Svi naši reprezentativci

[cyprus]

Jasmin Mujdža



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1998. BiH – Farska Ostrva 1:0
1998. BiH – Estonija 1:1
1998. Litvanija – BiH 4:2
1999. BiH – Škotska 1:2

Jasmin Mujdža je vjerujem poznato ime većini forumaša koji ovo čitaju. Međutim, Jasmina je zasjenio njegov 10 godina mlađi brat Mensur, koji ga je već nadmašio ostvarenjima u klupskoj karijeri, ali i po učinku u reprezentaciji. Mensur će svoj tekst na ovoj temi dobiti kasnije, a ovaj je naravno posvećen njegovom bratu. Ovaj sada već bivši fudbaler je rođen u Zagrebu 2. marta 1974. godine. Bez obzira što nikada nije živio u Bosni i Hercegovini, pravo da igra za nas je dobio na osnovu porijekla, tj. činjenice da su mu roditelji rodom iz Doboja. U svojoj fudbalskoj karijeri je najčešće igrao kao bek ili krilo, ali na suprotnoj strani od Mensura – lijevoj. Njegov prvi klub je bio Samobor iz istoimenog predgrađa Zagreba. Najveći dio svoje karijere je proveo u Hrvatskoj, igrajući za različite klubove iz HNL-a. O njegovim igrama za Samobor koji se takmičio u drugoj ligi nema dostupnih informacija, ali na osnovu činjenice da je kao 23-godišnjak iz ovog malog kluba prešao u veliki Hajduk, može se zaključiti da je pokazivao veliki talent. Na Poljudu je uglavnom bio standardan član prvog tima. To se posebno odnosi na prve dvije njegove sezone u bijelom dresu, dok je u trećoj ipak više potisnut u drugi plan. U tim godinama je Dinamo (Croatia) bio nedodirljiv osvojivši sva tri puta šampionsku titulu. Hajduk mu je naravno bio prvi pratilac, te je redovno igrao u Kupu UEFA. Sva tri puta je dogurao do prvog kola, ali su u toj fazi nepremostive prepreke bili Schalke, Fiorentina i Levski. Mujdža je bio akter Hajdukovih mečeva sa njemačkim i italijanskim klubom.

Mujdžin prvi odlazak u inostranstvo se dogodio u ljeto 2000. godine, kada je postao član izraelskog kluba Hapoel Petah Tikva.U njemu je i pored solidnih nastupa ostao svega jednu sezonu, nakon koje se vraća u Hrvatsku, tačnije rodni Zagreb, gdje potpisuje za istoimeni klub iz Kranjčevićeve. Zagreb je tada okupio sjajnu generaciju, koja je na kraju sezone postala i šampionska, ali za Mujdžu nije bilo mjesta u prvom timu. Na transfermarktu stoji da je proljetni dio te sezone proveo u Imotskom, vjerovatno na posudbi (ako je informacija tačna). U ljeto 2002. godine on po drugi put napušta Hrvatsku i ide u daleku Koreju. Sa Seongnamom dolazi do titule korejskog prvaka. U jakoj korejskoj ekipi je također imao problema da se nametne kao prvotimac, te se nakon godinu dana vraća u Hrvatsku, ovaj put konačno, bar što se tiče njegove igračke karijere. Do kraja iste je izmijenjao nekoliko hrvatskih klubova, a njegovo iskustvo je bilo od velike pomoći za većinu njih. Najprije je bio član Rijeke u trajanju od dvije sezone. Sa njom je još uvijek igrao na visokom nivou. Klub sa Kantride je bio pozicioniran prilično visoko, osvojen je kup, a igralo se i pretkolo Kupa UEFA. U svim tim relativnim uspjesima, Mujdža je bio važan dio ekipe. Potom prelazi u tada također solidnu ekipu Kaman Ingrada, sa kojim je došao do 6. mjesta u HNL-u. Tada je već postala osjetna činjenica da je zagazio u svoje 30-te, pa tako i njegova karijera dobiva silaznu putanju. Od 2006. godine više nije igro u elitnom razredu hrvatskog fudbala. Istina, nastavio je pružati odlične partije u drugoj ligi, prvo za Zadar (i danas ga dobro pamte u ovom klubu), a zatim i u Hrvatskom Dragovoljcu. Na samom zalasku karijere je bio član nižerazrednih Ponikvi i zagrebačkog Nura (klub osnovan od strane zagrebačkih Bošnjaka).

Mujdža je jedan od tipičnih HNL igrača, kojih je bio priličan broj u našoj reprezentaciji. Takvi se obično dosta vrte oko našeg A tima, valjda iz razloga što su blizu očima selektora i domaće javnosti, ali ne dobiju baš previše prilike na terenu, obično zbog toga što imaju konkurenciju u kvalitetnijim igračima koji nastupaju u jačim evropskim ligama. Sam Jasmin Mujdža se dobro uklapa u ovaj opis. Bio je dio reprezentacije u kvalifikacijskom ciklusu za EP u Holandiji i Belgiji 2000. godine. To vrijeme se poklopilo sa vrhuncem njegove klupske karijere, kada je bio standardan član splitskog Hajduka. U tim kvalifikacijama je skupio četiri nastupa. Bio je u početnoj postavi u dvije za nas nesretne utakmice na Koševu – protiv Estonije (remi) i Škotske (poraz). Protiv Farskih Ostrva i Litvanije je ušao u zadnjem dijelu susreta. Teško je sa ove vremenske distance vršiti neku preciznu analizu, ali ovako po sjećanju mislim da generalno nije ostavio loš utisak. Pored ove četiri kvalifikacione utakmice, nastupio je u još pet prijateljskih. Debitovao je u našem najvećem porazu ikad, protiv Argentine u Cordobi (5:0), a zatim je bio u sastavu reprezentacije i protiv Makedonije, Malte, Mađarske i Turske. Pobjeda protiv Turske (2:0) je ujedno označila njegov zadnji nastup za državnu selekciju, iako je još poslije toga sjedio na klupi u par navrata za vrijeme selektora Miše Smajlovića. Generalno se može zaključiti da je Jasmin Mujdža znatno više prilike dobivao u prijateljskim, nego u takmičarskim utakmicama reprezentacije.

[cyprus]

Velimir Vidić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2005. BiH – Litvanija 1:1
2005. San Marino – BiH 1:3
2005. Španija – BiH 1:1
2006. Moldavija – BiH 2:2

Velimir Vidić je igrač koji je skupio respektabilan broj nastupa u reprezentaciji (10), u vrijeme dok je igrao u BH Premijer ligi. Drugi dio svoje karijere je proveo u inostranstvu, ali se nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine više nije pojavljivao u najboljem državnom timu. Vidić je rođen 12. aprila 1979. godine u Travniku, a odrastao je u susjednom Vitezu, u kojem je i počeo graditi svoju fudbalsku karijeru. Član nižerazrednog NK Viteza je bio sve do svoje 24. godine, a onda ga 2003. godine u svoje redove dovodi tuzlanska Sloboda, tada stabilan član društva najboljih. Sa tim transferom započinje uzlazna putanja u njegovoj karijeri, a kasnije se ispostavilo da je upravo on najveći izdanak škole NK Viteza nakon rata. Ta sezona je bila jedna od najboljih Slobodinih u postratnom periodu. Osvojeno je solidno 5. mjesto u ligi i plasman u Intertoto kup. Vidića je, međutim, odmah po završetku sezone doveo Zrinjski, klub sa još većim ambicijama u domaćem prvenstvu. U toj generaciji, Zrinjski je imao strašnu ekipu za naše uslove, koja je glatko osvojila šampionsku titulu za sezonu 2004/2005. Ovaj Vitežanin se odlično uklopio u takvu ekipu, budući da je postao stub njene odbrane. To mu je bila dobra preporuka za poziv u reprezentaciju od strane Blaža Sliškovića. U redovima Plemića je ostao još dvije sezone, u kojima Zrinjski nije blistao kao u prvoj, ali se uspio održavati prilično visoko na tabeli. U ljeto 2007. godine, Vidić dolazi kao veliko pojačanje u drugi uspješni klub iz Hercegovine – Široki Brijeg. Sa njim je igrao u pretkolima Kupa UEFA te godine, te naravno i u prvenstvu sve do prve zimske pauze.

Iako je Široki bio ozbiljan u namjeri da zadrži Vidića, ponudama iz jačih liga se teško oduprijeti. Već nakon samo pola godine na Pecari, Vidić je napustio Hercegovinu i postao član Žiline, tada branioca titule u Slovačkoj. Vidić je prilikom dovođenja u slovačkom klubu viđen kao značajno pojačanje (u slovačku ligu ne stižu često reprezentativci drugih država), ali ono što je on svojim igrama ponudio u njegovom prvom klubu van Bosne i Hercegovine je očigledno bilo razočaravajuće, obzirom da je već krajem sezone raskinut ugovor sa njim. Nakon toga je imao dosta problema sa pronalaskom novog kluba, a na kraju je završio u švicarskom drugoligašu Gossauu. Ni to nije bila naročito sretna epizoda njegove karijere, jer je njegov klub sezonu okončao zakucan na dnu tabele. Potom se odlučuje za dolazak u susjednu Hrvatsku, a to je bilo podneblje u kojem se lakše mogao snaći. Potpis za Šibenik 2009. godine je vratio njegovu karijeru na pravi kolosjek. Klub sa Šubićevca je već imao nekoliko naših igrača, a odličnu sezonu 2009/10 je završio na 4. mjestu na tabeli. Prva zvijezda ekipe je bio naš Ermin Zec, a važne njene poluge su svakako bili i, također naši, Alispahić i Vidić. Ipak, već na ljeto 2011. godine je osovina te ekipe doživjela raspad, a Vidić je prešao u ambicioznog novog prvoligaša RNK Split. Iako njegov debi za Split nije bio sjajan, jer je autogolom donio poraz svojoj ekipi, ostatak sezone je odigrao fantastično, te je na kraju dobio nagradu za najboljeg igrača kluba u toj sezoni. Obzirom da je Split završio na trećem mjestu u ligi, stekao je pravo učešća u pretkolu Europa lige. Tamo je prošao Domžale (jedan gol Slovencima je postigao i sam Vidić), a zatim pružio žestok otpor engleskom Fulhamu. Naš igrač je u Splitu ostao ukupno tri godine, a od prošle je član nižerazrednog Vinogradara.

Kao što već napisah, Vidić je u reprezentaciju ušao početkom 2005. godine, kao stub odbrane i jedan od najvažnijih igrača Zrinjskog, koji je tada jurišao prema svom prvom naslovu prvaka Bosne i Hercegovine. Debitovao je u prijateljskoj utakmici protiv Irana, kada je u igru ušao par minuta prije kraja susreta umjesto Branimira Bajića. Mnogo veću priliku je dobio u kvalifikacijskim utakmicama za SP. Nakon razočaravajućeg poraza u Belgiji (4:1), Selektor Slišković je napravio neke rokade i izmjene u sastavu za domaći meč sa Litvanijom, pa je tako Vidić sa tribina uvršten direktno u početni sastav. Na terenu je proveo čitav susret i zaslužio prolaznu ocjenu i pored još jednog lošeg rezultata našeg A tima (1:1). Nekoliko mjeseci kasnije je bio starter i u utakmicama sa San Marinom i Španijom. Nakon očekivane pobjede nad amaterima iz San Marina, uslijedio je onaj neočekivani remi sa Španijom. Vidić je u toj utakmici igrao do 76. minute, kada ga je zamijenio Ninoslav Milenković. Činio je dio našeg bunkera koji je, što sretno, što spretno odolijevao napadima Raula, Torresa, Vicentea i ostalih španskih zvijezda. U trenutku njegovog izlaska iz igre na semaforu je stajalo ESP 0-1 BiH i bili smo na putu ka prvoklasnoj senzaciji. Koji je bio konačni epilog nema potrebe da ponavljam. U nastavku tih kvalifikacija, Vidić više nije dobivao priliku, ali je igrao u više prijateljskih utakmica (sa Estonijom, Korejom, Japanom i drugi put sa Iranom). Novu (ujedno i posljednju) priliku u nekom takmičarskom susretu je dobio u narednim kvalifikacijama, na gostovanju protiv Moldavije. Od reprezentacije se oprostio 2008. godine, kada ga je Meho Kodro uvrstio u naš izmijenjeni sastav koji se suprotstavio Japanu.

[cyprus]

...

[IcedMFEarth]

Nebi bilo loše da od ovog napraviš blog ili neki web-sajtić.

[Eborg]

Mislim da je otkazu Vidića iz slovačkog kluba kumovalo i ponašanje, sjećam se da je bilo u medijima da su on i gospođa demolirali klupski stan u nekoj svađi.

[cyprus]

Nebi bilo loše da od ovog napraviš blog ili neki web-sajtić.

U početku sam razmišljao dal da pokrenem ovakav blog ili otvorim ovu temu, a na kraju sam se odlučio za ovo drugo... Ipak je forum moj dugogodišnji teren , dok u pisanju bloga nemam skoro nikakvog iskustva... Također, ovo pišem na forumu kako bih i drugima dozvolio aktivniju ulogu na temi... Evo recimo Eborg doda tu i tamo neku interesantnu informaciju

[cyprus]

Asmir Ikanović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2001. Austrija – BiH 2:0
2001. BiH – Lihtenštajn 5:0
2002. BiH – Rumunija 0:3

Evo opet jedan igrač o kojem bi vjerujem više od mene imao reći Eborg. Na ovoj temi sam dosad išao po nekom sebi zacrtanom redu, ali greškom preskočih baš ovog igrača, Asmira Ikanovića. On je trebao biti ranije spomenut, ali eto, nikad nije kasno. Ikanović je rođen 30. aprila 1976. godine u Banovićima. Dijete je banovićke Budućnosti, za koju je nastupao sve do svoje 23. godine, kada je zapažen od strane Čelika i tako doveden u Zenicu. U Čeliku je igrao tri sezone (od 1999. do 2002. godine), a nije mu dugo trebalo da postane miljenik zeničke publike. U reprezentaciji, a i inače je važio za odbrambenog igrača, ali je u Čeliku čini mi se imao i određene zadatke u ofanzivi. Tako je nerijetko znao i postići gol, a Čelikovi navijači će najviše pamtiti kako je zabio Sarajevo na Koševu sa više od pola terena. Također je ponekad izvodio udarce sa bijele tačke. Bio je sudionik i onog čuvenog Čelikovog pohoda u Intertoto kupu 2001. godine, kojeg sam već nekoliko puta spominjao na ovoj temi. Meni se čini da sve što je valjalo od igrača u zadnjih 15 godina u Čeliku, da je igralo u toj generaciji. Uglavnom, Ikanović je za te tri godine na Bilinom Polju ostvario punu svoju afirmaciju, kao jedan od najboljih igrača zeničkog kluba.

Logičan slijed stvari nakon vrlo dobrih nastupa u domaćoj ligi za svakog našeg igrača je ostvarenje transfera u jaču evropsku ligu. Ikanovićev prelazak u Bregenz se može okarakterisati kao solidan potez, jer je ovaj klub tada bio član austrijske prve lige. Klub sa krajnjeg zapada Austrije se grčevito borio za opstanak u društvu najboljih, a uspio je opstati zahvaljujući pobjedi u zadnjem kolu nad bečkom Austrijom, koja je već ranije obezbijedila šampionsku titulu. Za našeg igrača je bilo važno i to što je nastupio u oko 3/4 susreta, zbog čega se mogao smatrati standardnim. U Bregenzu je imao strogo defanzivnu ulogu, te nije dolazio u priliku da ugrozi protivničke golmane. U drugoj sezoni je njegov klub zaigrao mnogo bolje, plasiravši se u zlatnu sredinu. Međutim, Ikanović je izgubio status standardnog prvotimca i odigrao je manje od polovine mečeva. Treća sezona je označila krah, kako za klub, tako i za njegovu karijeru. Bregenz je završio kao ubjedljivo posljednji na tabeli, a ujedno se zbog bankrota i rasformirao. Za našeg fudbalera je to bila posljednja sezona na profesionalnom nivou u karijeri. Da stvar bude gora, njegovo ime se tad pominjalo i u kontekstu afere o namještanju utakmica (ne znam kakav je konačni epilog toga bio). Nakon toga je on nastavio karijeru u nižim rangovima austrijskog fudbala, igrajući za amaterske i uglavnom anonimne klubove. Sudeći prema transfermarktu, još nije definitivno okačio kopačke o klin. Član je Urfahra iz šestog austrijskog ranga (Prva klasa - Centar).


Dokaz da je Ikanović još živ (njegov gol za Urfahr prošle godine)

Kada se prisjećamo Asmira Ikanovića u kontekstu njegovog učinka u reprezentaciji, oni koji ga se sjete obično ga svrstaju u pozamašnu grupu fudbalera koji su tu zalutali. Taj zaključak ponajviše crpe iz njegove predstave u posljednjoj od njegovih 12 službeno upisanih utakmica za reprezentaciju. Ipak, krenimo redom. On je svoj reprezentativni put gradio postepeno. Kao jedan od istaknutijih fudbalera Čelika je prvo dobivao priliku u utakmicama B selekcije. Tokom 2000. i 2001. godine je bio jedan od izabranika Husnije Arapovića, selektora B reprezentacije, koji su se, što u individualnim prijateljskim mečevima, što kroz turnire, suprotstavili izabranim vrstama Jordana, SR Jugoslavije (x2), Irana (x2), Urugvaja i Južne Afrike. Nakon što je tako dokazao svoj kvalitet i potencijal za nešto više, Mišo Smajlović mu je ukazao priliku u prijateljskom susretu A selekcije sa Maltom na Grbavici, a zatim ga je uvrstio i na spiskove za završne utakmice u kvalifikacijama za SP 2002. godine. Protiv Izraela na Koševu je ostao na klupi, a kada je već sve bilo izgubljeno, Smajlović ga stavlja u početni sastav protiv Austrije u Beču. Sredinom drugog poluvremena ga je međutim izvadio iz igre, pojačavajući napad, jer smo pokušavali stići austrijsko vodstvo. U posljednjoj utakmici tih kvalifikacija, protiv Lihtenštajna u Zenici, Ikanović je imao gromoglasnu podršku sa tribina nakon što je ušao u drugom poluvremenu. Publika je čak vršila pritisak da on umjesto Baljića izvede penal koji nam je bio dosuđen, što se ipak nije desilo. Nakon toga, na klupu reprezentacije dolazi Slišković, koji Ikanoviću (novopečenom članu Bregenza) daje priliku protiv Rumunije na otvaranju novih kvalifikacija, u vjerovatno najčudnijoj postavi našeg državnog tima u historiji. Rumuni su nas za pola sata pomeli sa 0:3, a u žestokoj konkurenciji mislim da baš Ikanović može ponijeti titulu najgoreg u našim redovima u toj utakmici, budući da je katastrofalno ispao kod dva rumunska gola. Zamijenjen je u 37. minuti (mislim da se nije radilo o povredi, možda griješim). Tako je sav njegov reprezentativni učinak u očima javnosti ostao obilježen sa tih užasnih 37 minuta, bez obzira na njegove solidne partije od ranije. To mu je bio zadnji nastup za državnu reprezentaciju.

[Logovan]

Nebi bilo loše da od ovog napraviš blog ili neki web-sajtić.

U početku sam razmišljao dal da pokrenem ovakav blog ili otvorim ovu temu, a na kraju sam se odlučio za ovo drugo... Ipak je forum moj dugogodišnji teren , dok u pisanju bloga nemam skoro nikakvog iskustva... Također, ovo pišem na forumu kako bih i drugima dozvolio aktivniju ulogu na temi... Evo recimo Eborg doda tu i tamo neku interesantnu informaciju

Ma najbolje ti je pisi i po blogu i po forumu.

Sent from my GT-S5830i using Tapatalk 2

[nKrkan]

Rumuni su nas za pola sata pomeli sa 0:3, a u žestokoj konkurenciji mislim da baš Ikanović može ponijeti titulu najgoreg u našim redovima u toj utakmici, budući da je katastrofalno ispao kod dva rumunska gola.

beton

[PeppermintSA]

čovjek kad prelista ovaj topic ukapira što se 20 godina nismo nigdje mogli plasirati,


anonimus do anonimusa

[IcedMFEarth]

Pa ovo su igrači koji su igrali po 3-4 utakmice najviše

[bos92]

Samo da dodam za Asmira Ikanovica da je on rodjen u Banovicima i da je prosao sve kategorije Buducnosti iz Banovica i da je igrao nekoliko sezona u prvom timu prije nego sto je presao u Celik.

[cyprus]

Samo da dodam za Asmira Ikanovica da je on rodjen u Banovicima i da je prosao sve kategorije Buducnosti iz Banovica i da je igrao nekoliko sezona u prvom timu prije nego sto je presao u Celik.

Super, hvala ti... Editovaću post i dodat ovu informaciju... Sad je priča o Ikanoviću manje-više kompletna

[cyprus]

Nemanja Supić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2009. Belgija – BiH 2:4
2009. BiH – Belgija 2:1
2009. Armenija – BiH 0:2
2009. BiH – Turska 1:1
2009. BiH – Španija 2:5

Jedan od najkontroverznijih igrača koji su nastupali za našu reprezentaciju u vrijeme Ćirinog mandata je svakako golman Nemanja Supić. On je rođen 12. januara 1982. godine u Gacku, a karijeru je započeo u redovima gatačke Mladosti. Početkom prošle decenije Mladost je spadala među jače klubove iz Republike Srpske, ali usprkos tome ovaj golman je bio nezadovoljan politikom kluba, te je odlučio da ode u Srbiju i tamo u boljim uslovima pokuša krčiti svoj put u profesionalnom fudbalu. Taj put međutim nije bio lagan. Na njemu je promijenio više klubova i trebalo mu je više sezona da se dokaže na visokom nivou. Prva stanica mu je bio beogradski Železnik. U njemu nije dobio odgovarajuću priliku, pa je bio primoran prihvatiti ponudu od drugoligaša Radničkog iz Obrenovca. Iz Radničkog je nakon samo jedne polusezone prešao u Bežaniju, također drugoligaša. U oba kluba je bio prvi golman i većinu utakmica je stajao na golu. Nakon toga prelazi u Zemun, koji je igrao prvu ligu Srbije i Crne Gore, a potom samo Srbije. U Zemunu je bio rezervni golman, čak i u sezoni 2006/07, kada je zbog finansijskih problema ovaj klub bio u potpunom rasulu. Zbog toga Supić napušta Zemun i ponovo postaje član drugoligaša, ovaj put Čukaričkog. Nakon što ni u Čukaričkom nije dobio očekivanu priliku, on prelazi u novi beogradski (šesti po redu) klub – Voždovac. Ovo je bio mnogo sretniji potez od dotadašnjih. Iako je i Voždovac bio drugoligaš, Supić je u njemu imao vrlo dobru sezonu. Konačno je postao čvrsta ''jedinica'', a prosjek mu je bio veoma dobar - manje od jednog primljenog gola po utakmici. I pored dobrih partija koje je Supić pružao za Voždovac, njegov klub se nije uspio plasirati u viši rang. Zato je Javor iz Ivanjice, ubjedljivi osvajač druge lige, za svoju povratničku sezonu u prvoj ligi doveo našeg golmana kao značajno pojačanje. Supić se Javoru za to odužio na najbolji mogući način. U sezoni 2008/09 je branio u životnoj formi i tako bio jedan od najzaslužnijih u ekipi za osvajanje odličnog 4. mjesta na tabeli. Tako on u svojoj 26. godini konačno doživljava punu afirmaciju, te stiče ime i ugled na fudbalskoj sceni.


Neke Supićeve intervencije i ispucavanja za Javor i Voždovac

Sjajna sezona u Javoru i reprezentativni angažman su mu otvorili brojne mogućnosti, pa je tako na ljeto 2009. godine odlučio prihvatiti ponudu od kiparskog Anorthosisa. Nakon odličnih predstava u grupnoj fazi Lige prvaka, u kiparskom klubu su gajili visoke ambicije i za sljedeću sezonu u Evropi. Zato je ispadanje od crnogorskog Petrovca na drugoj prepreci u Europa ligi shvaćeno kao veliko razočarenje, a baš je naš golman označen kao najveći krivac na terenu. Zbog toga se on već nakon tri odigrana meča našao na izlaznim vratima Anorthosisa. Tako je nakon dostignutog vrhunca u svojoj karijeri, Supić vrlo brzo doživio hlađenje. Naglu stagnaciju u njegovoj karijeri nije promijenio ni odlazak u rumunsku Politehnicu iz Temišvara, u kojoj je uspio upisati samo jedan nastup. Nakon ovih neuspjeha u daljem inostranstvu, vratio se u ono bliže – u Srbiju. Usprkos odsustvovanju sa terena tokom dužeg perioda, po povratku u Javor je ponovo počeo pružati solidne partije, što mu je sredinom 2011. godine donijelo transfer u znatno jaču i renomiraniju Vojvodinu. Na golu novosadskog kluba je proveo dvije sezone, u kojima je pružao partije po principu toplo-hladno. Vojvodina je obje sezone završila na očekivanom trećem mjestu u prvenstvu, ali je Supić u par navrata bio pred raskidom ugovora, jer navijači, a ni njegovi poslodavci nisu bili zadovoljni njegovim nastupima. Iz Novog Sada konačno prošlog ljeta prelazi u Novi Pazar, usprkos negodovanju navijača ovog kluba, prvenstveno zbog podrške Ratku Mladiću, koju je ovaj igrač godinu dana ranije izrazio putem facebooka. Iako je on izjavio da ne stoji iza te internetske objave i da mu je profil hakiran, izgleda da mu je malo ko povjerovao. Ipak, ta objava je iznenadila mnoge, budući da je u suprotnosti sa njegovim ranijim korektnim ponašanjem i izjavama. Bilo kako bilo, u Sandžaku je proveo svega jednu polusezonu i od prije 15-tak dana je ponovo stanovnik Beograda i član Voždovca, njegovog nekadašnjeg kluba.

Ćirin poziv za Nemanju Supića pred dvomeč sa Belgijom 2009. godine je izazvao dosta interesovanja domaće javnosti, budući da je ovaj tadašnji 26-godišnji golman Javora iz susjedne Srbije bio velika nepoznanica za skoro sve ljubitelje fudbala u državi. Selektorovo obrazloženje se temeljilo na činjenici da se ovaj momak nalazio u životnoj formi. Također je rekao da je preporuku dobio od Husnije Arapovića. Supić je zapravo iskoristio prazan prostor koji se tada nalazio na našoj golmanskoj poziciji. Hasagić je veći dio te godine bio povrijeđen, a Begović još nije bio afirmisan i igrao je na posudbama u nižim ligama Engleske. Kao najozbiljnija alternativa se nametao Romeo Mitrović, koji je branio u Mađarskoj, ali se i on povrijedio. U takvim okolnostima, gotovo anonimni Supić staje na gol u izuzetno važnom susretu u Belgiji. Skoro svi su tada bili vrlo skeptični, očekivajući njegove kikseve. Međutim, (krupnih) kikseva nije bilo, ni u Bruxellesu, ni u Zenici nekoliko dana kasnije. Supić jeste primio tri gola u ova dva susreta, ali može se reći da je zaslužio prolaznu ocjenu, a što je najvažnije, odnijeli smo svih šest bodova. Iako je Nemanja već tada stekao simpatije publike, u mjesecima koji su uslijedili je jačala polemika oko pitanja da li on treba ostati na golu reprezentacije, pogotovo nakon njegovog fijaska u Anorthosisu, dužeg perioda neigranja koji je uslijedio, te iskazane nesigurnosti u prijateljskim utakmicama. Javnost ponovo nije gledala blagonaklono na Ćirinu odluku da ga postavi među stative u završnim utakmicama kvalifikacija za SP 2010. godine u Južnoj Africi. Ipak, Supić je nastavio sa dobrim partijama u kvalifikacijama. U Yerevanu smo dobili Armeniju sa 0:2, a Supić je svoj zadatak obavio korektno, uz opasku da i nije imao previše posla. Vrhunac njegove reprezenttivne karijere se desio nekoliko dana kasnije, u utakmici protiv Turske u Zenici. Nekoliko njegovih odličnih postavljanja i odbrana nam je donijelo zlata vrijedan bod, koji nam je otvorio vrata našeg prvog baraža. Sa tribina se tada orilo njegovo ime, a Ćiro ga je proglasio igračem utakmice. Zbog parnih žutih kartona je morao propustiti sljedeću utakmicu protiv Estonije, a na gol se vratio u posljednjoj utakmici grupnog dijela kvalifikacija, protiv Španije u Zenici. Utakmica je imala praktično revijalni karakter, jer se znalo da Španci idu direktno na prvenstvo, a mi u baraž. To je bila Supićeva daleko najslabija partija u kvalifikacijama. Primio je pet golova, a za neke je snosio direktnu krivicu. Nakon toga više nije pozivan u reprezentaciju, čak ni za baraž koji je potom uslijedio.

[cyprus]

Joj, moram pisat kraće postove... Izmori me ovo...

[Romanista 101%]

[cyprus]

Miroslav Stevanović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2012. Grčka – BiH 0:0
2012. BiH – Litvanija 3:0
2013. BiH – Grčka 3:1
2013. Latvija – BiH 0:5
2013. BiH – Slovačka 0:1

Miroslav Stevanović je još jedan od zmajeva iz minulih historijskih kvalifikacija. Međutim, iako je prije godinu dana važio za možda i najveću našu fudbalsku nadu, danas je teško reći da li će biti za njega mjesta u budućim utakmicama naše selekcije zbog neshvatljivog pada u formi koji se desio u međuvremenu. Njegova životna priča počinje u Zvorniku 29. jula 1990. godine. To je naravno datum njegovog rođenja. Kao dječak je počeo trenirati fudbal u zvorničkoj Drini, te se pokazao kao izuzetan talent. Kako je Drina relativno mali klub koji mu nije mogao omogućiti adekvatne uslove za njegov dalji razvoj, kao tinejdžer prihvata ponudu Vojvodine iz Novog Sada i prelazi u njenu omladinsku školu. U Vojvodini je doživio strahovit napredak, a kao i većina talentovanih mladih igrača u većim klubovima, prvo je morao ići na kaljenje kao posuđen igrač. Prvu posudbu je odradio u srpskom trećeligašu Paliću, sa sjevera Vojvodine, a zatim u proljeće 2010. godine stiže u banjalučki Borac, kada ga je fudbalska javnost zapravo i upoznala. U Banja Luku je stigao kao anoniman mladić, ali je za svega par kola postalo jasno koliki potencijal posjeduje. U proljetnom dijelu sezone 2009/10 je bio jedan od najboljih Borčevih fudbalera, o čemu dovoljno govori i podatak da nije propustio niti jedan susret. Tako je pomogao Borcu da uhvati treće mjesto u prvenstvu, i što je još važnije, da osvoji kup. Stevanovićev direktni doprinos osvajanju tog trofeja se ogleda i u postignutom golu na Grbavici u revanšu finalnog susreta protiv Željezničara. Nakon odlične polusezone u Borcu, Vojvodina našeg fudbalera povlači sa posudbe i stavlja u vlastite redove. U sezoni 2010/11 je uglavnom priliku dobivao postepeno, sa klupe. Minutaža mu se vremenom povećavala, da bi u finišu sezone postao standardan u početnom sastavu.

Sljedeća sezona u Vojvodini je bila sjajna za Stevanovića. Njegova brzina, eksplozivnost, te osjećaj za igru, ali i finiš su u potpunosti došli do izražaja u igri na poziciji desnog krila. Za kratko vrijeme je postao najistaknutiji igrač Vojvodine, za kojeg su se vezale brojne medijske špekulacije o prelasku u veći evropski klub. U sezoni je postigao 6 golova, a treba istaknuti i asistenciju za gol Oumarua protiv Crvene Zvezde u zadnjem kolu, kojim je Vojvodina ponovo došla do svog tradicionalnog trećeg mjesta u prvenstvu i učešća u pretkolu Evropa lige. Na jesen 2012. godine, Stevanović je nastavio sa briljantnim partijama u crveno-bijelom dresu, a ponude od većih klubova su postajale sve brojnije. Pred sami istek 2012. godine je zbog jedne takve otputovao u špansku Sevillu, da bi nakon par dana i potpisao ugovor sa istoimenim klubom. U Sevilli su ga najavili kao veliku nadu i značajno pojačanje. U tom momentu se činilo da je slijed događaja idealan za našeg igrača i da je on na dobrom putu da postane svjetska klasa. Također, ni sami početak nije bio loš. Debitovao je već šest dana nakon potpisa ugovora, protiv Mallorce u kupu, a zatim je upisao i tri uzastopna nastupa u Primeri (protiv Valencije, Getafea i Granade). Iako je u svim ovim okršajima ulazio sa klupe u drugom poluvremenu, može se konstatovati da je djelovao obećavajuće i da je imao nekih zapaženih poteza i prodora. Međutim, u februaru se gotovo u potpunosti izgubio i nije ga bilo u timu sve do pred kraj sezone, kada je opet dobio nekoliko prilika nakon ulaska sa klupe. U totalu, u prvenstvu je upisao sedam nastupa za Sevillu, sa 15 minuta u prosjeku po utakmici. Sevilla ga se ipak nije htjela u potpunosti riješiti, ali ga je u protekloj polusezoni poslala na posudbu Elcheu, novom prvoligašu. Ipak, vrijeme provedeno u ovom klubu je također bilo za zaborav. Ni na posudbi nije dobio dovoljno prilike za igru, a i ono što je dobio nije iskoristio na dobar način. Odnedavno je na novoj posudbi, u drugoligašu Alavesu, te je za očekivati da bi tu mogao više igrati.

Stevanović je jedan od rijetkih A reprezentativaca Bosne i Hercegovine koji su prošli više omladinskih kategorija u našem državnom timu. On je bio član naših U-17, U-19, kao i U-21 selekcija. Posebno se istakao u U-21 selekciji, gdje je pod vođenjem Vlade Jagodića bio ponajbolji naš igrač u kvalifikacionom ciklusu tokom 2011. i 2012. godine. Selektor, navijači i mediji su bili oduševljeni njegovim partijama, a obzirom da je istovremeno blistao i u redovima novosadske Vojvodine, rasla je i bojazan da će nam ga Srbija ''preoteti''. Međutim, Stevanović je bio jasan u tvrdnjama da uopšte nema dileme da li on želi igrati za Bosnu i Hercegovnu. To je pokazao odazvavši se Sušićeve pozive za prijateljske susrete tokom 2012. godine, dok je paraleno još bio mladi reprezentativac. Debitovao je protiv Irske u Dublinu, kada je igrao cijelo drugo poluvrijeme. Već drugu svoju utakmicu (protiv Velsa) je odigrao u cijelosti i ponovo oduševio. Možemo reći da je on najzaslužniji pojedinac za pobjedu u tom susretu, budući da je asistirao Ibiševiću za prvi gol, te da se sam upisao u listu strijelaca za konačnih 0:2 i tako zasluženo ponio epitet igrača utakmice. Tako smo ušli u kvalifikacije za SP u Brazilu sa mišlju da smo dobili sjajnog igrača za budućnost, koji bi mogao biti od velike koristi već u predstojećem ciklusu. Međutim, Stevanovićev odlazak u Španiju i činjenica da tamo nije dobio adekvatnu šansu ga je totalno izbacila iz forme, što se najbolje osjetilo na njegovim nastupima u reprezentaciji. Bio je dio reprezentacije tokom skoro čitavih kvalifikacija, a Sušić mu je priliku dao u pet utakmica, uvodeći ga sa klupe u oba susreta protiv Grčke, zatim protiv Litvanije u Zenici, Latvije u Rigi, te u domaćem porazu od Slovačke. U tim utakmicama od njega nismo vidjeli gotovo ništa. Bez obzira na skromnu minutažu, očekivalo se više. Zbog toga svega je njegov reprezentativni status u budućnosti pod velikim znakom pitanja. Šansa da se nađe među putnicima za Brazil svakako postoji, ali prvi preduslov za to mu je da se izbori za mjesto standardnog igrača u Alavesu. Dosad je upisao ukupno 10 nastupa za naš najbolji tim (5 kvalifikacionih + 5 prijateljskih utakmica).


Stevanovićev gol za reprezentaciju protiv Velsa

[IcedMFEarth]

Sjećam se i da je u prijateljskoj utakmici za Elche protiv Benfice dao go. Kontam, evo ga! Vraća se Stevo, ali šipak. Valjda pronađe formu u Alavesu, jer ono što je radio protiv wales-a valjda se ne zaboravlja.

[cyprus]

Ognjen Vranješ



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2012. Lihtenštajn – BiH 1:8
2012. BiH – Latvija 4:1
2012. Grčka – BiH 0:0
2012. BiH – Litvanija 3:0
2013. BiH – Grčka 3:1

I tako ja stigoh na pola puta. Sa Ognjenom Vranješom sam završio pola reprezentativaca, a ostalo je još toliko. Inače, Ognjen Vranješ je fudbaler rođen 24. oktobra 1989. godine i spada u grupu najmlađih među onima koji su spomenuti ovdje. Radi se o odbrambenom igraču, koji može igrati na poziciji štopera, kao i desnog beka, ali mu je ova prva nesumnjivo draža. Ovaj Banjalučanin je počeo igrati fudbal u Borcu, a član prvog tima je postao 2006. godine, kao 17-godišnjak. Vrlo brzo je njegov potencijal došao do izražaja, pa je tako već kao 19-godišnjak doveden u redove Crvene Zvezde, što je za ovog mladića bila velika stvar. Međutim, tokom vremena provedenog na Marakani je dobio šansu u samo četiri utakmice, prije nego što je poslat na posudbu na jug Srbije, u Napredak iz Kruševca. Proljetna polusezona 2010. godine u Kruševcu je za njega bila uspješna po pitanju nastupa, jer je bio standardan igrač u odbrani ovog kluba koji se borio za opstanak, ali je bila neuspješna u kontekstu ekipnog rezultata, obzirom da nije uspio pomoći Napretku da se spasi ispadanja u drugu ligu. Potom se Vranješ vraća u Zvezdu, koja ga odmah šalje na novu posudbu, ali ovaj put dosta atraktivniju – u moldavski Sheriff iz Tiraspola. Sheriff je kao vladar moldavskog fudbala u posljednjoj deceniji i te sezone igrao pretkola Lige prvaka. Tad je napravio iznenađenje izbacivši Dinamo Zagreb, a Vranješ se našao u središtu incidenta poslije te utakmice, jer je usred Zagreba prolaz svog tima slavio obučen u dres Crvene Zvezde, što je od hrvatskih navijača i medija shvaćeno kao provokacija. Nakon poraza od Basela, Sheriff je evropsku jesen nastavio u grupnoj fazi Europa lige, sa Vranješom u sastavu u većini utakmica – protiv AZ-a, Dynamo Kyiva i BATE Borisova.

Prilično dobra polusezona u Sheriffu je potvrdila Ognjenov potencijal za više domete. Zato se očekivao njegov povratak u Crvenu Zvezdu i inkorporiranje u njenu udarnu postavu. Međutim, umjesto toga ga je beogradski klub prodao FK Krasnodaru, klubu iz istoimenog grada sa juga Rusije. Tako je on dobio priliku da se pokaže u jakoj ruskoj ligi. U Krasnodar je stigao početkom 2011. godine, pred početak najduže fudbalske sezone u historiji ruskog fudbala, koja je trajala godinu i pol. Razlog tome je bilo prilagođavanje ruskog ligaškog kalendara većini drugih u Evropi. Položaj Vranješa u novoj ekipi je bio zadovoljavajući – odigrao je većinu susreta, a njegova ekipa je bila plasirana u sigurnu sredinu tabele. Ipak, vremenom se njegov status standardnog prvotimca počeo razrijeđivati, da bi početkom 2013. godine bio prodat Alaniyi iz Vladikavkaza. Ovaj klub iz Sjeverne Osetije se također takmičio u najjačem rangu ruskog fudbala, ali se nalazio pri dnu tabele. U novoj sredini mu nije bilo tako dobro kao u Krasnodaru. Osim znatno slabijih rezultata ekipe, ni njegova forma nije bila na zavidnom nivou. Istina, imao je i dobrih utakmica, ali i onih u kojima je bio jedan od najvećih krivaca za poraz svog tima. Najveći peh koji ga je zadesio je bila povreda ligamenata koljena koju je zadobio u maju prošle godine. Ona ga je sa terena odstranila na preko pola godine. U međuvremenu je raskinuo ugovor sa Alaniyom i dosta se špekulisalo o njegovom novom klubu. Crvena Zvezda je bila vrlo zainteresovana da ga vrati u svoje redove i činilo se da je to gotova stvar, ali je on ipak odlučio prihvatiti ponudu iz Turske, tačnije iz Elazigspora, koji se bori za opstanak u društvu najboljih. U dresu ovog kluba je debitovao prošle sedmice.

Ognjen je jedan od dvojice Vranješa koji su oblačili dres A reprezentacije. Njegov stariji brat, Stojan, također je bio aktuelan jedno vrijeme, sve dok nije postao tragičar (ili bolje da kažem tragikomičar) u prijateljskoj utakmici protiv Meksika 2012. godine. Ognjen je, međutim, dosad ostvario mnogo značajniju ulogu u našem državnom timu. Nakon što je upisao nekoliko nastupa za mlađe selekcije Bosne i Hercegovine, od kojih je najupečatljiviji bio prijateljski meč sa U-21 selekcijom protiv Crne Gore, u kojem je postigao dva gola, njegovo ime u kontekstu A reprezentacije se počelo spominjati 2010. godine, kada je sa Sheriffom igrao u grupnoj fazi Europa lige. Tada je i zovnut od strane Safeta Sušića, te je sjedio na klupi protiv Francuske u kvalifikacijama, a igrao u prijateljskim utakmicama protiv Slovačke i Meksika. Naročito je dobru partiju pružio protiv Slovačke, kada je i odigrao veći dio susreta. Nakon toga, Safet Sušić nije računao na njega sve do početka prošlih kvalifikacija. U njima je Vranješ odigrao značajnu ulogu. Igrao je u prvih pet susreta, a već spomenuta povreda ga je spriječila da odigra i ostatak. Mnogi će pamtiti njegovu relativno lošu igru protiv Grčke u Atini, posebno veliku grešku nakon koje se Gekas našao u 100%-tnoj prilici, ali je promašio gotovo prazan gol. Sreća nas je tada pogledala i završilo je 0:0, a mnogi su se tada okomili na njega, govoreći kako mu nije mjesto u reprezentaciji. Međutim, Džeko i Spahić su stali na njegovu stranu, objašnjavajući kako se takve greške mogu desiti svakome, posebno kada su u pitanju mlađi igrači, kao što je Vranješ. Sušić mu je također ponovo ukazao priliku, a on se revanširao svojim dobrim igrama. Naime, izuzev tog duela u Atini, svi ostali Vranješevi nastupi (Lihtneštajn, Latvija, litvanija i Grčka u Zenici) u proteklim kvalifikacijama su bili više nego zadovoljavajući. Tako je on jedan od ozbiljnih kandidata za put u Brazil. Ipak, to pitanje prvenstveno zavisi od njegovih igara ovog proljeća za Elazigspor, a otežavajuća okolnost mu je izostanak sa terena više od pola godine. Od zbivanja izvan terena, ja bih istaknuo Vranješevu podršku Džeki u svojevremenoj prepisci sa Izetom Hajrovićem, dok se ovaj dvoumio oko toga koju će reprezentaciju izabrati.


Neki Vranješevi potezi u ranoj fazi njegove karijere

[mevkobass]

Kad ce nesto biti o njemu , Brazzo ili Bsti

[mega_mashcine]

'Dje nam je cyprus, propade nam najbolja tema izgleda.

[cyprus]

'Dje nam je cyprus, propade nam najbolja tema izgleda.

Ja došao do polovine... ali trenutno zaista nemam vremena ni snage za dalje... Gledaću da nastavim kad počistim ovo obaveza što su mi se nagomilale... Izvinjavam se fanovima teme... Al eto, manje poznate igrače sam predstavio... O ovim što su ostali, puno se više zna i bez mene

[mega_mashcine]

'Dje nam je cyprus, propade nam najbolja tema izgleda.

Ja došao do polovine... ali trenutno zaista nemam vremena ni snage za dalje... Gledaću da nastavim kad počistim ovo obaveza što su mi se nagomilale... Izvinjavam se fanovima teme... Al eto, manje poznate igrače sam predstavio... O ovim što su ostali, puno se više zna i bez mene

Ok, samo lagano..

[Logovan]

Ja došao do polovine... ali trenutno zaista nemam vremena ni snage za dalje... Gledaću da nastavim kad počistim ovo obaveza što su mi se nagomilale... Izvinjavam se fanovima teme... Al eto, manje poznate igrače sam predstavio... O ovim što su ostali, puno se više zna i bez mene

[svi u napad]

Mi vjerni citaoci i fanovi cemo cekati. Samo nemoj odustati jer ovo je edukacija za sviju a ujedno i najbolja tema jer nema svadja, pljuvanja i vrijedjanja. Kao sto rekoh mi cemo cekati na nastavke. Ziv i zdrav bio Cypruse!