Nierika wrote: ↑31/10/2022 13:22
toska wrote: ↑31/10/2022 12:59
moguće da sve tako i počinje.
na par stranica prije imaš detalje o sucidu na mah, tumači se kao impulsivno djelo gdje žrtve provede samo 10ak minuta u odluci i izvršenju, ali da li je to cijela istina, ne dostaje nešto, to bi upravo bile te fantazije od prije koje imaju ulogu ublažavanja stresa i malo po malo se kroz njih razrađuje cijeli scenarijo samo bez konačne odluke i sredstva,
ako neko takav iznenada dođe u vrlo stresnu situaciju sa kojom se ne može nositi postaje opasno, plan već postoji.
nekog drugog ko nema takve fantazije teško da i jedna situacija u životu može natjerati na odluku i izvršenje u roku od 10 minuta.
Onda treba možda imati i plan šta kad se nađemo u takvim stresnim situacijama, kako se izvući (a da nije kroz samoubistvo). Ali meni lično razmišljanje o toj temi ne odmaže, ne znam za druge ljude, različiti smo. Pominjao je na ranijim stranicama forumaš Piaty kao intenzivnu bol koja prethodi samoubistvu, ne znam na kakvu je vrstu boli mislio ali pretpostavljam da se u takvoj situaciji prebacimo u drugačije stanje uma i onda ovaj plan od ranije može i pomoći i odmoći.
Ja zamišljam sto hiljada scenarija u glavi, ovisno o danu i raspoloženju:
- Šta bi bilo da osvojim lutriju
- Šta bi bilo da mi neko upadne u kuću dok spavam
- Šta bi bilo da mi neko zlostavlja dijete
- Šta bi bilo da mene/suprugu/dijete udari auto
itd.
Jedan od scenarija je i samoubistvo, šta sve čovjeku treba za tu odluku, itd.
Mislim da tu ima sto faktora, ali među njima su definitivno genetika i hormoni/mozak.
Te osobe jednostavno vide to kao nešto čime će pomoći bližnjima, jer misle da su one problem.
Mislim da i porodična historija igra ulogu i da takve osobe imaju veći rizik.
Ono što je sigurno je da se o tome treba pričati.
Ljudi koji se tako osjećaju imaju potrebu da se kriju, jer im se govori da nisu normalni.
Jednostavno je tabu da čovjek želi sam skratiti svoj život.
Treba tražiti uzroke, a oni su sigurno brojni.