Svi naši reprezentativci

[cyprus]

Grku sa Cipra kad će više Muratović

Ima još do njega dosta... Naredne godine nekad

@svi u napad, hvala još jednom... Sretna nova i tebi

[cyprus]

Almir Turković



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1999. BiH – Litvanija 2:0
1999. Farska Ostrva – BiH 2:2
2003. BiH – Luksemburg 2:0

Novu 2014. godinu započinjem sa Almirom Turkovićem zvanim Zeka, velikim majstorom fudbalskog zanata, koji će međutim ostati daleko bolje zapamćen po svojim performansima u klubovima u kojima je igrao, nego po reprezentativnom skoru. Rođen je 3. novembra 1970. godine u Sarajevu, a fudbal je počeo trenirati kao dječak u Željezničaru. Međutim, nikada kao profesionalni fudbaler nije igrao za plavi tim sa Grbavice, nego je čak svoju afirmaciju stekao u bordo klubu sa Koševa. U ratnim godinama je kao igrač Sarajeva odigrao neke prijateljske utakmice i turnire u inostranstvu. Turković je u jednom intervjuu izjavio da mu je najdraži gol u karijeri ostao onaj iz 1994. godine protiv Parme, koja je tada bila jedan od najjačih italijanskih klubova. Sarajevo je taj prijateljski susret izgubila sa 2:1. Neki igrači su ove utakmice iskoristili da se dokažu i ostvare inostrani angažman. Među njima je bio i Zeka, koji se tokom tih ratnih godina okušao u tri strana kluba (slovenačka HIT Gorica, meksički UANL Tigres i austrijski Vorwärts Steyr), u kojima se nije uspio najbolje snaći. Posebno je interesantan, ali i ne mnogo poznat njegov odlazak u meksički Tigres, zajedno sa još jednim našim igračem – Seadom Seferovićem. Zanimljivo je da se Seferović, koji je u konačnici imao skromniju karijeru od Turkovića, u Meksiku bolje snašao i postigao nekoliko golova. Stabilizacijom prilika u zemlji 1996. godine, Turković se vraća u FK Sarajevo, ali zapravo tek tada započinje njegov sjajan niz odličnih partija i zadivljujućih poteza, zbog kojih je postao miljenik publike. Nakon dosta dobre sezone na Koševu, on ponovo odlazi vani, ovaj put u HNL, tačnije Zadarkomerc. Za wikipediju tada počinje njegova karijera. U Hrvatskoj će Turković ostati najveći dio svoje karijere, igrajući u tri različita kluba. Već spomenuh da je njegova prva stanica u Hrvatskoj bio Zadar, u kome je ostao dvije sezone. Nakon odličnih nastupa u prvoj, Zadar(komerc) je u drugoj sezoni ispao iz prve lige, zbog čega se Zeka privremeno vratio u Sarajevo. Usprkos ispadanju iz lige, Zadrani će Turkovića pamtiti samo po dobrom. U obje sezone na Stanovima, naš igrač je bio drugi strijelac tima (ukupno 16 golova), uz šta je pridodao mnoštvo majstorskih poteza.

Nakon kratkog zadržavanja u Sarajevu, Turkovićev novi angažman je također bio u Hrvatskoj, u Osijeku. Osijek je tada bio jedan od jačih hrvatskih klubova, koji je redovno igrao u evropskim takmičenjima. U jesen 2000. godine je čak stigao do trećeg kola Kupa UEFA. Malo mu je nedostajalo da prezimi u Evropi, ali na kraju čak ni dva Turkovićeva gola nisu bila dovoljna da se izbaci praška Slavia. Nakon par odličnih sezona za Osijek, naš igrač je dobio primamljivu ponudu od japanskog Cereza iz Osake. Ovaj izazov nije odbio, te je tako postao fudbaler sa rijetkim iskustvom i sa Dalekog istoka, kao i sa dalekog zapada (Meksiko). Za razliku od nekoliko naših igrača koji se nisu uspjeli najbolje adaptirati na japanski fudbal i znatno drugačije podneblje, 31-godišnji Turković je odigrao sjajnu sezonu za vicešampionski Cerezo, postigavši 11 golova. Međutim, u Japanu je doživio vrlo neugodno iskustvo prilikom leta avionom koji je upao u oluju, tako da od tada ima fobiju od letenja. Pretpostavljam da je to glavni razlog zašto je Japan napustio nakon samo jedne godine i vratio se u Hrvatsku, ali ovaj put u Hajduk. U splitskom velikanu je nastavio sa odličnim nastupima, i to u timu koji je osvojio dvije titule prvaka i jednu kupa. Ipak, zbog velike povrede je imao jednu dužu pauzu, a nakon toga nije uspio vratiti formu u potpunosti na prijašnji nivo. Tako se 2005. godine vraća u Osijek, a 2006. godine u Sarajevo, u kojem je i završio karijeru. Iako već praktično veteran, bio je od velike pomoći Sarajevu u osvajanju šampionske titule i evropskim nastupima. Posebno će se pamtiti golovi koje je postigao Željezničaru u derbijima, te sjajna asistencija za Muharemovićev gol u pretkolu Lige prvaka protiv Genka. I nakon što je okačio kopačke o klin, ostao je u FK Sarajevu, prvo kao pomoćni trener, a zatim kao trener u omladinskim kategorijama, gdje i danas radi.


Kompilacija nekih Turkovićevih poteza i golova

Kao što rekoh na početku, Zekin reprezentativni učinak se ne može porediti sa njegovim postignućima u različitim klubovima. On sam kaže:

Iskreno, nemam baš previše lijepa iskustva sa reprezentacijom. Fudbal sam uvijek igrao iz zadovoljstva i "za raju", a takvi igrači nisu prolazili u reprezentaciji. Fudbal je i prije, a pogotovo danas biznis, pa zbog toga i neki bolji igrači nisu uspjeli napraviti reprezentativne karijere.

Ipak, skupio je 11 nastupa u državnom dresu, što i nije loša cifra, ali obzirom na to da je mnogo slabijim igračima dodjeljivana veća uloga, mislim da je i Turković zaslužio bar malo veću priliku u reprezentaciji. A od ovoga što je ostvario, svakako treba posebno izdvojiti njegovo učešće u stvaranju historije. Naime, on je bio dio ekipe koja je 1995. godine odigrala prvu službenu utakmicu naše reprezentacije (slika dole). Radilo se o prijateljskom susretu protiv Albanije u Tirani, u kome smo bili poraženi sa 2:0. Rezultat ipak nije bio u prvom planu, posebno s obzirom na činjenicu da je tadašnji sastav skrpljen na brzinu, bez većine naših najjačih imena. Od igrača koji su nastupili u Tirani, samo su Konjić i Musić ostavili veći utisak u daljem razvoju reprezentacije. Turković je potom nastupio u još jednoj historijskoj utakmici, također prijateljskog karaktera, onoj protiv Brazila u Manausu godinu dana kasnije. Prethodno je sjedio na klupi protiv Grčke na otvaranju naših prvih kvalifikacija. Poslije Brazila je bio dio i našeg B tima koji je na turniru u Maleziji 1997. godine izborio drugo mjesto. Turković je odigrao sve utakmice na tom takmičenju izuzev finala, sa kojeg je odsustvovao zbog parnih žutih kartona. U narednim godinama su mu pozivi upućivani sporadično. Odigrao je i prijateljske utakmice protiv Makedonije i Mađarske, koje smo remizirali. Naposlijetku je dobio priliku i u kvalifikacionim utakmicama. Selektor Hadžibegić mu je dao svega par minuta protiv Litvanije na Koševu 1999. godine i znatno veću priliku protiv Farskih Ostrva u gostima. Nakon dosta loše partije protiv Farskih Ostrva više nije pozivan, sve do 2003. godine, kada ga je Baka Slišković kratko uvrstio u svoje planove. Tada je dobio malu priliku od 10-tak minuta na terenu potiv Luksemburga u Zenici. I to je bilo sve.


Sastav naše reprezentacije u Tirani 1995. godine (Turković zaokružen)

[Fabijo]

Tema je ekstra

Ali jedno pitanje, zar se utakmice protiv Poljske (2011 i 2007 ja mislim) ne broje kao zvanicne? Ti ih ovdje neracunas jer ih smatras kao B reprezentacijama, ali po transfermarktu i fifi to su bile zvanicne utakmice A-reprezentacije.

[cyprus]

Tema je ekstra

Ali jedno pitanje, zar se utakmice protiv Poljske (2011 i 2007 ja mislim) ne broje kao zvanicne? Ti ih ovdje neracunas jer ih smatras kao B reprezentacijama, ali po transfermarktu i fifi to su bile zvanicne utakmice A-reprezentacije.

Ja ovdje računam samo kvalifikacione... A te utakmice protiv Poljske sam spominjo kod određenih fudbalera... Npr. Kvržića...

[Eborg]

Turković je inače jedini BH igrač koji je imao svoj fan-klub u Japanu. Ludi japanski navijači.

[cyprus]

Senad Begić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. Grčka – BiH 3:0
1996. BiH – Hrvatska 1:4
1996. Slovenija – BiH 1:2

Još jedan od igrača čije se ime često spominje kada se govori o počecima fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine je Senad Begić. Za razliku od Almira Turkovića o kojem sam pisao prošli put, Begić će ipak više ostati zapamćen po reprezentativnim nastupima, nego po klupskoj karijeri. Iako nije sporno da je bio veoma važan igrač klubova u kojima je igrao, činjenica je da on nikada nije bio član nekog kluba izvan Bosne i Hercegovine ili još preciznije Sarajevsko-zeničke kotline, te da je svoj igrački vrhunac doživio nastupajući u ligi koja nije bila međunarodno priznata. Sa druge strane, bio je bitna karika državne selekcije u nekim sa historijskog aspekta velikim utakmicama. Inače, Begić je rođen 10. oktobra 1969. godine, a najveći dio svog dosadašnjeg života je proveo u rodnoj Župči, velikom selu na jugu opštine Breza, koje je smješteno relativno blizu kako svom opštinskom centru, tako i susjednom Ilijašu. Karijeru je započeo u lokalnoj Mladosti iz Župče, a u prvi tim je ušao sa nepunih 16 godina. Njegov napredak je bio sve uočljiviji, pa je tako 1988. godine otišao stepenicu više, u Ozren iz Semizovca, koji je bio član tadašnje regionalne lige u SFR Jugoslaviji. Kao još uvijek mlad igrač se nastavio dokazivati i u Semizovcu, te je privukao pažnju mnogo većeg kluba – FK Sarajeva. Međutim, rat koji je izbio 1992. godine je stopirao (bolje rečeno odgodio) njegov dolazak na Koševo.

Umjesto dolaska u Sarajevo, Begić u ratu odlazi u Zenicu, koja je imala najbolje uslove za igranje fudbala u ovom dijelu države i postaje član Čelika. Igranje za Čelik je obilježilo njegovu karijeru, afirmisalo ga u fudbalskim vodama, te na kraju krajeva gurnulo u reprezentativni roster. U ratnim i poratnim godinama se profilisao u pouzdanog, ali i grubog defanzivnog igrača, koji je usprkos nedostatku brzine svojoj ekipi ulijevao sigurnost, a bio je poznat i kao dobar izvođač slobodnih udaraca. Dobro se snalazio na različitim pozicijama, bilo da je nastupao kao štoper, bek ili zadnji vezni. Sa Čelikom je osvojio tri šampionske titule u tri prve sezone Prve lige Bosne i Hercegovine, koja nažalost nije obuhvatala cijelu teritoriju ove države, a shodno tome nije ni bila priznata od UEFA-e. U sezoni 1997/98 ipak dolazi na Koševo, odnosno postaje član bordo kluba. Sa njim je igrao završnicu prvog play-offa, u kom je Sarajevo nesretno poraženo od gradskog rivala u finalu. Za Begića je to bio najtužniji sportski doživljaj u njegovoj karijeri. On je u toj utakmici ušao sa klupe u drugom poluvremenu. Ipak, sa Sarajevom je igrao u pretkolu Kupu UEFA, u kome je pretrpljen poraz od belgijskog Germinala. Kasnije se vratio u Čelik, sa kojim je također igrao u evropskom takmičenju, ali ovaj put u Intertoto kupu, u kom je Čelik pružio vrlo dobre igre, te nesretno ispao od Genta, opet iz Belgije. Nakon završetka igračke karijere, Begić se prihvatio trenerskog posla u nižerazrednim ekipama. Tako je sa Ilijašem osvojio sarajevsku kantonalnu ligu 2011. godine, a zatim preuzeo kormilo Mladosti iz rodne Župče.

Kada se govori o prvim godinama postojanja naše reprezentacije, teško je ne spomenuti ime Senada Begića. Dovoljno govori činjenica da je u prvoj godini on bio najstandardniji njen igrač, te da od prvih 12 službenih utakmica reprezentacije, on nije propustio niti jednu. Rijetko koji igrač iz domaćeg prvenstva se može pohvaliti nečim takvim. Osim toga, treba istaknuti da je Begić pružio sasvim solidnu igru na terenu, a i minutaža mu je bila velika. U samo jednoj utakmici je ušao sa klupe u igru, a na preostalih 11 je bio starter. Svih 90 minuta na terenu je proveo u duelima sa Albanijom u jesen 1995, odnosno proljeće 1996. godine. Poziv u reprezentaciju je tada zaslužio zahvaljujući činjenici tome što je bio jedan od najvažnijih igrača Čelika, koji je tada dominirao domaćim prvenstvom. Potom je bio sudionik prvih utakmica u našim premijernim kvalifikacijama, onim za SP 1998. godine. Protiv Grčke je izmijenjen u drugom poluvremenu Varešanovićem, nakon što je ranije dobio žuti karton, protiv Hrvatske je ušao sa klupe umjesto Šabića u 53. minuti, a u pobjedi nad Slovenijom je pružio možda i najbolju predstavu i ostao na terenu cijeli susret. Bio je u našem najboljem sastavu i u prijateljskim utakmicama sa velikanima – Italijom i Brazilom, u kojima se vrlo dobro nosio sa svjetski poznatim veličinama. Reprezentativnu karijeru je okončao na turniru pod nazivom Dunhill Cup u Maleziji početkom 1997. godine. Tamo je bio stub odbrane naše ekipe koja je osvojila drugo mjesto među osam selekcija.

[cyprus]

Dželaludin Muharemović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2001. BiH – Izrael 0:0
2001. Austrija – BiH 2:0
2001. BiH – Lihtenštajn 5:0

Dželaludin Muharemović, odnosno popularni Dželo je jedan od igrača koji su obilježili posljeratni razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini. Iako se radilo o veznom igraču, njegova statiskika više priliči nekom isturenom špicu zbog njegovih izrazitih golgeterskih sposobnosti. Iako je imao epizode i u još nekim klubovima, njegova karijera je prvenstveno vezana uz sarajevski Željezničar, u čijoj historiji je svakako zauzeo značajno mjesto. Navijači rivalskog Sarajeva se nerado prisjećaju njegovih golova u derbijima, ali istovremeno imaju i veliko poštovanje prema njemu. Sa šest golova u prvenstvenim utakmicama između ova dva kluba, on je uz Haseta najbolji strijelac vječitih derbija svih vremena. Ipak, da sad krenem iz početka: Dželo je rođen 23. marta 1970. godine u Sarajevu. Već kao dječak je postao dio Željezničara, napredujući kroz njegov omladinski pogon. Iako je važio za jednog od najtalentovanijih mladih igrača na Grbavici, morao je prvo na kaljenje u UNIS. Početak rata 1992. godine je uticao i na njegovu fudbalsku karijeru, koja je privremeno bila prekinuta. On tada postaje aktivni sudionik ratnih operacija, kao dio specijalne jedinice Lasta. Istovremeno je u gotovo nemogućim uslovima trenirao u Željezničaru, u fiskulturnoj sali jedne osnovne škole. Iz te Željine generacije je nastala okosnica prvog poslijeratnog tima Plavih. Muharemović je sa svojim klubom učestvovao u prvom šampionatu Bosne i Hercegovine u sezoni 1994/95, koja je zbog specifičnih prilika bila turnirskog tipa. Iako Željezničar nije ostvario značajan rezultat u završnici prvenstva, Dželo je podijelio titulu najboljeg strijelca završnog turnira, sa postignuta 3 gola. Nakon što je rat završen, ovaj igrač 1996. godine prelazi u hrvatski NK Zagreb. Sezonu 1996/97 Zagreb završava na petom mjestu u prvenstvu, a Muharemović je pružio respektabilne partije za klub iz Kranjčevićeve.

Zbog dobrih nastupa za Zagreb je dobio nekoliko ponuda iz inostranstva, ali se on iz ljubavi prema svom Željezničaru ipak već nakon jedne sezone odsustva vraća na Grbavicu. U toj sezoni Željezničar osvaja šampionsku titulu, ali je Dželo zbog povrede morao propustiti finalnu utakmicu play-offa protiv Sarajeva. U nadolazećim sezonama se sve više učvršćivao kao lider ekipe. U pretkolu Kupa UEFA 2000. godine protiv poljske Wisle postiže svoj jedini gol u evropskim takmičenjima, koji međutim nije bio dovoljan njegovoj ekipi da prođe dalje. On je bio samo uvertira sa fenomenalnu sezonu, ujedno prvu nakon ujedinjenja ligaških takmičenja pod okriljem NSBiH i NSHB. Željezničar je tad ponovo postao prvak, a slobodno se može reći da je Muharemović bio najzaslužniji pojedinac za to. U glomaznom prvenstvu od 42 kola je postigao fantastičan 31 gol i tako bio među vodećim strijelcima u Evropi za tu sezonu. Sa pet golova Veležu i dan danas drži rekord lige po broju postignutih golova u jednoj utakmici. Ove cifre su privukle nove ponude iz inostranstva, a on je 2002. godine odlučio prihvatiti onu iz ruskog drugoligaša – Volgara iz Astrakhana, grada u delti najveće evropske rijeke. Odlazak u Rusiju sa finansijskog aspekta možda i nije bio loše rješenje, ali sa sportskog je ta 2002. godina za Dželu bila za zaborav. Da stvar bude gora, to je značilo i da je propustio Željinu najbolju posljeratnu evropsku avanturu – duele sa Newcastleom i Malagom. Nakon njegovog povratka u redove plavih, Željo gubi dominantnu ulogu u domaćem prvenstvu, ali iskusni Dželo svojim liderskim sposobnostima održava klub pri vrhu tabele. Posebno će ostati zapamćen vječiti derbi u proljeće 2004. godine, kada je on sa svoja dva gola preokrenuo vodstvo Sarajeva i donio važnu pobjedu svom timu. To je bio njegov 100-ti gol u plavom dresu. Poslije okončanja svoje igračke karijere je ostao u Željezničaru, obavljajući razne funkcije, a danas je direktor kluba. Na proteklim lokalnim izborima je bio kandidat za načelnika opštine Novo Sarajevo.


Muharemovićev 100-ti gol za Željezničar

Kada napišem da je Dželaludin Muharemović za reprezentaciju službeno upisao 19 nastupa, te da je sa 6 postignutih golova jedan od 10 najboljih njenih strijelaca u dosadašnjoj historiji, većina onih koji to pročitaju će ostati u čudu, jer se rijetki mogu sjetiti da je on uopšte igrao za reprezentaciju. Pa otkud onda čak 19 nastupa i 6 golova? Ovi brojevi jesu tačni, ali treba imati u vidu da je većina tih nastupa (tačnije 14) bila za B selekciju. Naime, on je bio dio naših ekipa (sastavljenih uglavnom od igrača iz domaćeg prvenstva) koje su učestvovale na Dunhill Cupu u Maleziji 1997. godine, Millenium Cupu u Indiji 2001. godine i LG Cupu u Iranu iste godine. Svojih 6 reprezentativnih golova je rasporedio na sva tri turnira podjednako – po dva je postigao na svakom. Posebno su značajni bilo oni na Millenium Cupu. Golove koje je postigao ekipama Urugvaja i Čilea su omogućili našoj reprezentaciji ulazak u finale turnira. Na ovom turniru je bio i naš kapiten. Na Dunhill Cupu je pogađao mreže Vijetnama i Zimbebvea, a na LG Cupu dvaput mrežu Južne Afrike. Zanimljivo da smo na sva tri turnira završili kao drugoplasirani. Za B reprezentaciju je odigrao još dvije neturnirske utakmice (protiv Lihtenštajna i Irana), a od preostalih pet nastupa, dva su bila prijateljska sa A reprezentacijom (protiv Mađarske i Malte) i tri kvalifikacijska. Svih pet je odigrao tokom 2001. godine, koja je bila i vrhunac u njegovoj karijeri. U jesen te godine se igrala završnica kvalifikacija za SP u Japanu i Južnoj Koreji naredne godine, a Muharemović je nakon nekoliko utakmica koje je presjedio na klupi, dobio priliku u mečevima protiv Izraela i Austrije kao džoker, te cijelu utakmicu protiv Lihtenštajna. U tom meču protiv slabog protivnika je pružio dobru partiju za dostojan oproštaj od državnog dresa, obzirom da Blaž Slišković nakon preuzimanja reprezentacije nije računao na njega. Iako nije bio strijelac u visokoj pobjedi od 5:0, ima velike zasluge za drugi i posebno treći naš gol. Na kraju, Muharemović najviše žali zbog toga što nije dobio više prilike da se dokaže u reprezentaciji.

[SSemir]

meni nije jasno sto se vise ne igraju ti kupovi sa B reprezentacijom. djeluje mi kao dobra stvaz za ove igrace iz nase lige

[matematicar_teski]

kad ce golmani, tolja,hasagic,guso

[cyprus]

meni nije jasno sto se vise ne igraju ti kupovi sa B reprezentacijom. djeluje mi kao dobra stvaz za ove igrace iz nase lige

Dobro pitanje...

kad ce golmani, tolja,hasagic,guso

Svi u svoj vakat Tolja i Gušo skorije, a Hasagić među posljednjim

[cyprus]

Adnan Čustović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2007. Norveška – BiH 1:2
2007. BiH – Turska 3:2
2007. Mađarska – BiH 1:0
2007. BiH – Moldavija 0:1

Polako dođoh do igrača čijih se nastupa u reprezentaciji već sjeća većina onih koji godinama prate reprezentaciju, makar samo po određenim potezima ili utakmicama. Adnan Čustović je jedan od takvih. Ovaj napadač je rođen 16. aprila 1978. godine u Mostaru. Kao dječak je prije rata počeo trenirati fudbal u Veležu (a gdje drugo), ali ga je ratni vihor odveo u Sloveniju. Tamo je postao član ekipe Triglava iz najvećeg urbanog centra Gorenjske regije – Kranja. Tek je postao punoljetan kada se ustalio u prvom timu ovog slovenačkog drugoligaša, a bio je i jedan od najzaslužnijih igrača za njegovu promociju u prvu ligu 1998. godine. Slovenci ga i danas smatraju za najboljeg stranca koji je ikada igrao za Triglav. Pretpostavljam da su mu sjajne partije u redovima male ekipe iz Slovenije otvorile put za veliki transfer u Le Havre, tadašnjeg francuskog prvoligaša. Bez obzira što se taj klub grčevito borio za opstanak, te je 2000. godine i ispao u drugu ligu, za mladića od 20-tak godina sa ovih prostora je sigurno bio veliki uspjeh nastupati u jednoj od liga petice. Ne sjećam se najbolje tog perioda, ali me baš zanima da li je i koliko karijera ove tada mlade nade bila popraćena od strane naše fudbalske struke i medija. Ako je vjerovati dostupnoj statistici, Adnan je u dvije sezone u Le Championnatu ubilježio 16 nastupa i postigao jedan gol. Ipak, puno je više igrao za Le Havreov B tim, koji se takmičio u četvrtom rangu, za koji je postigao i solidan broj golova. U ovoj normandijskoj luci je ostao četiri godine, ali se nije uspio razviti u kalibar napadača kakav su u klubu očekivali. Tako od 2000. godine slijedi nekoliko stagnantnih sezona. U drugoj francuskoj ligi je promijenio još dva kluba – Laval i Amiens. U njima je dobio znatno više prilike za igru, ali nije naročito iskakao iz prosječnosti.

Međutim, prelazak u Belgiju 2005. godine je donio preporod za Čustovića. Transfer u Mouscron se pokazao kao pravi potez, jer će u ovom klubu naš igrač doživjeti svoje najsvjetlije trenutke u karijeri. Iako je Mouscron uglavnom tavorio u donjem dijelu tabele, to nije sputalo Čustovića da pokaže šta zna. Nije mu dugo trebalo da postane jedan od najvažnijih igrača svog novog kluba. Već prva njegova sezona u Belgiji je bila solidna, a u drugoj je eksplodirao. Postignutih 18 golova za prosječni Mouscron su ga pozicionirali visoko na četvrto mjesto liste strijelaca u najvišem belgijskom rangu za sezonu 2006/07. U dobrom ritmu je nastavio i u narednim sezonama, a to mu je krajem 2008. godine donijelo prelazak u ambiciozniji i kvalitetniji Gent. Ipak, od navijača Mouscrona se oprostio na najprikladniji mogući način – hat-trickom protiv Club Bruggea. To mu je ujedno bio četvrti hat-trick u Belgiji. I u Gentu je nastavio pogađati protivničke mreže, pa je sezonu 2008/09 završio na također odličnom petom mjestu liste strijelaca (da je ponovio svoj učinak od dvije sezone ranije, bio bi prvi golgeter lige). Sa novim klubom je igrao i evropska takmičenja. Bio je dio Gentove ekipe koja je prošla bjeloruski Naftan i u narednom pretkolu Europa lige bila devastirana od strane Rome. Bez obzira na sramotno visok poraz od Vučice, ta sezona je bila sjajna za Gent – osvojeno je drugo mjesto u prvenstvu i naslov kupa. Čustović je potom sa Gentom igrao u pretkolu Lige prvaka, ali je njegov klub glatko ispao od Dynamo Kieva. Tada je već bila primjetna silazna putanja u formi našeg igrača, koji je sve češće grijao klupu. Zato 2010. godine prelazi u Germinal Beerschot, klub manjih ambicija. Nakon osrednjih partija, početkom 2012. godine iz njega prelazi u Mouscron-Peruwelz, nasljednika njegovog bivšeg kluba u kome se proslavio, a koji se u međuvremenu ugasio. Novi Mouscron, kao i njegov trenutni klub Tournai (čiji je član od ljeta 2012. godine) su belgijski trećeligaši.

Reprezentativna karijera Adnana Čustovića se veže isključivo za 2007. godinu, iako je njegovo ime bilo spominjano i prije, ali i nakon tog perioda. Međutim, nijedan selektor osim Fuada Muzurovića nije računao na njega. Prvi poziv u reprezentaciju je dobio tokom njegove sjajne sezone u Mouscronu u kojoj je postigao 18 prvenstvenih golova. U svom debiju u A selekciji se našao u prvih jedanaest (ispostavit će se jedini put), koji su istrčali na teren u Oslu, u martu 2007. godine. Ogroman je pritisak bio na tim momcima, obzirom da je to bila prva utakmica reprezentacije nakon objave čuvenog bojkota. Čustović se pod tim pritiskom nije najbolje snašao i ja se ne sjećam da smo mogli išta vidjeti od njega te večeri. Zamijenjen je Darkom Maletićem u 82. minuti. Ono po čemu će ga naša javnost upamtiti jeste sljedeća utakmica protiv Turske, u junu iste godine. Tada je u istoj toj 82. minuti ušao kao džoker sa klupe baš umjesto Maletića i u 89. minuti pogodio glavom gol Rustu Recbera, koji je prethodno zaplivao u šesnaestercu nemogavši dohvatiti centaršut iz kornera. Bio je to gol za pobjedu od 3:2, nakon što smo dvaput gubili. Nastupilo je veliko slavlje, jer je tim golom uskrsla izgubljena nada da se možemo domoći Evropskog prvenstva. Sad znamo da je ta nada bila lažna, jer je reprezentacija ostatak kvalifikacija odigrala vrlo loše, a Čustović je još imao tek epizodnu ulogu u porazima od Hrvatske (prijateljska utakmice), Mađarske i Moldavije. Muzurovićevi nasljednici Kodro i Ćiro nisu pozivali Čustovića, iako je Ćiro nakon novinarskog pritiska to jednom prilikom bio i obećao ili bar nagovijestio, ali nije realizirao.


Gol Čustovića protiv Turske (od 3:31)

[cyprus]

Branislav Krunić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2007. Norveška – BiH 1:2
2007. Grčka - BiH 3:2
2007. BiH – Norveška 0:2
2007. Turska – BiH 1:0

Iako Branislava Krunića nećemo pamtiti po ničem posebnom u kontekstu naše reprezentacije, treba reći da je ovaj veznjak (usprkos nekim oprečnim mišljenjima) zasluženo upisao nekoliko nastupa u državnom timu. Glavni argument koji podupire ovu moju tvrdnju jeste činjenica da je ostvario relativno uspješnu karijeru, te se čak može smatrati i za jednog od najuspješnijih fudbalera iz Premijer lige ikad. To važi kako za njegove nastupe u njoj, tako i za ostvarenu karijeru u inostranstvu, budući da je pružao odlične partije gotovo za svaki klub u kojem je igrao. Za to je djelomično zaslužna činjenica da su ga ozbiljnije povrede zaobilazile tokom čitave njegove karijere. Ovaj Trebinjac je rođen 28. januara 1979. godine. U Leotaru je napravio svoje prve fudbalske korake, a zatim i započeo profesionalnu karijeru. Tokom 90-tih, u vrijeme dok je Krunić stasavao u odličnog fudbalera, Leotar se takmičio u ligi Republike Srpske, koja nije bila priznata od strane UEFA-e. Ipak, njegov talent nije ostao nezapažen, te ga kao 21-godišnjaka u svoje redove dovodi Olimpija iz Ljubljane. Ona je tada imala prilično dobru ekipu, pa je te sezone (2000/01) osvojila kup i drugo mjesto u ligi. Međutim, kako je konkurencija u timu bila velika, Krunić nije dobio dovoljno prilike da se istakne, tako da se već nakon jedne godine vraća u Leotar. Sa njim je 2002. godine osvojio šampionsku titulu još uvijek nepriznate lige Republike Srpske, što je Trebinjcima omogućilo da od naredne sezone učestvuju u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Leotar je tada okupio vrlo jak tim za domaće prilike, te je osvojio novu titulu, ali ovaj put u znatno težoj konkurenciji. Na tom putu je i Krunić dao veliki doprinos. On ostaje u klubu još jednu sezonu, upisavši i nastupe u pretkolu Lige prvaka. Leotar se već nakon osvajanja šampionske krune počeo osipati, a među onima koji su otišli 2004. godine je bio i Krunić. Za njega je stigla ponuda iz jake ukrajinske lige, tačnije od Volyna iz Lutska, koja se naravno ne odbija.

Naš igrač je u Ukrajini ostao samo jednu sezonu, koja je bila relativno uspješna za njegov klub, čiji je glavni cilj bio opstanak u ligi. Ovaj put su se pozicionirali čvrsto u sredinu tabele, a Krunić je bio jedan od najboljih u ekipi uz često upisivanje u listu strijelaca. Time je privukao pažnju na sebe i od nekih jačih klubova. Najkonkretniju ponudu je imao ruski Tom Tomsk, tako da se naš igrač u ljeto 2005. godine našao u Sibiru. Međutim, za razliku od mnogih drugih stranaca koji stignu u Sibir, Krunić nije imao nikakvih problema sa snalaženjem, te je u Tomsku proveo sjajnu godinu i pol, za koju sam tvrdi da je najbolji period u njegovoj karijeri. Slično kao sa Volynom, Krunić je i sa Tomom bio pozicioniran u zlatnoj sredini tabele, a bio je i njegov ključni igrač na sredini terena. Vrhunac svoje karijere je ostvario prelaskom u FK Moskvu, nešto tada ambiciozniji klub od prethodnog. U novom klubu iz ruskog glavnog grada je imao zapaženu ulogu u prvoj sezoni, kada je igrao u tandemu zajedno sa Maxi Lopezom, ali je u sljedeće dvije sezone imao značajno manju ulogu. Zato se u martu 2010. godine nakratko vraća u domovinu, kao veliko pojačanje za matični Leotar. Ovaj klub, koji je već tada bio u velikim problemima, nije Krunića uspio duže zadržati, tako da on ubrzo ponovo odlazi put Rusije, ovaj put u drugoligaša Dinamo iz Bryanska. Usprkos tome što je pružio solidne partije za Dinamo, ni u njemu nije ostao duže od jedne polusezone, jer se početkom 2011. godine opet vraća u Bosnu i Hercegovinu, ali ovaj put u banjalučki Borac. Iako je nastupao za Banjalučane samo u proljetnom dijelu prvenstva u sezoni 2010/11, može se slobodno reći da ih je on vodio do šampionske titule i da je jedan od najzaslužnijih za osvajanje iste. Tog ljeta je opet igrao pretkolo Lige prvaka, a ostat će zapamćena njegova dva gola protiv favorizovane Maccabi Haife u domaćoj (istina nedovoljnoj) pobjedi od 3:2. Te godine je proglašen za najboljeg fudbalera Republike Srpske. Svoje umijeće je nastavio pokazivati i tokom 2012. godine, kada je praktično sam nosio igru Borca u domaćem prvenstvu, a karijeru je iznenada morao okončati početkom prošle godine zbog problema sa srcem. Odmah nakon toga je postavljen za sportskog direktora banjalučkog kluba.


Krunićevi golovi za Borac protiv Maccabija (za 1:0 i 2:1)

Krunić (hercegovački Pavel Nedved ) je jedan od prvih igrača sa prostora Republike Srpske koji je obukao dres A selekcije Bosne i Hercegovine. Prije njega je to učinio samo njegov tadašnji saigrač iz Leotara, Siniša Mulina. Čini se da su trebinjski igrači imali mnogo manje problema u svojoj sredini zbog takve svoje odluke, nego neki banjalučki. Uglavnom, Krunićev debi se desio u jesen 2002. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Njemačke na Koševu. On je tada bio još uvijek neafirmisan i velikom dijelu domaće javnosti nepoznat igrač, a njegov nastup je imao više simbolički nego sportski značaj. Blaž Slišković ga je pozvao tada i nikad više. Pravu priliku u reprezentaciji Kruniću je dao tek Bakin nasljednik, Fuad Muzurović, skoro pet godina kasnije. Tada je ovaj igrač bio član FK Moskve i imao zavidno iskustvo iza sebe. Muzurović ga je uvrstio u početnu postavu u svom debiju na klupi reprezentacije, u kvalifikacionoj utakmici za EP protiv Norveške u Oslu. Iako smo tu utakmicu nekim čudom dobili, Krunićev nastup se može opisati kao prosječan. Potom u nekoliko utakmica nije našao mjesto na selektorovom spisku, da bi opet dobio priliku u tri posljednje utakmice tih kvalifikacija, protiv Grčke, Norveške i Turske. Krunićev učinak u tim mečevima se može okarakterisati kao ispodprosječan. Protiv Grčke je imao najslabiji nastup, a njegova pomalo i smješna reakcija pred našim golom je kumovala vodećem golu Grka. U toj utakmici je zamijenjen na poluvremenu. Protiv Norveške i Turske je bio za nijansu bolji. Pred norveškim golom je imao jednu šansu vrijednu spomena, ali nije najbolje šutirao. Na početku svog mandata je i Ćiro Blažević računao na Krunića, ali nakon svega nekoliko utakmica ga je izbacio iz svojih planova.

[cyprus]

Edin Ramčić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1997. BiH – Grčka 0:1
1997. Danska – BiH 2:0
1997. BiH – Danska 3:0
1998. Litvanija – BiH 4:2

Edin Ramčić je bivši odbrambeni fudbaler i reprezentativac Bosne i Hercegovine, rođen 1. avgusta 1970. godine. Nisam uspio da pronađem informaciju o mjestu njegovog rođenja, ali obzirom da je karijeru tokom 1980-tih započeo u Iskri, najvjerovatnije je da se radi o Bugojnu. U svojoj karijeri je promijenio više klubova (čak osam), ali je ona ostala obilježena njegovim dugogodišnjim nastupima u samo jednom od njih – belgijskom Gentu. Kako rekoh, ponikao je u bugojanskoj Iskri, a pred sami početak rata u našoj zemlji odlazi u susjednu Hrvatsku, gdje je do kraja 1993. godine nastupao za dva kluba – Istru iz Pule i Belišće. Tada ga u svoje redove dovodi Gent, klub iz istoimenog grada u Istočnoj Flandriji. Gent je tada bio ispodprosječan član elitnog fudbalskog ranga u Belgiji, koji se često borio za opstanak u društvu najboljih. Ipak, kako su se 90-te približavale kraju, postajao je sve stabilniji i uspješniji u pogledu ostvarenih rezultata. Početak u novoj sredini, daleko od tada zaraćenog Balkana, nije bio jednostavan za našeg igrača. Morao se boriti za svoje mjesto u prvom timu. Za njega se definitivno izborio u sezoni 1995/96. Sa napredovanjem Genta na belgijskoj fudbalskoj sceni je ujedno napredovao i Ramčić, koji se profiliirao u pouzdanog defanzivnog igrača.

Gentovo napredovanje je dostiglo svoju kulminaciju 2000. godine, kada je stigao do trećeg mjesta u prvenstvu iza Anderlechta i Club Bruggea, što mu je donijelo plasman u Kup UEFA. Ramčić je tada od četiri evropske utakmice njegovog kluba, odigrao samo jednu, i to na Amsterdam Areni protiv Ajaxa, u kojoj je Gent poražen sa 3:0. Od te godine pa sve do danas Gent figurira kao ozbiljan belgijski klub, koji pretendira na pozicije pri vrhu tabele. Tako je naredne godine igrao u Intertoto kupu, u kome mu je prva prepreka bio naš Čelik. U utakmici u Zenici, koju je naš tim dobio sa 1:0, Ramčić je nosio kapitensku traku Belgijanaca. Međutim, nakon što je prešao svoju 30. godinu, našem igraču je bilo sve teže očuvati mjesto standardnog prvotimca, pa je nedugo nakon duela sa Čelikom odlučio napustiti ekipu Genta u kojoj je proveo nepunih osam sezona i ubilježio 200-tinjak nastupa. Postao je član Molenbeeka, novajlije u prvoj belgijskoj ligi. Sa Molenbeekom je imao solidnu sezonu, ali se klub ubrzo zbog finansijskih problema praktično raspao, pa je Ramčić morao potražiti novu sredinu. To je za njega bio kraj igranja na najvišem nivou, jer je prešao u Oostende, tada člana treće lige. Sa njim se najprije plasirao u drugu, a zatim i prvu ligu u samo dvije godine. Međutim, nije bio u planovima kluba za nastup u prvoj ligi, te silom prilika prelazi u drugoligaški Aalst. Interesantno je da karijeru nije završio u Belgiji, nego u slovačkom drugoligašu Nitri 2005. godine. Ipak, nakon toga se vratio u Belgiju, gdje je trajno nastanjen. Nakon što je okačio kopačke o klin, dobio je trenersku licencu. Od tad je jedno vrijeme bio trener Oostendea, a vlasnik je i dva ugostiteljska objekta.

Ramčićeva reprezentativna karijera je započela krajem 1996. godine, kada ga je selektor Fuad Muzurović na preporuku jednog menadžera pozvao za decembarski obračun sa Brazilom u Manausu. Tako je i njihovo upoznavanje obavljeno prilikom avionskog presjedanja u Amsterdamu. Nakon brojnih otkaza naših renomiranijih igrača, došli smo u situaciju da Ronalda i ostale brazilske ofanzivne zvijezde čuvaju gotovo nepoznati Pintul, Geca i Ramčić. Međutim, oni su svoj posao obavili korektno, te smo primili samo jedan gol. To je Ramčiću bila dobra referenca za dobivanje nove prilike. Tako je on u našim prvim kvalifikacijama odigrao tri utakmice – jednu protiv Grčke na Koševu i dvije protiv Danske. Dvije domaće utakmice je odradio pristojno, dok je na gostovanju na Parkenu iskazao više nesigurnosti. Muzurovićev nasljednik Mušović ga je iskoristio u dvije utakmice, koje su ujedno bile i njegove najslabije u reprezentaciji. Prvo se radilo o prijateljskom duelu protiv Argentine u Cordobi, gdje smo doživjeli historijski poraz sa 5:0. Ramčić je bio zadužen za čuvanje Batistute, a koliko je dobro obavio svoj zadatak najbolje govori činjenica da je argentinski napadač postigao tri gola. Na internetu postoji novinski članak o toj utakmici, čiji naslov glasi: ''Ramčić ni lasom nije mogao uhvatiti Batistutu''. Ali dobro, sa Gabrielom Omarom su se teško nosili i mnogo bolji defanzivci od Ramčića. Gostujuća utakmica protiv Litvanije u Vilniusu 1998. godine je bila ujedno Ramčićev oproštaj od reprezentacije, u kome se on zajedno sa cijelom našom odbranom nije baš proslavio. Izgubili smo 4:2, a osramotio nas je Ivanauskas. U konačnici Ramčićev skor u reprezentaciji ne izgleda baš dobro – pet poraza u šest utakmica. Međutim, treba imati u vidu da su protivnici u svih tih šest mečeva bili prilično teški.

[cyprus]

Murat Jašarević



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1997. Slovenija – BiH 1:2
1998. BiH – Grčka 0:1
1998. Hrvatska – BiH 3:2
1998. BiH – Slovenija 1:0

Oni koji su pratili reprezentaciju Bosne i Hercegovine od njenih početaka sigurno se sjećaju i Murata Jašarevića, ali se o ovom bivšem fudbaleru prilično malo zna. Tako je on recimo jedan od rijetkih naših bivših reprezentativaca koji nema članak o sebi na wikipediji, a ni u domaćim medijima mu nije dat neki značajan prostor. Tek ga se spominje pri nabrajanju imena koja su igrala u prvim našim kvalifikacijama. Zato ću ja na osnovu šturih dostupnih podataka pokušati da što bolje predstavim ovog igrača. Ovaj bivši odbrambeni fudbaler je rođen u Sarajevu 18. marta 1969. godine. Svoju karijeru je počeo graditi u nižerazrednom Radničkom iz Goražda, ali je kao mladi talent zapažen od strane FK Sarajeva, te je na ljeto 1991. godine stigao na Koševo, krenuvši tako stopama Nudžeina Gece, koji je iz Goražda isti korak napravio nekoliko sezona ranije. Jašarević je u bordo dresu odigrao jednu sezonu, koja istina za Sarajevo nije do kraja dovršena, zbog eskalacije ratnih zbivanja. Sarajevo je tad na tabeli stajalo vrlo dobro i borilo se za pozicije koje vode u Evropu. Zanimljivo je istaknuti da je ovaj igrač odbrane bio strijelac posljednjeg pogotka za Sarajevo u jugoslavenskom prvenstvu. To se desilo 5. aprila 1992. godine na Marakani, kada je Sarajevo povelo njegovim golom, ali na kraju ipak bilo poraženo sa 3:1. To je bila posljednja utakmica Sarajeva pred zlo koje je uslijedilo. Jašarević je kao i mnogi drugi igrači iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine potražio inostrani angažman, kao spas od ratnog vihora. Prolazna stanica mu je bila Pazinka iz Pazina u Istri, koja je u sezoni 1992/93 igrala u najvišem rangu hrvatskog fudbala.

Jašarević je Pazinku iskoristio kao odskočnu dasku za dalji odlazak na zapad. Tako 1993. godine ostvaruje transfer iz snova – u Duisburg, njemačkog prvoligaša, što je bio veliki uspjeh budući da ni mnogi renomiraniji igrači iz Bosne i Hercegovine nisu uspjeli dogurati tako daleko. On je za samo dvije godine je napravio strašan skok - iz Goražda u Bundesligu. Naravno, u Duisburgu se nije bilo lako dokazati. Ovaj klub kojeg karakterišu oscilacije između prve i druge Bundeslige je u sezoni 1993/94 igrao prilično dobro veći dio sezone, a naš igrač je dobio priliku na terenu tek u proljetnom dijelu, kada je forma čitave ekipe pala. Debitovao je u martu 1994. godine u utakmici protiv Kölna, koju je njegov tim izgubio sa 1:0. Te sezone je odigrao ukupno šest utakmica, a posebno vrijedi istaknuti meč protiv Karlsruhea, u kojem je Duisburg također poražen (1:2), ali za Jašarevića je značajan zbog njegovog jedinog bundesligaškog gola. I to je savladao baš legendarnog Olivera Kahna, koji će kasnije te godine preći u Bayern. Nešto više prilike za Jašarevića se ukazalo u narednoj sezoni, ali se opet nije mogao ustaliti u početnom sastavu. Duisburg je 1995. godine ispao iz prve lige, a time završava Jašarevićeva karijera u ovom elitnom takmičenju. Ostatak karijere je proveo igrajući za klubove iz nižih rangova u Njemačkoj. Iz Duisburga je prešao u Hannover (tada cvajtaš), u kome je imao mnogo značajniju ulogu nego u bivšem klubu. Ipak, kako je Hannover propao u treći rang, Jašarević ponovo mijenja sredinu da bi ostao u cvajti i prelazi u Zwickau. Poslije je i sam igrao sa više ili manje uspjeha u nižim ligama – za Wuppertal, Erzgebirge i Ratingen. U Njemačkoj su se jasno ispoljila njegova dva najveća nedostatka: sporost i sklonost dobivanju kartona.

Murat Jašarević je u reprezentaciju došao kao 27-godišnji igrač njemačkog drugoligaša Zwickaua. Nije igrao u prve četiri službene utakmice (dvije prijateljske i dvije kvalifikacijske), ali nakon evidentnih problema sa odbranom u tim susretima, te povreda nekih igrača, selektor Muzurović je bio prisiljen tražiti alternativne solucije. Jašarević se kao već iskusni internacionalac nametnuo kao solidno rješenje, te je debitovao protiv Italije na Koševu, u prijateljskoj utakmici. Utakmicu je u cjelini proveo na terenu, a zbog dobre igre je postao standardan reprezentativac u ostatku tih kvalifikacija, jedino propustivši dvomeč sa Danskom. U preostala četiri susreta (protiv Slovenije dvaput, Grčke i Hrvatske) je svoje zadatke obavio uglavnom korektno i, koliko se sjećam, nije imao većih grešaka. Poslije odlaska Muzurovića više nije dobio priliku na terenu, što je i razumljivo budući da je njegova karijera krenula silaznom putanjom. Mušović ga je istina zvao za duele protiv Češke i Litvanije u jesen 1998. godine, ali ih je Jašarević odgledao sa klupe.

[Pismonosa]

[Pismonosa]

Ali šega mi da smo imali nekih igrača čak i u Meksiku

[cyprus]

Ali šega mi da smo imali nekih igrača čak i u Meksiku

Dobro, za Škoru se zna Ali da su Turković i onaj Seferović igrali u Meksiku stvarno ne znadoh dok se ne zarovih... Ne znam jel bio još ko

[mistek]

Vala je za Zeku bilo opšte poznato Samo je zanimljivo kako je tamo uspjevao da prevaziđe strah od letenja

Ja se ovog Murata ne sjećam, ali nikako.
I zanimljivo baš da je Krunić tek 2007. ubilježio nastup u kvalama. Dugo je on bio uz repku baš.

[cyprus]

Vala je za Zeku bilo opšte poznato Samo je zanimljivo kako je tamo uspjevao da prevaziđe strah od letenja

Ja se ovog Murata ne sjećam, ali nikako.
I zanimljivo baš da je Krunić tek 2007. ubilježio nastup u kvalama. Dugo je on bio uz repku baš.

Ja za Zeku u Meksiku eto stvarno ne znadoh, ako je sramota šta ću A mislim da tad nije imo strah od letenja... Dobio ga je tek kasnije u Japanu... Moguće da se čak zato i vratio iz Japana...

A đe nećeš znat Murata Doduše, nikad niko o njemu nije ništa posebno pričo, ali ako si pratio prve kvalifikacije, moro si ga znat

[Pismonosa]

Nisam ni ja znao za Zeku i njegovu avanturu u Meksiku

A za ovo ti isto Nasmija me ba pravo

Za wikipediju tada počinje njegova karijera

[cyprus]

Ermin Bičakčić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2013. BiH – Slovačka 0:1
2013. Slovačka – BiH 1:2
2013. BiH – Lihtenštajn 4:1
2013. Litvanija – BiH 0:1

Iako ova tema ima dominantno historijski karakter, sada koristim priliku da se vratim u aktuelnost. Ermin Bičakčić svakako više pripada sadašnjosti reprezentacije, a vjerovatno i njenoj budućnosti, nego njenoj prošlosti, ali ću se kroz nešto kraći tekst potrudit da napravim evaluaciju njegove dosadašnje karijere, kao i reprezentativnog učinka, bez obzira što je prerano za izvlačenje bilo kakvih generalnih zaključaka i ocjena. Ovaj mladi štoper naše reprezentacije je rođen 24. januara 1990. godine u Zvorniku, u istočnoj Bosni. Rat, koji je započeo nedugo poslije toga, ponajviše je pogodio istočnu Bosnu, a njeno stanovništvo se raspršilo na mnogo strana. Bičakčićeva porodica je završila u Njemačkoj, u kojoj je on odrastao i u konačnici stasao u profesionalnog fudbalera. Fudbal je počeo trenirati u ranoj dječačkoj dobi u lokalnom Möckmühlu iz istoimenog gradića u Baden-Württembergu. Sa 15 godina prelazi u omladinsku školu Heilbronna, kluba iz obližnjeg većeg grada. Nakon samo jednu godinu u tom klubu zapažen je od strane najvećeg kluba u regiji – Stuttgarta, te tada nastavlja svoj razvoj kroz njegov omladinski pogon. U našoj javnosti se prvi put spominje krajem 2008. godine kao vrlo talentovan mladi defanzivac. Za drugi tim Stuttgarta je debitovao 2010. godine u trećoj njemačkoj ligi. Dobrim igrama se ustalio u ekipi Stuttgarta II, te je počeo kucati na vrata prvog tima ovog slavnog bundesligaša.

Iste godine kada je postao dio drugog tima, dobio je priliku i u prvom. U jesen 2010. godine je prvo počeo sjediti na klupi Stuttgarta, a za prvi tim je premijerno zaigrao u kupu protiv ekipe Chemnitzera. Potom je bio dio Stuttgartove odbrane i u dva duela Europa lige, protiv Young Boysa i Odensea. Na kraju 2010. godine, tokom koje je napravio veliki korak u svojoj karijeri, debitovao je i u Bundesligi, i to baš protiv Bayerna. Međutim, povjerenje koje mu je trener Labbadia ukazao, Bičakčić nije do kraja opravdao, jer je bio jedan od najvećih krivaca za ukupno pet primljenih golova. To se naravno pripisalo njegovom neiskustvu, ali je i uticalo na njegovo udaljavanje od prvog tima. Tako je 2011. godina bila praktično za zaborav, pogotovo ako se uzme u obzir neugodna povreda koju je imao, a jedini vrijedan spomena je njegov prvi gol u profesionalnoj karijeri, kojim je pomogao svom klubu da u prvom kolu njemačkog kupa izbaci Wehen. Zato je 2012. godina donijela preporod za Bičakčića. Transfer koji je početkom godine napravio u drugoligaša Braunschweiga se činio kao prelaz ''sa konja na magarca'', ali je ispao pun pogodak. Bičakčić je odmah u njemu postao standardan prvotimac i najvažniji stub odbrane novog kluba. U prošloj sezoni je Braunschweig bio hit Cvajte, te se uspio nakon dugo godina vratiti u najviši rang njemačkog fudbala. Ključni igrač u tom pohodu je bio upravo Bičakčić, koji u toku sezone propustio samo jedan meč. Na kraju je proglašen najboljim štoperom lige, a sjajnom rezultatu Braunschweiga je doprinio i sa tri pogotka. Ove sezone je njegov klub zabilježio najgori start u historiji Bundeslige. Kasnije se donekle oporavio, te se sada grčevito bori za opstanak u društvu najboljih. Bičakčić protekle jeseni nije pružio tako blistave nastupe kao u Cvajti, što je i razumljivo s obzirom da su protivnici daleko teži, ali i dalje važi za ponajboljeg igrača u ekipi.

Bičakčić se često spominjao proteklih godina u kontekstu njegovog dolaska u A reprezentaciju, jer je važio za ogroman potencijal i budućnost ove selekcije. Posebno je to došlo do izražaja krajem 2010. godine, kada je zabilježio nastupe za prvi tim Stuttgarta. Prethodno je već bio član omladinskih selekcija Njemačke i Bosne i Hercegovine, ali je problem nastao kada se početkom 2011. godine odrekao bosanskohercegovačkog državljanstva, kako bi mogao igrati za U-21 selekciju Njemačke. Međutim, kasnije je ipak prevagnula njegova naklonjenost Bosni i Hercegovini, zbog čega je prošle godine dočekao svoju priliku da zaigra u našoj A selekciji. Safet Sušić ga je uvrstio u izabrani tim za naših posljednjih šest utakmica – četiri kvalifikacione i dvije prijateljske, a impresije o njegovom dosadašnjem učinku su pomiješane. Za debitantski nastup protiv SAD-a je dobio generalno pozitivnu ocjenu, pogotovo za igru prikazanu u prvom poluvremenu, dok se u drugom kompletan zadnji red (u izmjenjenom sastavu) pokazao kao problematičan. U dvomeču protiv Slovačke nije oduševio, ali će ostati zapamćen po tome što se u 69. minuti susreta u Žilini u gužvi u šesnaestercu našao u pravo vrijeme na pravom mjestu i zatresao mrežu slovačkog golmana Muche. To je bio gol za izjednačenje, već u momentima kada su se mnogi naši navijači pomirili da sa tim da nećemo doći do prijeko potrebne pobjede. Tako je Bičakčić stvorio temelj za historijsku važnost Hajrovićevog gola nekoliko minuta kasnije. U narednim mečevima sa Lihtenštajnom i Litvanijom i nije imao puno posla, budući da su protivnici rijetko i pomišljali na to da ugroze naš gol. U prijateljskom susretu sa Argentinom opet nije briljirao, tj. nekoliko puta je naivno ispao (npr. lopta ga je preskočila kod drugog Aguerovog gola). Generalno gledajući, Bičakčićevi dosadašnji kiksevi u reprezentaciji se mogu djelomično opravdati činjenicom da je bio žrtva izuzetno ofanzivne postavke u kojoj smo igrali protekle jeseni, u kojoj su on i Spahić bili ostavljeni na milost i nemilost protivničkim napadačima (posebno protiv Slovačke). On je zasad najbliži mjestu Spahićevog partnera u štoperskom paru naše prve postave. Poziv u Brazil za njega ne bi trebao doći u pitanje.


Bičakčićev gol za izjednačenje protiv Slovačke (od 4:00)

[mistek]

A đe nećeš znat Murata Doduše, nikad niko o njemu nije ništa posebno pričo, ali ako si pratio prve kvalifikacije, moro si ga znat

Više sam utakmica bio u tom periodu na reprezentaciji nego u zadnjih 10 godina sve zajedno No, bio sam isuviše mlad da mi Murat bude zanimljiv

[IcedMFEarth]

Što si stao kipre

[cyprus]

Što si stao kipre

Potrudiću se da večeras nastavim

[cyprus]

Vlatko Glavaš



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. Grčka – BiH 3:0
1996. Slovenija – BiH 1:2
1997. BiH – Grčka 0:1
1997. Danska – BiH 2:0

Nakon malo duže pauze odlučih nastaviti sa pisanjem na ovoj temi, iako sam bio u dilemi da li da odustanem, obzirom da je stvarno ogroman posao ispred mene. Ipak, guram dalje, pa dokle doguram. Na redu je bivši fudbaler čiji je značaj također bio veliki u procesu stvaranja naše reprezentacije. Riječ je o Vlatku Glavašu, koji je danas poznato lice u sportskoj javnosti, ali mnogi pripadnici mlađih generacija od moje nisu upoznati sa njegovim fudbalskim putem. Iskren da budem, nisam ni ja najbolje upućen, obzirom da je on bio blizu kraja svoje karijere kada sam ja kao dječak počeo pratiti fudbal, ali iznijet ću sve što znam, kao i ono što sam naknadno saznao. Glavaš je rođen u Bugojnu 2. septembra 1962. godine. Ime je dobio po pokojnom Vlatku Markoviću, proslavljenom jugoslavenskom fudbaleru i kasnijem dugogodišnjem predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza, koji je bio dobar prijatelj sa njegovim ocem. Otac je svog sina i potaknuo da se bavi fudbalom, a ovaj je svoju karijeru započeo u rodnom gradu, u Iskri. Primjećujemo da se Iskra među ovim manjim bosanskohercegovačkim klubovima najčešće spominje u svojstvu matičnog kluba kasnijih reprezentativaca naše zemlje. To valjda govori da je Bugojno uvijek bio sredina sa relativno velikim brojem fudbalskih talenata. Glavaš je postao član prvog tima Iskre 1981. godine i u njoj je ostao punu jednu deceniju, sve do raspada bivše SFR Jugoslavije. Iskra je za to vrijeme uglavnom igrala drugu saveznu ligu, sa izuzetkom sezone 1984/85 kada je bila dio elitnog razreda u Jugoslaviji. Tada je i senzacionalno osvojila Mitropa kup, pobijedivši italijansku Atalantu. Glavaševa uloga u prvom timu Iskre je međutim postala značajna tek u drugoj polovini 1980-tih. Kao i mnogi sportisti sa ovog prostora, Glavaš pred početak ratnog ludila pronalazi inostrani angažman u Njemačkoj. Prelazak u RW Essen iz trećeg ranga i nije odisao nekim glamurom, ali je u svakom slučaju bio korak naprijed i početak njegove solidne karijere u Njemačkoj.

Iako je Glavaš već po odlasku u Njemačku bio na pragu svoje 30-te, tek će tada njegovo fudbalsko umijeće doći do punog izražaja. U Essenu je imao odličnu sezonu. Bio je standardan prvotimac ekipe koja je postala šampion Njemačke na amaterskom nivou. Zbog toga ga je naredne sezone doveo Wuppertal, član druge lige, tj. popularne Cvajte. Wuppertal je tada odigrao prosječnu sezonu u glomaznoj ligi od 24 kluba. Ovaj klub je tada bio karakterističan po tvrdoj igri sa malo golova. Iako plasiran u donji dio tabele, Wuppertal je bio među ekipama sa najmanje primljenih golova u ligi (npr. manje od prvoplasiranog Freiburga). Tu je svoj doprinos svakako dao i defanzivno orijentisani Glavaš, iako je odigrao tek jednu polovinu ukupnog broja utakmica. Sljedeći ljetni prelazni rok ga je ipak vratio stepenicu niže – u Fortunu Düsseldorf iz treće lige. Međutim, ispostavilo se da će igranje za Fortunu biti vrhunac njegove karijere. U njegovoj premijernoj sezoni u Düsseldorfu Fortuna furiozno ostvaruje plasman u drugi rang njemačkog fudbalskog takmičenja, a naredna sezona (1994/95) je bila kao iz snova za našeg, tada već 32-godišnjeg fudbalera. Iako svjež povratnik u Cvajtu, Fortuna se uspjela domoći trećeg mjesta, koje ju je gurnulo u elitnu Bundesligu. Baš Glavaševi golovi u posljednjem kolu protiv Chemnitzera su direktno doveli do ostvarenja tog uspjeha. Inače, te sezone je postigao čak 10 golova i kao kapiten predvodio Fortunu na putu povratka u društvo najboljih. Ta sezona ga je zapravo izvukla iz anonimnosti i nakon nje je ušao u klupsku legendu, te ga Fortunini navijači i dan danas dobro pamte. U jednoj od najjačih liga na svijetu, Bundesligi, igrao je sezonu i pol, prije nego što je prešao u hrvatski Osijek. Igračku karijeru je završio u Wuppertalu. Potom se okrenuo trenerskom pozivu, te je sa osrednjim uspjehom vodio nekoliko klubova iz Njemačke, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a određeno vrijeme je obavljao i posao pomoćnika Blaža Sliškovića u reprezentaciji. Trenutno je predsjedavajući Opštinskog vijeća u Bugojnu.

Spomenuo sam značajnu ulogu Vlatka Glavaša u stvaranju prvog igračkog kadra naše najbolje selekcije, a ona se nažalost prvenstveno ogleda kroz prizmu etno-političkih prilika u zemlji. Naime, Glavaš je prvi Hrvat, a ujedno i prvi nebošnjak, koji je zaigrao u službenim utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine. Na njegovom dovođenju u redove A selekcije je insistirao i sam tadašnji državni vrh, još prije okončanja rata. Glavaš o tome kaže:

Zvao me tada Alija Izetbegović, predsjednik BiH i pitao lično da li bi igrao za BiH. Odgovorio sam predsjedniku države da drugu domovinu nemam i da nikada nisam ni pomišljao da igram za neku drugu selekciju. Roditelji, porodica, prijatelji godinama su patili zbog moje odluke. Bili su šikanirani i vrijeđani. I danas sam ponosan na svoj bh. patriotizam. Isto bih ponovo uradio.

Glavaš je u reprezentaciju stigao kao cijenjeni igrač njemačke Fortune, a njegova reprezentativna karijera je trajala nešto kraće od godinu dana – od ljeta 1996. do ljeta 1997. godine. Trajala bi sasvim sigurno i duže, da njegova klupska karijera nije bila već na samom zalasku. U tom periodu je uspio ubilježiti četiri nastupa u našim prvim kvalifikacijama – dva protiv Grčke, te po jedan protiv Slovenije i Danske. Njegov doprinos na terenu u tim utakmicama se može opisati kao prosječan. Bitno je istaknuti i njegovo učešće i u dvije velike prijateljske utakmice za naš državni tim 1996. godine – protiv Italije i Brazila. U Manausu protiv popularnih Karioka je čak nosio i kapitensku traku, što je svakako bila velika čast. Svečano se od državnog dresa oprostio 2000. godine u revijalnoj utakmici našeg najboljeg tima sa slekcijom svijeta. Već napisah da je kasnije bio i trener u našem A timu, i to u periodu od 2002. do 2007. godine.