijek postoje interesne skupine koje plaćaju, ali štos je u tome da se
časopisi rangiraju po utjecaju po citatima (koliko se njihovi članci citiraju drugdje). Stoga, ako netko objavi istraživanje koje je na bilo koji način namješteno, urednik drugog časopisa će vrlo rado pobiti to istraživanje, upravo objava članka koji će diskreditirati nekog snažnog i moćnog donosi tom drugom časopisu citate, a citati znače dizanje rejtinga časopisa, a time i važnosti uredniku. Za razliku od toga, časopis kojemu se provukao loš članak gubi popularnost i utjecaj.
Kako to da su promijenili mišljenje o ovome ili onome?
Znanost i funkcionira na tome da nema dogmi. Promijeniti stav jer je dokazano nešto drugo je znak zrelosti. Jedina dogma u znanosti je metodologija. Vaša saznanja morate objaviti standardnom metodologijom kako bi ih drugi mogli provjeriti.
Ja nemam doktorat iz tog područja, ali mislim da znam!
Nikakav problem - recenzenti ne znaju tko je autor teksta, nitko vam ne traži da ste od prije neki "autoritet", gleda se samo kvaliteta teksta kojeg ste poslali. Štoviše, uz odgovarajući broj članaka u jakim časopisima možete na nekim sveučilištima prijaviti doktorski rad bez pohađanja doktorskog studija. Znači, bitno je da znate.
Zašto nema javnih rasprava znanstvenika?
Zato što za razliku od politike znanost ne ide putem javnih rasprava i verbalnog uvjeravanja već putem znanstvenih članaka. Možete biti u manjini. Možete i mucati. Možete i ne dobro znati jezik pa vam treba prevoditelj - ali ako ste nešto kvalitetno dokazali, to je istina dok netko drugi ne krene dalje i ne dokaže nešto drugačije. A dokazati će - objavom članka u kvalitetnom časopisu.
Na YouTube kažu..
Svatko može svašta reći na YouTube ili Fejsu, no čak i kada to kaže dvostruki nobelovac to znanstveno ne znači ništa, lijepo članak i dati na recenziju, kao i ostali, pa kada se objavi, možemo provjeriti podatke, pa zaključke, pa sve ostalo i ako je dobro, dobro je, ako nije, objaviti svoj članak i ako smo dokazali da je nobelovac napisao nešto pogrešno - evo nama slave.
Imam potpunu promjenu paradigme!
Ma super - to znači tisuće citata i urednik će vam još i platiti večeru.
Ima li u znanstvenoj zajednici negativnosti?
O naravno, kao i drugdje, samo postoji sustav objava koji sve to provjerava.
I stvarno je tako jednostavno?
Iznimno je jednostavno. Svakome su otvorena vrata znanosti. Ali dvije trećine članaka nitko nikada ne citira. Ako želite biti utjecajni - morate biti dobri. I ne, neće vas onda nitko spriječiti u tome. Kao i drugdje, stvarno dobrih nema puno i cijenjeni su. Tko misli da zna i može - sva vrata su mu otvorena, treba samo pratiti metodologiju kojom će napisati članak. No, ako mislite da znate a niste nikada ništa poslali na objavu - zakinuli ste sebe za slavu i svijet za znanstveni napredak. Zato, ako oko korone imate bilo što što mislite da znate bolje od drugih, od prijenosa do ekonomskih posljedica, stavite to na papir i pokupite slavu. To je ljepota znanosti. Svakome je otvorena. Štoviše, čak i ako nemate skupe labose, hrpa podataka je danas dostupna online, pa ih uredno možete koristiti. Nakon par dobrih članaka, čak će se javiti i neki labos, institut ili fakutet koji vas treba.
Cijela priča oko onih koji pišu po Fejsu da znaju, a ne žele to posložiti na desetak stranica i poslati na objavu vrti se oko toga da su sami svjesni kako ipak ne znaju dovoljno. Inače bi pokupili svoju slavu i novce. Lakše je ipak pisati po Fejsu, nego uzeti znanstveni članak nekoga tko je deset ili dvadeset godina pručavao neko područje i svojim znanjem novim člankom dokazati kako je taj u krivu, a Fejs zvijezda u pravu.
No, ljepota je u tome što je to svakome omogućeno. Recenzenti u pravom časopisu (jer ima i svakakvih časopisa, no lako se nađe koji su vodeći) gledaju samo rad i kvalitetu rada. A urednik gleda upravo kako srušiti "velike istine", jer to njemu donosi slavu. Stotine novih citata i časopis kojemu raste utjecaj.
Dakle, ako mislite da znate - nije problem. Dokažite.
Goran Vojkovic
A upravo si ti profulila poentu mog posta: u nauci nije bitno KO kaze nego STA kaze. 
