SugarCookie wrote:Za potpuno objašnjenje ovog pitanja ću ukratko rezimirati jedan dio svoje biografije da bi čitaoci razumjeli zašto me uopšte ovo zanima.
Naime, rođen sam u miješanom braku, u krugu porodice koja je na margini agnosticizma i ateizma, zbog čega i saam ne nosim "muslimansko" ime. Od prvih pokušaja da sastavim svoju sliku svijeta i ljudi u svojoj glavi sam uvijek dolazio do zaključka da neka "viša sila" mora postojati u okviru naših života, da bi taj život, odnosno naši životi uopšte imali smisla. (subjektivno stanovište)
Udubuljujući se u ta razmišljanja, počeo sam sa nekim svojim "self-made" molitvama, koje su se nekad i manifestirale u klanjanju, u trenutcima zahvalnosti ili tuge kada bih se obraćao Bogu. Molitva po molitva, korak po korak, počeh tako i analizirati monoteističke ili vam ga Abrahamove religije. U prvi mah mi je prisustvo religije kao spona između individue i Boga bila bespotrebna zamisao u vjerskom pogledu. Onda bi došao ramazan..
Post je uvijek kod mene izazivao ogroman respekt, pogotovo prema onima, koji isposte čitav mjesec ramazana. Uprkos agnostičko-ateističkoj orijentiranosti svoje porodice, nisam susretao druga mišljenja, i svi bi se složili da je to stvar karaktera i da post ne može nositi ništa loše sa sobom, dok je u granicama fizički, a i psihički podnošljivog (ovo drugo se odnosilo na moje prve pokušaje posta).
Počeh onda u jednom trenutku na pitanja; "kakvo je tvoje vjersko opredjeljenje?", odgovarati sa svojim standardnim agnosticističkim odgovorima, dodavajući da kada bih svoju vjeru u Boga morao objasniti kroz jednu religiju, bi to sigurno bio Islam.
Tražeći tako idalje odgovore, je to odbijanje religije kao spone otpalo sa mojih stanovišta, te prihvatih načela Islama, subhanAllah.
Međutim ime je ostalo, i u našim (Bosansko-Hercegovačkim krugovima) ne nosi epitet "muslimanskog" (u najmanju ruku). Uglavnom se uzima kao primjer zapovijed da se djeci nadjednuju lijepa imena, jer će ta ista nositi sa sobom na ovom i na onom svijetu, dok sam također se susreo sa mnogo osoba koje su mi rekle, da porijeklo imena nema tolikog značaja, koliko samo značenje imena. Razumijem praktičnost u nadjevanju imena poslanika djeci kao znak sjećanja na njih i vrijednovanja njihovih djela, ali sam se također susretao sa mišljenima da se ne trebaju davati imena "nevjerničkih" naroda djeci, kraj toliko arapskih/turskih/perzijskih imena. Na kraju krajeva sva tri pomenuta naroda su bila nevjernička dok nije došao Islam, pa opet nije došlo do kolektivnog preimenovanja onih koji su prihvatili Islam kao njihovu vjeru (barem mi nije poznat takav scenariji).
Zbog toga između ostalog pitanje; "Da li postoji ustaljenja definicija o muslimanskim imenima. Da li ona (muslimanska imena) zapravo postoje ili su dobile taj epitet zbog mnogobrojnosti muslimana, koji su nosili ta imena kroz historiju?"
Zanimaju me vaša mišljenja i argumenti na ovu temu. Hvala unaprijed i selam alejkum.
P.S. Izvinjavam se, ako je već bila ova tema.
Omar Šarif, iako Kopt-kršćanin, po bosanskoj/balkanskoj logici i određivanju nečije religije prema imenu spadao bi u muslimane. Primjera je mnogo. Poenta moje priče je sloboda izbora. Neka svako daje ime svom djetetu onako kako želi, a religijske institucije bolje nek se bave nekim važnim životnim pitanjima od nametanja odluka vjernicima, čak i u strogo privatnim sferama, kao što je roditeljstvo.
i Emina 