MyTao wrote:hieveryone wrote:Nema tu nedopadanja u vezi pokornosti, i nema neslaganja sa naredbama, ako čvrsto i iskreno vjeruješ i ako si upoznat sa svrhom svega u šta vjeruješ, apsolutno nema mjesta pitanjima i sumnjama i još jednom, pogotvo ne neslaganju nekom.
Jedan iskreni vjernik zna da vjera otklanja svaku sumnju, i stavlja te u neko definitivno stanje zahvalnosti, pokornosti, ljubavi, nesebičnosti, rahatluka i svih ostalih ljepota. Ali prije svega moramo znati temelje, čitati, učiti, upijati prave izvore, da bismo na kraju/odnosno na početku, imali sve ono potrebno za pravu ljubav i pravu vjeru u Boga, koja ne pita i ne sumnja, nego sluša i pokorna je.
Možda pišem nerazumljivo, ali jedan musliman vjernik ne bi smio da se ne slaže sa ikakvim propisima, da l' iz Kur'ana ili kako je dalje prenosio Muhammed a.s., to n emora d amu bude jasno, naš mozak ionako ne može da razumije neke stvari, ali mora da se drži toga, to ga i čini vjernikom.
Moglo bi se o ovom do prekosutra, ali poslije; da, mora voljeti, ta ljubav je temelj i to se podrazumijeva.
Nije ljubav ako se mora...
Ja sam ateista, i da nekako saznam da je sve u Kur'anu istina, i da je Islam stvarno istinski i pravi put... ja bih se slozio s tim, i izvrsavao bi naredbe koje se od mene traze... al' tesko da bi se mogao natjerati da volim tog boga iz Kur'ana, jer se radi o ljubomornom, sebicnom, bolesnom i ludom bicu tako da nema sanse da bih sa ljubavlju radio ono sto se od mene trazi, iako bi mi neko dokazao da je sve to istina...
Sigurno nikad niko ništa nije zavolio ako mu je rečeno moraš, ali vjera sama dolazi, to tako ide, znači prvo povjeruješ i zavoliš, što znači da se podrazumijeva da dalje još više voliš,
što nas dovodi do zaključka da ako vjeruješ moraš voljeti, možda loša usporedba ali "nije ljubav ako se mora" se može primjeniti i na dvoje ljudi koji se vole, znači ako te pitam moraš li voljeti osobu koju ,jel, apsolutno voliš, normalno da ćeš mi odgovorit da moraš,
ali ne ono "moraš" u smislu da te neko natjerao, nego da se ta ljubav podrazumijeva, nije došla silom, nisi morao ništa, nego je krenulo i došlo do toga da moraš voljeti, odnosno da je to nešto neupitno, tj da se ljubav i voljenje podrazumijeva. gore je pitanje da li vjernik mora voljeti, vjernik mora! ostali kako hoće, ti "svoju dragu moraš voljeti", dovoljno razumljivo?
A što se saznanja da ej sve istinito tiče, hm, nikom, takođe, nije sve odjednom bilo kristalno jasno o vjeri, moraš prvo dobiti odobrenje recimo to tako, pa htjeti, pa bi se to dalje razvijalo, nema tu nagađanja ja bih ovo ja bih ono, kad bi ti to došlo, s tim bi došla i ljubav u koju sumnjaš, shvatio bi da Bog ima svu moć nad tobom i da si sto posto njegov, sve je tvom istinskom ja, bio bi mu zahvalan čak i kad te boli i kad ti je teško, jer On je svejedno tu uz tebe, u to se mora vjerovati srcem, dušom i svim.
Sve loše što vidiš i što stavljaš kao dokaze i vidiš zato što svijet danas misli da čovjek može sve, a mog'o je ono što mu je Bog dao, sa pravim stanjem svijesti ne bi ni bilo pola tih ružnih stvari, ali čovjek je sebi previše dopustio, čovjek nažalost ne vjeruje dovoljno, ni ispravno, pa ni svijet ne funkcioniše ispravno, mada bi se o "ovom svijetu" dalo pričati, ne možemo priej svega očekivati savršeni sklad ovdje i sad, jer ovdje prolazimo testove i iskušenja, a poslije nas čekaju dvije krajnosti, ovisno o tome kako smo ovaj svijet iskoristili, a da bi ga kako treba iskoristili naravno moramo/podrazumijeva se istinski vjerovati i voljeti Boga. Kažeš da ne bi imao ljubavi čak i da znaš da je to sve istina, nema sumnje da bi imao i nema druge istine. Davim, ali tako je.