karanana wrote: ↑17/09/2024 22:30
sve sami primjeri drzava u cvatu.
ali ovo cak ni u bosni nema. haj dobro ima nekakav mup rs sa par despota, ali da je stranacka vojska jaca od drzavne i da je drzava u neku ruku taoc toga....pa toga ni u nas nema.
Pa vidi, historija nastanka te milicije i političke grupacije je malo drugačija od one RS-a kod nas. Kompleksna, kao općenito događaji u Libanu od 1975. do danas.
Uglavnom, tokom njihovog rata svaka strana je imala svoju stranku, a uz stranku i miliciju (suniti svoje, hrišćani nevezano za konfesije svoje, šiiti svoje, pa i druzi). S tim u vezi da je stranka u ovom slučaju eufemizam, strukture jedne "stranke" su više ličile na naše paralegalne tvorevine 1992-95 nego kao obične političke partije. Većinom nikome tokom rata nije bio cilj separatizam kao takav, već promjena struktura države, pa je ono što smo imali kao HZHB ili RS 92-95 oni imali u obliku tih "stranaka" (ironično npr., tokom cijelog rata je se išlo u izbor predsjednika, premijera, ministara, parlament bi sa svim "strankama" u njemu zasjedao i izabrao dužnosnike).
Onda, 1990. kada je sklopljen mirovni sporazum, promjenjena je raspodjela moći, i odlučeno je razouražati sve milicije sem ove što i danas operiše. Zašto?
1982. je u toku njihovog rata Izrael "intervenisao", napao cijelu državu, i trajno zadržao pojas od oko 30 kilometara uz granicu, sa 200 hiljada stanovnika. Ta okupacija je trajala do 2000. godine. U momentu kada je sklopljen ugovor o primirju, Bejrut uopšte nije imao de-facto suverenitet nad tim dijelom države. To je razlog zašto je se jedino toj miliciji dozvolilo da zadrži oružje, jer su jedino oni imali oružane strukture unutar okupirane teritorije, dok Libanonska vojska nije mogla da dalje prodre u tu teritoriju. To i zato što je njihovu elitu možda i bolila neka stvar za tim područjem, nisu uopšte uzeli u obzir da bi se Izrael mogao povući, a HB je tada bila još manja milicija koja je bila striktno vezana za otpor prema Izraelu, glavna šiitska stranka je bila Amal.
Međutim, 2000. je se to desilo. Ipak, ni tada nije došlo do razouružanja. Zašto? Pa zato što su sada zbog povlačenja stekli toliku popularnost, čak i van šiitske populacije, da se ni jedan političar ne bi usudio dirati njihovu poziciju i zamijeniti ih vojskom koja je se ni po čemu nije dokazala.
Neću ulaziti u dalju istoriju, samo ću reći da su kasnije, kada su glasovi protiv njih postali glasniji, postali toliko jaki da im svakako više niko nije mogao ništa.
Ima na YT-u interesantan dokumentarac o njihovom ratu, koji je u biti fundament za ono što tamo vidimo danas.