Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
izvrsni direktor wrote: ↑05/09/2025 11:30
Jesi li Mesa Selimovic ili Ivo Andric tim?
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji."
Meša Selimović
Last edited by Chloe on 05/09/2025 12:53, edited 1 time in total.
izvrsni direktor wrote: ↑05/09/2025 11:30
Jesi li Mesa Selimovic ili Ivo Andric tim?
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji."
Meša Selimović
Dok jedni govore i buncaju a drugi posluju i sticu, ja sve pratim i posmatram i sve bolje uvidjam da ovdje nema zivota. Zadugo nece ovdje biti mira ni reda, ni korisnog rada. Naprotiv bice gore. Treba bjezati odavde, kao od kuce koja se rusi. ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u susret katastrofi. Kada se ne moze pomoci treba se bar spasavati.
Ivo Andric
Rece Mesa i u strahu od egzistencije posta Bazdulj u sred Beograda i to Cosicu pred noge.
Volim citati obojicu, ali samo je jedan duMonja, herr Krleza. "Druze Tito, ja dajem ostavku, ali necu preci preko onoga sta sam rekao pa da ovi mladi kazu da ovaj starac ne zna sta prica"
izvrsni direktor wrote: ↑05/09/2025 11:30
Jesi li Mesa Selimovic ili Ivo Andric tim?
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji."
Meša Selimović
Dok jedni govore i buncaju a drugi posluju i sticu, ja sve pratim i posmatram i sve bolje uvidjam da ovdje nema zivota. Zadugo nece ovdje biti mira ni reda, ni korisnog rada. Naprotiv bice gore. Treba bjezati odavde, kao od kuce koja se rusi. ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u susret katastrofi. Kada se ne moze pomoci treba se bar spasavati.
Ivo Andric
Rece Mesa i u strahu od egzistencije posta Bazdulj u sred Beograda i to Cosicu pred noge.
Volim citati obojicu, ali samo je jedan duMonja, herr Krleza. "Druze Tito, ja dajem ostavku, ali necu preci preko onoga sta sam rekao pa da ovi mladi kazu da ovaj starac ne zna sta prica"
Bas sam htio prokomentarisati kolegicin citat na rijeci velikog pisca, preduhitrio si me, ne znam kako da ti opisem post. Tuzno kakve ljudske malenkosti sebi uzimaju za pravo da bilo kome nesto adresiraju a posebno takvim velicinama. Sta mislis drugar, je li on kriv sto je ispalo kako je ispalo ili mozda neko drugi, pojedinac, sredina... pises pljuvatorske stvari koje svi danasnji pljuvatori ispljuvavaju populisticki zadnjih 30ak godina. Zar ne mislis da je on samo jedan u nizu popljuvanih i sutnutih bosnjaka i ostalih, pisaca, muzicara, sportista, oskarovaca i nobelovaca koje je zivo blato kasabe sazvakalo i ispljunulo daleko... uvijek je bilo isto i tad i sad, ko god je ista vrijedio otjerali smo ga. I na kraju; jel tebe strah od egzistencije natjerao da postanes Bazdulj u Norveskoj?
stubrijez wrote: ↑05/09/2025 13:33
Bas sam htio prokomentarisati kolegicin citat na rijeci velikog pisca, preduhitrio si me, ne znam kako da ti opisem post. Tuzno kakve ljudske malenkosti sebi uzimaju za pravo da bilo kome nesto adresiraju a posebno takvim velicinama. Sta mislis drugar, je li on kriv sto je ispalo kako je ispalo ili mozda neko drugi, pojedinac, sredina... pises pljuvatorske stvari koje svi danasnji pljuvatori ispljuvavaju populisticki zadnjih 30ak godina. Zar ne mislis da je on samo jedan u nizu popljuvanih i sutnutih bosnjaka i ostalih, pisaca, muzicara, sportista, oskarovaca i nobelovaca koje je zivo blato kasabe sazvakalo i ispljunulo daleko... uvijek je bilo isto i tad i sad, ko god je ista vrijedio otjerali smo ga. I na kraju; jel tebe strah od egzistencije natjerao da postanes Bazdulj u Norveskoj?
Da je Mesa velicina, i vjerovatno jedan od mojih najdrazih pisaca, to nije sporno. Da je Mesa otisao Cosicu pred noge da kaze ponosno Elhamdulilah ja sam Srbin, valjda i to nije sporno. Dakle da ti direktno odgovorim, da on je kriv, ne neki drugi pojedinac ili sredina. Mogao je Mesa biti i Jugoslaven, Musliman ili nesvrstan, mogao je i da ne objavi tu knjigu - ako je to u pitanju, ali eto Mesa je odlucio da bude Srbin. Naravno, necemo se Mese odreci jer je postao Srbin, ali cemo se bez problema svi zajedno odreci Dervisa Susica, jedne ljudske velicine koji je eto drznuo se napisati nesto protiv Mladih muslimana i njihovog laznog merhametluka. A jesi li citao Dervisa- ako jesi tesko da neces priznati da parira Mesi i to dobro po kvaliteti, meni cak licno i bolji.
Ima li koje SDA glasilo da odbrani Bosnjaka Dervisa Susica koji je pisao u svom Bugojnu, i nije isao kod Dobrice? Ili jos pisemo tekstove protiv njega?
Eh, daleko da sam ja Bazdulj, ili bilo ko drugi ko je otisao iz domovine, i nije strah od egzistencije me odveo preko granice, ali ako kazem "Elhamudlilah ja sam Srbin" ili "Elhamdulilah makar Norvezanin" slobodno me proglasi istim.
S ovim gore navedenim, ne treba niko da se Mese odrice, sto vise ponositi se moramo njegovim bosanskim korijenima, uzivati u njegovim knjigama gdje je domovinu divnu opisao, a tekstovi su vjecni. Ali ne treba zaboraviti i ironiju, pa i patetiku u svemu tome.
dr_Evil wrote: ↑05/09/2025 13:43
S ovim gore navedenim, ne treba niko da se Mese odrice, sto vise ponositi se moramo njegovim bosanskim korijenima, uzivati u njegovim knjigama gdje je domovinu divnu opisao, a tekstovi su vjecni. Ali ne treba zaboraviti i ironiju, pa i patetiku u svemu tome.
izvrsni direktor wrote: ↑05/09/2025 11:30
Jesi li Mesa Selimovic ili Ivo Andric tim?
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji."
Meša Selimović
Dok jedni govore i buncaju a drugi posluju i sticu, ja sve pratim i posmatram i sve bolje uvidjam da ovdje nema zivota. Zadugo nece ovdje biti mira ni reda, ni korisnog rada. Naprotiv bice gore. Treba bjezati odavde, kao od kuce koja se rusi. ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u susret katastrofi. Kada se ne moze pomoci treba se bar spasavati.
Ivo Andric
Rece Mesa i u strahu od egzistencije posta Bazdulj u sred Beograda i to Cosicu pred noge.
Volim citati obojicu, ali samo je jedan duMonja, herr Krleza. "Druze Tito, ja dajem ostavku, ali necu preci preko onoga sta sam rekao pa da ovi mladi kazu da ovaj starac ne zna sta prica"
Nema tu nikakve kontradikcije. Mesi kao Jugoslovenu je Beograd bio jednako njegov zavicaj koliko i Tuzla ili Sarajevo.
jeza u ledja wrote: ↑05/09/2025 17:14
Da se preselio u Oslo, da li bi mu i to bio zavicaj?
Ne bi.
Da li bi mu Bg zavicaj bio i danas da je ziv?
Sumnjam. Beograd vise nije Jugoslavija vec Srbija, i Beograd iz 2025. nije isto mjesto kao Beograd iz 1980. Imas ljude koji se i danas izjasnjavaju kao Jugosloveni, ali to su ljudi bez zavicaja. Ni Beograd ni Zagreb ni Sarajevo (da ne govorimo o Pristini, Ljubljani ili Skoplju) vise nisu jugoslovenski gradovi ni u jednom smislu.
Sta covjek da radi kad mu 80% zavicaja vise to nije? Kad mu se zavicaj smanji i postane skucen?
Zavisi od covjeka. Proslost je drzava u koju ne mozes otputovati ni vratiti se.
Da se sutra raspadne Njemacka na 16 saveznih pokrajina, da li bi Bavarac smatrao Berlin za svoj zavicaj 35 godina kasnije? I da li bi buduci Bavarci prezirali Bavarce iz proslosti koji su se izjasnjavali kao Nijemci?
Nemaju toliko veze sa Mesom vec sa ovom temom ovdje i razmisljanjima ljudi. Imam osjecaj da mnogi ovdje ne kontaju koliki je znacaj nestanka bivse drzave onima koji su je dozivjeli i nestanak necega s cim su odrasli i na sta su navikli.
Da ne govorimo o tome da je i pola ove male drzave koju imamo prakticno strano i neprijateljsko.
Već sada Bavarac na potpuno drugačiji način doživljava Berlin nego mjesta oko kojih je odrastao. A i u Bosni, teško da je nekom Hercegovcu Semberija rodni kraj?
Ne mislim baš da je raspad Jugoslavije imalo bilo kakav značajan utisak u direktnom smislu. Naravno, indirektno da, ali više zbog posljedica toga nego što je neko tugovao jer Jesenice više nisu u "njegovoj" državi.
Više ima istine u ovom drugom, da je kao rezultat ratova nakon raspada ogroman broj ljudi ostao bez svog rodnog kraja, i sada čak i da se vrate iz izbjeglištva, oni su morali na silu da postaju Sarajlije, Tuzlaci, Bugojanci i tkd.
sehohari wrote: ↑05/09/2025 22:38
Ali zavičaj nije država, već tvoj kraj
Već sada Bavarac na potpuno drugačiji način doživljava Berlin nego mjesta oko kojih je odrastao. A i u Bosni, teško da je nekom Hercegovcu Semberija rodni kraj?
Ne mislim baš da je raspad Jugoslavije imalo bilo kakav značajan utisak u direktnom smislu. Naravno, indirektno da, ali više zbog posljedica toga nego što je neko tugovao jer Jesenice više nisu u "njegovoj" državi.
Više ima istine u ovom drugom, da je kao rezultat ratova nakon raspada ogroman broj ljudi ostao bez svog rodnog kraja, i sada čak i da se vrate iz izbjeglištva, oni su morali na silu da postaju Sarajlije, Tuzlaci, Bugojanci i tkd.
Njemačka je prije deceniju otvorila svoja vrata za milion izbjeglica. Evo kako se od tada promijenila
„Kad razmišljam o tom putovanju danas, ne bih ga ponovo napravio – bilo je preopasno. Ono čega se sjećam jeste da je mnogo ljudi poginulo, utopili su se… bilo je previše ljudi na tom čamcu.“
Anas Modamani, koji je kao tinejdžer pobjegao od brutalnog građanskog rata u Siriji u sigurnost Evrope 2015. godine, jedan je od mnogih koji su završili u Njemačkoj, gdje i dalje živi i danas ima pasoš piše CNN u svojoj velikoj analizi.
Sjedi u sirijskom kafiću u berlinskom naselju Neukölln, poznatom po kulturnoj raznolikosti. Modamani se smiješi, uredno je odjeven i dotjeran. Radi u IT sektoru, a u slobodno vrijeme kreira sadržaj za hiljade svojih TikTok pratilaca. No, medijska slava mu nije strana – samo nekoliko dana nakon dolaska u Berlin, selfie koji je napravio s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel postao je viralan, kao simbol tog vremena.
Ove sedmice navršava se decenija od historijske odluke Merkel da otvori granice Njemačke za veliki broj migranata koji su tada pristizali u Evropu, bježeći od ratova ili teških ekonomskih prilika.
Slike ljudi koji u kolonama hodaju autoputevima, noseći svoju imovinu na leđima, postale su jedne od najtrajnijih u modernoj evropskoj historiji. Posljedice tog trenutka i danas se osjećaju, kako u njemačkoj, tako i u evropskoj politici.
Stotine hiljada ljudi željele su stići u Njemačku, bastion ekonomske stabilnosti i prosperiteta. Merkel ih je dočekala riječima: „Wir schaffen das“ („Mi to možemo“), 31. augusta 2015. godine. Ta rečenica postala je simbol šire politike poznate kao Willkommenskultur, ili kultura dobrodošlice.
Međutim, to je naslijeđe s kojim se Njemačka i dalje suočava, dok se desničarska partija Alternativa za Njemačku (AfD) uzdigla na talasu antiimigrantskog raspoloženja i postala najveća opoziciona grupa u zemlji.
Kancelar Friedrich Merz, svjestan prijetnje s desnice i odavno protivnik Merkelinih migracionih politika – iako iz iste CDU stranke – nakon što je preuzeo dužnost ranije ove godine, najavio je radikalne promjene migracione politike. To uključuje raspoređivanje hiljada dodatnih graničnih čuvara i vraćanje azilanata na granici, što je berlinski sud nedavno proglasio nezakonitim.
„Jasno je da nismo izašli na kraj s tim. Upravo zato pokušavamo to popraviti,“ rekao je Merz u julu.
Krajem 2024, kada je režim Bašara al-Asada u Siriji počeo propadati, hiljade ljudi slavilo je na ulicama. To je liderki AfD-a Alice Weidel pružilo priliku da ponovo pozove na povratak Sirijaca iz Njemačke.
Na mreži X napisala je: „Svi u Njemačkoj koji slave ’slobodnu Siriju’ očigledno više nemaju nikakav razlog za bijeg. Trebaju se odmah vratiti u Siriju.“
„Najbolji trenutak u mom životu“
Svijet je izgledao sasvim drugačije kada je Modamani stigao u Njemačku početkom septembra 2015, s 17 godina. Prisjeća se napornog 30-dnevnog puta kroz Liban, Tursku, Grčku, Balkan, Mađarsku, Austriju i na kraju Njemačku.
Govori da je neprestano bio u pokretu – pješice s drugim migrantima, kroz polja, duž puteva, preko planina – a zatim i na opasnom prelasku čamcem.
„Bio sam sam, nisam imao ni porodicu ni prijatelje. Otišao sam iz Sirije sam zbog rata i nisam htio da idem u vojsku… Bio sam dijete koje nije znalo mnogo o životu,“ rekao je za CNN.
Nakon čuvene Merkelinove izjave 31. augusta, hiljade ljudi stigle su na jug Njemačke 5. septembra i narednih dana – među njima i Modamani.
Dolazak u Minhen opisuje kao „najbolji trenutak u mom životu“. Mještani su se okupili da aplaudiraju i dijele hranu i vodu migrantima koji su stizali.
Njegovo putovanje ubrzo je dobilo neočekivan preokret. Nekoliko dana kasnije, napravio je selfie s Merkel dok je posjećivala izbjeglički centar u berlinskom naselju Spandau. Slike tog trenutka završile su na naslovnicama širom svijeta, a Modamani je postao lice sirijskih izbjeglica u Njemačkoj.
„Mislio sam da je glumica ili filmska zvijezda,“ prisjeća se. Iako se nisu mogli razumjeti, jer je tada govorio samo arapski, „shvatila je da želim da se slikam s njom i bila je u redu s tim.“
„Ta žena nas je posjetila u izbjegličkom domu jer je znala da je spasila toliko života i htjela je vidjeti kako žive ljudi koje je pustila u zemlju.“
Samo 2015. i 2016. godine, nevjerovatnih 1.164.000 ljudi podnijelo je zahtjev za azil prvi put.
Od januara 2015. do decembra 2024, Njemačka je registrovala 2,6 miliona prvih zahtjeva za azil, prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF).
Velika većina dolazila je iz Sirije, Afganistana i Iraka. Samo Sirijci činili su više od trećine svih zahtjeva u te dvije godine.
Brojevi su pali nakon 2016, ali su dramatično porasli 2022, nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu.
Njemačka je u posljednjih deset godina ostala vodeća zemlja EU po broju zahtjeva za azil.
Između 2015. i 2024, podaci Eurostata pokazuju da je u EU podneseno skoro 8 miliona zahtjeva za azil, a trećina ih je bila u Njemačkoj.
Ti ogromni brojevi, djelimično rezultat politike Willkommenskultur, doprinijeli su snažnom porastu antiimigrantskog raspoloženja u Njemačkoj, ali i širom Evrope.
Njemački stručnjaci su za CNN rekli da niko, pa ni sama Merkel, nije bio spreman za takav priliv ljudi.
„Njemačka je dolazila s vrlo niskih brojeva, oko 40-50 hiljada godišnje više od decenije,“ rekao je Daniel Thym, profesor prava i direktor Centra za istraživanje imigracionog i azilantskog prava na Univerzitetu u Konstanzu. „Dakle, niko u Njemačkoj nije očekivao da će ovo biti ovako veliko, ni 2015. ni poslije.“
Na pitanje da li smatra da je Merkel izgubila kontrolu nad situacijom, Thym je odgovorio: „Mislim da jeste.“
Hannes Schammann, profesor političkih nauka s fokusom na migracionu politiku na Univerzitetu u Hildesheimu, saglasio se, dodajući da je Merkelina odluka bila pragmatična jer nijedna druga evropska država nije bila spremna pomoći.
„Merkel je morala otvoriti vrata jer je željela stabilizirati zajednički evropski azilantski sistem… nije imala alternativu,“ rekao je. Smatra da je odluka bila više politički nego altruistički motivisana i da je proizašla iz uvjerenja da je Njemačka bolje pripremljena od drugih da se nosi s krizom.
Merkel se danas rijetko pojavljuje u javnosti, ali je u dokumentarcu njemačke televizije ARD objavljenom ovog mjeseca rekla: „Jednostavno sam shvatila da je to ogroman zadatak. Nisam rekla da ja to mogu, rekla sam da mi to možemo, jer sam se nadala i pomoći ljudi u zemlji.“
Kraj „kulture dobrodošlice“
Iako su milioni Nijemaca dočekali migrante, Thym smatra da je Willkommenskultur prestao početkom 2016, nakon što su migranti optuženi za talas masovnih seksualnih napada na žene tokom dočeka Nove godine u Kelnu.
Taj incident stvorio je pritisak na Merkel i njenu politiku migracija.
Također je obilježio trenutak kada je AfD počeo osvajati više lokalnih glasova, trend koji od tada stalno raste.
Merkel je za ARD priznala posljedice svoje odluke: „Činjenica da sam to uradila polarizirala je ljude, dovela ih do AfD-a, s čim se ne slažem, ali to se dogodilo i AfD je zbog toga postao jači.“
AfD je na saveznim izborima početkom ove godine postao druga najpopularnija partija, što pokazuje nagli uspon od njenog osnivanja 2013.
Anketa ARD-a iz jula 2015. pokazala je da je samo 38% ispitanih smatralo da Njemačka treba prihvatiti manje izbjeglica. Deset godina kasnije, taj broj porastao je na 68%.
I Modamani smatra da se raspoloženje u Njemačkoj promijenilo: „Političari stalno izlaze na televiziju i govore da žele deportovati ljude nazad u Siriju ili Afganistan… Mislim da se Njemačka jako promijenila i da sigurno više ne žele izbjeglice ovdje.“
Thym smatra da su nedavni potezi kancelara Merza više simbolični nego suštinski: „Iza fasade, sistem je isti. Azilantsko pravo je vrlo evropsko, tako da njemačka vlada ne može sama mnogo promijeniti.“
Ipak, mjere možda imaju određenog efekta na privlačnost Njemačke, jer su Sirijci i Afganistanci podnijeli oko 110.000 zahtjeva u 2024, što je pad u odnosu na 154.000 u 2023, prema podacima BAMF-a. U prvih šest mjeseci 2025. broj zahtjeva iz iste grupe pao je na 29.000.
Modamani kaže da nikome ne bi preporučio put koji je on prošao.
„Ako se situacija u Njemačkoj pogorša, ne želim ostati ovdje,“ rekao je. „Možda ću potražiti drugu zemlju gdje me ljudi prihvataju i gdje osjećam da pripadam.“
Negdje sam procitap podatak da je od tih koji su 2015.te godine dosli, 70% radno sposobnih danas zaposleno u njemackoj.
Dobar potez merkel, reklo bi se?!
geralt wrote: ↑05/09/2025 17:08
Nema tu nikakve kontradikcije. Mesi kao Jugoslovenu je Beograd bio jednako njegov zavicaj koliko i Tuzla ili Sarajevo.
To potpuno razumijem i prihvatam. Ljudi koji su bili u NOB-u njihova domovina je bila Jugoslavija, za nju su dali familije, i ostavili zdravlje po bosanskim planinama. Ali nije Mesa rekao da je Jugoslaven, nego:
"Zašto se vi Mehmede, od oca Alije i majke Paše izjašnjavate kao Srbin": Mešin odgovor je izazvao muk u sali u Zagrebu.
"Do 1941. sam se osjećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to."
“Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.
Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije 'Srpska književnost u sto knjiga', koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom
Dakle imamo dvije opcije, ako cemo da pravdamo Mesu, prva bi bila da ove rijeci je zabiljezio Dobrica, sto ce reci mozda je Rankovic imao nesto o Mesi, ko zna mozda kakve ondasnje Pantere i kakav video. Druga bi opcija bila da ga pravdamo kao Emira Kusturicu:
Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj," izjavila je jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvjesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umjela je da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj svijeta. Njeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati „Ko promaši ljubav, promašio je život“.
ili prva zena:
Njegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorka fiskulture u tuzlanskoj Gimnaziji. Oni koji su je poznavali kažu da je bila visoka, vitka, okretna, žustra, ali i razmažena žena naviknuta da sve dobije. Sa Mešom je dobila ćerku Slobodanku.
Helem, nebitno covjek sahranjen u Beogradu, valjda gdje je i zelio da zivi. Dakle ne radi se o tome jel dozivljavao Beograd kao svoj zavicaj, sto u potpunosti razumijem, on je ipak klasa koja mora biti u vecoj sredini, nego sto je kao i Kusturica nasao neke svoje korEne. Ali nikad nije koliko ja znam ruzne rijeci rekao na svoje bivse sunarodnjake, pa prema tome ne treba i ne smije da bude lose krvi. Cijeniti i postovati ga, a djeci davati da upijaju njegove knjige, mada ih nece razumjeti prije svojih tridesetih.
